NA KAVU
Idemo li na kavu?
Pitanje prijateljice koje dogovara druženje.
Ne pijem kavu.
Ni ona ne pije kavu.
Idemo na kavu.
Ispred nas će stajati imaginarne šalice kave.
Pit ćemo čajeve ili Cedevite,
Kave koje su skuplje od kave,
A nekada su bile jeftinije.
Nekave su skuplje od kave
Izokrenute vrijednosti na terasi
Novčane i neke druge.
Mi zato pijemo imaginarne kave
Druženja su nam rjeđa i novčanici prazni
Jer nemamo novca za kavu.
MORSKA TIŠINA
Tišina mi se zavukla u kosu
Prebire mi po vlasima i diše
U samotnim pogledima na rascvale zalaske
Njiše mi se na najdužim pramenovima
Uzdah je moj prepadne i skoro skoči s tjemena
Ali umiri je treptaj mojih kapaka
Oblutak stoji usred mora
I usred mojih očiju
Njiše se na vodenoj struji
Naprijed, nazad, naprijed, nazad
Ovija se vlažnošću kao oklopom
Pluta divljanjem mora koje se bacaka
Ali u dubini šuti i samo se grči
Stanu valovi i umoran oblutak padne na dno
Ležimo, tišina i ja, razasuti među oblucima
Na obali, uz bonacu
LJETNI DAN
Bubnjari na granama
udaraju ritam
koji je sve brži što se živa više uspinje
žuto i narančasto pršti sa stabala
miješa se sa zrakama plavoga sunca.
Udaraju sve brže,
a onda se ljubičasta spusti s nebesa.
Utihnuli su.
Negdje s grana
javiše se zviždači.
PLUTANJE I.
Svjetlucavo biserje
bacajući se nebo rasplinjuje,
postaje čipka i paučina,
dodiruje drago kamenje na obali,
srebrnom svilom i zvukom šapata.
Šapati, pjesme i snovi
plutaju s jedne obale na drugu
dodiruju se krajevi svijeta
u vječnoj plovidbi vode.
U središtu tišina i plavetnilo,
samoća koja prenosi nade,
hladni safir pod vječnim suncem.
Krhotine njegove ulijevaju se
u svaku kap nemirnog sna
odbijajući se o bijeli mramor
raspadnutih obala.
PLUTANJE II.
Kad su se ugasile crne rupe
nastalo je plutanje
priljubljenost uz podlogu
koja te ne povlači u svoju tvrdoću,
ne odbija te, ali i ne guši te,
ne proždire svojim zagrljajem.
Ležeći na leđima trčala sam svemirom,
svemir je plav i ugodan
najveća zvijezda ispunila je vidik bjelinom
meni je najveća, tebi, nama,
nek je u udžbeniku jedna od milijuna.
Trepavice su udarile u vrh obraza
i kapci su zaspali.
Mrak, ali mrak pun sijevanja.
Voda udara u školjke
ritam je polagan, ali stalan.
Tišina obavija kuglu punu kose,
valovi su dio tišine,
oni isključuju zujanje u glavi
označavaju otkucaje vremena
i bȉlo im ubrza s dolaskom opasnosti.
Ubrzali su se otkucaji mora
podižem se i hodam u vodi
ne dotičući dno, ježevi čuvaju svoje.
Navalili su zvukovi,
lažu da se može sanjati na nogama.
JEŽINCI
Crne krhke stvarce
koje otkrivaju nježnost čovječjih stopala
mile po morskom dnu
uzvikujući svojim crnilom
prevlast.
Vikala sam na njih
a oni nisu imali uši da čuju
tek iglice da osluškuju struju.
Čak i da imaju uši
površina mora odvaja naša dva svijeta.
Izbjegavajući teritorij crnih točaka
otkrila sam da opstajem s morskim pticama
jer ronjenje je letenje
a čak ni ptice ne mogu zariti kljun u svemir
kao što ja mogu glavu kroz vodu prema nebu.
SLUČAJNOST
Točka, polumjesec i crta.
I nebo geometriju zna
Zvijezda, mjesec i aviona trag
Slučajnost nimalo slučajna
Svatko od njih
Na svome je mjestu
Davno uračunatom
A i opet
Ni jedno slutilo nije
Da ja ću svjedočiti tome događaju.
.
(
——
GEOMETRIJSKI HAIKU
Bijele elipse
Na narančastim kvadratima
Galebovi na zgradama
ZALJUBLJENO NEBO
Nebo se zarumenjelo
Kao breskva
Sagnulo se da poljubi modrinu
I ostavilo je trag po površini
Žuta kugla ostavila je stazu
Po kojoj trče sanjari
U potrazi za beskrajem
NOĆNE BRIGE
Nisam mogla zaspati noćas
Zvijezde su mi se rojile u glavi
Onda su pale
U eksploziji i bljesku svjetovi su se poljuljali
Plakala sam satima obavijena zgužvanom posteljinom i čvorovima kose
Negdje daleko brodovi su mjerili čvorove
Plakala sam te noći, izgubljena, tražeći se na nebeskim prostranstvima
Zvijezde se nisu ponovno upalile, u meni su ostali krateri
Odahnula sam i zaspala tek kad me obasjalo sunce
MORSKA MELANKOLIJA
Jugo se razlilo po moru
Uzdizalo reljefe po sinjoj površini
Uzletjelo u bjelinu koja lebdi na horizontu.
Melankolija se spustila na moje misli
Udovi su mi otežali,
A kosa mi se divlje razlila po ramenima.
Pao je zastor, veo
Nebo se spojilo s morem
A ja sam zaronila u dubine
Kako bih postala dio toga jedinstva.
Tišina, tišina, tišina.
Dajte mi tišine, molim vas, tko god sluša
U mojoj glavi se srdele neprestano sudaraju
Dok prestrašeno bježe.
Odakle? Od čega? Kamo? Zašto?
Ja to ne znam, kao ni one.
A ipak, da mi je imati njihove glave
Bezumno plivati kroz opasne tjesnace.
Teško je kad kolerik postane melankolik.
Tada se sve njegove sile urote protiv njega samoga
Jer ne može da stvara, da djeluje, da govori.
Začepili su mu usta i sada se čude što lupa glavom o zid.
Odlučila sam lupiti glavom o površinu mora.
To lupanje barem dopušta da glava ostane cijela.
Jednom ću lupajući o tu staklenu površinu bljeskova svjetla
Možda i ja propasti u dubinu,
Možda sam i ja poprimila svjetski strah o dubine
Jer oni vjeruju da je dubina prazna.
Nekada i vapim za prazninom,
Iako znam da bih s njom postala ništa.
Bilo bi bolje rastopiti se na valovima
Ali ljudsko tijelo nije topljivo.
Čak i kada zaroni, ono će isplutati
Po jednostavnim zakonima fizike i biološkim procesima.
Jesmo li stvoreni da plutamo na morskoj površini?
Hoćemo li odrasti tek kada naučimo po njoj hodati?
Republika 9-10, 2024.