Gortan Dragan

Gortan Dragan

Biografija

 Dragan Gortan rođen je 1961. godine u Puli. Do svoje šeste godine živio je u Lindaru, nakon čega mu obitelj seli u Pazin gdje i danas živi sa suprugom i dvije kćeri.

Poeziju je počeo pisati prije sedamnaest godina, najprije na blogu kojega je nazvao Boljun, po mjestu svoje tadašnje službe.

Prve tri zbirke poezije: More Ljubavi (2008.), Nebo… Tvoje oči (2009.) i Utjeha zvijezde (2011.) izašle su u izdanju Matice hrvatske iz Pazina, dok je posljednja, Pramjera ljubavi (2022.), objavljena u zajedničkoj nakladi Matice hrvatske i Čakavskog sabora Žminj, a kojoj je Matica hrvatska u listopadu 2022. na svojoj Glavnoj skupštini dodijelila Srebrnu plaketu.

Zastupljen je i u zajedničkim zbirkama: Pomaknuti haiku i Na tragu riječi, te u nekoliko godišnjaka i pjesničkoj panorami Verši na šterni.

Gortanove pjesme  su objavljene u Forumu, Novoj Istri, na nekoliko internetskih portala, čitane na radiju, otisnute u dnevnim izdanjima Glasa Istre i beogradske Politike.

Nekolicina ih je uglazbljenih, od kojih je pjesma Gudači, koju je uglazbio i otpjevao Andrej Baša, izvedena na Zagrebačkoj večeri šansone 2010.

Pjesmu ”Gospodar vremena”je 2016. godine objavila u svom časopisu,”Unknown Quantities”, Londonska Umjetnička akademija, odnosno u izvorniku: University of Arts.

2020. god na web portalu Pjesnici Ane Horvat objavljena mu je digitalna zbirka ljubavne lirike – S usana na usne.

Dobitnik je Povelje Grada Pazina 2014. godine za sveukupno umjetničko stvaralaštvo,  a iste je godine dobitnik druge nagrade za najljepšu pjesmu Udruge umjetnika “Spark” iz Velike Gorice.

Član je Matice hrvatske, a od nedavno i Društva hrvatskih književnika. Živi i stvara u Pazinu.

Izbori iz djela

GUDAČI

Ti bila si nježna i skladna kao violina

Porodi, godine i česti prilasci stolu

Učiniše od tebe violu

Ali moje bi te srce htjelo

Da si i violončelo

Draga, meni ne smeta tvoja masa

Jer voljet ću te i kao kontrabasa

*

SUZE OD SMOLE

Zamisli da si vjetar

A ja da sam drvo

I reci mi koji list

Dodirnula bi prvo

 

Jer budeš li lahor

Što svoju krošnju išće

Znat ću da si tu

Kad zatreperi mi lišće

 

Bude li tad jesen

A moje grane gole

Pusti me da plačem

Suzama od smole

OBRAZ DO OBRAZA

kad budemo samo trave

koje vjetar jutrom njiše

ti mi rasti sasvim blizu

da štitim te od jake kiše

 

a ljeti kad pripeče žega

tešku žeđ kad trave pate

zadnju kaplju svoje rose

čuvati ću draga za te

 

slome li nas zimi bure

sreže li nas nož od mraza

opet ćemo biti skupa

… obraz do obraza

______________________________________________________________________

 OBLAK

Onog dana kad mi je umro otac,

moja mater stara s dna ormara

izvadi bijelu bluzu od popelina.

 

”To sam čuvala za ovaj dan”, kaže,

”Pa neka on, koji je svoj radni vijek

i umirovljeničke dane proveo u

plavom trližu, danas bude svečan”.

Sjetio me na to jedan bijeli oblak

koji je jutros na plavom nebu

boje trliža izgledao tako svečano,

a i tih par kapi kiše koje su mu se otele,

… bile su moje suze.

*

_________________________________________________________________

O MUŠKARCIMA KOJI UMIRU U PAPUČAMA

Božo je umro dan pred Veliku Gospu,

mada je u stvari umro noć prije

jer gorjela je žarulja pod malim trijemom

tog jutra kad sam ga našao u kokošinjcu

iz kojega su mu virile samo noge u papučama.

 

Čekajući mrtvozornika razmišljao sam

kako o tom čovjeku znam vrlo malo, skoro i ništa,

a kako sam sad postao prvim svjedokom njegove smrti

ne računajući kokoške koje su bezbrižno, kao da se

ništa nije dogodilo, kljucale dvorištem.

 

A samo je dva dana prije, vidjevši kako se zagledavam u orahe

natrpane u malu kanticu do ulaznih vrata, rekao:

”Da bi van urehi, ali svi su načeti… Neki puh ih načme i oni padu…

svaki ima škulju i nisu za nič, ja ih pobiren da se ne podrsnen na njih”

 

a sad taj dobri čovjek leži tu pred mojim nogama, kao neki načet i odbačeni orah kome

je smrtopuh pregrizao tijelo, načinio rupu da bi kroz nju iscurio život.

 

Tih sam se papuča sjetio nekoliko godina kasnije jer mi je iste takve,

očeve, nekoliko dana nakon njegove smrti dala mater uz riječi:

”Zami ih, samo ih je jedan put ima na nogami…”

Očeve sam papuče iznosio i volio bih da sam češće

stao i u njegove stope, a ne samo u papuče… ali znam

da negdje postoji jedan par samo za mene.

*

O PRANJU TASTOVIH LEĐA

Moj je otac bio skroman i u bolesti

ne tražeći ništa za sebe maknuo se

s ovoga svijeta na isti način kao što

je i živio… tiho i nenametljivo

Bolest je bila brza, pogotovo u toj

svojoj završnici, a bila je i milostiva

jer ga nikad nije učinila potrebitim

Sad perući leđa svom tastu zapravo

perem leđa svog oca, to perem leđa

i svojim kćerima i na koncu perem

i vlastita leđa sretan što konačno

dosežem mjesta koja kod samog

sebe nikad ne uspijevam

*