Ove godine obilježavamo okrugle godišnjice dviju velikih hrvatskih književnica koje su ostavile snažan trag u pisanju za djecu. Riječ je o Jagodi Truhelki, rođenoj prije 160 godina (Osijek, 5.2.1864.) i Ivani Brlić-Mažuranić rođenoj prije 150 godina (Ogulin, 18.4.1874.). Bile su suvremenice, pisale su vrlo različito, ali su svojim pisanjem postigle istu stvar. Digle su hrvatsku dječju književnost na višu razinu. Naime, do tada je prevladavalo mišljenje da je ono što se piše za djecu manje vrijedno, bez estetske i literarne kvalitete. Takvi stavovi su proizlazili iz činjenice da je većina tekstova pisanih za djecu bila opterećena pedagogiziranjem. Ove su dvije autorice svojim pisanjem pokazale kako djelo može biti ujedno i dječje i umjetničko i time su dale dignitet hrvatskoj dječjoj književnosti.
Obje su odigrale važnu ulogu u razvoju dječje književnosti. Obično se smatra da je Jagoda Truhelka utjecala na daljnji razvoj realističkoga diskursa u dječjoj književnosti, a Ivana Brlić-Mažuranić fantastičnoga. Međutim i Ivana je pisala realističke pripovijetke kao što je i Jagoda pisala fantastične tekstove, ali takav stav je proizišao iz njihovih najčitanijih, najpoznatijih, najpopularnijih djela: Jagodine prve knjige iz trilogije Zlatni danci i Ivaninih Priča iz davnine. No još je jedno Ivanino djelo izuzetno popularno i čitano, a ne uklapa se u ovu podjelu. Riječ je o Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića. U nekim napisima to se djelo označava kao početak hrvatskoga realističkog dječjeg romana, međutim o njemu možemo govoriti kao realističkome u odnosu na Priče iz davnine koje su zasićene irealnim bićima, irealnim događajima, irealnim predmetima… Iako toga svega nema u Čudnovatim zgodama Šegrta Hlapića, sam lik Hlapića probija realističke okvire. On nema nadnaravna svojstva da čini čudesa, ali on je nadnaravno dobar, nadnaravno plemenit, nadnaravno spretan, nadnaravno domišljat, nadnaravno hrabar… za dijete svojih godina. Zbog toga se više doima kao mitski junak, a ne stvarno dijete. Djelo ima čvrstu fabulu s mnogo akcije, dinamike, uzbuđenja, napetosti, iznenađenja pa je tim romanom Ivana Brlić-Mažuranić zapravo otvorila put akcijskom dječjem romanu kakve su poslije pisali Lovrak, Kušan, Matošec, Gardaš, danas Krilić i Kovačević…
Jagoda Truhelka pak u potpunosti rabi postupke realističke škole. Precizno određuje vrijeme i mjesto radnje, donosi detaljne opise kojima stvara uvjerljive ambijente što pridonosi osjećaju autentičnosti, a tu su i realistički oblikovani likovi. Vrlo često se naglašava da je Truhelka dala prve realističke dječje likove u dječjoj književnosti jer su psihološki dobro profilirani, nema više crno-bijele karakterizacije koja je obilježila dotada pisana djela za djecu, a dotakla je i Šegrta Hlapića. Truhelkini likovi su stvarna, uvjerljiva djeca. Truhelka u svojem pisanju polazi od autobiografske osnove. Poglavlja u njezinoj trilogiji su zgode i nezgode iz dječjeg života, obiteljskog života, školskog života i zatvorene su cjeline pa mogu funkcionirati kao samostalne pripovijetke. Njima Truhelka otvara put razvoja autobiografskog, obiteljskog dječjeg romana i pripovijesti kakve su poslije pisali Zlata Kolarić-Kišur (Moja zlatna dolina), Zdenka Jušić-Seunik (Vode su pjevale), Anđelka Martić (Proljeće, mama i ja), a danas takvo ozračje prepoznajemo u pripovijetkama Sanje Polak iz Dnevnika Pauline P.
Pričama iz davnine Ivana Brlić-Mažuranić otvara put razvoja fantastike. No kako su Priče iz davnine zaista genijalno djelo, mnogi su smatrali da je autorica njima postavila jako visoku prečku koju dugo nitko nije mogao niti doseći, a kamo li preskočiti. Tek kasnije se navode Sučana Škrinjarić i Višnja Stahuljak kao autorice fantastičnih djela koja vrijednosno nastavljaju na Ivanino pisanje. Međutim njihovo je pisanje bitno drukčije, njihova je fantastika sasvim drukčije provenijencije. Ozračje davnine, mita i narodne predaje koje je toliko jako u Pričama iz davnine možemo prepoznati više u bajkama Želimira Hercigonje ili danas Igora Knižeka.
Iako su djela obiju autorica literarno uspješna, nekako više sreće u čitanosti imala su djela Ivane Brlić-Mažuranić. Dva su razloga tome: školska lektira i prijenos u druge medije.
Naime i Priče iz davnine i Šegrt Hlapić gotovo su uvijek bili u popisima obvezne lektire. Zlatni danci nisu uvijek bili u popisu lektire, a i kad su bili, bili su među izbornim djelima, a ne obveznima. Najnoviji kurikul ne donosi popise, nego daje veliku slobodu učiteljima u odlukama što će dati djeci za čitanje. Donosi samo 3-4 naslova koja djeca trebaju obvezno pročitati, ali ne u jednom razredu, nego u ciklusu od tri godine. I među tim tako malobrojnim djelima ponovno su se našli Šegrt Hlapić i Priče iz davnine, ali ne i Zlatni danci. Učitelji vole izabirati ona djela koja su sadržajem vezana uz zavičaj gdje se nalazi njihova škola jer mogu povezivati pročitano i s drugim predmetima, najčešće prirodom i društvom, a suvremena pedagogija potiče interakcije među predmetima, tako Zlatne danke najčešće biraju učitelji iz Osijeka i okolice, dok djeci iz drugih krajeva djelo ostaje nepoznato. O lektiri se vodilo mnogo rasprava. Postoje mišljenja da je za djelo bolje ako nije u lektiri jer djeca u pravilu ne vole ono što moraju čitati za lektiru, pa je opasnost da će zamrziti ta djela. Međutim, svjesni smo sve manje čitanosti. Nažalost, ima jako mnogo djece koja osim onoga što moraju pročitati za lektiru ne pročitaju baš ništa drugo. I zbog toga je važno da se ključna djela hrvatske književnosti nađu u popisima za obvezno čitanje. A itekako je važno da različite generacije upoznaju ista djela jer samo tako se stvara zajednička književna memorija koja je bitna za svaku naciju i kulturu.
Objašnjenja zašto se Truhelkina djela nisu nalazila u popisima lektire proizlaze iz društvene i političke situacije. Truhelkina trilogija nastajala je između dva svjetska rata. Autorica u svojem pripovijedanju uvijek naglašava religioznost i kršćanstvo. Nakon 1945. godine djela naglašene religioznosti smatraju se literarno anakronima i pedagoški neprimjerenima za čitanje u školi. Doduše, i Ivana Brlić-Mažuranić u svoja je djela unosila i vrlo jasnu kršćansku simboliku, ali Priče iz davnine su sazdane na podlozi slavenske mitologije, slavenskih legendi, slavenskih vjerovanja pa je to slavenstvo koje je zračilo iz svake pore priče omogućilo pričama da nesmetano budu na popisima za čitanje. I Šegrt Hlapić i Priče iz davnine doživjeli su mnogo izdanja pa su knjige bile vrlo dostupne čitateljima. Nakon Drugoga svjetskog rata novo izdanje Zlatnih danaka objavljeno je tek 1969. godine u biblioteci „Vjeverica“. Riječ je o kultnoj biblioteci u kojoj su objavljena sva važna djela dječje književnosti. Dakle, više od dvadeset godina knjiga baš i nije bila lako dokučiva čitateljima.
I Priče iz davnine i Šegrt Hlapić doživjeli su brojne adaptacije za razliku od Zlatnih danaka. Već sama Ivana Brlić-Mažuranić napisala je i igrokaz o šegrtu Hlapiću, a djela su joj poslije još mnogo puta prenošena na scenu. Mnogi motivi iz Priča iz davnine našli su se u animiranim filmovima autora Zagrebačke škole crtanog filma, npr. Sedam plamenčića Pavla Štalteraprema motivima iz priče Kako je Potjeh tražio istinu. Poslije Mladen Blažeković radi cjelovečernji crtani film o šegrtu Hlapiću na temelju scenarija Paje Kanižaja, a Silvije Petranović snima igrani film. Krajem osamdesetih godina Krešimir Zimonić prenosi četiri priče u strip, a nedavno su Davor Špišič (tekst) i Tomislav Košta (slike) prenijeli svih osam priča u stripove. Naklada Bulaja je u svom velikom projektu svakoj priči uz bogati dokumentarni materijal dodala i animirani film ili kompjutorske igre.
Adaptacije nisu uvijek nailazile na pozitivne reakcije. Naime starije generacije često su nezadovoljne adaptacijama iz sasvim subjektivnih razloga: adaptacija ne odgovara njihovu doživljaju djela koje su imali kad su ga čitali u djetinjstvu. No bilo je i vrlo konkretnih, objektivnih i stručnih primjedaba koje se ne mogu zanemariti. Bez obzira na sve prigovore, koji su se pojavljivali vezano uz te adaptacije, one su odigrale sličnu ulogu kao i lektirni popisi. Učinili su motive, likove, ideje… iz Ivaninih djela prepoznatljivima u mnogih generacija. Pa iako pristigle do novih naraštaja, ne direktno književnim, nego nekim drugim putem, pomažu da velike i lijepe autoričine misli ne budu zaboravljene i generacijama koje sve manje čitaju.
Većina književnih djela za djecu koja su napisana prije pojave ovih autorica više nisu „živa“, odnosno djeca ih više ne čitaju pa nam ostaju tek kao književno-povijesne činjenice i čitaju ih samo oni koji se profesionalno bave dječjom književnošću. Djela Jagode Truhelke i Ivane Brlić-Mažuranić još uvijek su „živa“ jer ih čitaju oni kojima su i bila namijenjena u nastanku – djeca. Naš je zadatak da se potrudimo da tako ostane i u budućnosti.