Nacionalni korpus suvremene hrvatske dječje poezije, objavljene tijekom prve četvrtine ovoga stoljeća koja se, eto, približava kraju, stilski je vrlo raznorodan i tematski bogat. Ove dvije karakteristike već su obilježja pjesništva Šibenčanina Aljoše Vukovića, najplodnijeg autora koji se javio s početkom stoljeća, i koji je kvalitetom svojih zbirki nagovijestio da bi ovostoljetna poezija za djecu mogla biti dostojna nasljedovateljica bogatog i plodonosnog korpusa dvadesetog stoljeća. Autori/ce zbirki poezije koji su se pojavili za Vukovićem potvrdili su ovu pretpostavku. Tko su zapravo pjesnici koji posljednjih desetljeća objavljuju zbirke poezije za djecu u Hrvatskoj? To su ljudi različitih profesionalnih profila, ali najčešće duboko vezani uz rad i život s djecom: akademska slikarica, ilustratorica i multimedijska umjetnica Nikolina Manojlović – Vračar koja svoju poeziju i likovna djela približava djeci na radionicama, televizijskim emisijama i u sklopu umjetničke organizacije Artmobil; pisac proznih djela za mlade i odrasle, voditelj izdavačke kuće, doktor književnosti i akademski slikar Tomislav Zagoda; školska psihologinja Milijana Kovačević koja je uobličila svoja iskustva sa splitskom djecom u stručnu knjigu, a istodobno tijekom radnoga vijeka objavljivala pjesme u različitim književnim časopisima; publicist, književnik i filozof Josip Sanko Rabar poznatiji kao književnik za odrasle, čije su pjesme i priče za djecu sazrijevale pedesetak godina prije nego su tiskane; kulturna pregateljica među Hrvatima u dijaspori, prevoditeljica, suosnivačica i profesorica hrvatske škole u Bostonu Irena Stanić Rašin; učiteljica Ljiljana Vidović iz Siska koja radi u područnoj školi uz rijeku Unu koja je trajno nadahnjuje i s koje svoje učenike vodi na državne i županijske književne smotre; Gordana Radić – čuvarica kulturne i jezične baštine svog rodnog Imotskog, do umirovljenja ravnateljica splitske osnovne škole; Sanja Andabaka zagrebačka logopedinja koja posebice radi s djecom s teškoćama u razvoju, odrasla u Šibeniku i Drnišu; Boris Nazansky, diplomirani inženjer kemije, međunarodno priznati haiku pjesnik (dodirna točka s Aljošom Vukovićem), enigmatičar i zagonetač, urednik revije Kvizorama; Karlovčanin Željko Mavretić diplomirao Studij lovstva i zaštite prirode te specijalistički Studij poslovnog upravljanja; Danijela Pavlek, pjesnikinja i prozna spisateljica, ranije turistička i marketinška radnica; Andrijana Grgičević, književnica žanrovski različito profilirana (priče, pjesme, romani, dramska djela), rodom iz Brela i adresom u Splitu i Jelsi; Iva Dužić knjižničarka u Dječjem odjelu Narodne knjižnice i čitaonice Vlado Gotovac u Sisku, Zvjezdana Čagalj, odgojiteljica, bivša ravnateljica dječjeg vrtića i svestrana kulturna radnica koja objavljuje pjesme već desetljećima. Tu su i neki drugi, koji će biti spomenuti u ovome eseju.
Aljoša Vuković proširio je recepcijski krug uživatelja dječje poezije i na odrasle, dobitnik je brojnih priznanja i višestruki laureat na svjetskoj haiku sceni. Zbirkama koje su prekoračile neke stare granice i postavile nova poetska obzorja visoko je podigao ljestvicu očekivanja od mladih čitatelja, naročito stihovanim zagonetkama. Svoju poeziju za djecu najčešće zaokružuje u kraće forme efektnih poanti. Ne ustručava se pisati o smrti najmilijih, o svom doživljaju onostranog, o tuzi zbog posječenog stabla, ali i o veseljima i unutrašnjim zadovoljstvima koje zna iznijeti pred djecu efektno i iskreno. Njegova bibliografija broji tridesetak knjiga poezije (neke su pjesme objavljene u slikovnicama). Kad je riječ o kritičarskome peru, Vuković je najviše od svih pjesnika o kojima će ovdje biti riječi bio zamijećen u javnim glasilima. O njegovoj poeziji pisali su eminentni književnici poput Tita Bilopavlovića, Mladena Bjažića, Zorana Pongrašića, Dubravke Zime… ali i književni kritičari poput Marine Gabelice i autorice ovoga teksta. Pri tome valja naglasiti da je i on sam zaslužan za kritičku recepciju svoga opusa, jer se pobrine da svako novo izdanje dospije u ruke krugu stručnih osoba koje se bave književnom kritikom. Aljoša Vuković je hrvatski zagonetač, književnik i glazbenik. Objavljivao je pjesme u časopisima Književnost i dijete, Radost te Hrvatska riječ (podlistak Hrcko), a stihovane zagonetke posebno u Smibu, Modroj lasti i Kvizorami. Do sada je u spomenutim časopisima objavljeno preko 400 njegovih zagonetki i drugih pjesama. Stvara i glazbu za dječje predstave i za animirane filmove Ivane Guljašević. Dobio je posebnu pohvalu povjerenstva za Nagradu Grigor Vitez za zbirku pjesama Knjiga bijela, te je nominiran za Nagradu Kiklop 2014. godine za zbirku zagonetki Povratak u ulicu zagonetki. Dobivao je i druga priznanja. U čitankama se nalaze njegova djela. Široka je lepeza slojevitosti njegovih stihovanih zagonetki, slikovitost, gipkost stihova koje su bliske razgovornome jeziku svakodnevice, formalna raznolikost i humorističnost. Vuković se nadovezuje na već dokazanu i raznovrsnu tradiciju koju su ostvarili Grigor Vitez, Vladimir Halovanić, Lidvina Luketa, Nevenka Videk, Ratko Zvrko. Ali on razvija i neke nove karakteristike ove pjesničke vrste. Zagonetanje je njegova strast, pa mu posvećuje veći dio svoga pjesničkoga opusa, dok je većini drugih pjesnika do sada zagonetka bila pjesnička vrsta u koju su odlazili sporadično i povremeno. O tome sam pisala sa studenticom Učiteljskog fakulteta Ana-Marijom Trepšić. Treba reći da je u lipnju 2024. godine izašao izbor iz Vukovićevih zagonetki „Z kao zagonetka“. Pišući zagonetke u stihu uspijeva s malo riječi reći puno, stvoriti fantastične slike koje razvijaju maštu i potiču kreativnost:
KADA SE NOĆU SKROZ SPUSTI,/NESTANE MJESEC I VIDICI PUSTI./JUTROM, KAD DIGNE SE DO VRHUNCA,/PROZOR SE UMIVA ZRAKAMA SUNCA.(roleta)
U navedenome primjeru vidimo da i ne baš „poetska“ stvar na dohvatu njegova pogleda može postati povod i motiv za pisanje stihova. Prozorska roleta postaje ona ključna, koja „vedri i oblači“, koja otvara i zatvara vidike ukućana. Okamenjeni izraz „spustila mi se roleta“ koji znamo koristiti, slično kao i fraza „pao mi je mrak na oči“, značenja dosta mi je, prevršila se mjera i sl., kao da je dobio svoj značenjski nastavak u stihovima ove zagonetke. Jer, važno je imati vidike, ne treba dopustiti da se „spusti roleta“. Roleta je ovdje kao pojam i kao metafora odgonetka jedne zagonetke. Aljoša Vuković naizgled nevažnim predmetima, koje je moguće asocirati uz poznate i uvriježene fraze, razbija njihova okamenjena značenja, ili im, pak, širi ta ista značenja i produbljuje ih. Evo jednog primjera za zagonetnu pjesničku lirsku minijaturu.
ULICA JE NJEMU PLATNO,/METLA MU JE POPUT KISTA,/LIJEVO-DESNO ON JE VUČE/SVE DOK SLIKA NE ZABLISTA. (smetlar)
Zagonetka govori o zanimanju koje je često obezvrijeđeno u društvu. Izvrće ga se u nešto lijepo, izjednačuje ga se sa zanimanjem slikara-umjetnika. Izgleda da svaki, baš svaki posao može biti ravan umjetničkom ako se obavlja svim srcem. Napisana u osmeračkim stihovima s rimom abcb, predstavlja maštovitu usporedbu koja implicitno reflektira pjesnikovo duševno stanje u kojemu je važno kako će izgledati ulice jer to utječe na zadovoljstvo ljudi koji se njima kreću. Ova pedagoška nota nije nigdje riječju istaknuta, ali se nalazi u značenjskome središtu zagonetke.
Boris Nazansky u predgovoru zbirci Aljoše Vukovića Okruglih pedeset,naslovljenoj Draguljna vrijednost,ustanovljuje da se zagonetke Aljoše Vukovića mogu smatrati ponekad sinergijom pjesništva i enigmatike, što ih čini tipično vukovićevskom pojavom i „posebnom, neočekivanom i draguljnom vrijednošću (pod)jednako hrvatske književnosti za djecu kao i hrvatske enigmatike“. U tom smislu je nastavljač zagonetačke tradicije koja je svoje vrhunce u prošlosti imala u Paji Kanižaju i Ratku Zvrku (njihovu poeziju Nazansky naziva „enigmopoezijom“). Slijedom tih misli on zamjećuje u Vukovićevim zagonetkama homonimizaciju, razdvajanje riječi prema tvorbi, ali i neke druge enigmatske postupke, primjerice šaradu (spajaljku), palindrom (obrtaljku), raznovrsne igre riječima. Ulica zagonetki je prva objavljena zbirka pjesama koju je napisao Aljoša Vuković. Ova zbirka zagonetki sadrži više od 200 zagonetki koje se protežu na 90 strana zbirke. Podijeljene su u razne cjeline ( Od igle do lokomotive, Grad životinja itd.). U zbirci se nalaze kratke zagonetke, pisane u rimi. Vrlo su ritmične, vedre, humoristične, a opet enigmatske i metaforične pa potiču na razmišljanje. Osim primarne potrebe zagonetki, a to je da se zaposli dječji um traženjem rješenja zagonetke, Aljoša Vuković pazi na muzikalnost stiha, na ritam koji ne narušava prirodan dječji govor, a metaforama i igrama riječi budi i potiče dječju kreativnost u jeziku (Bilopavlović). Povratak u ulicu zagonetki zbirka je koja je izašla u izdanju Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade (Biblioteka Mala) 2014. godine. U knjizi se nalazi 100 zagonetki. Vrijedni stiha njemu su i predmeti pored kojih svakodnevno prolazimo i ne obraćajući pažnju na njih, poput toplomjera, čepa ili blata. Aljoša Vuković gleda na svijet očima djeteta koje poput leptira leti amo-tamo i divi se svemu što ga okružuje. On personificira spužvu, mobitel i kružnicu; njegova olovka ima srce, kuća oči, a svijeća plače voštanim suzama. U običnom sendviču vidi dvorac, a inje je za njega kristalno odijelo. Iako ne formom, svaka od ovih 100 zagonetki sadržajem podsjeća na haiku, jer uspijeva s malo riječi reći puno i stvoriti pred očima djeteta fantastične slike koje razvijaju maštu i potiču kreativnost. Koji se pojmovi zagonetaju u zagonetkama Aljoše Vukovića? Zaista mnogi: svakodnevne uporabne stvari (perilica rublja, nož, stol, kovanica, metla, knjiga, kompas, računalo, plahta, igla, vuna, stol, kist, šibica, kruna, kišobran, štednjak, šešir, leptir mašna, marka, vezice za cipele, lopta, strašilo, olovka, padobran, zvrk, sat, kazaljke, ključ, sjekira, telefon, glačalo, usisavač, zemljopisni atlas, torba, papir, svijeća, pila, top); hrana (hrenovka,voće, kruh, krumpir, kokice, glava zelja, češnjak, palačinka, jaje, brašno, rajčica, mrkva, grašak, sladoled, torta, jagoda); životinje (pčele, miš, deva, nosorog, bubamara, mravi, pauk, krava, pas, prase, lav, zebra, mačka, kokoš, magarac, galeb, roda, školjka, kit, morski pas, vjeverica, sova, medvjed, vuk, dabar, lisica, žaba, puž, leptir); dijelovi tijela (nos, kosa, prsti, stopala, dlake, kapak, krv, jezik, suza, nokat); matematički pojmovi (trokut, šestar, nula, razlomak); zanimanja (smetlar, frizer, mađioničar); vremenski pojmovi (datum, godišnja doba, mjeseci u godini); prijevozna sredstva (tenk, automobil, vlak, zrakoplov, traktor, lokomotiva); dijelovi kuće (dimnjak, strop i pod, roleta, luster); Svemir (Sunce, Zemlja, teleskop, zvijezde, Mjesec); glazbeni pojmovi i glazbala (note, frula, gitara); pojmovi vezani uz more (spužva, voda, veslo, svjetionik, ronilac); biljke, vode i prirodne pojave (stablo, lišće, voda, kiša, potok, rijeka, more, snijeg, trava, šljiva, vjetar, oblaci); igre (šah), osjećaji, slova.
Često i u Vukovićevim knjigama zagonetki ilustracija pomaže odgonetavanju. No, Vukovićeve zagonetke nerijetko traže dublji misaoni angažman i šire poznavanje djetetove okoline. Povežimo tradiciju pisanja stihovanih zagonetki na hrvatskom književnom prostoru sa zagonetkama Aljoše Vukovića, tako što ćemo istu odgonetku povezati sa dva različita pisca. Prvi je Grigor Vitez. Njegove stihovane zagonetke ponekad su posve lako odgonetljive, a ponekad se više odraslih ljudi mora zamisliti da bi pronašli odgovor. Evo jedne potonje:
GLJIVA/Niknu gljiva/Donese me živa.
Isti pojam zagoneta i Aljoša Vuković, ali na posve drugi način:
FAUSTU JE MUDROM DAVNO/NA PAMET IDEJA PALA/KAKO BI SE SILA TEŽA/BAR NAKRATKO SAVLADALA./PA IZMISLI FAUST TAKO,/PROSLAVIVŠI IME GRADA,/SJAJNU SPR AVU ŠTO LETAČE/OD PREBRZOG ŠTITI PADA.
Riječ je, naravno, o padobranu, i u jednom i u drugom slučaju. Zamjetno je pritom da je Vitezova zagonetka zapravo dosjetljiva minijaturna metafora, a Vukovićeva – pričica u stihu o jednome davnome događaju. I jedna i druga zaokupljaju pažnju, ali za prvu je potrebno potaknuti maštu, a za drugu znati ponešto o povijesti i kulturnoj baštini na hrvatskim prostorima.
Svijet je u očima Vukovića pomalo šašav, ali vrlo lijep. Veseo i ugodan. Human. Dubravka Zima, pišući o zbirkama Knjiga bijela i Pjesnik na tanjuru dolazi do zaključaka koje je ovdje važno iznijeti. Ona smatra da Vukovića njegova poezija pozicionira među nasljedovatelje leksičko-ludističke poetike. Vuković odabire motive, analogije, pjesničke strategije koji se u kontekstu dječje poezije doimaju nekonvencionalnima – a da pri tom ne mislimo na tematiku (…), nego na pjesnički iskaz i poziciju pjesničkog, mjestimice lirskog iskazivača (…); Vuković u dječju poeziju adekvatnim izrazom unosi nedječje pjesničke motive, poput promišljanja vremena, kronološkog, filozofskog i meteorološkog (…) Ipak, glavna je strategija Vukovićeva pjesničkog jezika analogija, koja je poliferentna i ujedinjuje odnos prema jeziku s jedne i prema pretpostavci „stvarnosti“ s druge strane. Također, važna je odlika i humor, koji nije naglašen, situacijski ili apsurdan kao u Balogovoj dječjoj lirici, premda nasljeduje njegovo izvorište u jezičnom ludizmu. Zima zaključuje kako je Vukovićevo traženje metaforičkih potencijala jezika vrlo važno u stvaranju dječje književne kompetencije i pismenosti. U predgovoru drugoj zbirci, s naslovom Pjesnik na tanjuru,svoj je esej Zima naslovila Gipki nedisciplinirani opus Aljoše Vukovića, što već samo po sebi kazuje puno. Pišući pogovor zbirci Kad sam došao pred zid Marina Gabelica ustanovila je da između Aljoše Vukovića i njegovih pjesama postoji svojevrsni „metanarativ“ koji je nastao kao „proces (samo)istraživanja“.
Za potvrdu tome, evo dvije zagonetke iz zbirke Iz zagonetnog kuta,objavljene ove godine:
I CRVENI I BIJELI
IMAJU VELIKE MOĆI,
BIJELI TJERA VAMPIRE,
A CRVENI SUZE NA OČI.
KAD POMISLIŠ NA CVRČKA,
MENE SE SJETIŠ PRVO,
ČITAŠ LI ME STRAGA, JA SAM UZNIK,
ČITAŠ LI ME SPRIJEDA – DRVO.
Odgonetke su „luk“ i „bor“. Velika je razlika u težini postavljenih zagonetki. Za drugu će mladome čitatelju trebati znanje o tome što bi mogla predstavljati riječ „uznik“. Možda će morati posegnuti za rječnikom. Ona više nije u svakodnevnoj uporabi, za razliku od riječi „vampir“ za koju znaju i mala djeca. U drugoj zagonetki metanarativ je puno složeniji, jer mora uključiti asocijaciju na stablo na kojemu najčešće sjedi cvrčak, a potom izokretanje redoslijeda čitanja slova u riječi. Sve to nije potrebno u prvoj. Različite razine složenosti metanarativa pjesnička je „specijalnost“ Aljoše Vukovića. Može se reći da je u tome snaga iznenađenja u njegovim zagonetkama. Preuzimajući već poznate motive, nasljedujući dobru tradiciju zagonetanja za djecu, neprestano smišlja nove motive, gradi nova značenja. Ponekad mu je riječ igračka, pa joj oduzima, premeće i dodaje slova. Čita je unatrag i naopačke. Promatra kako mijenja značenja u toj igri. Kroz jezične igre istražuje i misaone igre. U njima je nerijetko filozofska potka jer u središte pozornosti stavljaju tehnološki napredak, prošlost, snove, motive starih pisaca, poznate izumitelje, umjetnost. Misaonošću i pjesničkim slikama blizak je Grigoru Vitezu, a leksičkom kombinatorikom i enigmatskom senzibilnošću Paji Kanižaju. Kad je riječ o recepciji, ovaj dio Vukovićevog stvaralaštva ne možemo jednoznačno dobno odrediti. Ono što se čini najvažnije, on tajnovitošću svojih zagonetanja nastoji potaknuti odgonetača na razmišljanje, katkad o temama koje se dosad nisu smatrale dječjim. Ljestvica je podignuta visoko. Preobražavanje slika u njegovim zagonetkama provodi se i prema sličnostima, i prema suprotnostima, kao i slijedom iznenađujućih asocijacija. Prilazi djetetu kao ravnopravnom sudioniku ove igre, koji ga može nadmašiti, ali kojega i on može nadmašiti. To podsjeća na način kako neki odrasli ljudi igraju društvene igre sa djecom. Neki puštaju da ih djeca pobijede, kako bi se veselila. No kod drugih je igra pod ravnopravnim uvjetima. I zbilja: igri se više vesele ona djeca, koja znaju da im se u igri ne popušta, već osjećaju da je svaka njihova pobjeda odista zaslužena. To maloga čitatelja tjera na angažman i razmišljanje. U toj iskrenosti i dječjem osmjehu izazivača skriva se tajna uspješnosti ovoga pisca. Proces igre važniji je od samoga cilja koji igra dosiže. U tom kontekstu Aljoša Vuković u svojim zbirkama pjesama tematski, stilski i misaono osuvremenjuje i revitalizira književnu formu zagonetke, nudeći djetetu djelo različite slojevitosti i zahtjevnosti odgonetanja. A ovo su karakteristike zapravo čitavog njegova opusa.
I druge gore navedene pjesnikinje i pjesnici profilirali su autentične prostore „stihovanja“ tijekom posljednja dva desetljeća. Jedan od njih je uranjanje u potencijale hrvatskoga jezika i igranju njime kao sa živim organizmom (Što sve – ilustrirana enciklopedija glagola Manojlović Vračar 2018., Kako pravilno govoriti krivo Grgičević 2021.), pri čemu vrste riječi postaju medij kroz koji se zrcale i perspektive i zbivanja i životna filozofija; ili se posve slobodno umeću novi suglasnici u već uobičajene riječi „pod dobrim izgovorima“ i još boljom argumentacijom. Grgičević tako prije svake pjesme navodi drugog (fiktivnog) autora, pa time pjesma postaje čitatelju jasnija i duhovitija. Za pjesmu Svjeklo tako piše da ju je napisao Profesor E. Lampić (stručni osvjetljivač osjetljivih i neosviještenih pitanja), a pjesmi s nazivom Mikrosko i telesko autori su, kako stoji, profesorica Zvučnić i profesor Bezvučnić (bračni i lingvistički par, pročelnici Odsjeka za bim-bam-bus brojalice). Riječi te smo čuli od jednog dječaka,/i tvrdimo da ovdje logike ne manjka.//Jer naprave ove uistinu služe/da očima našim bolji pogled pruže.// A kako se oko oslanja pod uglom,/riječ završit mora, dakako-okruglo.// Predlažemo, k tome, jer bi bio red,/ i kaleidoskopu otkinuti rep.(MIKROSKO I TELESKO)Ovo posve slobodno „rukovanje“ riječima nekad je sročeno potpuno jasno, a nekad je igra pomalo zakučasta i zamagljena objašnjenjima, što joj oduzima čar. No valja ustanoviti da je autorica dosljedna i da je zbirka zaokružena u nalaženju „boljih“ lingvističkih rješenja, u ludizmu imena fiktivnih jezikoslovaca i onih koji to žele biti, u igri koja nije sama sebi svrhom jer je dublje opravdana hrabrošću interveniranja u vlastiti jezik. Jezik koji u ovoj knjižici više nije bauk i nesavladivi školski predmet, već potencijalno osobno bogatstvo, užitak i vječna zagonetka.
Kao rukopisi nagrađeni objavljivanjem u okviru natječaja “Kitica” svijet su ugledale i dvije knjige poezije Danijele Pavlek, Knjiga recepata za pilotiranje kroz djetinjstvo (2020.) i Knjiga recepata za putovanje kroz odrastanje (2022.). Zamaskirane u stihovane “recepte”, teme pjesama prve zbirke su puno dublje i važnije negoli kako napraviti neku slasticu ili mesnu roladu. U prvoj zbirci autorica skriva inat i durenje u gulaš, hrabrost u kekse, ljubomoru u štrudlu a osjećaje u torteline… I sve tako, ide ona i dalje – u nespretnost, znatiželju, sumnjičavost, ljutnju.
Njenoj inventivnosti u ovome duhovitom spoju kao da nema kraja, pa se još više životnih pojava i karakterinih osobina krije u sljedećoj zbirci “recepata” – tuga ispod peke, ljubav u instant napitku, trač u varivu, dosada je spremljena na lešo, a KOKTEL OD GLUPOSTI… 2-3 l hladnog piva/101 odluka kriva/2 kg nepromišljenosti/2 kg umišljenosti/300 g kašnjenja doma/3.4 žuvčana sloma/Doza neprimjerenog odijevanja/U školi podosta zijevanja/Par tona glasnog podrigivanja/Česta s cigaretom skrivanja/Barem 300 selfija na dan/Stil mrvicu prenapadan/Šaka dopisivanja sa strancima/Doza hvaljenja izostancima (…) U bujici stihova koji kao da izviru iz autorice u vitlajućem ritmu sastojci se gomilaju, način priprave je uvijek drugačiji, pri čemu je neminovno da se osjeti određeni zamor prilikom čitanja ovih pjesama u dahu. Stoga je puno bolje da ih se uzima periodično, već prema “jelovniku” za taj čas, tj.onda kad zatreba i kad se ukaže kakav problem. Baš kao i svaka druga kuharica, samo uz ovu se ne očekuje da će čitatelj pripremiti jelo za nepce, već hranu I ohrabrenje za dušu.
U skupini nagrađenih rukopisa koje je Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade objavilo u okviru natječaja “Kitica” našle su se i zbirke Sve što vrijedi. Pjesme za obiteljsko čitanje Ive Dužić (2016.), Zaljubljeni tramvaj Sanje Andabake (2017.), Listalica od papira Borisa Nazansky(2018.), Nije za zmajeve nebo cijelo Željka Mavretića(2019.), Djetinjstvene pjesme Irene Stanić Rašin(2021.). Sve ove zbirke zavrjeđuju pažnju, bilo zbog lirskih minijatura (Dužić), suptilnih pejzažnih slika i stihovanih zagonetki (Nazansky), duhovitih karakterizacija članova rodbine ili susjeda (Stanić Rašin), stihova o prvoj ljubavi (Mavretić), no najkompleksnija sadržajno i stilski je zbirka Sanje Andabake Zaljubljeni tramvaj u kojoj svako novo okretanje stranice iznenađuje – promjenom teme, šaljivošću, brojaličkim ritmom, zanimljivim antropomorfizacijama, jezičnim igrama. Ovaj koncept slijedi i zbirka objavljena 2023. Nacrtati sunce, tako da se može reći da je karakteristika njene poetike dosljednost u nedosljednosti, što ima privlačnu moć za čitatelja. Psi laju dok pričaju./To je njihov jezik/i možemo reći,/sastoji se/od nekoliko riječi./I njime sve kažu:/i ono što ne vole,/i u čem se slažu./Pričaju o kostima,/o poštaru i gostima,/o tom kako buhe grizu/i jesu li mačke blizu./A nekako sve to više,/priča im se svodi/na lajanje o modi./Za mačkama toliko/baš i ne jure./Paze pomno na/ pseće frizure. O ČEMU PSI LAJU
Konceptualna je koherentnost zbirke Što sve – mala enciklopedija glagola (2018.). Nikoline Manojlović-Vračar naglašena u naslovima pjesama. Svi počinju istom sintagmom upitne intonacije. Primjerice: Što sve bježi, Što sve leti, Što sve gricka, Što sve gnjavi, Što sve žulja, Što sve kaplje, Što sve miruje, Što sve nagriza, Što sve oduzima, Što sve žulja . Glagoli iz naslova poredani su abecednim slijedom (riječ je o glagolima u prezentu – bježi, bliži se, bode, boli, buči, bućka, cijedi se, cvili, dimi se, drhti, gmiže, gnjavi, godi, gospodari, grana se, gricka, grize, guli se, hladi, izvodi se, kaplje, leti, miruje, mlatara, mreška se, nagriza, nedostaje, nestaje, odjekuje, oduzima, održava se, pada, pere se, plovi, popravlja, postoji itd.) Ovaj abecedni slijed uvjetno opravdava podnaslov zbirke (enciklopedija glagola). I ne samo to. Autorica nastoji da se svaki od navedenih šezdeset glagola stihovima „prikaže“, dobije svoju „tjelesnost“ u pojedinim životnim situacijama, da ga se „pojasni“ u različitim značenjskim okvirima. Ne baš etimološki, ali svakako situacijski. U najboljim ostvarenjima ove zbirke glagolima je data poetska dubina, metaforički odmak i iznenađujuća poanta. (U mir bježe izbjeglice/Pred zimom bježe ptice/Oblaci pred vjetrom bježe/Ribe bježe ispred mreže.-ŠTO SVE BJEŽI). Za Nikolinu Manojlović Vračar glagoli nisu samo vrsta riječi u hrvatskome jeziku, već oni imaju dublji i maštoviti, malone subverzivni i često opasni potencijal, ovisno koje riječi su im u društvu. Vrlo je to ozbiljna poruka. Važno je s kime se družiš, jer to mijenja i tebe – vrijedi za ljude, ali ne samo za ljude. Drugim riječima, Manojlović Vračar ovom zbirkom poručuje djetetu koje čita da je široka i duboka moć jezika; da je jezik živ organizam koji iznenađuje, mijenja se čitatelju pred očima, skriva i razotkriva značenja, povezuje ih i izaziva misli, upire „prstom“ u nešto što ponekad uopće ne bismo zamijetili (Al su grozne one krize/Kad nas tuđi pogled grize.-ŠTO SVE GRIZE). Zbirka potiče na promišljanje (Padaju odluke koje mijenjaju stvari/Pada avion kad se pokvari.- ŠTO SVE PADA),ulijeva u čitatelja ljubav prema jeziku, zapitkuje o značenjskim dometima iznimno zanimljive vrste riječi koja uslijed svoje razgranatosti i složenosti (posebice u jezičnim udžbenicima) u školama i nije baš omiljena, a ovdje stalno izaziva na odgonetanje. Na odgonetanje pozivaju i ilustracije Nikoline Manojlović -Vračar koje su neodvojivi dio zbirke, a posebnu su pažnju privukle na svjetskoj smotri ilustratora u Bratislavi 2021., možda ponajviše zato jer se do sada često smatralo kako apstraktna ilustracija nije podobna djetetu. Ova zbirka dokaz je da to ne mora biti pravilo.
Pjesnička zbirka Povedi me za ruku, dida (Naklada Semafora, 2021.) koju autorski potpisuje zagonetna osoba pod pseudonimom Sven Adam Evin posvećena je u podnaslovu svim djedovima, bakama i unucima (ovjenčana i Nagradom Grigor Vitez). Objavio je sedam knjiga pjesama. U ovoj, jedinoj namijenjenoj djeci, na okupu su točno stotinu četrdeset i dvije. Zajednička im je evokacija sretnog vremena provedenog kod bake i djeda. Međutim, tematska i sadržajna lepeza, kao i njihova dubina, vrlo je složena. Pripovijedanjem u stihovima koje obiluje anegdotalnošću iznose se suptilni detalji o međugeneracijskim odnosima, nijanse u raspoloženjima i sitni događaji koje dječje oko zapaža i koji ostaju u njegovu memorijskom “arhivu”. Slojevito je to izricanje dječjih mogućnosti doživljavanja i dječjega intelektualnog potencijala. Anegdotalnost se, primjerice, odnosi na scene iz života kućnih ljubimaca, na staračku zaboravnost, na voljenoga učitelja čiju zaigranost pjesnik pretače u humoristične stihove poantirane kao san (Danas, pod satom razrednika/Raspoloženje nikad bolje!/Učitelj, inače strogog lika,/Danas je jako dobre volje!/- Pogodite, djeco,/Kaže nam on,/- Koje zvono ima/Najljepši zvon?//Marko je rekao: – Božićni zvončići./Gabrijel dodao: – Čaše i lončići./Marin je kazao: – Zvono na ovci./Fran je viknuo: – Kad zvone novci!//Josip se prodera: – Školsko zvono!/Mario graknu: – Zašto baš ono?/Dorotea reče: – Praporci mali./A Jana: – Zvono na katedrali.//Martina viknu: – Zvono na ulazu!/A Vana: – Zvono uz trkaću stazu./Helena dreknu: – Zvono na satu!/A Ruža: – Zvono kravi o vratu.//Mihael veli: – Zvono u sudnici./A Mirna vrišti: – Zvono u ludnici !/Neki viču: – Zvono protiv tuče./Neki: – Zvono kad se svete kuće…//Pa još se čulo: – Zvono u orkestru!/Pa još se čulo: – Bicikl zvonce!/Pa još se čulo: – Zvono od mjedi!(Pa još se čulo: – Zvono od bronce!//I još bi dugo trajala graja,/Da jedna Ivona, (do zida, s kraja),/Nije viknula, više iz vica:/- Đurđica !!!(…) Anegdotalnost se odnosi i na djedovu domišljatost u spašavanju unuke od strašne brokule, na “nestašluke” nauljene blitve koja baš skoči iz tanjura na bilježnicu iz lektire, na izokretanje uloga kad unuka djeda vidi kao naivno dijete, na djedov slab sluh i smiješne odgovore, na njegovu suosjećajnost prema nepoznatima i slabijima. Anegdotalnost se odnosi i na kulturološke razlike: u pjesmi Novi đak iz Posavine djetinje strahopoštovanje prema blagdanu u kontrastu je s indiferencijom prema istome u urbanoj sredini. Mogli bismo nabrajati dalje: djevojčica se nadmeće s djedom u neurednosti, u zadavanju zagonetaka i nadmudrivanju. Slobodno mu spočitava njegove mane (Moj ti se dida/Samo vadi,/Da nešto pametno radi/Započne jedno,/Pa onda drugo,/Nastavi treće/Pa ni to neće./Kad se od posla umori,/Nešto u bradu mrmori./U leđima ga/Nešto stegne/Pa ode malo da legne!/Kada ustane kaže: – Aha!/I nešto deseto počet zna (…). Pjesma Baka je tužna u naslovu ima djetinju ekspresiju, ali doživljaj djedove smrti izriče baka. Okolnosti smrti iznesene su stihovanim dijalozima između unučadi i bake koji s početka imaju humoristički predznak. Smrt se poigrala s ljudima igre skrivača, zamijenila mjesto sa snom. Time joj je oduzeta tragičnost i težina, u zamjenu za element iznenađenja i začudnost, upravo ono što osjete djeca kad se suoče s takvim događajem u obitelji. Međutim, iznenadna spoznaja u posljednjem stihu izrečena je upravo onako kako bakin šok djeca mogu razumjeti… Tužna sam ti i sama otkako Bog ga uze./Što da ti pričam, sinko… (Baka obriše suze.)/Sjećam se kao sada: ujutro… oko devet,//Evo njega iz bašče!/Idem, kaže, u krevet!/A meni nešto čudno… pogledujem ga kradom,/Odmorit će se, veli, pa će nastavit’ s radom.//Taman je bio zasp’o, kad: evo unučadi!/(…)Čujem djecu u sobi… nešto se kao… ljute!//Zovu me: – Bako! Bako! Dida nije k’o prije?/Mi mu škakljimo taban, on neće da se smije!/A mene… (nisu djeca do kraja to ni rekla),/Mene k’o da je ‘ladna…//Ledenica presjekla!!!
U zbirci Adama Evina dijete kao lirski subjekt ne uživa pasivno u obiteljskim vrednotama. Ono pažljivo promatra, brine o obiteljskoj sreći. Domišljato postaje djedov poklisar koji baki šalje cvijeće, premda djedu toga trenutka to i ne pada na pamet. Djetinje malo oko reflektira zanimljive slike, od ljudskih odnosa do mijena godišnjih doba u prizorima kasnog kolovoza, kad se već čeka početak školske godine. Posebno se u zbirci Povedi me za ruku, dida govori o ljubavi, izrečenoj u različitim emocionalnim i značenjskim registrima. To je ljubav koja se ne hvasta velikim riječima, izrazito djelatna. U pjesmi Šiba djed od posječenih šiba kojima se majka djetetu prijeti savija gnijezdo za male ptiće koje će on i unuka hraniti. Gnijezdo postaje metafora, opredmećena ljubav između djeteta i njegova zaštitnika. Ljubav prema baki nema toliku poetsku vrijednost, ne obiluje metaforizacijom kao odnos između djeteta i djeda. No nema ništa manju težinu. Baka je čovjek akcije, discipline i organizacije koji su djetetu također potrebni. Dnevne kolotečine, na kojoj se gradi sigurnost, dom i osjećaj pripadnosti. Baka je njihov nositelj, a kad se pričaju priče ona je u sjeni i zakutku. (…) Znala si riječima dati svoj specifični začin,/Mada za knjigu nisi pokazivala revnost./I premda nepismena, ušla si na svoj način,/Kroz odškrinuta vrata u hrvatsku književnost.//(…) U sjenu ti bi sjela./Otkako na svijet dođe, u nečijoj si sjeni./I sada tražiš sjenu u koju bi se djela./O, znam ja tebe dobro: ti skrit ćeš se u meni!(…) MOJOJ BAKI U SPOMEN U zbirci ima pjesama posvećenih i prvim mladalačkim ljubavima, a posebno je lijepa Ljubavna o osjećajima bake prema djedu, bez i jednoga eksplicitnoga ljubavnoga stiha, ili pjesma Sanjarenje u kojoj djed zaneseno svira romancu na gitari, a baka mu kontrastira grubim komentarom, iz čega se zrcale njihovi različiti karakteri.
Vrijedna je analize dijaloška pozicija djeda, bake i njihovih unuka (najčešće djevojčice, ali ponegdje se javlja i dječak) koju autor koristi kako bi iznijansirao doživljajnost svojih protagonista. Poznato je da se nedostatak komunikacije između različitih dobnih skupina najčešće vidi u nezainteresiranosti jednih za doživljani svijet onih drugih. Premda je zbirka Povedi me za ruku, dida namijenjena djeci, ništa manje nije važna djedova doživljajnost u odnosu na djetetovu. Njegovo viđenje stvari. Premda nije učen čovjek (iako se spominje njegova mala kućna knjižnica), djed je misaon i maštovit. Posvećen unuci, domu i obitelji, a posebice prirodi. Priprema unuku za čas kad ga više neće biti. U pjesmi Unučici smrt nije ništa drugo do izvor tajanstvene bliskosti u budućnosti. Lik djeda autoru je poetsko zrcalo složenosti i suprotnosti unutar ljudske duše, a lik djeteta medij u kojemu se ova zrcaljenja mijenjaju i preobražavaju. Dječaci su, inače, češći likovi u dječjoj knjizi. Ovaj napor da se pronikne i u ženski univerzum koji je u toj dobi elokventniji i jezično gipkiji, vrijedan je pažnje. U ovoj opsežnoj zbirci pojavljuju se stuhovane narativne strukture vezane za poslovično i frazeološko narodno blago, koje postaju način aktivne i kreativne inicijacije djeteta u duhovnu baštinu predaka. Snažan filozofski i etički ton prožima djelo. Od prvog plača pa do smrti,/Vrijeme zna biti kratko i dugo,/I čovjek pritom kao da sluti,/Da ima možda… nešto drugo.//Poneki, srcem nadahnuti,/Vjeruju u to neupitno,/Da tek u nečem što se sluti,/Leži zapravo – ono bitno. (…) RAZMIŠLJAM Naći ćemo stihove o vječnim ritmovima kojima pulsira život, o iskušenjima djetinje duše (ukrasti trešnje susjedu ili ne), o dilemama maloga čovjeka pred licem velikoga Boga. Pojmovlje je tu iz astrofizike i biologije poput planeta, malih nevidljivih bića kao što su bakterije i amebe koje razgovaraju, žive svojim skrivenim životima i rješavaju svoje dileme, kromosoma i nasljednih obilježja koji su naslijeđe predaka svakome od nas.Ritmičnost Adam Evin postiže različitim registrima (jezičnom igrom, nesputanošću slogovanja, stihovanim podražavanjem ritmova dječjih igara, izmjenjivanjem atmosfere i raspoloženja u pjesmi, kontrastiranjem iskaza). Vidim u tome odjek bogate naše tradicije koja se proteže od usmene poezije (razbrajalica, brojalica, prevrtaljki, zagonetki) do Grigora Viteza (posebice njegova opusa vezanog za ljubav prema prirodi), Zvonimira Baloga i njegove Nevidljive Ive, Paje Kanižaja, pa do suvremenih autora poput Aljoše Vukovića i Nikoline Manojlović-Vračar. Pjesma Prepelica i ja svojevrsni je homage Vitezovoj pjesmi Prepelica, a Čičak i različak pjesmi Zlate Kolarić Kišur Čičkova isprika. Osjećajnost i smisao za detalje i atmosferu podsjećaju na najbolja ostvarenja Stanislava Femenića. Hiperbola i unošenje žargona i kolokvijalizama na tragu su pjesama Luko Paljetka iz zbirke Miševi i mačke naglavačke. Kad je riječ o maštovitoj gradaciji paljetkovskog tipa, u Ewinovoj pjesmi Krošnja, na pitanje unuke “zašto se grana drveta drma”, djed odgovara: – Možda to djeca beru voće;/ Možda jelenko brsti granu;/ Možda se vjetrić igrat hoće;/ Možda djetlić odnekud banu.//Možda na grani vilenjak pleše;/Možda se njiše zlatna ljuljačka;/ Možda se medo o stablo češe;/Možda se vere divlja mačka.//Možda su prolepršali ptići,/Možda vještice češljaju kose;/Možda se ganjaju kosovići;/Možda padaju kaplje rose.//Možda šumari deblo režu;/Možda vila umiva lice;/Možda pauci pletu mrežu;/Možda se ljube vjeverice.(…) Što se tiče rječitosti, efektnih poanti, humora i tema koje su još uvijek tabu u dječjoj lirici u nas (začeće djece, priroda zla, ubijanje domaćih životinja za jelo, mane odraslih), te formalnih obilježja pjesama, nalazim bliskost i s poezijom Shela Silversteina. U mijenjanju poznatih priča i basni Sven Adam Ewin je blizak Roaldu Dahlu, koji je Crvenkapicu, vuka, tri praščića uveo u svoje humorističke stihove i preobrazio ih. Ova zbirka izvoran je, autentični i posve svjež glas u hrvatskoj dječjoj poeziji. Autor uspijeva ostvariti i igru skrivača u odnosu na svoje čitatelje. Ne otkriva lokalitete gdje se odvijaju pjesme, a vokabular ponekad odaje kontinentalne, a ponekad opet primorske boje. Premda je jasno da zbirka nije nastajala u dahu i da ima autobiografske elemente, tragovi koji bi mogli odati autorov pravi identitet spretno su zastrti. Usudila bih se reći da je ovo, po svojoj složenosti, dubini, formalnoj razigranosti i opsežnosti, stožerno pjesničko djelo hrvatske dječje poezije u prvoj četvrtini dvadeset i prvog stoljeća.
Gore navedeni književnici (osim Vukovića) objavili su mahom jednu ili dvije zbirke. Ponekad je riječ o čekanju da pjesme „dozriju“, ili pak o nastajanju stihova u predasima stvaranja proze i književnosti isključivo za odrasle. Nikolina Manojlović-Vračar ilustrirala je zbirku Aljoše Vukovića Arka od slova koja za temu ima abecedu, a Boris Nazansky pisao o njegovim zagonetkama, pa je to znak da neki suvremeni pjesnici/pjesnikinje dobro poznaju opus svojih kolega, kao i da profesionalno surađuju.Oni najbolji, bilo da su starije ili mlađe dobi, duboko dišu s vremenom. Djeci pristupaju ne samo kao ravnopravnim sužiteljima na ovome planetu, već i kao populaciji koja zna o životu iz neke druge perspektive, često njima nedostupne. Međugeneracijski jaz produbljuje brzorastuća tehnologija, nedostatak zajednički provedenog vremena i sve starija životna dob (pra)djedova i (pra)baka. Stoga autori, u namjeri da iskreno dopru do djece, pokušavaju svoja promišljanja o vrlo ozbiljnim temama podijeliti s njima.
Josip Sanko Rabar poznat je književnoj i kulturnoj javnosti već desetljećima. U prvoj i jedinoj njegovoj zbirci pjesmama namijenjenoj djeci, tiskanoj pod naslovom Nestvarne stvari (Naklada Bošković)riječ je o stihovima koji su nastajali sedamdesetih i početkom osamdesetih godina 20. stoljeća, a objavljeni su tek 2021. godine, nakon zbirke proze naslovljene Priče i bajke za djecu. Zanimljivo je da se prilikom čitanja ne zamjećuje da su pjesme nastale prije pedesetak godina. Njihova suvremenost prvenstveno je u poziciji pjesničkog subjekta koji se ne ustručava da dijete uvuče u duboko filozofska promišljanja, kontemplativan pogled na prirodu, duhovnost stvari i pojava kakvu osjeća i zamišlja Josip Sanko Rabar, primjerice u pjesmi OTOCI, u kojoj čitatelj iznenada otkrije da se ove prirodne pojave stavljaju uz bok ljudima i njihovim različitostima. (Puno ima otoka./Velikih kao gora što izranjaju iz mora/i onih malih, s dvije-tri školjke/i rakom što ga obići lako može korakom/Ima otoka veselih, ima otoka zelenih/obučenih, umivenih, ali i golih/i… skrivenih/Ima otoka surih, tvrdih, oštrih (…) Zbirka započinje misaonim igrama koje pozivaju na dijalog i maštanje. Djeci se postavljaju pitanja onako kako ih ono katkad postavlja odraslome.Ako je igra sama po sebi izvor znanja i svekolikih ljudskih djelatnosti, onda je toga Josip Sanko Rabar istinski svjestan, jer njegove su pjesme igrive u različitim registrima koje uspijeva ponuditi čitatelju: tematski, jezično i misaono. Skočit ću u kamenvir/pronaći kamenmir/postati kamenpjev//kamenkret nepokret/kamendir nedodir(…) Kad je riječ o raznolikosti motiva i tema, jedan ciklus pjesama posvećen je tajnovitoj igri Mjeseca, zvijezda, zore, Sunca, noći i dana; drugi obiteljskim odnosima i (ne)pedagoškim postupcima roditelja; treći događajima kućnih ljubimaca i drugih životinja…a svaki ciklus prožet je stihovima u kojima se tema ili motiv povezuju sa nekima od važnih pitanja u ljudskome životu. Navedimo pitanja ljudske upornosti i snage, mogućnosti mašte, (ne)razumijevanja između generacija, varljivosti onoga što se vidi ljudskim okom, tajne ljudskoga vijeka.
Pjesme koje djeca rado čitaju moraju imati likove koji će im biti zanimljivi. Sanko Rabar u tom segmentu ne odabire već provjerene puteve: često oživljuje pojmove koji imaju dublja značenja (Put lutalica), te ih bliži čitatelju emocijama, strastvenošću, dajući im zaokružene životne epizode. Stihovima budi naizgled najobičnije predmete (Stolica sa sto lica), te tako potiče na maštanje i drugačije viđenje stvarnosti negoli ono uobičajeno. Uspijeva oživjeti i dati karakter lancu, grani, otiraču za cipele, kapljici, lokvi… Lokva je u pjesmi čudesna pojava u blatu, neslućene dubine! Lokva mala/na suncu se izvalila/svježa zablistala/nebo u blatu zapalila//Noću se umila kišom/obukla haljine krišom/sve sjajnije od zlata/usred crnog blata//Lokvo/što mamiš prozirnošću oka/nebeske putnike bijele/ptice su na tvoje rubove sjele/da piju slatkog soka//Lokvo/ko nebo duboka/bistra i mirna ko igra/oblaka i pčele. Rabar je sposoban u malim, neuglednim pojavama otkriti ljepotu i tajnovita značenja. Ova pjesnička osobina stavlja ga uz bok Aljoši Vukoviću. Posebnost njegove pjesničke poetike jest i to da vrlo apstraktne pojave uspijeva približiti jasnim slikama, pa ih tada osvjetljuje iz različitih perspektiva, kao u pjesmi s naslovom SREĆA: Sreća, to je ptica koja leti/usamljena ptica, izvan svakog jata/ona se ne lovi, ona se ne hvata/jer se ona uloviti ne da/a ima je tek onaj/koji samo gleda/njezin slobodni let u tuđem oku/onaj je ima koji uz nju živi/čudi joj se, smiješi, i od srca divi/nikad je ne hvata i nikad je ne lovi/već zajedno s njom leti/zajedno s njom plovi. Smatrao je vrijednim potruditi se u onome što je u dječjem pjesništvu i rijetko i najteže: filozofsku misao približiti djetetu na način da je ono razumije i može joj se veseliti. S poštovanjem je pristupio djetetovu intelektu, s vjerom u njegove velike sposobnosti. Poručio mu je da nema u životu slatkog bez gorkoga, smijeha bez plača, i da je to veliko bogatstvo. Onaj tko ne iskusi i jednu i drugu stranu života, zapravo ni ne živi. Promotrimo pjesmu s naslovom NIŠTA: Na početku ničeg nije bilo, i bilo je NIŠTA/a gdje je NIŠTA, tu nema ni odmora, ni skloništa/u NIČEM nema ni prijatelja, ni igrališta/NIŠTA nema, ni majke, ni oca/nema NIŠTA, ničeg dragog/ni s čim nije/niti plače, nit’ se smije/u NIŠTA sve je prazno/niti gorko, niti mazno/s NIČIM ništa ne stoji i ništa ne biva/NIŠTA se ni pred kim nikad ne skriva/NIŠTA nikud ne ide i ničeg se ne boji/ali nikad ništa od NIŠTA/kad niti ne postoji. Poštovanje prema djetetovim misaonim, emocionalnim i jezičnim potencijalima Rabar pokazuje i iskrenošću obraćanja i rječničkim bogatstvom koje poklanja mladome čitatelju u ovim pjesmama. U toj iskrenosti nema patetike. Prilazi djetetu kao ravnopravnom sugovorniku kojega se ne smije varati i obmanjivati, pri čemu je važno naglasiti opći ton, tj. jednu konstantu: nastoji svemu što je teško pronaći način da se olakša i da se prevlada optimizmom (pjesme Sunčana strana, Nezadovoljstvo sobom). Evo stihova koji to zorno oprimjeruju: Ljutnja na samog sebe/to je ko vatra što pali/vreli poticaj volji/da sutra budemo bolji. Može se uživjeti u djetetove strepnje, maštanja i veselja, primjerice u pjesmi GRUDA (…)Neki je prozor/bio previše proziran/nepokretan, bezobziran/pa se gura nad dvorište/tvrdoglavo derište/čim ga je gruda takla/čuo se prasak stakla (…). Pri tome su slike koje se nižu razumljive i bliske, a misaona nota, slijedeći gore spomenutu vedru konstantu, poziva na akciju, promjenu ili maštovitu nadogradnju. U tome smislu zbirka je bogata vedrim pjesničkim slikama (Dok se Sunce igralo iza oblaka/oblak se napio vina/i sad se smije svima/ružičastim osmjesima). Pjesničke slike poput ove nižu se u pjesničkim minijaturama, ili u pjesmama duljega daha. Rimovanje nije pravilo bez iznimaka koje bi ograničavalo i diktiralo izričaj, a zbirku krasi i formalno obilje. Josip Sanko Rabar ostvario je mali pjesnički biser za ljubitelje poezije. Budući da su djeca senzibilnija za taj književni žanr od odraslih, a važan je i za njihov psihosocijalni i lingvistički razvoj, za pohvalu je što je u poznoj dobi priredio ovu zbirku i potrudio se da davno nastali rukopis izađe na svjetlo dana, uz pomoć Naklade Bošković koja se već pokazala kao izdavač spreman za pjesničke izlete u svom korpusu, što nije čest slučaj.
Pjesme Milijane Kovačević proizlaze iz dobro joj poznatog suvremenog djetinjeg svijeta jer je čitav profesionalni život, kao psihologinja, provela s njima. Pune su vedrine i zaraznog veselja. Onakve vedrine kakva je djeci potrebna jer previše ružnoga imaju oko sebe – ružnih TV dnevnika, otrovnih društvenih mreža, samoće u stanovima, pritiska obaveza. Djeci je teško. Moraju znati prepoznati dobro od lošega, a nitko ih nije pravo tome učio i nemaju iskustvo koje bi im u tome pomoglo. Raznorazne mreže i tehnologija brži su od roditelja i drugih odraslih. Zato je osmijeh kroz stihove itekako važan… u ponajboljim stihovima koji su objavljeni u književnim časopisima za djecu uspijeva svijet prikazati ugodnim mjestom o kojemu treba promišljati, zauzimati vlastite stavove. Milijani Kovačević važna je i ljepota koju vidi oko sebe, pa onda ono što je ružno postaje malo, malecko nevažno. To je zapravo najmarkantnija karakteristika njene poezije, naročito one koju ćete naći u zbirci Sunce u čaši. Stihovi za postati i ostati vazda zelen, čist i mlad. Čitati najmanje dva puta (2X) po dvije (2) pjesm(ic)e dnevno (2021., Naklada Bošković). Zbirka je opremljena poput iscrpne napomene o važnome lijeku, kako predgovorima (Irena Delonga Nešić, Milijana Kovačević), fotografijama autorice bez kojih bi pjesme ostale bez svoje vizualne argumentacije jer su najčešće uronjene u ljepote prirode, kvalitetnim papirom, izvrsnom položajnom orijentacijom stihova. Ukratko, ovo je jedna od najbolje dizajniranih zbirki koje sam čitala. Što je još važnije, zbirka u kojoj se na prvi pogled ne događa puno, dok čitatelj od stranice do stranice iznenada ne osvijesti da je svaka promjena u prirodi čudo, pa to nagoviještaju i naslovi pjesničkih cjelina: Kad se lijep dan uresi, Ljubav u zelenom, Sunce ovako i sunce onako, Kad se nosi žuto, Da sam zima, Mnogo toga u prirodi vrijedno … Ono što se odvija u prirodi direktno se tiče i nas.
Dobro jutro/Dobri dane./Nije dovoljno/Da svane/Da bi stvarno/Dobar bio/I radost nam/Podario.//Raspitaj se,/Tamo gdje si,/Kako se/Lijep dan uresi/I sve češće/Vedar budi,/Pa će vedriji/Bit’ I ljudi.(…) DOBRO JUTRO, DOBRI DANE
Ova zbirka pjesama prava je oda prirodi, s mišlju da dijete treba zaintrigirati kakvim malim događajem, nasmijati nekim iznenadnim zapažanjem, zamišljenim govorom cvijeća koje žmirka na nas s ilustracija, privući pričom u stihu o uzbudljivom životu ptica u okolici, uvjeriti da su i sunce i oblak, poput mitskih bogova, živa bića koja se igraju, svađaju i dure – tu, iznad nas. Nema prevare i zatvaranja očiju. Premda se uvijek nanovo obnavlja, i priroda poznaje starost. Starost je sveprisutna. Nešto teško jutro mi kvari-/Spoznaja da/Moj pas stari.//On I daljeima/Prekrasnu dlaku,/Sjajnu I meku/Dlačicu svaku.//Al’ njuškica mu/Skoro je sijeda/I sve me češće/Mutno gleda.(…) ŠTO MI TO JUTRO KVARI? Dominantne teme ovih pjesama uvijek su zaogrnute u bliskost čovjeka sa zanimljivim detaljima iz prirode, i neku vrst srodnosti njegove sudbine sa sudbinom životinja i bilja. Ta srodnost nije ispisana deklarativno, već je toliko u temelju ove poetike, da zaključaka i ne treba. U temeljnoj iskrenosti, poštovanju i veselju što možemo biti dio ovoga svijeta temeljna je vrijednost ove knjige koja je nekako nezasluženo promakla kritičarskom oku.
Zbirka pjesama U lončiću rič Gordane Radić objavljene pod okriljem Ogranka Matice hrvatske u Imotskom 2019. posve je drugačije djelo, no jednako izvorno i jednako inspirativno kao neka djela dosad spomenuta. Većim dijelom pripada suvremenom ikavskom zavičajnom korpusu koji se napaja duhom, kulturom i jezikom s područja Imotskog. Autorica je u sebi očuvala način razmišljanja i govor svojih predaka, sočnost izvornoga jezika. On joj je moćni interpret misli dok vodi čitatelja osobnim sjećanjima, preobraženim u dubinu viđenja života. Istodobno se taj jezik pokazao zahvalnom kreativnom igračkom. Autorica nam pruža pogled u intimu svoga djetinjstva sredinom dvadesetog stoljeća. Tamo majka ima središnje mjesto. Njene opomene, tješenja, zibanja, kletve, njena tuga središnji su djetetovi putokazi, kao u pjesmi MATERINA UTIŠNA: Ne boj se dite/ stisni se bolje…/Ovo je niki vitar ludi/što kuša svoje ćudi/što moje zlato budi/i plaši naše polje.//Ne drči dite/strpi se još zeru/To niki pogani ljudi/manite trave beru//To niki kradljivci hudi/našin ticama prite…/Neće na dite…//Prokleti svite!. Ponekad svi stihovi ne mogu prekriti materin strah, pa na kraju pjesme ostaje krik. Slične su osjećajnosti i pjesme Materina protiv uroka i Tuga materina koje djeci daju važne uloge u životima odraslih, ili su promatrači dubokih proživljavanja koje odrasli ne skrivaju. Jednostavno, život je to koji djecu ne pošteđuje bliskosti i ljubavi ali niti strahova i tragedija. Pjesme su vrlo raznolika stiha i strukture. Iz njihova ritma i leksika izviru ritmovi i brujanja kolektivne svijesti izložene vjekovima nespokoja, bura i neizvjesnosti. Kroz ove stihove proviruju vjerovanja u uroke, bajanja protiv njih, vidanja u bolesti, snovi i snatrenja u prostorima između jave i sna. Tamo se često nalaze vile, vukodlaci, patuljci kao u pjesmi PRIČAJ MI, BAKO. Susret s vukodlakom govori o djedovom junaštvu. Pričaj mi bako/onu kako ste ti i dida/kad ste se iz polja vraćali/trefili vukodlaka./Crne kose i oštri zubi/i oni očiju crljeni./Reka bi sad će te pojist.//Pa kad je ono dida/uzeja mašklin/i zamanija/i pogodija ga/pravo di triba. (…)Potreba odraslih da pričaju napete i strašne priče kako bi djecu čuvali od lutanja i opasnosti, ovdje je izokrenuta u potrebu djeteta da kaže kako je djed oslobodio svu djecu od strahova, jer vukodlak neće više vatat dicu/kad ne budu tila slušat. Kroz čitavu pjesmu pjesnički subjekt je zapravo dijete, premda zaziva baku da ispriča već poznatu zgodu, ono je zapravo ispriča samo, a poanta daje na znanje da je djed junak jer se i sam bojao vukodlaka, možda i više od djece. Naći ćemo stihove koji zvuče poput starodrevnih tajni; onih, opet, koji se čine poput dijelova neznanih brojalica i igara kao u pjesmama naslova U krtočiću dočić, ili Usrid krika kukurika, pjesmama o obredima i svetkovinama; prkosnih stihova koji pristižu iz potonulih borbi Potraj buru, ne daj curu iz vremena kad je djetinji život bio poput maslačka na vjetru, ovisan o „manitim travama“, ćudljivim vjetrovima i zlim urocima. Ovisan o nepoznatim ljudima i njihovim namjerama. Čuvaj se zla pogleda,/dite moje./On će ti naudit/Bude li te slidit,/nemoj ga uvridit./Ajd svojin puten./Ne uzimaj kamen./Pokaži mu zlamen/i budi miran./Da anđel ne reče/Amen. To je pjesma s nazivom BABINA OPOMENA.. Bura je još od poganskih davnina božanstvo koje ima naglu i opaku ćud. U pjesmi je to biće koje ima moć da nekoga odnese, a kuburom je tjeraju. U starodrevna vjerovanja upleten je čvrsto kršćanski svjetonazor i njegovi sveci, pa se krijesnice nazivaju Svetim Ivanom Svitnjakom i blagdani su središnji dani u hodu kroz god. Oko majke vrzu se „baba“ i „none“, „dida“, „ćaća“… kao u pjesmi MOJ DIDA Moj dida je bio/najjači/u cilome kraju/Moga se na nebo/penjat i kuću/na oblaku zidat/Moga je tvrdu i suvu/zemlju privrćat/Moga je vražji korov/golin rukama čupat/Moga se sa svakin jačat/i mene nosat//Jedino nije bio/jači od moga ćaće/jer nas je ćaća moga/troje stavit u krilo/i njegovo vrime je bilo/puno od didova/kraće. Zanosi i nevolje odraslih ljudi, ljubav koju pružaju, sitne mane koje djeca vide motivi su ovih pjesama. Mali medaljoni nekadašnje pedagogije i odgoja. Veličina odraslih iz obitelji u tim pjesmama raste do neba, i preko neba. U ovim stihovima nema većih zaštitnika djetetu nego što su oni. Ali hijerarhija u djetinjem pjesničkom subjektu je zanimljiva. Djed je div kojemu po snazi nema suparnika u cijelome kraju – a ipak nije jači od oca, po ljubavi kojom je djecu stavljao u krilo i po kratkoći života. Jer, za umrijeti potrebna je velika hrabrost. Iz perspektive djeteta koje određuje najvažnije subjekte svekolikog života i svih zbivanja, izrasta smisao ovih stihova. Njihova okrenutost životnim vrijednostima kako su ga vidjeli maleni. Iz toga se rađa još jedna središnjica ove poezije: tiha srećica vlastite intime. Predasi prepuštanja osjećajima, razmišljanju o svemu što dijete okružuje: bilo da je to užitak zobanja grožđa u vinogradu; šetnja kroz maslinik; doživljaj mora kao bonvivana, bića nepoznatih sila ili jednostavno velikog lijenčine; osjećaj zaljubljenosti, doživljaj svetkovina i blagdana. U kratkim i jezgrovitim dijaloškim stihovima čitamo ispovijed mlade djevojke koja iskreno odgovara na svećenikova pitanja; tiha buđenja rane erotike; stihovi su tu i kao izdah opsjednutosti Strahom koji može biti antropomorfiziran, posve opipljiv i može imati svoj glas. Jednako kao i Zlo. A onoga tko se zlu nada ta nada može i ubiti…pa je najbolje izgovoriti KLETVU PROTI ZLU: Ne bilo ga/ako bi ga/imalo biti//Nanadnja ga ubila/ko mu se/misli/nadati.. Pjesničke minijature Gordane Radić vrlo su jezgrovite, samo uzvicima i glagolima mogu dočarati svetkovinu i okupljanje u Imotskom. Pjesma ŠTA JE KO BIO misaona je minijatura koja u nekoliko riječi iskazuje svemir stvarnog (ne)postojanja čovjeka, već prema tome kako se osjeća onaj koji je djelovao, a možda i prema tome je li se usudio govoriti: Jedan je bio/šta je tio.//Drugi je bio/šta je smio.//Treći je šutio.//Ne zna/je li/i bio. Zanimljiva je moguća asocijativna veza između ove pjesme i Rabarove NIŠTA.
Lirske pjesme su simboličnih slika u kojima se gibaju „jezerca u njedrima“, mirišu stabla rašeljke „kao mlade djevojke“, u kojima djeca za Dan mrtvih čuvaju grobove na mjesnome groblju da im se noću ne ugase svijeće. I nije to jedini važan društveni zadatak koji se djeci dodjeljuje, oni su važni sudionici u godišnjim pokladama kad se svi „mačkaraju“ i svi su dobre volje. Čak dvije pjesme izražavaju ushit pred nadošlim snijegom, jer on je rijedak gost u tim krajevima. Uz dosad navedene strukture stiha pripadaju i oni pripovjednoga karaktera koji odlaze u duhovitu anegdotu (nona upada u ormar koji se za njom zaklopi). Najuspjelije pjesme su one u kojima rime nadolaze kao prirodan slijed magijskoga govora. Sve ovo nevidljivo naslijeđe Gordana Radić knjigom ulijeva u djetinje misli. Tri najvažnije teme cjelokupne zbirke su ljubav, osjećajnost, materijalno siromaštvo djetinjstva pjesnikinje – ali bogatstvo duha i jezika. Ova riznica autorici pruža mogućnost da stihovima prividne grubosti bez patetike izrazi ljubav i privrženost imotskom zavičaju, daje joj svježinu i slobodu u izricanju osjećaja i sjećanja. Po tome je bliska knjizi Zvjezdane Čagalj Trun iz žepa (Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2014.) koja je napisana govorom Splita i cetinskoga kraja šezdesetih i sedamdesetih godina. Obje autorice prizivaju moćne saveznike: bogatstvo imaginacije i jezika ljudi svoga zavičaja, emocionalnu vezanost za svoje korijene. Stil Gordane Radić koncizniji je, lepršaviji, bliži današnjoj dječjoj percepciji jer nije gusto naseljen nazivima predmeta i pojmova koje danas nalazimo uglavnom u priručnicima i rječnicima. No istovremeno, studioznost pristupu arhaičnom čakavskom dijalektu koji se danas govori samo u tragovima, upravo zadivljuje kod Zvjezdane Čagalj. Trud koji je uložila da napiše pjesme u zbirci Trun iz žepa, obilna obrazloženja značenja riječi kao prilozi, poznavanje života naših predaka i ljubav prema toj starini i baštini – u srcu su ove zbirke.
Ima u njoj puno pjesama koje su okrenute najmlađima, rekla bih onima koji imaju veću tankoćutnost i senzibilitet za pjesničku riječ. Znamo, recimo, da danas Andersenove bajke ne čitaju s velikim zadovoljstvom sva djeca. No ima ih koja su rođena s velikom sposobnošću doživljavanja i najmanjih sitnica svijeta koji ih okružuje. To se odnosi i na jezik. Takva djeca mogu uživati u pjesmama s naslovima Trun iz žepa, Sikirica, Škatula, Tvojin puten, Komin moje babe, Šterika, Čuda, Rič diteta, Vidiš li Splite, Sitit će te dite, Soparnik, Rakateža, Šudar i šudarić, i drugima. Za ilustraciju promotrimo pjesmu koja nosi naslov kao i zbirka:
Stari trliš o brokvi eno i sad visi,/A ti, dida dragi, više ovod nisi,/Poslalo ti nebo bili oblak, meki,/Da odrimaš mirno na njegovon deki,/A meni se ne da bacit komad stari/Šta u žepu čuva puno lipi stvari.//Kad utiran ruku za vidit šta krije,/Trun po trun ka jučer, iz libra se štije:/Prvo mi se smisti komad bile stine,/A ja u njem’ vidin kad mi sunce sine,/Onda mrva zemje s onog našeg poja/Di bi svaki kantun na tvoj pot zavonja,//Ma neka je suva, vlat ka da još diše,/Mastilon o’ smokve o težaku piše,/O svakomen žuju i o svakon stopi,/O litraman pota šta te sveg opoti,/Pa o’ drače, uz put, šta se s tebon rve,/Nađen ti u žepu o’ trnja jon mrve,/I dok brokva stara pod trlišon rđa,/Uspomena na te u meni je čvršća.
Pjesme koje korespondiraju sa dječjim svijetom na razini na koju nismo navikli kad je riječ o dijalektalnom izričaju upravo naglašavaju jednu od već izrečenih premisa kako su pjesnici ozbiljno shvatili druženje sa suvremenim ovovjekovnim djetetom. Postavljaju sebi i njemu visoku ljestvicu jer znaju da je dijete postalo otvorenije, a čak i sposobnije za dublje spoznaje u sve mlađoj dobi, da puno zna o svijetu i stvarima o kojima dijete pred pedesetak godina nije znalo, i puno toga ga zanima.
Ljiljana Vidović napisala je zbirku intrigantna naslova koji ne ostavlja ravnodušnim „Moja Una je živa“ (Alkascript, 2024.). Ovaj naslov poziva čitatelja i prije čitanja zbirke da zamisli o kakvoj i kojoj Uni je riječ. Ako je ikada vidio divnu rijeku koja dijelom protječe kroz Hrvatsku a nosi to ime, u mislima će potvrditi točnost tvrdnje u naslovu. On je vezan za prkos prema nastavnoj praksi u kojoj se rijeke nazivaju neživim prirodnim pojavama. Prokomentirajmo makar dio zbirke: u cjelini nazvanoj Besplatne ideje tematika je vezana za svakodnevni život djeteta: važnost ustrajnosti u svakodnevnici, njegovanje prijateljstava, zdravu prehranu i čuvanje zdravlja, prevladavanje neuspjeha, poštovanje prema trudu i ljubavi drugih, mirenje i smirivanje neprijateljstava, otvorenost uma za ljubav i veselje… nalazimo i pjesničku pohvalu krevetu, biciklu, slatkišima – svakodnevnim stvarima koje nas okružuju i pružaju nam udobnost ili veselje. Naznake intertekstualnosti naći ćemo u spomenu Crvenkapice, ali je suvremenost djeteta uvijek u prvome planu (kazna oduzimanja mobitela povod je da se razmisli o drugim mogućnostima zabavnog provođenja vremena). U cjelini naslovljenoj Istine i laži možemo iščitati dječji revolt prema tvrdnjama koje se na nastavi u školi „serviraju“, primjerice da su more, rijeka, potoci i sunce neživa priroda. Stihovi će to posvema demantirati, bilo izravno, bilo posrednim putem tematizirajući učinke koje „neživa priroda“ ima na život ljudi (klijanje sjemena, cvjetanje cvijeća…). Evo nekoliko strofa iz pjesme MOJA UNA JE ŽIVA: Moja Una zna gdje se rodila i kada./Nisam baš siguran koliko godina ima sada,/ali ako je pitam ona će mi reći./I još će stotinama godina biti živa i teći,/za razliku od onih koji tvrde da je mrtva.//Moja Una svake godine raste./Nekad dođe do ceste da je svi vide,/a onda se neki ljudi bune i ljute./A zašto govore da je neživa?/Bolje im je da šute.//Moja Una je živa!/Milijuni kapljica njenih/razmnožavaju se/po Savi, Dunavu i Crnom moru/bez prestanka,/i tako će biti do njenog nestanka./A možda će i vječno živjeti/jer ona ne stari./Raspoloženje joj nikad nitko ne pokvari,/premda se mnogi trude.(…)
Čak i Mrtvo more u pjesmi će postati i te kako živo, a njegov naziv poslužit će autorici za maštovite uzlete i pitanja o značenjima zanimljivih naziva koje ljudi daju prirodnim pojavama. Suvremeni događaj pojave velikih rupa kao posljedica potresa na području sela Mečenčana gdje živi i radi Ljiljana Vidović dobio je stihovanu pripovijetku humorističnog tona koja prelazi u maštovitu fantazmagoriju. U cjelini s naslovom Dnevnici stihovi postaju intimniji, osobniji, ispovjedniji. Kako vlastito ime može skrivati tajnu, zašto određeni broj ima značenje u nečijem životu, što bismo rekli baki ili kome bliskome da im pišemo pismo, možemo li prevladati noćne more, kako netko može „pasti“ u očima drugih zbog male geste koja govori o karakteru, kako se osjeća netko tko je zaljubljen…tematski su zanimljive pjesme o mami koju rodbina sili na neprihvatljiv odgoj djeteta, o zlostavljanom djetetu u obitelji, o književnom susretu u školi. Izricanje tema je višeslojno: nekad vrlo eksplicitno, a nekad u naznakama i sugestijama. Kao u pjesmi DIVLJA DJEVOJČICA Odrastala je kao šumsko mladunče,/to ostavljeno, usamljeno dijete. /Bez mame, sestre, tete, bake, /bez prijateljice, bez nježnosti svake.//Nije imala ni loptu, ni lutku, ni medu/i samo je jednom rekla djedu/da bi bilo lijepo igračku neku imati./Razgovor je tu stao. //Bilo bi bolje da je šutjela,/mislila je,/da nije djeda u tu situaciju stavila,/da nije kršila jedno od pravila:/Igračke se ne smiju tražiti.(…)
Stihovi Ljiljane Vidović vrlo su zaigrani, srok je dominantan, no opći je dojam nesputanost forme, čime se postiže prirodna dijalogičnost i izbjegava ukočenost i neprirodnost izraza. Ljiljana Vidović napisala je i pjesme u ovoj zbirci koje obiluju leksičkim igrama (Na žulju se žuljamo, Divanhana, Božićna želja, Robomil). Neke od njih kao da su pjesnički odaziv mogućnostima glagola koje istražuje Nikolina Manojlović Vračar u zbirci Što sve – Mala enciklopedija glagola, drugeizviru iz mogućnosti hrvatskog jezika da se stvaranjem novih riječi iskaže njegova dubina, životnost i zaigranost, ili, pak, da se govori načinom djeteta. Na djelu je i utjecaj usmene narodne poezije, primjerice razbrajalica i brojalica (pjesme Kupovina, Volite li brojalice?). Zanimljivost pjesničke poetike Ljiljane Vidović otkriva se i u izmjenama perspektiva u govoru pjesničkog subjekta. Nekad je to školsko dijete koje vidi i ono što odrasli više ne zamjećuju, a nekad je to odrastao koji brine. Dječja književnost je umjetnost koja istovremeno i odgaja, ali na malo drugačiji način negoli književnost za odrasle, budući da je okrenuta čitateljima koji imaju puno manje iskustva. Stoga je tim teže postići visoki umjetnički doseg, vječni izazov u ovome podžanru. Ljiljana Vidović najboljim stihovima spretno odgovara tom izazovu, vraćajući dijete životu prirode, životu jezika i vedroj, poticajnoj životnoj svakodnevnici. Objavila je i zapaženu zbirku Izvrnuto naglavačke zbrda-zdola naopačke (2023., pohvala Nagrade Grigor Vitez) u kojoj se također mogu naći biseri dječjeg pjesništva. U prvoj cjelini Što ti misliš? svi naslovi pjesama uobličeni su upitno (Koji je smijeh najljepši?, Kakva može biti kosa?, Kakve mogu biti haljine?, itd.), a odabir odgovora u šumi dvostiha, četverostiha i pjesama u jednoj strofi prepušta se dječjoj imaginaciji. Ključna je povezanost motiva i tema s dječjom svakodnevnicom, kao i u prethodnoj zbirci iste autorice. Tu svakodnevnicu ona očigledno dobro poznaje, živi i usmjerava sa svojim učenicima. Poznati obrasci školskih zadataka s pravopisnim “zavrzlamama”, obrasci jelovnika tijekom nastave, brige prema knjigama, vječno pitanje odabira zanimanja, zapažanje prirodnih pojava. Sve je ludički izokrenuto, humoristički gradirano, a posljednja cjelina s naslovom Blago također, jer pjesma s tim naslovom govori o “blagu” koje se iskopa iz nosa, no teme drugih unutar te cjeline su zaista životno blago: dom, vrt, kruh, dobra braća, učitelj, šumska tišina, rijeka Kupa… Ljiljana Vidović zaista je učiteljica pjesnikinja, ali u dobrom smislu te riječi. Njene najbolje pjesme izvrsno će poslužiti za male recitale i razredne proslave. Mogu se povezati s događajima u razredu tijekom godine. Duhovite su, u sroku, leksički bogate i svježe, lako se pamte jer se ne iscrpljuju u pukom nabrajanju ili pretjeranoj hiperboli.
Zbirka pjesama Tomislava Zagode Dora Novak, Liker-poezija za mlade (2018., Opus Gradna) izdvaja se kao jedna od rijetkih namijenjenih mladenačkoj čitateljskoj publici, što autor i u naslovu apostrofira, jer stariji tinejdžeri obično počinju konzumirati neku vrst alkohola, premda je to javno zabranjeno. To je zasad jedina zbirka u Hrvatskoj izrijekom namijenjena toj populaciji, premda postoji bogata tradicija hrvatskog pjesništva za djecu koje govori o prvim ljubavima (ponekad i s erotičnim prizvucima), tinejdžerskim iskustvima i lepezi osjećaja koju donosi životno razdoblje kad više nismo samo djeca. Međutim, takve pjesme, poglavito one Paje Kanižaja, Zvonimira Baloga, Stjepana Jakševca, Tita Bilopavlovića, Božidara Prosenjaka, tematski su okrenute isključivo djeci u nižim i pokojem višem razredu osnovne škole. Pjesme u ovoj Zagodinoj zbirci dozivaju mlade u dobi završnih razreda osnovne, a poglavito u razredima srednje škole, kad ljubav već ozbiljno kuca na vrata. To je vrlo bitna recipijentska razlika. Ono što se u suvremenoj znanosti o književnosti terminološki objedinjuje nazivom young adult literature,točnije – young adult poetry, zapravo je predstavljeno u zbirci Dora Novak – Liker poezija za mlade.
Tomislav Zagoda dobro je poznat pisac hrvatskoj stručnoj i čitateljskoj javnosti. Tim više što je riječ o proznome piscu, pjesniku, prevoditelju, scenaristu televizijskog Programa za djecu i mlade, znanstveniku koji se bavi književnom kritikom i poviješću, izdavaču. Humor, groteska, ironija, hiperbola u prikazivanju društvene i intimne stvarnosti njegovih junaka na poseban način dolaze do izražaja u djelima za djecu i mlade, kao i u izdanjima kojima je urednik ili suautor. Afirmirao se romanom Balada o Buginim gaćicama (2004., Nagrada Grigor Vitez), a za grafički roman Škola na rubu pameti (2020.) koji je ostvario s ilustratorom Dariom Kukićem postao je laureat Nagrade „Anto Gardaš“. U djelima za djecu i onima za tinejdžersku populaciju Zagoda gradi šaroliko „društvo“ netipičnih muških i ženskih likova čiji postupci znaju odskakati od uvriježenih stereotipa. U knjizi Škola na rubu pameti specifičnom subverzivnošću (koju ne poništava ironijom) progovara, primjerice, o društvenim temama kao što je neuspjeh uvijek novih „reformi“ hrvatskoga školstva, poželjnim odnosima među generacijama, ili o tome kako nema crnih i bijelih likova u stvarnome životu.
Netipičnost likova poetska je konstanta i u zbirci pjesama Dora Novak, Liker-poezija za mlade.Zrcalna igrivost između pjesničkih subjekata (muškog i ženskog) poslužila je autoru da kodira iskustvo (uglavnom) prvih ljubavi, vrlo intimnih osjećaja tijekom prelaska iz djetinjstva u mladenaštvo. Mnogi su stihovi u kojima se u melankoličnu raspoloženju govori o prijelazima iz jednoga životnog razdoblja u drugo, o napuštanju (sretnog) prostora djetinjstva (Ptice našeg djetinjstva ili Sva mjesta odrastanja). Zagodin pjesnički subjekt nalazi se u osjetljivom turbulentnom razdoblju emocionalnog sazrijevanja. Stihovima ležerno razvezanim u strofe nejednake duljine i neobvezatne rime; preslikavanjem mnoštva događaja i detalja stvarnosti u blagom humoristično-sjetnom i ironijskom tonu; poantama koje izokreću dotad rečeno iliizražavaju mladalački prkos Zagoda je blizak poetici Arsena Dedića, a pjesničke slike urbanih sredina izmijenjene kroz emocionalna stanja pjesničkog subjekta podsjećaju na senzibilitet Jacquesa Preverta. To su, uostalom, njegovi omiljeni pjesnici. Teme koje zaokupljaju Zagodu su mladenačke tajne koje se skrivaju, utjecaj slika iz djetinjstva na ovu dob, ljubavne čežnje i ljubavni rastanci kroz različite perspektive, komunikacijske (ne)mogućnosti, promiskuitet i vjernost, gastarbajterstvo u oku mladih, njihov odgovor na suvremene imperative (ekološke, prehrambene, estetske), noćni život, vitalnost mladih unatoč svijetu u kojemu žive: Vrijeme je rastanaka./ Nebom se vuku olujni oblaci/ poput stada tenkova,/ ali tebe će grijati sunce/ koje sam ljetos ukrao/ u slastičarnici/“Natalija“- NATALIJA; začudnost pred nepremostivim različitostima ženskog i muškog univerzuma: Ti ne voliš/ akcijske filmove,/ i ne voliš/ filmove u kojima se gađaju pitama (…) Ne voliš Kušanove romane,/ ne vjeruješ u izvanzemaljce/ i ne voliš Dylana Doga!
Na znanstvenom simpoziju u Novom Sadu održanom u okviru Zmajevih dečjih igara s temom Naivna pjesma u novom stoljeću (2023.) Tea Sesar i ja govorile smo o ovoj zbirci. Rad je te godine objavljen u časopisu Detinjstvo, pod naslovom Dvojnosti i dvojstva muško/ženskog zrcala Tomislava Zagode. Zaključile smo da je Zagodina zbirka višestruko obilježena dijalogičnošću i prizivanjem sugovornika pri čemu se željeni dijalog u većini pjesama ipak ne ostvaruje, već pjesma ostaje u monološkom obliku. To se odnosi na pjesme Balada o prijateljstvu, Filip i Daj ostani još malo. Taj je dijalog-monolog u gotovo svim pjesmama realiziran figurom apostrofe, s pojedinim specifičnostima. Simptomatično je za Zagodin poetski izričaj upravo obraćanje odsutnoj osobi, uglavnom neostvarenoj ili prošloj ljubavi, a pojedine su pjesme retrospektivne slike iz (ne)sretnih ljubavnih dana (Ekskurzija s kulturnom svrhom, Leptir bez krila). U tome smislu se izmjenjuju i ispovijed, i molba i oproštaj. „Mijenjaju se uloge i kao čitatelji sudionici smo neprekidnog predstavljanja onog drugog. Drugoga odsutnog, drugoga izgubljenog, drugoga kojeg ne poznajemo, a želimo ga osvojiti, kaže Miroslav Mićanović u pogovoru zbirci. Drugim riječima, neprestano izmicanje žuđenog drugog, sugovornika ili sugovornice dijalog postavlja u stanje nemogućnosti dok iščekivanje realizacije istoga povećava napetost i emotivni naboj. Čitatelj je uglavnom postavljen usred sukobljenih strana ili oluje osjećaja pjesničkog subjekta čime se potencira status quo. Jasna je želja za razgovorom, no čitatelj ne može jasno detektirati je li riječ o razgovoru sa samim sobom, ili o sjećanju na ostvareni razgovor, ili je zapravo čitatelj onaj kojega pjesnički subjekt poziva na dijalog? U tome smislu navedene pjesme postaju lirska priča koja razotkriva tajne i skrivene žudnje. Dapače, autor tako stavlja čitatelja u superiornu poziciju pred lirskim subjektom koji svega toga ni ne mora biti potpuno svjestan. Na koncu, riječ je o lirskom subjektu u tinejdžerskoj dobi. Vidljivo je to u pjesmi BALADA O PRIJATELJSTVU, napisanoj u obliku nizanja nekoliko susljednih retoričkih pitanja koje mladić upućuje svojoj simpatiji. Zašto misliš da bismo/trebali ostati prijatelji?/Zašto misliš da bismo/pokvarili prijateljstvo?/Zašto misliš da ne bih trebao/govoriti o ljubavi?/Zašto misliš da je prijateljstvo /bolje od ljubavi?/Zašto ne bismo,/ako je sve tako kako kažeš,/ubili naše prijateljstvo kao šugavo pseto?/Ha? Zašto ne bismo? Pjesma tematizira dihotomiju prijateljskog naspram ljubavnog odnosa, a to je teško i ,,škakljivo” pitanje ne samo u mladenačkom svijetu, već i u svijetu odraslih. Zapravo, osvješćivanje ovog raslojavanja odnosa, njegove kompleksnosti i nepomirljivosti stepenica je emocionalnog sazrijevanja i prelaska iz djetinjstva u mladenaštvo. Znakovito je da se ova pjesma nalazi pri samome početku zbirke, na drugome mjestu. Budući da u njoj nema djevojčina glasa, status dijaloga ostaje tek u nagovještaju i priželjkivanju njezina odgovora. Ipak, prema formulaciji pitanja vidljivo je da se razgovor o ovoj temi između njih već zbio, no s nepovoljnim ishodom. Na stilskoj razini ponavljanje upitne zamjenice zašto kojom počinje svako pitanje emfatičko je sredstvo iskazivanja mladićeve uzrujanosti nepomirljivošću stavova o situaciji, nemogućnošću da ju razuvjeri, čak i ljutnje zbog prisilnog priznavanja poraza. Gradacija nesigurnosti i emocionalni naboj rastu iz pitanja u pitanje. Osjećaj bezizlaznosti, ljubavne boli ili slomljenog srca ne patetizira se, nego toplo i blagonaklono zaogrnjuje humorom. Baladičnost iz naslova iznevjerena je svakodnevnom, mladenačkom retorikom, a ta stilska nepodudarnost humorizira poetski iskaz.
Pjesma Filip, za razliku od Balade o prijateljstvu, govori samo djevojčinim glasom, dok se mladić ne uključuje u dijalog. Ipak, doznajemo puno o njemu kroz njen iskaz: da je vjerojatno stariji od nje, da ona ima navike koje njemu smetaju. U nastavku pjesme doznajemo da ni on nije bez mana. Ženski pjesnički subjekt nesiguran je i ranjiv, no istovremeno naglašeno samosvjestan. Stilski je to fino potencirano humorističnim aluzijama o majčinom ljubavniku i vlastitim „lošim“ navikama. K tome, dok odsutnom Filipu djevojka priznaje ljubavne osjećaje, ali i svoje sumnje i strahove, čitatelj posredno saznaje i šire okolnosti događaja tj. dobiva uvid i u njezinu obiteljsku situaciju. Sva sam zbunjena,/ ali hoću reći,/ sve je to utjecalo/ na moje viđenje ljubavi. Hrabro i riskantno izjavljujući ljubav, djevojka gradi paralelizam između ljubavnih odnosa svojih roditelja i njih dvoje, pa funkcioniraju kao zrcalna slika. No ta se zrcalna slika iznevjeruje jer u dva para nedostaje jedan koji bi je potvrdio. Opet nema istinskog dijaloga. Ponavljanjem molbe saslušaj me, čuješ me, kao i glagola razumjeti i shvaćati, naglasak je stavljen na nužnost komunikacijskog čina i uspostavu razumijevanja. Pisana je u obliku ispovjednog monologa u stihovima.
Pažljivi čitatelj može u stihovima uočiti izmjenjivanje ozbiljnog (zrelog) iskaza i infantilnog. Riječ je o prijelazu iz djetinjeg u mladenačku dob, pa je to i razumljivo. Zatim je tu izmjenjivanje ironije i humora, kao i heterogenost pjesničkih subjekata. Sve te dvojnosti bujno se iskazuju u retorici i pjesničkim figurama, a one stavljaju fabuliranje u drugi plan za volju isticanja imaginacije, kao u pjesmi koja nosi i naslov čitave zbirke Dora Novak.
Kako je zaključila Tea Sesar, čitanje je ove zbirke potraga za malim, na prvi pogled nezamjetljivim signalima koji iz drugog ili trećeg čitanja mogu utjecati na promjenu značenja pjesme. Šaljući čitatelju ovakve autopoetičke mamce kroz zbirku, autor zapravo postiže da interpretacija pjesama ostane unutar njegovih zadanih granica, funkcionirajući poput igre skrivača jer se pjesnički subjekti na različitim stranicama očituju više ili, pak, manje zrelo, ili se nadopunjuju u svojim iskustvima (npr. stihovi iz pjesme Nije mi stalo do djevojčica: Ja uistinu ne shvaćam/ tko bi se normalan/ u njih mogao/ zaljubiti?! mogli bi se odnositi jednako na ovu pjesmu kao i na zbirku u cijelosti, iznoseći unutarnje kontradiktornosti pjesničkog subjekta koji sam sebi „skače u usta“). U tome smislu zbirka je homogeno djelo koje donosi čitavu lepezu stanja koje je moguće doživjeti i samo jednoj osobi.
U ovome razdoblju od četvrtine stoljeća pojavilo se još intrigantnih zbirki, za neke sam pisala recenzije ili sastavljala pogovore, no zbog duljine teksta morat ću ih samo spomenuti, u dobroj vjeri da će ih čitatelj lako naći u knjižnici i provjeriti sam/a njihovu umjetničku vrijednost. Apeliram na to da se pjesnici i pjesnikinje povedu za dobrim primjerom Aljoše Vukovića i potrude se upoznati kritičare sa svojim opusom. Posebno bi mi bilo drago da se jave suvremeni pjesnici/kinje koji pišu dječju poeziju na kajkavskom narječju. To je najlakši put do njihove afirmacije u stručnim krugovima. No, evo naslova nekih zbirki:
Igor Novosel Duhovi iznad zelenog mosta (bez navoda godine izdanja, Profil International)
Rade Brajnović Udaljena zvijezda (2007.) i Nevidljivi dječak (2004., obje u izdanju Matice hrvatske Ogranak Slatina)
Izabela Bilić-Rovis Čakavčice (2014., Udruga Legengrad)
Nikša Krpetić Nevjerojatni doživljaji Slonka Tonka i Zeca Bezimenca (2011.) U državi Balava (2016.) Pliva riba oko Splita (2019., sve tri u Nakladi Bošković)
Ljubica Kolarić-Dumić Igrajmo se radosti. Izabrane pjesme za djecu i mlade (2021., Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata)
Sonja Delimar Dječja posla (2022., Alfa)
Sanja Andabaka Nacrtati Sunce (2023., Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade)
Dunja Kalilić Jedna priča više za mališe i veliše (2001., vlastita naklada)
Pozivam čitatelje da sami nadopune ovaj niz, zbirkama koje su u posljednje vrijeme čitali. Trenutno otkrivam pjesnika Dragana Gortana iz Pazina, jedan dio njegova djela mogao bi biti blizak djeci. Evo PJESME ČEMPRESA: možda nikad neću stići/tamo… kamo mi grane streme/ali želim pjesmom se uzdići/i kad vjetrovi zanijeme//i mada mi krošnja puca/pod teretom samoće/dok pjevam iz sveg srca/u krilu mi zvijezde noće
Ovim kratkim pregledom i pojedinačnim kritičkim analizama odabranih zbirki hrvatske dječje poezije objavljenih unutar prve četvrtine dvadeset i prvog stoljeća, prvenstveno sam željela argumentirati kako je hrvatska poetska scena navedenog korpusa izuzetno živa, plodonosna i poticajna, i kako ima svoj razvoj temeljen na bogatoj tradiciji. Nisam spominjala cjelovite opuse književnika, niti su svi spomenuti u ovome eseju. Nisam navodila podatke o stranicama s koje su citati, jer je za čitatelja koji radi s djecom, studentima ili samo za one koji vole čitati poeziju dovoljno da zna autora, godinu izdanja, nakladnika i naslov zbirke da bi se mogao informirati i potražiti knjigu. Veselim se sljedećem stoljetnom kvartalu i očekujem ugodna poetska iznenađenja.
Književnost i dijete 1-2, 2024.