Horvat Ana

Biografija

ANA HORVAT (pseudonim Jasne Palčec rođene Kubović), rođena je (24. travnja 1943.) i školovala se (otpočela studirati komparativnu književnost i povijest umjetnosti, a diplomirala je pravo) u Zagrebu.
Školovala se (kod Ane Roje) za klasičnu balerinu, u LADU za plesačicu folklora, završila Novinarsku školu Vjesnika (i novinarčila četiri godine u njegovoj gradskoj i sudskoj rubrici), izmislila, pa nakon tri godine rada od ideje odustala, privatno savjetovalište za žene EVA, osnovala (i još u njoj volontira) udrugu za zaštitu napuštenih životinja DRUGA PRILIKA www.drugaprilika.com (uglavnom spašava od smrti pse iz zagrebačkog šinteraja).
Odgojila-formirala u čovjeka ju je razrednica, profesorica hrvatskoga jezika i književnosti Asja Petrović.
Pod pravim imenom i prezimenom, Ana Horvat provela je radni vijek kao pravnica u INI pišući, usput i potajno, poeziju.
Dva se puta bezuspješno udavala. Majka je jedne kćeri i baka dvaju unuka.
Kad se izuzmu kćer Tina, unuci Matija i Maro i prijateljice, njezina jedina, konstantna ljubav su životinje. S njima se beziznimno izvrsno razumije.
Preselila je 1999. godine iz centra Zagreba u Prigorje, Čučerje Gornje, gdje veselo živi okružena psima, mačkama, pticama, leptirima i stablima koje je posadila.

Bibliografija

Knjige:

a) Objavila je u Zagrebu sedamnaest pjesničkih zbirki (od toga dvije slikovnice):

KUTIJA ZA SUNCOKRETE, INA, 1983.
MALE PJESME, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1988.
NEKE DRUGE RIJEČI (s ilustracijama Nikole Ražova), Prosvjeta, 1988.
MJERA BLIZINE (s ilustracijama Ljerke Žingerlin), Centar za informacije i publicitet, 1988.
KUHARICA ZA ZALJUBLJENE (s Višnjom Ogrizović), Centar za informacije i publicitet, 1990.
MODRI PLETER, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1993.
PJEŠČANA OGRLICA, ALFA, 1994.
ZALJUBLJENO VOĆE I POVRĆE (slikovnica s ilustracijama Nevenke Macolić), Quo vadis, 1994.
ŠEŠIR S MAKOVIMA, NAPRIJED, 1997.
IZABRANICE, INA, 1998.
ZAHVALNICA ŽIVOTINJAMA (s ilustracijama Renate Vranyczany Azinović), Art studio Azinović, 1998./2001.
STABLOPIS, TRAG, 2001.
LEPTIRI SANJAJU BOJE (slikovnica s ilustracijama Renate Vranyczany Azinović), Art studio Azinović, 2003.
4 POČELA, Društvo hrvatskih književnika, 2003.,
ČUČERSKI HAIKU ZA EMILY, Naklada Đuretić, 2013.
LJUBILA BIH TE (izabrane pjesme), Naklada Đuretić i Studio moderna, 2017.
ŽIVOTINJSKI HAIKU, Druga prilika i Mini-print-logo, 2018.
OPROŠTAJNICE, Biakova, 2022.

b) Po nekoliko pjesama Ane Horvat uvršteno je u devetnaest antologija:

GORKI MED, izbor iz hrvatske ljubavne poezije XIX. i XX. stoljeća, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1986.( antologičara Zvonimira Goloba),
TERRA, MAR E LUME, Centro Ramon Pineiro, Hunta de Galicia, 1996.(antologičarke Ursule Heinze de Lorenzo),
ANTOLOGIJA SVJETSKE LJUBAVNE POEZIJE 20. stoljeća, Mozaik Knjiga, Zagreb, 1977. (antologičara Zvonimira Goloba) i
VIA LATTEA, antologia della poesia femminile croata contemporanea, LINT – Editoriale Associati s.r.l., Trieste, 2004. (antologičarke Marine Lipovac Gatti),
ODJECI ĐULABIJA, antologija hrvatske ljubavne poezije, Pučko otvoreno učilište, Samobor, 2009.,
EL ROCE DE LA MARIPOSA, Poesia croata contemporanea (antologičarke i prevoditeljice Željke Lovrenčić), Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2010., i
SUBIĆA, hrvatski pjesnici o životinjama , V. B. Z., Zagreb, 2010. (antologičarke Ane Horvat),
STABLOPIS, hrvatski pjesnici o stablu i šumi, DHŠ, Zagreb, 2011. (antologičarke Ane Horvat)
DULCE LIBERTAD (Doce poetas croatas de hoy), sunakladnici Editorial Verbum, Madrid i Trilce Ediciones, Salamanca (antologičarke i prevoditeljice Željke Lovrenčić), 2012.
ANTOLOGIJA 20 GALOVIĆEVIH JESENI, Društvo hrvatskih književnika, Ogranak podravsko-prigorski, antologičarka: Enerika Bijač, Koprivnica, 2013.,
E DOPO DI NOI RESTA L’AMORE (Nakon nas ostaje ljubav) Antologia della poesia croata contemporanea, antologičarke i prevoditeljice na talijanski Marine Lipovac Gatti, HEFTI, Milano, 2014.,
SUVREMENA HRVATSKA POEZIJA (Antologija ne bugarskom jeziku) antologičarke: Enerika Bijač i Elka Nyagolkova, prevoditeljice: Ivana Primorac i Elka Nyagolkova, Slavenska književna i umjetnička akademija, Varna (Bugarska), 2014.,
MORE MORA (hrvatski pjesnici o moru), sastavljačica Ana Horvat, Studio moderna i Naklada Đuretić, Zagreb, 2014.,
OBLIZUJUĆI SUZE (hrvatski pjesnici o ljubavi), sastavljačica Ana Horvat, Druga prilika, Zagreb, 2015.,
ENCUENTROS, Poesia Croata Contemporanea (antolgičarke i prevoditeljice Željke Lovrenčić), Most /the Bridge, broj 3-4, Zagreb, 2015.
EVERY CHICKEN, COW, FISH AND FROG, Animal Rigts Haiku, SAD, MIDDLE ISLAND PRESS, West Union, West Virginia, 2016., (antologičara Roberta Epsteina i Miriam Wald)
29. VRAZOVA LJUBICA, zbirka hrvatske ljubavne poezije 2014.-2017., Pučko otvoreno učilište Samobor, 2018.
NEPOKOŠENO NEBO 2, antologija hrvatskog haikui pjesništva 2008 – 2018., sastavljačica Đurđa Vukelić Rožić, Udruga “Tri rijeke”, Ivanić Grad, 2018.
30. VRAZOVA LJUBICA, zbirka hrvatske ljubavne poezije, Pučko učilište Samobor, Samobor 2019.

c) Ana Horvat objavila je u Zagrebu tri knjige proze:

PODSUKNJA (roman), Društvo hrvatskih književnika, 2007.
PISMOPRIČE (zbirka priča), Društvo hrvatskih književnika, 2012.
AUTOBIOGRAFIJA “IZ PR(A)VE RUKE”, Vinko Brešić, nove autobiografije hrvatskih pisaca, ALFA, 2014.
LOVORVIŠNJA (priče i memoarski zapisi), Studio moderna, 2018.

d) Kao antologičarka uredila je četiri tematske pjesničke antologije:

SUBIĆA, hrvatski pjesnici o životinjama,V.B.Z., Zagreb, 2010.,
STABLOPIS, hrvatski pjesnici o stablu i šumi, HŠD, Zagreb, 2011.
MORE MORA, hrvatski pjesnici o moru, Studio moderna i Naklada Đuretić, Zagreb, 2014.,
OBLIZUJUĆI SUZE, hrvatski pjesnici o ljubavi, Druga prilika, Zagreb, 2015.
PJESNICI ANE HORVAT, hrvatska ljubavna lirika, web-antologija s 200 pjesničkih digitalnih knjiga

Pjesme Ane Horvat prevedene su na španjolski, galicijski, talijanski, bugarski, francuski, njemački, engleski i albanski a proza na makedonski jezik.

Objavljuje poeziju i prozu u književnim časopisima (Republika, Mogućnosti, Hrvatsko slovo, Književna Rijeka, Nagnuća, Kolo, Nova Istra, 15 dana, Smib, EKO revija, Književna revija Osijek itd.), godišnjacima ljubavne lirike Ljubica, dnevnom i tjednom tisku, te na radiju i televiziji.

Od 2003. do 2007. godine Ana Horvat predstavljala je u Zagrebu hrvatske pjesnikinje i pjesnike na Tribini hrvatske ljubavne lirike (birala autore i ljubavne pjesme iz njihovog opusa koje su u njezinoj režiji interpretirali dramski umjetnici). Tribina se održavala kafiću Chiara, zatim u Klubu studentskog centra, a posljednjih godina u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića i Kulturnom centru Mesnička, te antikvarijatu “Jesenski i Turk” tribine pod naslovom RAZGOVOR S PJESNIKINJOM (i u Maloj dvorani “Lisinski” manifestaciju PJESNIKINJE U LISINSKOM).
U sezoni 2022./2023. održava u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića dva puta mjesečno tribinu pod naslovom ZELENA TRIBINA na kojoj predstavlja hrvatske pjesnike i skladatelje koji pišu i skladaju o životinjama i stablima.
Na tribinama je predstavljeno više od 120 pjesnikinja i pjesnika u vlastitoj interpretaciji stihova ili u interpretaciji 20-tak dramskih umjetnika.

Uvjerena da će bez sažetog, lako dostupnog i besplatnog internetskog predstavljanja poezija izgubiti mladu publiku i sasvim prestati biti čitana, Ana Horvat volonterski predstavlja u 17 kola na portalu HRVATSKE LJUBAVNE LIRIKE na adresi www.pjesnici-ane-horvat.net, izbor (od deset/petnaestak pjesama) iz ljubavne poezije 199 hrvatskih liričara 19., 20. i 21. stoljeća.

Izbori iz djela

BALADA ZA MENE I MOJE PRIJATELJICE

bile smo stalno mlade
mirisave
čak ponekad i plavuše
pročitale smo ormare knjiga
završavale škole
i brinule o kontracepciji
za ono malo priznanja
bile smo uvijek na pravome mjestu
točno na vrijeme
ljubile predano i rađale šutke
slušale znatiželjno i sve radosno razumjele
prevodeći s mnogo jezika
objavljivale smo knjige
pekle čarobne torte
predstavljale domovinu
i plele bolje od pauka

nismo zahtjevale
ništa nam nije bilo previše ni tijesno
i uvijek smo se smiješile

ali on nas
nije volio

RIJEČI

kako su nam
ljubile se
riječi
i kamo nas odvodile
i što su sve zagrljene
mogle i znale
čak uzvodno
htjele teći
a kad bi se raštrkale
brzo su si
ruke dale

kako su se
milovale
sve
i dobre i zle
velike
i sasvim male

bile su nam
ljupkih
vlažnih
radosnih
i važnih
uvijek pune usne
među nas bi
poput pljuska pale
čim bi zaustili
zasjale
i odmah se
ljubit stale

a mi
nikad
ni poljupca

Pas koji se dočepao Eme
(Ulomak iz romana PODSUKNJA)

Ema je s tatom došla ravno u šinteraj, nije nazivala. Imala je oko 10 godina i bila vrlo odlučno dijete. Ušla je u šinteraj među pse u kavezima i pred jednim zastala:
– Ovoga, tata, hoću ovoga!,
U kavezu je bio je čupavi, stariji, sivi križanac terijera koji je Emu mirno, ali sumnjičavo gledao.
– Gospodine, možda to i nije dobra ideja da dijete izabere odrasloga psa za kojega ne znamo je li socijaliziran. Bolje bi bilo da uzme ono štene iz kaveza preko puta. – opreza radi rekla je Hana.
Ema je bacila pogled na štene, pa ga prebacila na tatu i Hanu, i ponovila:
–    Hoću ovoga sivoga, čupavoga psa.
Tata je kapitulirao. Hana je čupavca izvadila iz kaveza, ispunila ugovor o udomljenju na tatino ime i predala psa Emi, koja je za njega donijela novu ogrlicu i uzicu. Pas se nije otimao, ali ni pokazivao nikakve emocije, kad ga je Ema, prije utovara u automobil, šetala po dvorištu šinteraja. Razmišljao je i procjenjivao. Za njom je mirno ušao u automobil kad su odlučili krenuti kući.
Nakon tjedan dana Hanu je nazvao Emin tata. Bio je zabrinut, skoro očajan:
–    Dajte mi savjet, gospođo, ne znam što ću, vi imate iskustva!
–    Slušam vas, što se dogodilo sa psom?
–    Angel ga je nazvala, zove ga od milja Angelek, ništa se nije dogodilo psu, nego meni. Ili će se tek dogoditi!
–    Što će se dogoditi? – Hani je se, od nervoze, istanjio glas.
–    Mala je uzela toga psa i sretna je kao nikada, ali što ću ja?
–    Ne razumijem, prijeđite na stvar.
–    Taj pas je poludio za njom, prati je u stopu, i na zahod i u kupaonicu, spava s njom u krevetu, čuva je od gostiju, prijateljica i od mene, od svega i svačega. Ja ne mogu više do svoje kćeri, imam samo nju, ja sam samohrani roditelj!
–    Još uvijek ništa ne razumijem, ili razumijem – vi ste ljubomorni na psa?, tek malo je odlanulo Hani.
–    Ma, nisam ljubomoran, ja fizički ne mogu do Eme, ne mogu je zagrliti ni pogladiti po kosi, on reži i postavlja se na mene! Moram odustati jer bi me, siguran sam, ugrizao, a ona, prasica jedna, samo se smije i uživa kako je Angelek obožava. Hoće li to proći, gospođo? Kada?
–    Valjda hoće, s vremenom. Neki napušteni psi toliko su željni gazde da se izbezume od sreće kad ga, opet, dobiju, kad nekome ponovno pripadaju. Angelek čuva vašu Emu da ne ostane i bez nje. Izgleda da je to bila obostrana ljubav na prvi pogled. Budite strpljivi, valjda će proći.

Tata se više nije javljao.Valjda je Angeleka prošlo. Ili je tata izgubio bitku s Angelekom, pa grli svoju Emu samo kad je pas zaključan u drugoj sobi

BALETNE ŠLAPICE
(jedna od 30 priča iz zbirke priča PISMOPRIČE)

Ani Roje* i Miljenku Banoviću
(mojem prvome baletnom partneru)

mudrost prve ljubavi

ni riječ
ni stih
ni pjesma

samo kretnje

kretnja plača
kretnja radosti
smrti i zagrljaja

jesu poezija

da sam to
znala
sve bih svoje
pjesme
otplesala

Crnobijelu fotografiju tih baletnih šlapica ugledala sam, čekajući kod pedikera, prije dvadesetak godina u nekom dobrano razlistanom francuskom ženskom časopisu uz članak koji je popratio nastupe baletne trupe Bijeloga baleta Pariške opere na turneji po Austriji.
Bila je stisnuta ispod nekoliko crnobijelih fotografija s bečkog nastupa i djelovala je kao da je iz drugog filma. A i bila je. Fotografije s nastupa trupe prikazivale su zborističke plesne scene ili duete klasičnih plesača, prizore s predstava u pojedinom kazalištu, dok je fotografija šlapica bila kadrirana tako da se iz profila vidi samo dio nogu plesačice (do malo iznad gležnja) koja stoji na prstima u šlapicama-špicama i, osim poda od dasaka, ništa više.
Fotografija je bila starinski smeđebijela, dosta zrnata. Vidjeli su se godovi na plesom izlizanim daskama. Nikad neću saznati jesu li šlapice bile ružičaste ili bijele ili, možda, žute. Odmah sam pomislila da ju je fotoreporter koji se, za dušu, bavio i umjetničkom fotografijom, ugurao uz taj članak kako bi je na taj način izvukao iz arhive i objavio, makar u časopisu za žene. I njemu je, nikad neću saznati zbog čega, bila važna ta fotografija.

Fotografija nogu plesačice koje stoje na vršcima prstiju bila je inpersonalno začarana, dopuštala je promatraču domaštavanje. Što se mene tiče, balerina je plesala Bijelog labuda, pjevala Mozarta i recitirala poeziju Nerude, istovremeno. Decentna, izražajna, izazovna, tajnovita i nabijena posebno žestokim umjetničkim nadahnućem! Gledajući fotografiju kadriranih bestjelesnih gležnjeva i okomito postavljenih stopala u gro-planu, lako je bilo zamisliti kako izgledaju mišićavi listovi plesačice, njezina vretenasta bedra i, napokon, višeslojna, kratka, nestvarno odstojeća, gusto nabrana klasično-baletna suknjica s mnogo podsuknji od tila koje prkose sili teži i uvijek me podsjećaju na susačke narodnu nošnju. Čini se da je autor fotografije baletnih šlapica na balerini baš htio, namjeravao izazvati mentalno-vizualno nadograđivanje i asociranje gledatelja od stopala prema nevidljivo-okomito gore, do samog lica i frizure plesačice!
Nisam upamtila ime fotoreportera. Naravno, to je ta svinjarija i bezobraština! Često zapamtimo sliku, stihove, glazbu, film, a zaboravimo ime autora koji nas je zadivio, počastio upamćenim!

Upitala sam pedikerku, nadvijenu nad nečiju nogu, spustivši joj u visinu očiju rastvoreni časopis s baletnom reportažom:
– Biste li mi dopustili da istrgnem ove dvije stranice iz časopisa?
– Nemojte, nije zgodno, mušterije to čitaju ili samo gledaju slike. Ružno će
izgledati ako istrgnete dio.
– Recite mi gdje ste nabavili-kupili ovaj časopis?
– Nisam ga ja kupila, neka ga je mušterija donijela i ostavila! – obrecnula se.
– Šteta, baš mi je žao što ga ne mogu kupitii. A biste li mi ga vi prodali?
– Kako da vam prodam nešto što je ovdje ostavljeno i za što ne znam cijenu u
kunama? A i ne bi bilo pristojno. Možda sutra dođe mušterija koja je
časopis salonu darovala i vidi da ga više nema!
– Onda, ništa… – promrmljala sam razočarano, pomislivši kakva je
pedikerka cjepidlačica i odmah odlučila što ću učiniti.

Za vrijeme dok se ona mučila nadvijena nad kurjim okom jednoga starijega gospodina, izvadila sam iz torbice škarice od manikircajga i, zaklonivši leđima časopis, brzo i rascufano izrezala fotografiju s baletnim papučicama, te je gurnula u pretinac svoje taške. Zatim sam odložila mirno zaklopljeni časopis na stolić u predsoblju-čekaonici i bila vrlo zadovoljna, što više ponosna na sebe! S pedikerkom sam bila osobito ljubazna dok se bavila mojim stopalima. Kako i ne bi, fotografija s baletnim šlapicama, veselo ide sa mnom doma! Bilo je nemoguće objasniti pedikerki da se, jednostavno, ne mogu od nje odvojiti!?

Špice su imale, na mjestu gdje plesačica stoji-gazi na vršcima prstiju prišivenu naheklanu “kapicu“ i zbog toga bile malo nalik na svijetli, naopačke postavljeni – žir. Konac od kojega je “kapica“ izrađena, da se ne bi balerini klizalo kad pleše na vršcima prstiju, bio je debeo i grub po strukturi, a heklani uzorak kvrgast, s blagim sjajem. Mekani, savitljivi džon, bolje, potplat papučica bio je uzak, u obliku vitke ribe, od prave, savitljive kože. Saten je s donje strane bio malo nabran i takav prišiven, nacigano nalijepljen ispod potplata. U vrijeme kad sam bila balerina, a i prije toga, vrhovi špica imali su, ispod satena ili platna, još i podstavu, a zadebljani, kožnati prednji dio, onaj oko palca i prstiju, bio je tvrd i čvrst da se ne bi brzo razgazio. Počesto je uzrokovao žuljeve i rane na nožnim prstima.Vjerujem da se to, s vremenom, nekako izmijenilo – nabolje. Dugačke vrpce, kojima su se špice s fotografije vezale oko gležnjeva, bile su od koso iskrojenog satena, sašivene na ruku, djelovale su istovremeno i pouzdano i vrlo nježno obavijene oko nogu. Bile su, pravilno, najprije prekrižene, a onda vodoravno nekoliko puta omotane iznad gležnjeva te na kraju svezane u uzao s njihove stražnje strane. Završeci vrpci i čvorovi bili su podvijeni ispod nekoliko puta omotanih vrpci i na taj način gotovo nevidljivi.

Baletne šlapice kao malo obrtničko-umjetničko remek-djelo! Fotografijom sačuvani spomenik nekom odavno pokojnom pariškom majstoru-šlapičaru kojemu su se umiljavale sve pariške primabalerine!
Ristovi balerine bili su prirodno visoki, što je za plesačice klasičnog baleta vrlo poželjno. I lijepi, ljupki, prozračni i savitljivi, u općem dojmu i nekako bezazleni.
Nevidljiva, Ona stajala je na prstima u prvoj poziciji na podu od neobojenih hrastovih dasaka koje su bile dobrano uglačane plesom, čak malo i izglodane. Baš na svakoj su se vidjeli godovi. Je li to bio pod dvorane za plesne probe ili onaj kazališne pozornice?

Kakvo je lice imala plesačica? Sitno, finih crta, porculansko-labuđe uvijek malo nasmiješeno ili prazno, bez izražaja, ispaćeno od napora da prikrije boli plesanja? Uokvireno kakvom bojom duge kose vezane na zatiljku u malu punđu? Kakvo tijelo? Krhko ili mišićavo, oblo s mnogo nevidljivih ili astenično s puno vidljivih tetiva? Je li bila solistica, primabalerina, ili vječna, frustrirana zboristica? Je li se morala izgladnjivati da joj vršci prstiju trpe što manju težinu ili je figuru, zahvaljujući urođenoj sreći, tj. metabolizmu, održavala vitkom samo svakodnevnim višesatnim vježbanjem?

Što je radila nositeljica baletnih šlapica nakon 35. godine kad, uglavnom, plesačice klasičnog baleta više ne mogu tehnički dobro plesati? Da li se, kad je izgubila snagu i gipkost, nastavila baviti baletom kao korepetitorica ili koreografkinja ili je postala samo nečija rezignirana supruga, domaćica sa zauvijek minulom karijerom koja je u kasnim tridesetima, kao umirovljenica, napokon s mukom rodila prvo dijete?
Da li je u fotografiranim papučicama njihova vlasnica ikad plesala glavnu ulogu u Giselle, Labuđem jezeru, barem Vilu u Orašaru … ili su joj bile od onih za vježbe, a na nastupima je nosila neke još ljepše, druge?
Je li fotograf baletnih papučica ljubio njihovu vlasnicu? Sjedio zanesen u prvim redovima kazališta na svakoj njezinoj predstavi, dodirujući u potaji, kad se ugase reflektori, izlizane daske po kojima je donedavno plesala ili mu se samo u jednome trenutku nešto odškrinulo i “okinuo“ je fotografiju lijepih, nepoznatih plesačkih stopala u špicama na mukotrpnoj, rutinskoj, jutarnjoj baletnoj probi za večernju predstavu? Možda je, poput Degasa, samo bio očaran plesnim pokretima tijela balerina te opsjednuto, svakodnevno prisustvovao svim probama fotografirajući mnoge plesačice?

Je li vlasnica baletnih šlapica još živa? Ako nije, je li za života znala za postojanje te fotografije njezinih stopala u špicama? Je li poznavala, možda, i voljela fotografa i zaplesala, katkad, samo njemu u njima u nekoj sobici jeftinog pariškog hotela gdje su se potajno sastajali? Jesu li je mučile te papučice dok ih je nosila? Koliko je vremena, ako jesu, morala zamatati prste tankim zavojima prije nego što ih je obula, dok nisu omekšale i prestale je do krvi žuljati? Koliko su njezinog lažnonasmiješenog plesačkog znoja upile te špice i jesu li pridonijele njezinoj slavi, ako je slave uopće bilo?

Ima li, možda, balerina-vlasnica sačuvane baš te špice, makar u dubini mraka u dnu ormara, kao uspomenu na umjetničku karijeru ili kratku ljubavnu aferu s fotografom? Ili su te baletne šlapice bile beznačajne i kao jedne od mnogih bačene u smeće nakon što su se ofucale i razgazile? Da li je, možda, zaljubljeni fotograf namoljakao i dobio od balerine na dar te njezine plesne papučice koje još čuva skrivene pred ženom i djecom u bijeloj kutiji omotanoj satenom, zaguranoj iza hrpe izblijedjelih, razvijenih filmova u svojoj kućnoj mračnoj komori?

Viđala sam u stanovima nekih ostarjelih klasičnih plesačica okačene na zidu dnevne sobe neke njima važne plesne papučice, izložene u vitrinama (uz požutjele programe baletnih kazališnih predstava), na stoliću uz svjetiljku s buketićem osušenih bezbojnih ruža, zaštićene ispod staklenog zvona …
Možda su i ove negdje nostalgično izložene baš uz fotografiju o kojoj pišem? Kako bi mi bilo drago da su bilo gdje sačuvane i kao ljubljene spremljene dok se ne raspadnu u prašinu!

Za svaki slučaj meni, tko zna zbog čega važnu fotografiju baletnih šlapica o kojoj sam se raspričala, uskrsnula sam i umnožila na naslovnoj stranici mojeg romana Podsuknja i, inzistirajući, njome poprilično izgnjavila urednike. Katkad mi se učini da sam tu knjigu napisala samo radi naslovnice!
Valja biti zahvalan i vjeran svojim opsesijama i ushitima.
Pogledajte tu fotografiju, to bi mi mnogo značilo, ne trebate čitati Podsuknju!

*
divertissement

Ani Roje
koja me stvorila

poput prave
rođene balerine
svoj život sam
suprotstavljena
tijelu
otplesala
nasmiješena
i onda
kad boli

RECITATOR (jedan od memoarskih zapisa iz LOVORVIŠNJE):

https://www.youtube.com/watch?v=spBPad4l1YM&t=288s

GINEKOLOG (jedna od priča iz PISMOPRIČA)

http://www.youtube.com/watch?v=KUQ9xjjnewA&t=7s