Čondrić Drago

Objavljeno

Čondrić Drago

Biografija

Hrvatski pjesnik Drago Čondrić je rođen 21.02.1944.g. u selu Klašnice, kod Laktaša u Bosni i Hercegovini, gdje mu se obitelj sklonila pred strahotama Drugog svjetskog rata. Odmah poslije rata, obitelj se vratila na svoje ognjište, u selo Rapovine kod Livna, gdje Drago završava Osmogodišnju školu. Poslije toga završava klasičnu gimnaziju, kod franjevaca, u Visokom. Ali se ne odlučuje za studij bogoslovije, nego odlazi na Pravni fakultet u Splitu, gdje diplomira 1970.g. Poslije studija se zapošljava, zasniva obitelj i ostaje živjeti u Splitu.
U književnosti se javio relativno kasno. Njegova prva knjiga Evanđelje po čovjeku tiskana je 2009. god. Do sad je objavio petnaest knjiga. Nagrađivan je mnogim, pa i najprestižnijim književnim nagradama. Pjesme su mu prevođene na njemački, francuski i albanski jezik. Član je DHK u Zagrebu i DHKHB u Mostaru, te Matice hrvatske u Zagrebu.
 
BIBLIOGRAFIJA:
 
1. EVANĐELJE PO ČOVJEKU, pjesme, Naklada Bošković, Split 2009.
2. FRAGMENTI RANE JESENI, pjesme, Naklada Bošković i Matica hrvatska Livno, 2010.
3. GOLGOTA, GOLGOTA, poema, Naklada Bošković, Split 2011.
4. RASPREDANJE SUDBINE, pjesme, Naklada Bošković Split 2012.
5. SEDAM VELIKIH BIBLIJSKIH POEMA, poeme, Naklada Bošković i Matica hrvatska Livno, 2015.
6. CJEĐENJE ZRELA VOĆA, pjesme, Naklada Bošković, Split 2016.g.
7. POSLJEDNJI PROROK, Naklada Bošković, Split 2017.
8. IZMEĐU SCILE I HARIBDE, Naklada Bošković, Split  2018.
9. LAHOR PRED ILIJINOM ŠPILJOM, Naklada Tonimir, Varaždinske Toplice 2020.
10. VAN GOGH SLIKA ČEMPRESE, Naklada DHK Zagreb, 2020. 
11. IL’ OVAKO , IL’ ONAKO, UVIJEK NAOPAKO, naklada Tonimir, Varaždinske Toplice 2021.
12. DVA ANĐELA BIJELA, Naklada Tonimir, Varaždinske Toplice 2021.
13. LJEPOTA MIRA, Naklada Tonimir, Varaždinske Toplice 2021.
14. KAD SVIJEĆE DOGORE Naklada Tonimir, Varaždinske Toplice 2022. 
15. TRAŽIO SAM SNAGU, Naklada Tonimir, Varaždinske toplice, 2023.
 
KNJIŽEVNE NAGRADE
 
1. Prva nagrada Zaklade PASIONSKA BAŠTINA I DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA za 2010.g., za knjigu GOLGOTA,GOLGOTA!
2. Treća nagrada „fra MARTIN NEDIĆ“ za zbirku pjesama FRAGMENTI RANE JESENI, 20011.g
3. Godišnja nagrada DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE „ANTUN BRANKO ŠIMIĆ“ za 2016.g., za zbirku SEDAM VELIKIH BIBLIJSKIH POEMA
4. Prva nagrada Zaklade „TERRA TOLIS“ , „Fra MARTIN NEDIĆ“ ZA 2016.g. za zbirku  SEDAM VELIKIH BIBLIJSKIH POEMA,
5. Godišnja nagrada DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA „TIN UJEVIĆ“ za 2016 g. za zbirku SEDAMA VELIKIH BIBLIJSKIH POEMA
6. Prva nagrada za poeziju „STJEPAN KRANJČIĆ“, za 2019. God.
7. Godišnja književna nagrada DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA I MATICE HRVATSKE, „DOBROJUTRO MORE“, za 2020. god.

Izbor iz djela

NEPRAVEDNO VRIJEME

 

O pakosno vrijeme vrijeme nepravedno

Ti kao da kroz jedne živote brže

A kroz druge sporije tečeš

Vječito trudeći se napraviti prošlost

Od onog što će tek doći

Koliko si tegobnih trenutaka

Koje duša svakako prikratiti želi

Razvuklo u čitavu vječnost

I koliko si noći predanih ljubavnika

U kojima je svaki od njih zaneseno

Slušao svoje srce u srcu onog drugog

Skratilo u jedan jedini trenutak

Pa jutrom iznenađeni primorani bijahu

Otići bez duše i ići s dušom drugog[1]

Uzdišuć neutješni

A tebe kao da nije briga.

 

M O L I T V A

 

Samo oni što naslućuju vječnost,

znaju na koljenima dočekivati stvarnost,

i ljubiti joj stope, ko nekad sveci,

kad zahvaljivaše zbog nje, držeći ono

što im gledahu oči, zbiljom.

Ne, ne ću reći da privilegirani bijaše,

u tom svom hodu između svjetova.

Ne nipošto! Al’ dogodi se,

da zaroni život u to nebo visoko i zemno,

u puninu[2], skoro i ne htijući,

a onda tako zanesen, na povratak i ne računa.

 

Pa, ponekad i uzdah, ko miomiris iz tučka

prvog proljetnog cvijeta digne se k nebu.

Tučka, oplođena vlastitim peludom.

A Bog sluša uspravnog Adama,

koji se nad izvorom raspjevao[3],

ko nekad. I drago Mu je.

Drago Mu je zbog njega.

Drago Mu je zbog neba, kom polupraznom,

nedostaje čovjek. I ugodno je ušima svetim

slušat beskrajne hvale sklad. I već snuje,

novo nebo i novu zemlju, za nove ljude.

 

ELEGIJA O TRNU     

   

Ko kržljav pustinjski trn

Pod stijenom u podnožju dine

S koje me vrući vjetar svakoga dana

Zasipa pijeskom

Daleko od svake oaze

Živim u žudnji

Snivajuć žubor vodâ

I samo je sjena pod ovom

Crvenom stijenom[4]

Koja me brani od sunca

 

Mnogo vremena prođê

A nema ni kapi odozgo

Al’ živim od one vlage

Koju namriješe mi predci

Zlopateći se ožiljem cijelim

I tako, žilama stremim

Ka Prapočelu

Da barem posljednjim srhom

Dohvatim blagoslov njegov

I cio sam u tome.

 

HOĆEŠ LI MOĆI SMRTI

 

O smrti o jadna smrti uistinu te žalim

Jer ne znaš šta te sve čeka

Kad jednom kao prvi nasljednik morala budeš

Preuzeti ovaj život

Šta ćeš sve morati s njim preuzeti

Lako je za kosti i meso

Vrijeme graditelj i razgraditelj će već učiniti svoje

Al’ šta ćeš sa željama

I neostvarenim snovima mojim

Što ćeš s tajnim grijesima neokajanim

Koji ostaviše tolike tragove u njemu

Hoćeš li moći podnijeti smrti težinu savjesti moje

I poravnati račune ondje

Gdje se račun s bezbroj mjesta

Razrješava bez brojki

Hoćeš li imati snage sve podastrijeti Stvoritelju?

 

 

 

          S U H O D O L I N A

 

Hodiste li nekad u noći zemljom iskonskog bola?

I prolaziste li, možda, sablasnom suhodolinom,

Kojom su, između obala pustih,

Trebale teći suze neisplakane?

U njoj je, (negdje pri dnu) i tajanstveno mjesto,

S ničim obilježenim, grobovima nečije tuge?

Tu se ponekad nađe, već okamenjen,

Poneki kostur cjele ljudske sudbine,

S dobro očuvanim negvama neostvarenih

I (često) neostvarivih snova, oko negdašnjih nogu,

I od jecajâ, brižno nanizana,

Niska bisera oko negdašnjeg vrata.

Prolaziste li?

 

A, ako prolaziste; primjetiste li

Na jasno ocrtanim obalama korita presušenog,

I napola razrušene straćare,

Na čijim su zidovima, što se bjelasaju na mjesečini,
Još uvijek vidljivi cvjetni uzorci

Šarenih ljudskih želja?

Tu obitavahu (kažu) nekad ponosni pripadnici

Plemena bez sudbine, koji obožavahu Svjetlo

S njim hodiše pod ruku i u snovima i u zbilji

S njim lijegahu i ustajahu.

Al’ dođe kušnja Tame. Nisu je izdržali.

I od tad, dan sine na jedan tren, al’ onda opet noć[5]

Razapne šatore svoje nad tim sablasnim krajem.

 

Ah, priđi i prisluhni.

Ne čini li se, da se tu još odigrava drama,

Da ruka Vremena tu još uvijek okove kuje?

Ne čini li se, da suze još grgolje

I da bi, svaki tren, trebale poteći tlom kojim hodiš?

Al’ one, tek što krenu, odmah se okamene,

I o svojoj tuzi, dalje, pričaju jezikom kamenim,

Koji tu više nitko ne razumije.

Ili ih upije pijesak ponosa bez pokrića,

Pa korito kojim su trebale teći ostaje suho,

I na dnu mu, napola razotriveno, groblje

Gdje bjehu sahranjivani, nikad zatomljeni

Ostatci iskonskog bola.

 

 

 

 

 

[1] Lope de Vega: Sonet LXI.

[2] J. R. Jimenez: Plavi brijeg

[3] D. Thomas: I tek rođeno more…

[4] T. S. Eliot: Pusta zemlja

[5] S. Beckett: U očekivanju Godota