Milan Frčko, 12. 10. 1955., Koprivnica. Cijeli radni vijek radio je u koncernu „Podravka“, a danas je u mirovini. Objavio je sedam zbirki pjesama. 2012. godine primio je književnu nagradu „Fran Galović“ za zbirku kajkavskih pjesama „Pred špiglom“. Pjesme su mu prevedene na španjolski, bugarski, rumunjski, ruski, srpski i slovenski jezik. Pjesme su mu objavljene u Vijencu, Republici, Bridgeu, Kolu i.t.d.
Frčko je i slikar koji slika od 1970. godine i do sada je održao dvadeset samostalnih izložbi. Slike su mu izložene u muzejima, galerijama i u crkvama. Suradnik je u tiskovinama za vjersku edukaciju, a radio je i kao urednik i voditelj radio emisije o kulturi pod nazivom „Koprivnički kraj – slikarstvo i poezija – etno baština“.
Lice jednine
Upravo sam izašao iz Van Gogha, ušao u plamen svijeće i s nebom aorist prekrio. Zvijezde su sve propušteno obasjale.
Vrijeme je spremno za konstruktivan razgovor tek kada ga pročitate.
Između riječi Van i Gogh napisao sam: Lice jednine!
12. 1. 2024.
List na vjetru
Starost ne otima ničiji kruh. Ona i u kamenu vidi brata. Na starost se možeš osloniti, makar se poslije nje umire. Duša ima korijenje i pronaći će novi mravinjak, ili zujeći roj. Vjetar kida pejzaž. Komu je sudbina naklonjena? Pamćenju dobrih trenutaka. Gdje ćeš upoznati starost? Na kružnim vratima. Kao list na vjetru mi je život proletio. Nije bio izgubljen. Na vrijeme sam list podignuo.
11. 1. 2026.
Ljubičasti četvrtak
“Isus je došao spasiti prijatelje”- rekla mi je Jehova svjedokinja. Shvativši da me njena vjera ne zanima, okrenula se i otišla. Susreti nas educiraju, samo to shvatimo tek kada se rastajemo. Mene zanimaju uši koje izgledaju kao da su zalijepljene za glavu. Čuju li takve uši što god, ili samo osluškuju? Prije nego se pomiriš sa svojom sjenom, koliko puta moraš držati glavu na koljenima? Život je teško razumjeti. Previše je likova u njemu. Volim četvrtak. Sredina tjedna ima ružičastu anatomiju.
10. 1. 2026.
Pitanje
“Djede, kako je izgledala kravata, kada si ju ti nosio”?
“Kao zrno, sinko”!
28. 12. 2025.
Ispit zrelosti
Pamtim neizgovorene riječi i one me vraćaju tamo gdje mi je bilo najljepše. Srce ih čuva za duše koje se vraćaju vremenu što im ga je ljubav poklonila. Snovi su vidljivi kad u tihoj noći sniježi, kad se ptice s juga vračaju, kad ljubav sama sebe sanja, ispod Jesenjinovih breza ili ispod Kristovog mosta koji je dom pjesnika i slikara. Trenuci su to kad se izdigneš iznad sebe, skočiš u novi svijet gdje tvoja mašta dugine boje miluje, misleći da je haljina od svete Marije. Glad hrani umjetnike. Više nisam ljubavi gladan. Tišina me nahranila. Piće mi toči život, u kojemu su kušnje tek ispit zrelosti.
4. 1. 2026.