Žužul Marinović Ante
Biografija
Ante ŽUŽUL, pjesnik, esejist i folklorist, rođen je 8. lipnja 1946. u Grubinama kod Imotskog gdje i danas živi. Osnovnu školu polazio u Krivodolu od 1953. do 1961. Trgovinsku školu 1963. završava u Splitu. Poeziju i eseje objavljivao je u mnogim časopisima i tjednicima. Do sada je objavio osam zbirki stihova. Pjesme su mu prevođene na slovenski, njemački i hebrejski jezik. Pjesme su mu uvrštene u više antologija i školskih čitanki. Četrdeset i više godina bavio se knjižarstvom. Vodio je knjižaru NZMH u Imotskom. Član DHK postao je 1988. godine. Posjeduje jednu od većih privatnih knjižnica u Hrvatskoj s fondom od preko 6000 naslova i zbirku etnografskih predmeta i antikviteta od kojih su neki stari više od tristo godina.
Njegova poezija crpi na izvorima usmene književnosti. Već prvom zbirkom Zvjezdana smrt izgrađuje prepoznatljivu poetiku koja se tematski, motivski i sadržajno uz usmenu poeziju naslanja i na zavičajni južnodalmatinski, osobito imotski areal. Iako je njegova poezija nastala mimo generacijskih utjecaja, u njoj se vide natruhe srodnih senzibiliteta hrvatskih i inozemnih klasika: Kranjčevića, Vidrića, Ujevića, Šimića, Matoša, Kamova, Kaštelana, Šopa, Miljkovića, Lorke, Heinea, Goethea, Jesenjina i drugih.
I u svojim idućim zbirkama Otvorite škure i Licem zemlje bavi se ontološkim pitanjima smti i egzistencije, kulturološkim problemima oživljavanja arhetipskog i arhijezika kao jezika počela. U svim knjigama propituje i antropološki odnos subjekta i prirode motivima neraskidivosti čovjeka i korijena i mogućnosti jezika kao gradbenog svijeta pjesme, i to na razinama ritma, idiolektičnosti i onomatopejskih učinaka.
Neraskidivi odnos pisanosti i usmenosti nije samo trajna tema njegove poezije nego i folklornih istraživanja. Posebno zanimanje za hrvatsku folklornu kulturu iskazao je u posljednjoj priređenoj knjizi, dvojezičnoj, hrvatskoj-njemačkoj, antologiji usmenih lirskih pjesama iz Imotske krajine u kojoj je donio petnaest do sada neobjavljenih lirskih pjesama.
Bibliografija
Zvjezdana smrt (pjesme), Zagreb, 1978.
Otvorite škure (pjesme), Split, 1982.
Licem zemlje (pjesme) Zagreb, 1986.
Knjigu piše Ivan Ban, Usmene lirske pjesme iz Imotske krajine, Split, 2007.
Izbori iz djela
LJEKOVITA KUĆA
Donesi kamen Anka
Svaki je kamen spomenik
Gornje je brdo vlasnik vjetrova
Vlasnik lijekova
Sazidat ćemo kuću
Prvu po redu
Odaniju od drugih kuća
Puniju od svih kuća
I kad se zatrese molitva
Jedina ona neće podrhtavati
Druge kuće neće izdržati
Od trešnje
Svijet će je prepoznati po temeljima
Po ljubavi
I po lijeku kojeg donosi
Kuća u knjizi
Kuća u travama
Kuća u suncu
U zvijezdama
Kuća na nebu
Nebeska kuća
Kuća pred kojom kleči Bog
Širine tri
Dužine četiri metra
Okolo vrt
Rodan i ljekovit
Bože moj
Ne bi bilo to što se dogodi
Da ne bi četiri kćeri moje
Svi u jedan glas zavapiše
Zidaj premili
Gradi predragi oče naš
Pomagat ćemo ti
Obitelj može čuda
Ja sam volio sam
I gotovo sam posumnjao
Da svi vole čuda
Djeci moraš vjerovati
Veli moja supruga
I nemoj sustati
Nemoj
I bog te tako duži
I zidali smo
Svi majstori
I svi sumajstori
Bože
Što je ovo
Pokojni otac moj me učio
Zna se majstor
A zna se sumajstor
Ili kako kaže ujac moj
Rastavila je guda od zeca
I što sad
Zidati i imati svoje
Gradili smo
Neka ima tri prozora
Dva što gledaju na sjever
I jedan što gleda na jug
Neka bude samotna
U svjetlost
I svjetlost i kamen su ljekoviti
Prozor što gleda na jug
Smije se travama brdskim
Ivi vrisu kadulji cmilju
I drži svijeću
Miranda uzida priču i osmijeh
Oče
Svaka kuća ima priču
Kuća koja nema osmijeh
Grobnica je ili vojarna
Kamena ima napretek
Svi mogu ugraditi svoju boju
I svoj naravni položaj
Oče
Ja ugrađujem boju vjetrova
Tiho će Ivana
Vjetrovi će je obujmiti
I vjetrovi će je razvjetriti
Jer kužne se bolesti slegnu
Vjetrovi su prava pomoć
A njihova je boja dodatna
Kuća od kamena
Kamena kuća
Gdje stanac kamen grobuje
More joj daje planine – sinjevitost
Tajnovitost
Koju ona u smokvik sprema
Dva sjeverna prozora
U luku
Šeširasto se obraćaju polju imotskom
Gradu na gori
S dva jezera
Na dlanu ih držeći
Ti – oče
Veli Marija
Sjenama si pogođen
A kući treba pokrov
Da nas nevrijeme ne iznenadi
Ljekovita kuća
Ime ćemo joj dati
I neka je sunce blagoslovi
Tako je kćeri moja
Ti si uzidala dosjetku
A ona je živa potreba kući od lijeka
Vrt
Iz ovog vrta izlazit će mjesec
I ulazit sunce
I tako danima
I tako godinama
Dok Bog ne siđe
I ne učini po svome
Siđe li
Znam ubrat će smokvu
I smokvik duže gledati
Iva
Kraljica vrta i sanja
I najmlađa kći
Ispod lučnih vrata kuće
Što gledaju na zapad
Zaviče
Ćaća
Uzidaj san
Jer sve je ovo prolazno
Samo san – ćaća moj
Samo san neće proći
Oprosti mi
Što pored ove kuće
Zidam zamak svoj
Komad mjesečine već smo uzidali
Svi uzidaše po obrazu i običaju
Pokrov joj zališe u molitvu
Svi smo na svom kamenu
U svom kamenu
Svak svoju kuću ima
Donesi kamen – Anka
Svaki je kamen spomenik
Gornje je brdo vlasnik vjetrova
Vlasnik lijekova
Sazidat ćemo kuću
Prvu po redu
Odaniju od drugih kuća
Ljekovitu kuću
Iako dobro znam
Da mi kuća nije potrebna
TAMO NEGDJE
Tamo negdje
Negdje tamo
Trava ima
Nisu sjene opkoljene
Tamo negdje – rosna trava
Nije lijevo
Nije desno
Tamo negdje…
A znao sam sve do jučer
Sve do sutra
Tu je svirka ostavljena
Brda sjetna
I nije se polomila
Ona grana
Vršak ljeta
Tamo negdje
Negdje tamo
Ne znam više kome reći
A imade zasigurno
Dva jezera
Gdje se mirne vode njuše
Uokolo
Kako ću ti ja nasamo povjeriti
Nije lijevo
Nije desno
Tamo negdje
MRCENJAŠ
Svaka mu smrt – mila
I svaki mu pogreb svojina
On ne može stati u objektiv
On je za mauzolej
Od njegove obiteljske grobnice zastrte su zvijezde
On je markantna televizijska spodoba
Snimajte ga – molim
Svaka je smrt dobro došla
A pjesnika – naravno poslastica
Samo umrite
”Rodoljub” će doći
Održat će ”slovo ljubavi”
On je zaštitni znak “kulturne Hirošime”
On “drži knjigu od A do Ž
Eno ga
Vreba s nebesa
Ima izoštren vid
Dobro prepozna svakog nemoćnika
Bahati podiže glas
U čoporu je
(Kakav će on sarkofag imati?)
Samo će ga smrt moći prepoznati
mrcenjaš – orao lešinar u Dalmaciji
U TAMNICU KNJIGE
Zadračio sam te
U tamnicu knjige
Mirluši
Cviće moje
U žaru sam te
Za lik pripremio
Za ticu i dicu
Za diviju rič
Šćapom srdžbu spratio
Ožegom ranu spržio
Srka sam te ko vareniku
Smočio ko grebu
Nisu li te izmeli u stapu
Na krosnama si tkala
Klapnju i tlapnju mi
Dušo i tilo zasnovala
Pripredala
Zatapala misečinom
S usana sam te drage posisao
Iz glagoljice
Iz okruglice
Iz kamenice
Iz kamene knjige tvoje
Iz vučije sam te pio
Iz Smokove Zemlje
Iz ćaćine krčevine
S nakovnja
Sa žerave sam te goloruk kupio
Glavnjom ti svitlio
More si zapinila
Stećkom i grobom dozivala
Za daleki cvit
Za daleki svit
U tamnicu sam te knjige zadračio
ČEZNUTLJIV ISPOD PAZUHA RAŠELJKE
Ivanu Raosu
Čeznutljiv
Ispod pazuha rašeljke
Pretakao misečinu
Iza uha smokvu mazio
Vode se ogledale u njemu
Jezero se mukom obaralo
Konjanici mu iz očiju – grabom
Njegovom šutnjom uplašenje
Vile svlak odbacile
I tako jednog dana
Više ga nije bilo
Ali je misečina zatrudnjela
ZIDANJE KULE
Klesao sam te
Zidao
Sjenu po sjenu
Misao na tjeskobu
I tako te slagao
U rasutom vremenu
U pustoši globusa
Unaprijed se znalo
Da mi je poslao uzaludan
Da su mi ruke pretrpane
I da mi jauci poniru
Zidao sam te
Ne otvarajući oči
Ritam i glazbu slikao
Pamtio za sutra
Sve dok kule i vrtovi
Ne zaigraju po špiljama
Onda dođoše nasmijani ljudi
Osvijetliše moje skrovište
Ugavljaše u ponornicu
Prepunu šutnje i slutnje
Morao sam bježati
Tražiti novo sklonište
Od truda sam zaspao
Naslonjen na tvoju sjenu
Zasnovanu kulu
Klesao
Zidao snovima
Sve dok se nisam probudio
U kamenu