Pešorda Damir

    Pešorda Damir

    Biografija

    Damir Pešorda (Grude, 1961.) – u Grudama je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao jugoslavenske jezike i književnosti. Magistrirao je 14. siječnja 2004. na Lavovskome nacionalnom sveučilištu u Lavovu na tezi Žanrovske modifikacije povijesnog romana,  a doktorirao  2012. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na temi Dva tipa ophođenja s književnom tradicijom (Komparativna analiza romana Dvanadcjat’ obručiv Jurija Andruhovyča i Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga). Živi u Zagrebu, radi kao profesor hrvatskoga jezika. Objavljivao prijevode, znanstvene članke, kritičke osvrte, pjesme i priče u hrvatskim i ukrajinskim zbornicima i časopisima (Studentski list, Quorum, Kolo, Jezik, Književna smotra, Moloda nacija, Slavica Tarnopolensia, Hrvatska revija, Hrvatsko slovo i dr.). Objavio: Žohari, identitet i Milevine formule (2006.), Tetka u torbi (2007.), Različite pjesme (2008.), Brod budala (2009.), Nametnička kultura / Ogledi o društvenim i kulturnim pitanjima (2014.) i Jedno (2020.). 

    Izbori iz djela

    Aureola
     
    Na pragu si
    poju ti pjesme pohvalnice
    časte ićem i pićem svetim
    padaju nice
    nemilice
    U sveca si promaknut
    i od sada ti glavu
    obrubljuje
    aureola
    Krikni živinski
    zaurlaj od bola
    pri svakom koraku sja
    i tišti te
    tvoja aureola
    Skinuti je ne možeš
    nikako
    nikada
     
    a svako malo 
                            ti spada
     
     
    ulicom ivice kičmanovića
    ulicom ivice kičmanovića
    od trga prema trnju
    s kopljem sve oborenijim
    i osmijehom omčom za labrnju
    u disputu vječnom s licima
    što ih riše dim
    od prijana lovre
    do pijana ujevića
    kojega proganja miris lipa
    od sveučilišne pa do blata
    svejednako hodimo
    od stida gordi
    od ljubavi slijepi
    u povorci al’ posamce
    već odavno opustjelim gradom
    na prastarom jezikom ojkamo
    deveti je sloj zaborava
    preko svega prešao
    a mi koračamo
    tko smo? što smo?
    čemu smo težili?
    znat će oni što nas pronađu
    poredane ”devet tisuća figura u naravnoj veličini
    iz dinastije…”
    i bit će sve ono
    (i onako) od čega smo se ježili
    I na što smo se kostriješili
    u kraljevstvu u slavu kojega
    smo griješili
     
     
    Odisej u fotelji
     
    Upušta se u opasna putovanja
    s daljinskim u ruci
    sirenske ga pjesme proganjaju
    tamni zvuci
    Između dviju prognoza
    Hamletu nalik lomio se
    Krijepi li ga gemišt ili loza 
    … i već tanko piša
    i već mu uši dlakom obrastaju
    i već ga neoplovljena mora opkoljavaju
    Telemah se skiće okolo
    s pucama netom propupale riti
    a on polako tone u san
    jezdi k biti –
    Penelopa nad njim
    jamu kopa
     
     
    Kasna davorija
     
    kako pjesmom pomoći narodu
    mučila me misao cijeli božji dan
    u tramvaju, u hodu i zahodu
     
    a nisam nalazio načina
    pritisnut brigama sredovječnog čovjeka
    izložen zakonu tržišta i starenja
     
    pa sam sjeo na terasu neke kavane
    i gledao ljude kako prolaze
    bješe ljeto i s drveća bi pao pokoji list
     
    počešah se po glavi, na stol pade sijeda vlas –
    narodu očito nema pomoći
    šapne mi neki nutarnji glas
     
     
    Sapfa iz predgrađa
     
    Čitajući
    Plačući
    Umačući keks u čaj
     
    Očekujući sretan kraj
     
    Stareći
    Ležeći sama u polutami