Vid Bešlić rođen je u Petrinji (24. 6. 2000). Završio je Prvu osnovnu školu u Petrinji te jezičnu gimnaziju u Sisku. Završio je Glazbenu školu Frana Lhothe u Sisku: smjer gitara te solo pjevanje u klasi Marice Pernar. Tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja aktivno je sudjelovao u dramskoj i novinarskoj sekciji. Aktivno je djelovao s Kino klubom Sisak te Interpretacijskim centrom baštine Banovine. 2021. godine upisuje glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. 2023. godine osvaja Gorana za mlade pjesnike za zbirku „Ektoplazma“. 2025. godine završava prediplomski studij glume u klasi Joška Ševe. Na RSM radiju ima vlastitu emisiju „Ritam duše“, prvi put pojavljuje se u seriji „Crno-bijeli svijet“ u ulozi Loše. Glumio je u filmu „Žene, luđaci i malo dobrih pedera“ Ivana Salaja, „Sjenama prošlosti“, „Začaranoj šumi“ Ivice Buljana, „A bili smo vam dobri“ Branka Schmidta. Objavljivao je pjesme u časopisima te izdao kantautorski album naslova „VIDONIS“. Djelovao je kao poetski aktivist i performer nakon potresa, ispred Bookse izveo je performans „Banovina nije Babilon“.
BIBLIOGRAFIJA
- Ektoplazma
IZBOR IZ DJELA
POROD
Babe na selu stvaraju embrij,
Svojim uvjerenjima mijenjaju seljanima crte lica, usjeve i
zacjeljuju rane. Babe na selu proriču, odgovaraju na pitanja:
Hoće li sutra biti u šumi gljiva?
Zašto krave već deset dana ne pasu?
I kad je nastao svijet?
Babe na selu dobro znaju je li svijet uopće nastao.
VEČER NA SELU
Negdje na sjeveru Banije ovce već dvanaestu noć hodaju u krug.
Možda je kraj. Dođite vidjeti taj prizor. Evo posljednjeg
čovjeka, upoznajte ga. Večeras ja sam čista riječ. Griješio sam,
smrt se proširila selom, sve je podređeno pokapanju. Nisam
dosljedan stvoriti novi život, ovce već dvanaestu noć pripremaju
pogreb. Sada, možda baš sada, stvoren sam od praznih kuća,
štala, neobrađenih njiva, presušenih bunara. Večeras, možda baš
večeras, na vrata mi pokuca posljednji Adam.
ZA GRAD
Mi još uvijek živimo na istoj adresi
I nismo zadavili dom.
Gađali smo strelicama nebo.
Banija nije Babilon.
Još uvijek vozim se kroz isti grad
I u nekoj boljoj stvarnosti tu nikada nije bio rat.
U zgužvanim potrebama osjetim parfem ulica Eau de Lipa,
Ispod moje kuće na nasipu još uvijek teče slap.
Nije krvava svaka fasada, nije sestra izgubila brata, Kupa nije
crvena, stoka nije pomrla.
Sve se to odvija tamo negdje gdje svemirski povjetarac nosi
bolje životne prilike.
Ovaj grad treba majku, treba glas.
JUTRO U SVEMIRU
Na kraju seoske ulice ima gradska lampa, radi na plin, kraj nje
prolazim ja, slučajni prolaznik, susrećem Kolarićevog sina,
napada – jesi vidio moju mati? Čeka odgovor, gledam u lampu i ne
vidim je, odlučim reći – nisam, ali kažem kao da ću pozvati
zečeve iz šume, kad ih evo, deset. I kada treba krenuti, mi
poskakali u šumu i pronašli staru Kolarićku. Nemojte shvatiti
ovo ozbiljno, ali pao je mrak, a vrganja kao meteora i rakije
još ostalo, navodno pronašla je i san ispod hrasta pa odlučila
krenuti tek ujutro.
SVETI ILIJA
Ja trebam tako malo, zato pogledom više ne vladam. Sveti Ilija
vozi kola po oblacima, ja vozim svakog utorka bicikl po polu-
oblacima. Zapinjem za predmete, spotičem se, padam i podižem
lanac, ne kočim i brzoplet sam, ne nosim kacigu, često se pitam
treba li kaciga onima koji voze po oblacima. Zabijam se u
automobile i govorim kako oni ne paze, ne razlikujem lijevo i
desno i nemam zvono na biciklu. Noću lutam selom tražeći tvoju
rodnu kuću, dok u daljini sijeva, čavao sreće upao mi je u oko,
probušen sam.