Fresl Tin
Biografija
Tin Fresl rođen je 31. srpnja 2003. u Zagrebu. Studira filozofiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Svoje je stvaralaštvo započeo u srednjoj školi koju je pohađao u Jastrebarskom. Sudjelovao je na državnoj smotri „LiDraNo“ 2020. i 2021. godine. Objavio je zbirku pjesama Vitezovi okruglog smisla 2021. godine i zbirku pjesama Invokacija klaustrofobije 2024. godine. Pjesme su mu uvrštene u književne časopise Riječi, Poezija i Republika. Sudjelovao je na tribini Društva hrvatskih književnika „Bez cenzure“ i u projektu Knjižnica grada Zagreba „Preporučili su mladi, pročitajte“ te u raznim poetskim radionicama. Osvojio je prvu nagradu na natječaju „Na tragu pjesnika“ 2024. godine. Izlagao je na međunarodnim studentskim filozofskim konferencijama u Zagrebu, Beogradu i Novom Sadu, te na Studentskoj bioetičkoj radionici u sklopu Lošinjskih dana bioetike.
Bibliografija
Fresl, Tin: Vitezovi okruglog smisla, Društvo Naša djeca, Jastrebarsko 2021.
Fresl, Tin; Invokacija klaustrofobije, Biakova, Zagreb 2024.
Odjeci iz javnosti
Čemer
Na staklu se mogla
namirisati prašina,
prašina je mogla otvoriti prozore,
prozor je mogao zaškripiti harmonijski.
On je nogama šaptao daskama
stvarajući ritam ili poziv upomoć.
Da je bio bos,
možda bi se i našpranjio.
Gledao je u sliku kamina
i sjedio na kartonskoj kutiji
u sobi sa šupljim zidovima
u koje se lako zavuče čemer.
Petrolejka u obliku pješčanog sata
pokazivala je na sjever stola,
mrvice kruha poskakivale su
pod vrućim bičevima izdaha.
Melankolija nije čitala s usana,
nego s izrezbarenih zidova
s kojih su rimske brojke
vječito nešto odbrojavale.
Ugledao me kako bilježim
njegove teške treptaje
dok je okretao mjedenu žlicu
tražeći sjajniju stranu
Samo je mahnuo rukom
i zatvorio vrata kapcima.
Njegovo letargično postojanje
na tren mi se učinilo uvredljivim
Francuska
Izbavi me iz Francuske,
zemlje kolača, a ne kruha,
kao što si nekad izbavljao iz Egipta
narod svjestan pijeska pod nogama,
narod podložan fatamorgani.
Gledajte me kako hodam u Versaillesu.
Na rubu nesvijesti,
boje su šarene magle,
zidovi tvrdo šapuću.
Gdje ste, glasnici mojih misli,
sada kada sam vam došao?
Javite se!
Ja sam vas stvorio.
Javite se vi što ste kupili ulaznice!
Palača postaje vrijeme.
Napoleon nikada nije ni postojao,
samo sjećanje nepoznata autora,
nikad otkrivena Francuska kolonija.
Snažan udarac rukom
slama obrise vrata.
Kucanje. Tko je?
Negdje iznutra
trznuo se Luj Četrnaesti.
I vikne,
a možda i viče:
“Država, to sam ja!”
Crna kutija
Stavili su ga u crnu kutiju,
pokušali odrediti uzrok nesreće.
Stotine aviona prošlo je po nebu,
prije nego što su ga napokon pronašli.
Duša se raspala na dijelove,
a zrakoplov je ostao čitav.
Propeleri su usisali
šutnju između letova.
Osudili su padobrance
na deset skokova bez padobrana.
Samo ih hrabra publika
može zamisliti žive.
Vezanje pojasa nije nas obvezalo
na sigurnije letove i sporije padove.
Crna kutija postala je
obična kutija za ručak.
Tražili su dlaku u jajetu,
a ja u avionskoj hrani.
Suprotno mitovima,
svi ćemo pronaći samo vakuum.
A kada ostanemo bez zraka,
i propeleri krenu recitirati poeziju,
hoće li između mrtvih, izgubljenih i zaljubljenih
postojati ikakva razlika?
Inkubator
Provalio sam u inkubator
da vratim nerođenog sebe
i pokušam se pretvoriti
u živo sjećanje.
Pokrio sam se posteljicom,
stvaranje sam podnio naglavačke.
Carskim su rezom
nastavljali izvlačiti empatiju.
Genetski kodovi
postali su programski jezici.
Izgubljen u Javi,
postao sam binarni broj.
Odjednom je nestalo struje.
Zamalo sam se zaboravio roditi.
Oseka radio valova
pretvorila me u impuls.
Nastavio sam slati poruke.
Uređaji me nisu htjeli registrirati.
Zar i matične knjige rođenih
pišu književni kritičari?
Vratio sam se u inkubator
i pokrio krhotinama stakla.
Možda kad malo narastem,
napokon ugledam sebe.
Kulturocid
Drapaju srce Laurino
i raznose bombama prugu
na kojoj je poginula
Ana Karenjina.
Cenzuriraju Ahilovu petu
dok traže iglu
s lovcem u žitu.
Čapek ih naziva robotima.
Zgazili su Kafku poput kukca,
tražeći preobražaj
u kamene svatove
braće Karamazov.
Klanjaju se vjetrenjačama
dok umiru nevini,
neokrunjeni mali prinčevi
u vili velikog Gatsbyja.
Mogli su biti
dio božanstvene komedije,
da ih kroz raj nije proveo
zločin bez kazne.
Moj prijatelju,
vremena više nema.
Knjiga ta što držiš je u ruci
zaspala je, umorna od kulturocida.