Bouša Dubravka

Biografija

Dubravka Bouša rođena je 31. prosinca 1952. u Rijeci. Osnovnu školu i gimnaziju pohađala je u Zagrebu. Studirala je jugoslavistiku (danas kroatistika) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na kojem je magistrirala i doktorirala. Završila je i Višu zrakoplovnu školu u Zagrebu. Radila je 35 godina kao profesorica hrvatskoga jezika u srednjim školama. Bila je nekoliko godina suradnica emisije `Govorimo hrvatski`, Prvoga programa Hrvatskog radija.

Piše poeziju, prozu, scenarije za film i dramske tekstove. Snima amaterske filmove i bavi se umjetničkom fotografijom. Znanstvene radove s područja književnosti objavljuje u časopisima, zbornicima i internetskim časopisima u zemlji i inozemstvu. Prevodi s engleskog i češkog, piše prikaze, oglede i recenzije. Suautorica je raznih udžbenika, vježbenica i radnih bilježnica za hrvatski jezik.

Bibliografija

Dora Pfanova – Nirvana srca, proza (2002.), Zagreb

Priručnik za interpretaciju poezije s pojmovnikom, (teorija književnosti i interpretacija), (2004.), Zagreb

On je bio Vedran, proza, monografija, (2008.), Zagreb

Priručnik za interpretaciju književnog djela (s teorijom književnosti i teorijom pisanja), (2009.), Zagreb

Milan Dedinac – Pjesnik razgranat u noć, poezija, (2010,), Zagreb, Priredila i uredila: Dubravka Bouša

Otvaranje, poezija, (2011.), Zagreb

Pjesnički znak kao svjetonazor u pjesništvu Milana Dedinca, znanstveno djelo, (2016.), Zagreb

Otključana avangarda za mlade, znanstveno djelo, (2021.), Zagreb

Bila jednom jedna škola, proza, (2023.) Zagreb

Izbori iz djela

Dubravka Bouša, Otvaranje, pjesnička zbirka

PROSTOR KOJI NAS ČUVA

Negospodaru

svog vremena

zaustavi svilu koja klizi

stavi grumen u pijesak

pokvari mehanizme

zaustavi taj nezaustavljiv protok

pa da utonemo u probušen prostor

rupu bezvremensku

koja nepostojanjem postojano

čuva i hrani

tvoje i moje iskliznuće.

UPIJAM TE PRSTIMA

Upijam te prstima

koji propadaju kroz tvoj

trag u vremenu.

Umnažaš se mistično.

Izranjaš iz svakog zareza

bezvremenskih jedinica.

Tu si a nema te.

Obavija te magla moje usamljenosti

dok bježiš, bježiš

udaljavajući se

da bi izronio

kada sve nade potonu

i zastane pred tobom

samo sjena moje duše.

NEĆU TE VIŠE DOČEKATI

Sve još nekako ide

dok su svi ovdje

dok zebnja praznine

samo vreba.

Život preskače sitne pažnje

i voljenja

koja su okljaštrena brzinom.

Mašeš mi rukom iz sobe

utonule u topao polumrak

svjetiljke.

Suhe su ti ruke

koje ne njeguješ.

Hrapavost tvog dlana

ne umanjuje

mekoću tvoje ljubavi.

Daleko, predaleko si otplovio…

Neću te više dočekati.

Dubravka Bouša, On je bio Vedran, monografija, proza

U invalidskim kolicima, u jednoj sobi doma umirovljenika sjedi zgrčeno Vedranovo tijelo nalik na čvornato maslinovo deblo. Zgrčeno deblo-tijelo ima i svoje grane-ruke koje se nekontrolirano pomiču i trepere pod naletima nekog nevidljivog vjetra. Čvornati prsti poput tankih završetaka grana ne-voljnim pokretima opiru se tom nevidljivom zamahu energije koja pokreće tijelo koje Vedran voljom pokušava usmjeriti prema bjelini papira pričvršćenog na slikarski stalak postavljen ispred njegovih zakočenih invalidskih kolica.

Vedran je usredotočen na stvaranje novog svijeta bojom koju nanosi na papir. Nanosi je nemirnim potezima glave pomoću kista umetnutog na kožni povez (remen) koji je pričvršćen na njegovo čelo. Pored štafelaja stoji njegova mama poput stražara-branitelja. Ona na komadić kartona-paletu istiskuje tempere onih tonova boja koje Vedran traži. Tada se pokreće Vedranovo tijelo. Kistom usmjerenim prema paleti poput dugačkog kljuna, neobične, ogromne ptice. Vedran otima boju koja je istisnuta na paleti pa se poput kopca obrušava prema papiru pričvršćenom na slikarskom stalku. Pred papirom zastaje na trenutak procjenjujući u kojem smjeru da krene s potezima kista.

On s naporom kontrolira svoje dugo, mršavo tijelo kao i određene trzaje glave kad kičicom želi povući potez po papiru. Boju razmazuje usredotočenim potezima, čas dužim, čas kraćim. S njegova lica kaplje znoj. Kosa mu je sva mokra kao da se tuširao. Od znoja mu je potpuno mokra odjeća, hlače i majica. Koščata desna ruka privezana je za kolica kako ne bi ometala poteze tijela. Lijeva ruka se nekontrolirano grči. Palci obje ruke zamotani su s flasterima kako nokti kažiprsta ne bi nekontrolirano s njih ogulili kožu i meso do kosti.

Slikanje traje. Traje. Zrak u sobi nabijen je koncentracijom i mirisom znoja. U jednom trenutku Vedran zabacuje svoje tijelo u naslon invalidskih kolica. „Gotovo!“ s osmijehom dahne pa potom „Žedan sam!“ Mama mu daje piti „koktelčić“, voćni sok u kojem je malo konjaka. Napetost popušta u njegovom umornom tijelu. Lijeva ruka lagano leluja zrakom dok on kritički promatra svoj trag na papiru, djelo svog duha i sizifovske upornosti.

Na licu, s jakim kontrakcijama sitnih mišića oko usana, titra osmijeh zadovoljstva. Sreća i iz njegova pogleda sjaji.

Dubravka Bouša, Bila jednom jedna škola, proza

Pisali kod stroge profesorice C. kontrolni ispit učenici drugog razreda. Ona je sjedila za katedrom i pazila da se ne prepisuje. Kako bi prikratila vrijeme pregledavala je sadržaj triju ladica katedre. U jednoj je spazila plastični pištolj na vodu s punim spremnikom tekućine. Kako su nastavnici u biti velika djeca, zato se znaju dobro nasmijati sa svojim učenicima, uzela ona pištolj i počela s njime mrgodno hodati po razredu.

Svaki nastavnik uvijek zna tko od učenika/ca prepisuje i često između njih nastane pravo natjecanje tko će biti spretniji, učenik/ca u prepisivanju ili nastavnik/ca u otkrivanju prepisivanja. Šeće tako profesorica C. po razredu i kao specijalac maše pištoljem. Učenici se smijulje i glume kako se boje profesorice. Kad jedan Mata posegne za papirićem na kojem je napisan jedan odgovor, a poslala je papirić djevojka koja sjedi ispred njega. To spazi profesorica i zaleti se do njega, uperi u Matu pištolj, glasom imitirajući pucanje: – Paf, paf, paf… – i taj put u žaru akcije, povuče oroz pištolja.

Kad iz pištolja umjesto vode izleti plava tinta i zalije učenika. Matina je glava sva plava, čak više nema bjeloočnice i one su plave. Mata ništa ne vidi. S obraza mu kapa plava tinta po prsima i po kontrolnom ispitu. Grunu Mati plave suze. Slijevaju se potoci plavetnila po klupi i po podu. Profesorica je u šoku. Razred je poslije prvotnog iznenađenja, popadao sa stolaca od smijeha. Smijao se i Mata sa plavim smijehom i sa plavim suzama.

Idući dan u jednom dnevnom listu izašao članak s udarnim naslovom `Nastavnica pucala iz pištolja na učenika`.