Bošnjak Brankica
Biografija
Brankica Bošnjak rođena je 1967. godine u Osijeku; majka dvoje djece. Dvadeset godina je boravila u Velenju, a trenutno živi, radi i piše u Bizovcu.
Relativno kasno počinje pisati poeziju: tek 2013. godine. Prvu zbirku Pokucaj, nikad se ne zna izdaje 2015. Godine, a potom 2018. još dvije – Ožiljak na Isusovom dlanu i Mat(ern)ica. 2022. godine joj je izašla nova zbirka pjesma Uškrobljeni ovratnici, čiji je nakladnika DHK. Pjesme su joj još izlazile i u nekoliko zajedničkih zbirki, kao i u književnim časopisima Rriječi – Matice Hrvatske Sisak, Književna revija -Matice Hrvatske Osijek, Književna riječ – časopis za književnost DHK, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski I dr. Do 2019. bila je članica Društva pjesnika A. Ivanošić iz Osijeka, a od 2019. je i članica Društva hrvatskih književnika. Pored toga, djeluje i u okviru Matice hrvatske i Hrvatskog sabora kulture. Nositeljica je brojnih priznanja i nagrada za poeziju, među kojima se izdvaja Plaketa M. P. Miškina za izniman doprinos u amaterskom književnom stvaralaštvu.
Sudjelovala je na brojnim pjesničkim manifestacijama – na Šopovim danima u Jajcu, na Pjesničkim susretima u Drenovcima, na Kikićevim susretima u Gradačcu, na Biljskim večerima poezije, Hrvatska književna Panonija u Budimpešti i drugim.
Izbori iz djela
NEBO OD VJETRENJAČA
oči prelaze preko nepomičnih kazaljki
približavam se staklu, omalen mlaz usitnjenih jutara
spira prozore
sobe za psihoterapiju
buljim u stol
za kockanje s izgubljenošću
pod mojim prstima prazne
vlastite oči
i nebo je drugačije ovdje
gdje se dijele tablete za kući, preko vikenda
čovjek do mene popio ih odmah i otišao
zapaliti
vlastitu moždanu koru
gdje te ne molim
klečeći.
mora
——
i drumovi poželjet će ljude
ispravljene kičme
prste koji dodiruju suzu na usni
počinje parenja
neprobavljivih promjena ludila
sa samoubilačkim optimizmom
na nekom preuskom krevetu u nepoznatoj bolnici
u mojoj koži tijelo
rađa
hijena, vrišteći užas i ushit
sve što je ljubav
——
mjesto rođenja je ne važno
odlasci majke vežu za porod, ljudi
se pretvaraju u klo(v)nove gorčina, ja se pretvaram
u svjež zaborav.
ne otvaraj me iznutra
tek se rodio
neograničeni rok trajanja tvog neprisustva
obećala sam i ti rađanje
pupoljaka na sleđenim krošnjama
nebo krcka od vjetrenjača. pada sunce,
i nitko neće ustati
u ime Boga
bb
BAČENA NA STIJENJE
mjesečina,
čuvarica tvojih lutanja
polaže dlan na moje čelo
kao svetkovina bespomoćnosti
crvene munje nekoliko golorukih oblaka
pretvaraju me u kamen
zbog neispunjenih očekivanja
odlaziš njoj, dušo moja
a ubrzo će se moje desno stopalo odviti
za teatralno razgledanje svježih ožiljaka
(s) lomova
bb
KIŠA U CIPELAMA
ako te opet slučajno osjetim pod lijevom dojkom
kako me guraš i vrištiš našu udaljenost dok pokušavam
oživjeti dušu nježnim godinama
urušit’ će se moje samopouzdanje u nostalgičnost
istužit’ ću ti najljepše stihove preverta,
plačući za pločom koju ti nisam poklonila,
a kupila sam je samo za tebe u nekom davnom vremenu kad
sam vukla hessea po autobusu još dok su se igrale staklene perle
ako u bunilu konačno zagrizem horizont u nekom drugom svijetu
i ovu kišu što je natopila nebo pustim da curi našim cipelama
dok gaze irise koji plaču na nekom kamenu, nadgrobnom
zaboljet će me veza prestanka
ja nemam tamo više nikoga i ne dolazim
a bila sam tako reći blizu sreći
ne znam koliko sam se puta selila
ulazila i izlazila iz vlakova na krivoj stanici
udaljavala se od ljudi još više od sebe
kao da sam promašila grad znajući da ljubav koju sam
ostavila tu neću pronaći u drugom
slutim, nema vraćanja u zgrčeno tijelo
ponekad koristim razum kad si ti u pitanju
lakše se gubi krv nego bol
tko nam je kriv kad se pokušavamo voljeti kao ljudi
rode se vole doživotno
bb
LIJEVA RUKA MJESECA
(Jozefini Dautbegović Krajinović)
Kad pola drveta oboli, druga polovina
plešući svojim zelenim lišćem daje mu nadu.
Tako i starci, koji su godinama krovovi,
u potrazi za svojim zidovima, prepolove se
na sv(ak)om zgarištu. Zidine su bar dvije duše, rana
majčine utrobe u trenutku
razdavajanja i drhtanje preživjelog psa. Zgarište je
zgarište. Odveć bučno je
to bacanje pepela u oči
u ime Boga.
Vjerujem,
da je savršena svaka mrlja na mojoj nesavršenoj smrti.
Puštam da me zove: dođi, iako mi koljena krckaju
kao biserje. Moždani otok
ima sposobnost predviđanja
fantazija. Moja glava je četvrtasta bijela košnica
i moje drvo života je crvotočni mahagonij. Prva ljubav
naše majke je ćelija
od mramora. Kuća bruji dok napušta svoju avliju
u želji da sačuva dušu. Oslušni:
bore se ušuškavaju
u zamkama osjećaja časti. Stojim potpuno mirna
u tom medu od zlata. Sa zidova košnica
cijede se rojevi mraza. Da li će uspjeti
lijevoj ruci mjeseca da sačuva pčele? Da bi živjele
sljedeće godine lukovice tulipana
moraju se same raskomadti
u utrobi podruma. Vrtlože mlazovi
bezmjerne tišine. S posebnom pažnjom osluškujem
bilo matice. Zvučno otkucava godine. Begova džamija
kažem ima srce. U Duvanjskoj bazilici i kopijama Sopoćana
kuca isto to srce. Hagada
između dvije šetnje mirno rasijeca
svet kao sunce. Hilal
širi svoje sjajne čaršave do umora
u našem gradu, diše. Bosna
je baš tu započeta tajna
misao. I kad crkava to je ciklus rađanja.
Dijete se druži s obješenim
krovovima. Oblače jakne
narandžasti pupoljci. Nigdje nas nisu tako divno odgojili
kao na grobovima
avlija
mlađak
svježe prevrnut
Čovjek Žena. Ptica. Bez glasa.
bb
KORIJENI
Jednom sam ti obećala da ću te čekati
ispod drveta pokraj tvoje kuće
uz bunar i tarabu s onom ludom
pticom što te noću budi
nema veze što više nemaš bunar
ni tarabu
dovoljna je i ptica kojoj se zanebesalo od ljubavi
pa ne može odletjeti
kako nemaš ni drvo?
oprosti, nisam pitala, a bole li te korijeni u zemlji
gdje te nitko ne čeka
bb