Iz malograđanskog romana u nastajanju
***
Općenito govoreći, mi vjernici, mi katolici, mi bismo svojim primjerom trebali pokazivati i svjedočiti sve ono što Kristov nauk i evanđelje kažu. I to je, nisam jednom rekla našem župniku, ogroman problem naše žive Crkve. Vjernici nisu pravi vjernici, sve oko nas su sami lažnjaci i licemjeri. I najgore od svega, kukavice koje neće reagirati kada se reagirati mora i treba. To Isus traži od nas. Da traje jedna kriza vjere koju je čak i Vatikan zapostavio i zanemario, što me, da budem iskrena, i ne čudi. I tamo je svašta došlo, svašta se obrelo o rimske zidine, ali tog se korova treba riješiti. I to što prije i na tome svi trebamo raditi. Ja radim već. Ali ne mogu sama. Mislim, mogu ja sama, ja sebi rasporedim, poslovne obveze, obiteljske obveze, i onda obveze zajednice. Prezirem, ali zaista, duboko prezirem ljude koji ne misle na dobrobit svoje zajednice i koji o njoj samoj ne vode nikakvu brigu. Ne možeš sam živjeti. Svakom kažem, vodite se Isusom. On je bio hrabar, borben, neustrašiv, tako i vi: reagirajte, pomozite ljudima. Mnogi ljudi oko nas, nažalost, ne vide sebe ni druge. To je najgore. Nedostatak autorefleksije. I nema im pomoći. Zato postojimo mi, nije to Bog uzalud tako osmislio, mi koji sve vidimo i imamo oko za detalje i razne anomalije, pa možemo intervenirati, upozoriti, možemo i moramo konkretno djelovati. Nedavno se jedna moja prijateljica žalila kako joj mladi ljudi više ne ustaju u javnom prijevozu. Rekla sam joj da ih je trebala legitimirati i tražiti imena roditelja i njihove kontakte, te im poslati jedan mail u kojem će napisati kakva su njihova djeca zapravo. Roditelji misle da su odgojili poštene, vrijedne mlade ljude, a ovamo, kad su bez nadzora, nisi u stanju nekome ustati u javnom prijevozu. To je ta kriza, to je ta moralna dekadencija koja je nas okupirala. I zato tražiš kontakte roditelja, objasniš im što im djeca čine odnosno ne čine. Pa ako se oni ne ustaju starijima u tramvaju, sigurno se i drogiraju. Neustajanje u tramvaju je alarm. Zaista alarm. I na stotinu je tih alarma upaljeno, ali samo rijetki su u stanju to prepoznati i reagirati.
***
U zadnje dvije-tri godine sve više do mene stižu vijesti o različitim tjeskobama, depresijama, anksioznostima. S kim god se upustim u razgovor, u nekom trenutku povjeri mi se o tomu. I svima, zapravo, kažem isto: vi ste, prvo, bezobrazni, nezahvalni i nezadovoljni sobom i kvalitetom svog života. Nemate dovoljno ni posla ni briga, zato se po cijele dane možete baviti tim svojim mislima, analizirati ih tjednima, druga stvar, pretjerujete; svi se manje-više ponekad osjećamo loše i to čovjek sam od sebe prevaziđe i nadvlada: ne trebaju mu nikakvi lijekovi, terapija, liječnici, psihoterapija, autogeni treninzi, obiteljske i ine konstelacije. Meni isto često bude loše, ali kažem samoj sebi, Ankice, ti si jaka, ti si hrabra, i ništa te neće savladati, nikakve sile tame i zla, bori se. I borim se. Da je lako, nije, naravno da nije, kome je danas lako? Ali ne žalim se. Treća stvar koju im obvezno kažem je da provjere razinu vitamina D u krvi. Kronični nedostatak i manjak vitamina D štetno djeluje na mnoge stvari u tijelu, a osobito na depresivnost. I ne manje važno, pitam ih, jeste li svoje brige predali Gospodinu? Predajte svoje brige Gospodinu i ne mučite se dalje s time. On će i misliti o tome i brinuti. Vi, kad kažete, Gospodine, preuzmi sada ti, osjetite kako teret s vaših ramena pada. U to čudo treba vjerovati. Ali najvažnije od svega, pitam ih, imaju li kakvih problema u obitelji, nekih zlih rođaka, borbe oko nasljedstva, nekih neprijatelja? Nerijetko se dogodi da tim ljudima koji su navodno depresivni netko želi ozbiljno nauditi i to tako da im sašije woodo lutkicu, baci tzv. nabacke, ili, kao jednoj mojoj poznanici, u maloj najlonskoj vrećici ubaci grumen ženskih dlaka, na balkon. I onda te opasne, masonske prakse kakvih ima dovode do problema sa zdravljem, partnerom, djecom. Ljudi o tome ne vode računa. Svakako ih, u nekom trenutku, uputim na jednog dobrog hodžu u gradu blizu našeg, da s njih, bez obzira što su katolici ako su katolici, ‘slije stravu’. To ‘slijevanje strava’ jedna je dobra metoda, jedan reset i detox u isto vrijeme, koje čovjeka oslobađa tamne i mračne energije koju mu neprijatelji šalju u život. Mnogi su me poslušali i zahvaljivali mi i dan i noć. ‘Slijevanje strava’ čovjek odgovoran prema sebi, ali i drugima, trebao bi raditi jednom godišnje, kao recimo, kompletan tehnički pregled auta. U slučaju ove moje prijateljice iz osnovne škole, nažalost, bila sam sto posto sigurna da su svi ti problemi, i spontani pobačaji, usporen rad štitne žlijezde, i selidbe, rezultat nekog ‘nabacka’. Netko joj je nešto nabacio, a mislim da znam i tko i zašto. Nisam joj htjela reći da je ne uvrijedim, ali njena najbolja prijateljica godinama je bila ljubomorna na njene uspjehe, brak, supruga, dobar posao. Sigurna sam da je ona, kad je čula, da Anita ide u Njemačku, odlučila uništiti je iz čiste pakosti. Zvat ću je na kavu ovih dana, čak i prije nego što izgubi koji kilogram, da joj to kažem. Neka dobro provjeri kutove ormara, podrum, neke ladice u hodniku, saksije s cvijećem, tu sigurno ima nekih tuđih dlaka koje donose nesreću. Njen je raspad počeo malo po malo i to je sigurno neki opaki urok, neka crna magija i to samo naš hodža može riješiti. Naručila sam je, i prije nego sam joj ovo rekla, da što prije energija dobra krene djelovati. Neka je hodža ima u mislima. Vidjet će, vrlo brzo, nevjerojatne promjene. Osim toga, nije ona depresivna, ona je debela.
***
Previše ljudi na ovom svijetu živi s bilo kakvim odsustvom srama. Srećem ih svako malo, ako ne ja, onda netko moj, pa me uputi u te cinike, drznike, bezobraznike kojima smo, nažalost, okruženi. I čovjek, nažalost, nema izbora. Mora dijeliti zrak s njima. Nitko nas ne pita želimo li mi to i kako se osjećamo svjesni da takvi odvratni ljudi žive na istom planetu kao i mi, da ne kažem, pored nas. Jedna od tih koja nema srama ni koliko je crno ispod noktiju naša je susjeda Katja. Trudila sam se zaobilaziti je koliko se to može, ali kad čovjek s nekim dijeli stubište i dvorište zgrade, teško je izbjeći to monstruozno prisustvo koje izaziva gušenje u prsima. Nekoliko sam puta bila u njenoj kući, priznajem, prvi put iz znatiželje kad me kao dobra susjeda pozvala na kavu, a kasnije su bili neki puno prozaičniji razlozi. Umro je joj suprug. Ta je žena bila neuredna. I ne čudim se da je umro od neke bakterije. U tom neredu, u toj silnoj prljavštini koja je iz svega izbijala, teško je ostati zdrav. Njoj je bilo najvažnije čitati te knjige. Nemam zaista ništa protiv čitanja knjiga, ali neka se to čini kada se sve očisti. Nitko na ovom svijetu ne bi trebao higijenu zahodske školjke stavljati iza čitanja knjiga. U njen sam toalet ušla jednom i nikad više, nadam se, u životu. Toliko kamenca na slavinama, toliko tragova vode po keramičkim pločicama, a tek nered na policama. Ništa nije bilo složeno kako treba. Ručnici su bili stari, tvrdi, smrdjeli su na vlagu i drva. Ona zaista nije čula za omekšivač ni perlice s omekšivačem koje se stavljaju u perilicu. Svi izumi ovog svijeta prljavim ljudima poput nje apsolutno ne znače. Osim toga, toliko je iritantno pričala o tim knjižurinama, da sam ponekad dolazila u napast, da sva svoja intimna pravila o pristojnom ponašanju zaboravim i udarim je jednom od tih debelih i prašnjavih knjiga. Jednom mi je posudila neki roman. Rekla je da je to knjiga koju bi svatko trebao najmanje jedanput u životu pročitati. Objasnila sam joj da će mi biti jasno ako pročitam samo jednom. Nema potrebe za repeticijama, nisam blesava ni maloumna. Držala mi je na stubištu traktat da postoje pisci čija bismo djela trebali iščitavati svako toliko, najbolje svakih deset godina. Smiješno stvarno. Odbrusila sam da je ta teorija smišljena za glupane. Kakva je, valjda, i ona sama. Ništa nije mogla shvatiti iz prve, pa je zato toliko puta iščitavala. Ta knjiga bila je masna. Na stranicama si mogao osjetiti miris čvaraka. Da ne kažem da je smrdila po duhanu. O pušačima nešto kasnije. Tu bi gamad zaista trebalo strijeljati. Posebno žene koje puše. U toj sam knjizi pronašla koru mandarine, nekakvu staru razglednicu i račun iz trgovine. Knjige nisu kante za smeće, to bi trebao znati svatko tko ih čita, ali i piše. Nju nije bilo sram što joj je stan vječito neuredan i prljav, kao ni te knjige kojima je maltretirala ljude naokolo nudeći ih, jednako bezobrazno i drsko, kao što to čine ciganske seljančurine na našoj tržnici kad nam pod nos stavljaju donje rublje iz Kine. Uzalud te knjige, uzalud joj je i to što je bila profesorica književnosti u našoj gimnaziji, kad joj je kamenac na svakoj slavini. Prašinu na onim rubovima na električnim utikačima nikada nije obrisala. A tek lajsne, o lajsnama ne bih zbog svog mentalnog zdravlja. Te lajsne gotovo su me sahranile kad sam ih vidjela. I u takav je stan dovodila goste, susjede. Razmišljam o tim mučenicima. Što su sve morali gledati. Zamišljam samo kako kuha. Sreća pa ništa njeno nisam pojela. Vjerujem da ne baca teflonske tave kad se ošparaju i da nikad ne izriba dno lonca. Tako i izgleda. Kao žena kojoj je kamenac u svemu, od električnog kuhala, do mozga. Svima sam rekla koliko je neuredna. Uradila sam što sam mogla. Moje je bilo da poštedim okolinu odlazaka u njen stan. A rekla sam i za te knjige, neka se drže podalje i od nje i od knjiga. Tko zna kakve su to knjige zapravo? Toliko ih je pročitala, a još nije naučila da se i ulazna vrata trebaju, svako toliko, najbolje jednom mjesečno, oprati u arfu i isprati dva puta vrelom volom. Posebno njena, nekakva aluminijska. To blato i prašinu koje se nanose kroz stubište, to nije vidjela. Mislim da je ona jedna od onih groznih žena koja nikad nije oprala štipaljke za veš. Užasavam se takvih ljudi. I s pravom se užasavam. Ona zaista nije imala srama. Ako već nije htjela zbog sebe, bila je dužna čistiti zbog nas koji ćemo tu kad-tad ući. Uvijek je govorila da ona živi u kreativnom neredu. Ničeg tu kreativnog nije bilo. Sve sama prljavština, masnoće, gljivice, vlaga. Mislim da se ni ona sama baš ne kupa tako često. Rekla sam svima da ima neku kožnu bolest od prljavštine. Ne znam ima li je, ali je pitanje dana kada će je i dobiti. Mene je, mene je zaista sram što jednu takvu osobu poznajem. Još žena. Kakav užas.
Republika 1-2, 2025.
Naručite ovo izdanje:
Izdanje: Gloria Lujanović: Ljudi