Španjolska, kao i mnoge druge zemlje, država je u kojoj su vojni udari, osobito česti tijekom 19. i 20. stoljeća, bili presudni za društveno i političko usmjerenje u mnogim godinama pa i desetljećima nakon njih. Takvi udari ponekad su mijenjali cijelu društvenu situaciju i određivali okvir unutar kojih se mogao odvijati politički, ali i svakodnevni život. U prošlom, dvadesetom stoljeću nastavio se i dodatno produbio jaz između vladajućih i imućnih društvenih slojeva nasuprot onih na doljnjem dijelu socijalne ljestvice, nasuprot i većega dijela urbane inteligencije, slojeva koji su htjeli dehijerarhizirati i modernizirati španjolsko društvo. Sve je intenzivniji bio frontalni društveni sukob aristokracije, vojske, više crkvene hijerarhije i kapitalista te, s druge strane, liberalne i lijeve inteligencije, radništva i seljaštva. Takav antagonizam nadahnuo je velikom španjolskom pjesniku Antoniju Machadu pjesmu Španjolčiću koji dolaziš na svijet (Españolito que vienes al mundo), u kojoj je prvi izričito spomenuo termin „Dvije Španjolske“:
Već postoji Španjolac koji želi
Živjeti i živjeti počinje
Između jedne Španjolske koja umire
I druge koja zijeva.
Španjolčiću, koji krećeš u svijet
Neka te čuva Bog.
Jedna od dviju Španjolska
Zamrznut će ti srce.
A povjesničar i sveučilišni profesor na Fakultetu političkih znanosti madridskoga sveučilišta Complutense Antonio Elorza objašnjava to ovako: „Ono što zovemo dvije Španjolske upućuje na sukob koji postoji od 18. stoljeća između procesa modernizacije i snažnih otpora u zaostaloj agrarnoj zemlji, sa snažnim udjelom Crkve i prekomjerne vojske naslijeđene iz kolonijalnih ratova u Americi“. „To se pretače u napetost koju će konzervativne snage iskoristiti da u 20. stoljeću iskuju zamisao o Anti-Španjolskoj: onoj strani Španjolske koja je suprotna istinskoj Španjolskoj“, zaključuje Elorza. A jedan drugi povjesničar, Charles J. Esdaile, opisuje Machadove dvije Španjolske tako da je jedna „klerikalna, apsolutistička i reakcionarna“, a druga „svjetovna, ustavna i progresivna“.
Sraz te dvije Španjolske postat će totalan i oružan jednim zapravo neuspjelim vojnim udarom, odnosno pobunom dijela vojske, na čelu s generalima Joséom Sanjurjom pa Franciscom Francom, godine 1936. protiv Druge španjolske republike, koja je proglašena 1931. godine. Neuspio vojni udar pretvorio se u rat dvije Španjolske: republikanske i nacionalističke. Rat je završio pobjedom nacionalista 1939. i njihova potpuna prevlast u španjolskom društvu održala se, većom ili manjom represijom nad poraženim snagama, sve do smrti caudilla Franca 1975. godine. Nakon toga za kralja je iste godine proglašen Juan Carlos II., koji se dlučio za uvođenje demokracije, odnosno parlamentarne monarhije. Taj je prijelaz povjerio premijeru Adolfu Suárezu, koji je sa svojom parlamentarnom većinom uspio legalizirati sve stranke, uključujući i onu komunističku, provesti slobodne izbore i 1978. donijeti nov, demokratski španjolski Ustav, koji vrijedi i dan-danas.
No, brzina i stupanj demokratizacije zemlje nikako nisu odgovarali frankistima kojima je, kao dotad vladajućem sloju, vlast nepovratno klizila iz ruku. Frankističkim kadrovima osobito je obilovala vojska koja je zapravo bila neprestana prijetnja mladoj demokraciji. Osobito se od njezina udara strahovalo u vrijeme krize Suárezove vlasti, a udar se i dogodio 23. veljače 1981. Tada su se dvije Španjolske ponovno izravno sukobile, ovoga puta podijeljene na demokratsku i protudemokratsku. Tada će se – konačnom pobjedom demokracije – napokon otvoriti put i prema nacionalnoj integraciji dvije Španjolske. Taj neuspjeli udar, najpoznatiji po televizijskoj snimci upada potpukovnika Antonija Tejera i dvjestotinjak pripadnika Civilne garde u španjolski Kongres i zarobljavanja zastupnika i članova Vlade, postao je jedan od najemblematičnijih trenutaka suvremene španjolske povijesti.
Proslavljeni španjolski pripovjedač Javier Cercas čak je definirao Španjolca kao onog koji ima neku svoju teoriju o tome udaru ili o njemu zna neku tajnu. A sam Cercas je svoju teoriju o udaru, bolje rečeno pažljivo iščitavanje činjenica i same zbilje, iznio u djelu Anatomía de un instante (na hrvatski prevedenom kao Anatomija jedne pobune), čije je prvo izdanje objavljeno 2009. godine. Riječ je o knjizi u kojoj autor potanko analizira nekoliko glavnih aktera tadašnje španjolske političke scene, kao i cijeli društveno-politički kontekst koji je pogodovao vojnom udaru, ali i njegovoj propasti. Kad su pučisti upali u Kongres, potpukovnik Tejero je zapovijedio da svi zastupnici i članovi Vlade legnu na pod. To nisu učinili jedino premijer u ostavci Adolfo Suárez, njegov zamjenik, general Manuel Gutiérrez Mellado i generalni tajnik Komunističke partije Španjolske Santiago Carrillo. Oni su bili nositelji demokratske tranzicije u zemlji i nisu mogli prihvatiti njezinu moguću propast. Također, važnije od vlastita života bilo im je dostojanstvo funkcija koje su obavljali. Kako kaže Cercas: „Bila je to uvijek ista slika u svim televizijskim reportažama o udaru: slika skamenjenog Adolfa Suáreza u njegovoj klupi nekoliko trenutaka nakon ulaska pukovnika Tejera u dvoranu Kongresa, žandarski hici koji zuje oko njega i svi nazočni zastupnici – svi osim dvojice: generala Gutiérreza Mellada i Santiaga Carrilla – koji se bacaju na pod kako bi se zaštitili od metaka“.
Cercas u ovim trima osobama i njihovim međusobnim odnosima vidi paradigmu uspostave i održanja demokracije u Španjolskoj. Smatra da su oni tada bili posebna vrsta heroja, heroji odustajanja, odnosno povlačenja. Cercas navodi Hansa Magnusa Enzensbergera koji je napisao da „…nasuprot klasičnom junaku, a to je junak pobjede i osvajanja,diktature XX. stoljeća upozorile su na modernoga junaka, a to je junak povlačenja, pada i rušenja: prvi je idealist jasnih i nesalomljivih principa; drugi je dvojbeni stručnjak grabeži i pregovora; prvi se realizira namećući svoje stavove; drugi napuštajući ih, potkopavajući samoga sebe. Zato junak povlačenja nije samo politički junak: on je i moralni junak“. Tako su Suárez, Gutiérrez Mellado i Carrillo odustajanjem od svojih krajnjih političkih stajališta i međusobnim dogovorima omogućili svojevrsni pakt za demokraciju koja će ipak na kraju prevladati. Suárez je odustao od svojeg frankizma i založio se za punu demokraciju, Gutiérrez Mellado se suprotstavljao pučističkim tendencijama u vojsci, a Carrillo je odustao od marksizma i traženja osvete za frankističku opresiju prema komunistima.
Jedino, dakle, u kompromisu dotad radikalno suprostavljenih strana moglo je uopće doći do funkcionirajuće parlamentarne demokracije, odnosno parlamentarne monarhije. Ili, kako izričito kaže Cercas: „Tko je mogao predvidjeti da prijelaz iz diktature u demokraciju u Španjolskoj neće skovati demokratske stranke, nego falangisti i komunisti, nepomirljivi neprijatelji demokracije i međusobno nepomirljivi neprijatelji tijekom tri godine rata i četrdeset godina poslijeratnoga razdoblja? Tko je mogao prognozirati da će se generalni sekretar Komunističke partije u egzilu izgraditi u najodanijega političkog saveznika posljednjega generalnoga tajnika Movimienta, jedine fašističke stranke? Tko je mogao pojmiti da će Santiago Carrillo na kraju postati bezuvjetni branitelj Adolfa Suáreza i jedan od njegovih posljednjih prijatelja i pouzdanika? Nitko, ali možda to nije bilo nemoguće učiniti: s jedne strane, zato što su samo nepomirljivi neprijatelji mogli pomiriti nepomirljivu Francovu Španjolsku“. I Cercas zaključuje: „Povijest tih odricanja i njihovih posljedica djelomice je povijest prijelaza iz diktature u demokraciju“.
Jasno je, dakle, da narator Anatomije jedne pobune ne samo analizira presudni trenutak u borbi demokracije i diktature u Španjolskoj, nego je taj trenutak i svoje viđenje onoga što se tada dogodilo baš i izabrao kako bi afirmirao demokraciju. I to demokraciju kao vrijednost koja nadilazi sve suprotstavljene ideologije i koja tim nadilaženjem onemogućuje da njihova isključivost neprestance gura cijelo društvo u sukobe koji se vode oružjem i nasilnim isključivanjem ideološkoga neprijatelja. No sada dolazimo do pitanja tko je točno taj narator i kakvo je to djelo koje on pripovijeda? Naime, Anatomija jedne pobune žanrovski je vrlo osebujna pa, kako bismo razumijeli namjeru samog autora i karakter njegova govora o demokraciji, valja razmotriti žanrovsku pripadnost tog djela, odnosno udjele fakticiteta i fikcije u njemu. Zanimljivo je to da je djelo sastavljeno od same dokumentaristike, da se sve o čemu se piše stvarno i dogodilo, a da se fikcijska razina aktivira prvenstveno u interpretaciji događaja, postupaka najvažnijih aktera, psihičkih procesa unutar njih, kao i metafikcijskih i autoprogramatskih razmatranja o karakteru onoga što se piše.
Zbog hiperdokumentarističke razine djela pitanje je možemo li ga uopće promatrati kao roman, što su mnogi ipak činili, a zbog fikcijskog udjela interpretacije Anatomiju jednog trenutka ne možemo promatrati niti kao historiografiju. Dapače, Cercas uvelike mistificira upravo paradoks da na čistome fakticitetu želi sagraditi djelo s velikim udjelom fikcije, nadovezujući se time i na veliku hispansku tradiciju posvemašnje književne ispremiješanosti stvarnosti i imaginacije, jave i sna. Tako kaže da se njegovo djelo ne odriče „maksimalnoga približavanja čistoj realnosti 23. veljače, a samim time, iako ovo nije povijesna knjiga i nitko se ne bi trebao zavaravati tražeći u njoj neobjavljene podatke ili relevantne doprinose za poznavanje naše nedavne prošlosti, ne odriče se potpuno mogućnosti da bude čitana kao knjiga o povijesti; isto tako ne odriče se odgovaranja pred samom sobom, osim što odgovara pred realnošću, i onda dalje, iako to nije roman, ne odriče se potpuno mogućnosti da se čita kao roman“. Cercas zaključuje:„…ničim što sam ja mogao zamisliti o 23. veljače nisam mogao biti toliko zanesen i oduševljen i ništa nije moglo biti kompleksnije i uvjerljivije od čiste realnosti 23. veljače“. Uglavnom, u kritici su Cercasovu djelu pridavane žanrovske odrednice kao što su roman, esej, kronika, historiografija, a najbolja ilustracija te hibridnosti i nesigurnosti je definicija na Wikipediji koja kaže da je riječ o “povijesnoj kronici ili eseju ispripovijedanom kao da se radi o romanu“. Možemo zaključiti da je to žanrovski hibridno djelo kojemu je konstitutivno intenzivno preplitanje fakcije i fikcije, da se, dakle, sve što se pojavljuje u djelu može motriti i iz perspektive izvanknjiževne zbilje i kao dio same književne strukture.
Jednako to možemo ustvrditi i o karakteru naratora djela. On je istodobno istovjetan samome stvarnom autoru Javieru Cercasu kao onome koji u svoje ime govori o djelu i u djelu. No, narator je i jedna od najvažnijih odrednica književne strukture pa njegov karakter ujedno ovisi o karakteru same te strukture. Dakle, i u karakteru samog naratora intenzivno se prepliće fakcija i fikcija, objektivne činjenice i njihova subjektivna interpretacija. Stoga je jasno da su u Anatomiji jedne pobune intenzivno kombiniraju činjenice i moćna autorska vizija koja od mnoštva dokumentaristike gradi novouspostavljen književni svijet. A taj je svijet dubinski oblikovan autorovom početnom idejom i namjerom, koncepcijom cjeline djela te svim potankostima njegove izvedbe. Baš u toj – prema Aristotelu – formi koja se pridaje materiji, vidi se da knjiga nije samo rekonstrukcija i interpretacija neuspjeloga državnog udara. Razvidno je da je pisana i s namjerom da bude snažna apologija demokracije, da iz samog njezinog ustroja bude očigledno kako je tek demokracija način za rješavanje dubokih društvenih problema te supostojanje i približavanje dvije tijekom cijelog 20. stoljeća nepomirljivo sukobljene Španjolske. Time je Cercas u Anatomiju jedne pobune jasno upisao svoj svjetonazor, odnosno vlastito viđenje španjolske novije povijesti, poželjnog smjera njezina kretanja i važnost osobnog zauzimanja za takav smjer. Njegovo djelo, dakle, nipošto nije ideološki neutralno, no zapravo se, virtuoznim književnim sredstvima i velikom umjetničkom kvalitetom, ideološki zauzima za nenasilno supostojanje različitih ideologija, za – doduše ponešto idealističku i prosvjetiteljsku – apologiju demokracije.
Nova Istra 3, 2024.