Čondrić Drago

Posted on by DHK

    Čondrić Drago

    Biografija

    Hrvatski pjesnik Drago Čondrić je rođen 21.02.1944.g. u selu Klašnice, kod Laktaša u Bosni i Hercegovini, gdje mu se obitelj sklonila pred strahotama Drugog svjetskog rata. Odmah poslije rata, obitelj se vratila na svoje ognjište, u selo Rapovine kod Livna, gdje Drago završava Osmogodišnju školu. Poslije toga završava klasičnu gimnaziju, kod franjevaca, u Visokom. Ali se ne odlučuje za studij bogoslovije, nego odlazi na Pravni fakultet u Splitu, gdje diplomira 1970.g. Poslije studija se zapošljava, zasniva obitelj i ostaje živjeti u Splitu.
    U književnosti se javio relativno kasno. Njegova prva knjiga Evanđelje po čovjeku tiskana je 2009. god. Do sad je objavio petnaest knjiga. Nagrađivan je mnogim, pa i najprestižnijim književnim nagradama. Pjesme su mu prevođene na njemački, francuski i albanski jezik. Član je DHK u Zagrebu i DHKHB u Mostaru, te Matice hrvatske u Zagrebu.
     
    BIBLIOGRAFIJA:
     
    1. EVANĐELJE PO ČOVJEKU, pjesme, Naklada Bošković, Split 2009.
    2. FRAGMENTI RANE JESENI, pjesme, Naklada Bošković i Matica hrvatska Livno, 2010.
    3. GOLGOTA, GOLGOTA, poema, Naklada Bošković, Split 2011.
    4. RASPREDANJE SUDBINE, pjesme, Naklada Bošković Split 2012.
    5. SEDAM VELIKIH BIBLIJSKIH POEMA, poeme, Naklada Bošković i Matica hrvatska Livno, 2015.
    6. CJEĐENJE ZRELA VOĆA, pjesme, Naklada Bošković, Split 2016.g.
    7. POSLJEDNJI PROROK, Naklada Bošković, Split 2017.
    8. IZMEĐU SCILE I HARIBDE, Naklada Bošković, Split  2018.
    9. LAHOR PRED ILIJINOM ŠPILJOM, Naklada Tonimir, Varaždinske Toplice 2020.
    10. VAN GOGH SLIKA ČEMPRESE, Naklada DHK Zagreb, 2020. 
    11. IL’ OVAKO , IL’ ONAKO, UVIJEK NAOPAKO, naklada Tonimir, Varaždinske Toplice 2021.
    12. DVA ANĐELA BIJELA, Naklada Tonimir, Varaždinske Toplice 2021.
    13. LJEPOTA MIRA, Naklada Tonimir, Varaždinske Toplice 2021.
    14. KAD SVIJEĆE DOGORE Naklada Tonimir, Varaždinske Toplice 2022. 
    15. TRAŽIO SAM SNAGU, Naklada Tonimir, Varaždinske toplice, 2023.
     
    KNJIŽEVNE NAGRADE
     
    1. Prva nagrada Zaklade PASIONSKA BAŠTINA I DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA za 2010.g., za knjigu GOLGOTA,GOLGOTA!
    2. Treća nagrada „fra MARTIN NEDIĆ“ za zbirku pjesama FRAGMENTI RANE JESENI, 20011.g
    3. Godišnja nagrada DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE „ANTUN BRANKO ŠIMIĆ“ za 2016.g., za zbirku SEDAM VELIKIH BIBLIJSKIH POEMA
    4. Prva nagrada Zaklade „TERRA TOLIS“ , „Fra MARTIN NEDIĆ“ ZA 2016.g. za zbirku  SEDAM VELIKIH BIBLIJSKIH POEMA,
    5. Godišnja nagrada DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA „TIN UJEVIĆ“ za 2016 g. za zbirku SEDAMA VELIKIH BIBLIJSKIH POEMA
    6. Prva nagrada za poeziju „STJEPAN KRANJČIĆ“, za 2019. God.
    7. Godišnja književna nagrada DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA I MATICE HRVATSKE, „DOBROJUTRO MORE“, za 2020. god.

    Izbori iz djela

    NEPRAVEDNO VRIJEME

     

    O pakosno vrijeme vrijeme nepravedno

    Ti kao da kroz jedne živote brže

    A kroz druge sporije tečeš

    Vječito trudeći se napraviti prošlost

    Od onog što će tek doći

    Koliko si tegobnih trenutaka

    Koje duša svakako prikratiti želi

    Razvuklo u čitavu vječnost

    I koliko si noći predanih ljubavnika

    U kojima je svaki od njih zaneseno

    Slušao svoje srce u srcu onog drugog

    Skratilo u jedan jedini trenutak

    Pa jutrom iznenađeni primorani bijahu

    Otići bez duše i ići s dušom drugog[1]

    Uzdišuć neutješni

    A tebe kao da nije briga.

     

    M O L I T V A

     

    Samo oni što naslućuju vječnost,

    znaju na koljenima dočekivati stvarnost,

    i ljubiti joj stope, ko nekad sveci,

    kad zahvaljivaše zbog nje, držeći ono

    što im gledahu oči, zbiljom.

    Ne, ne ću reći da privilegirani bijaše,

    u tom svom hodu između svjetova.

    Ne nipošto! Al’ dogodi se,

    da zaroni život u to nebo visoko i zemno,

    u puninu[2], skoro i ne htijući,

    a onda tako zanesen, na povratak i ne računa.

     

    Pa, ponekad i uzdah, ko miomiris iz tučka

    prvog proljetnog cvijeta digne se k nebu.

    Tučka, oplođena vlastitim peludom.

    A Bog sluša uspravnog Adama,

    koji se nad izvorom raspjevao[3],

    ko nekad. I drago Mu je.

    Drago Mu je zbog njega.

    Drago Mu je zbog neba, kom polupraznom,

    nedostaje čovjek. I ugodno je ušima svetim

    slušat beskrajne hvale sklad. I već snuje,

    novo nebo i novu zemlju, za nove ljude.

     

    ELEGIJA O TRNU     

       

    Ko kržljav pustinjski trn

    Pod stijenom u podnožju dine

    S koje me vrući vjetar svakoga dana

    Zasipa pijeskom

    Daleko od svake oaze

    Živim u žudnji

    Snivajuć žubor vodâ

    I samo je sjena pod ovom

    Crvenom stijenom[4]

    Koja me brani od sunca

     

    Mnogo vremena prođê

    A nema ni kapi odozgo

    Al’ živim od one vlage

    Koju namriješe mi predci

    Zlopateći se ožiljem cijelim

    I tako, žilama stremim

    Ka Prapočelu

    Da barem posljednjim srhom

    Dohvatim blagoslov njegov

    I cio sam u tome.

     

    HOĆEŠ LI MOĆI SMRTI

     

    O smrti o jadna smrti uistinu te žalim

    Jer ne znaš šta te sve čeka

    Kad jednom kao prvi nasljednik morala budeš

    Preuzeti ovaj život

    Šta ćeš sve morati s njim preuzeti

    Lako je za kosti i meso

    Vrijeme graditelj i razgraditelj će već učiniti svoje

    Al’ šta ćeš sa željama

    I neostvarenim snovima mojim

    Što ćeš s tajnim grijesima neokajanim

    Koji ostaviše tolike tragove u njemu

    Hoćeš li moći podnijeti smrti težinu savjesti moje

    I poravnati račune ondje

    Gdje se račun s bezbroj mjesta

    Razrješava bez brojki

    Hoćeš li imati snage sve podastrijeti Stvoritelju?

     

     

     

              S U H O D O L I N A

     

    Hodiste li nekad u noći zemljom iskonskog bola?

    I prolaziste li, možda, sablasnom suhodolinom,

    Kojom su, između obala pustih,

    Trebale teći suze neisplakane?

    U njoj je, (negdje pri dnu) i tajanstveno mjesto,

    S ničim obilježenim, grobovima nečije tuge?

    Tu se ponekad nađe, već okamenjen,

    Poneki kostur cjele ljudske sudbine,

    S dobro očuvanim negvama neostvarenih

    I (često) neostvarivih snova, oko negdašnjih nogu,

    I od jecajâ, brižno nanizana,

    Niska bisera oko negdašnjeg vrata.

    Prolaziste li?

     

    A, ako prolaziste; primjetiste li

    Na jasno ocrtanim obalama korita presušenog,

    I napola razrušene straćare,

    Na čijim su zidovima, što se bjelasaju na mjesečini,
    Još uvijek vidljivi cvjetni uzorci

    Šarenih ljudskih želja?

    Tu obitavahu (kažu) nekad ponosni pripadnici

    Plemena bez sudbine, koji obožavahu Svjetlo

    S njim hodiše pod ruku i u snovima i u zbilji

    S njim lijegahu i ustajahu.

    Al’ dođe kušnja Tame. Nisu je izdržali.

    I od tad, dan sine na jedan tren, al’ onda opet noć[5]

    Razapne šatore svoje nad tim sablasnim krajem.

     

    Ah, priđi i prisluhni.

    Ne čini li se, da se tu još odigrava drama,

    Da ruka Vremena tu još uvijek okove kuje?

    Ne čini li se, da suze još grgolje

    I da bi, svaki tren, trebale poteći tlom kojim hodiš?

    Al’ one, tek što krenu, odmah se okamene,

    I o svojoj tuzi, dalje, pričaju jezikom kamenim,

    Koji tu više nitko ne razumije.

    Ili ih upije pijesak ponosa bez pokrića,

    Pa korito kojim su trebale teći ostaje suho,

    I na dnu mu, napola razotriveno, groblje

    Gdje bjehu sahranjivani, nikad zatomljeni

    Ostatci iskonskog bola.

     

     

     

     

     

    [1] Lope de Vega: Sonet LXI.

    [2] J. R. Jimenez: Plavi brijeg

    [3] D. Thomas: I tek rođeno more…

    [4] T. S. Eliot: Pusta zemlja

    [5] S. Beckett: U očekivanju Godota