Gassner Herbert
Biografija
Herbert Gassner rođen je 11. studenog 1955. godine u Željeznom (Eisenstadt, Gradišće, Austrija). Osnovnu školu pohađao je u selu svojih roditelja u Celindofu (Zillingtal), udaljeno oko 10 km od Željeznog. Gimnaziju pohađa u Željeznom, a studij prava na Sveučilištu u Beču. Godine 1974. boravi duže vremena u Engleskoj. Doktorat prava polaže 1979. godine. Nekoliko godina bio je član odbora „Hrvatskog akademskog kluba” u Beču. Godine 1983. postaje sudac u Željeznom. Iste godine izabran je za potpredsjednika „Hrvatskog štamparskog društva”. Osnivač i časni predsjednik je „Hrvatske narodne visoke škole” (otvoreno sveučilište gradišćanskih Hrvata, utemeljeno 1984. godine). Umirovljen je kao austrijski savezni sudac početkom 2013. godine. U borbi za prava gradišćanskih Hrvata sudjeluje od srednjoškolskih dana s velikim brojem angažiranih priloga koje je objavio u „Hrvatskim Novinama” i „Novom Glasu”.
Bibliografija
Herbert Gassner, koji je i znanstvenik (povjesničar), objavio je u razdoblju od 2013. do 2018. godine dvojezične (hrvatske, njemačke) biografije Filipa KAUŠIĆA (1618. u Celindofu – 1673. u Bratislavi), Franjo Josipa GONDOLE (1711. u Beču – 1774. u selu Probstdorfu kraj Beča), Adama DVERTIČA (1715. u selu Sierndorf an der March, Donja Austrija – 1778. u Beču), Filipa VESDINA (1748. u selu Hof am Leithaberge, Cimof – 1806. u Rimu) i Krizosztoma KRUESZA (1819. u Celindofu – 1885. u Pannonhalmi).
Isusovac Filip KAUŠIĆ bio je prvi od cara Leopolda I. priznati rektor Sveučilišta u Zagrebu, njegovo ime nalazi se u tekstu povelje o utemeljenju, potpisane u selu Kaiserebersdorf kraj Beča (danas dio Beča). Franjo Josip GONDOLA bio je pomoćni biskup kao i Adam DVERTIČ koji je bio i rektor Sveučilišta u Beču. Bosonogi karmelićanin Filip VESDIN, bolje poznat pod svojim redovničkim imenom Paulinus a Sancto Bartholomaeo, je pionir indologije. Objavio je poslije povratka iz južne Indije 1790. godine u Rimu prvu tiskanu gramatiku sanskrta. Rođen je u nekoć hrvatskom selu Cimof u Donjoj Austriji. Benediktinac dr. Krizosztom KRUESZ bio je najznačajniji nadopat najstarijega mađarskoga samostana u Pannonhalmi. Samostan utemeljio je knez Geza 996. godine, otac prvoga mađarskoga kralja Stjepana I.
Izbori iz djela
Pred škrinjom majke
kad sam bio mali dičak
darovao sam Ti
na Majčin dan
pjesmicu
napamet naučenu
imala si suze u očima
kad si ju pažljivo slušala
puna veselja i radosti
sad imam ja
suze u očima
kad ovdje stojim
va našoj Celindofskoj crikvi
pred škrinjom Tvojom
pun tuge i žalosti
samo nas je jedna majka
nosila pod svojim srcem
ljubav jedne majke –
ljubav je to najveća na ovom svitu
za svakoga človika
ljubav je to do smrti
čudakrat ću pomisliti na Tebe
i na Tvoju ljubav
premila majka moja
dobro znam
da je žitak prolazan
samo kratko traje
a onda
svakoga človika
pokosi
nemilosrdna smrt
primio sam izraze
najiskrenije sućuti
od ljudi ke cijenim
ali najlipšu utjehu
primio sam od Tebe
kad sam Ti zadnji put držao ruku
u bolnici
i kad sam Te zaprosio
da se još jednoč malo nasmiješ za mene
za Tvojega maloga dičaka
ča si i pokusila
iako Ti je vrlo teško palo
to je bio Tvoj zadnji dar za mene,
a ovo je sada za Tebe
moja zadnja pjesmica
neka ju čuju
svi ljudi u crikvi sela našega
Bog plati
tisućkrat
za sve Tvoje dobre riči i čine,
zbogom
premila majka moja!
(za moju majku Marija GASSNER, rođenu DUSKANIĆ, 1933. – 2019.)
ČRNA ZASTAVA
čudakrat
sam te zagledao prik ceste
u zadnji ljeti
otkad sam opet doma, va rodnom selu
kad sam pogledao van iz obloka
tvoje stalno mjesto boravka
ti je va katunu
prestrašiš sve žive ki te vidu
nazvištavaš cijelomu selu našemu
da je opet jedoč ki umro, preminuo
znamda još i poginuo
va nekoj nesrići
črna zastava –
kriješ u tebi
samo teške gubitke
i tuge neizmjerne
jer potvrda si sigurna
koncu jednoga žitka na ovoj zemlji
kad se ti pojaviš u selu našemu
liju se suze gorke
svidokinja si plaču dice ali i odrašćenih
zadaća ti je da otvoriš
jednu jako staru stazu
ku ali nitko ne ljubi
stazu ka pelja uskoj škrinji i hladnoći groba
u cimitoru celindofskom
vani je gusta zimska magla
a u njoj opet jednoč
ta prokleta črna zastava
vjetar se š njom ludo poigrava
danas visi za Te, dragi moj oče,
na Tebe je pao red
umro nam je otac, teško betežan,
dva dane pred svom rođendanom
nije mu bilo dano
da ga već proslavi
u krugu svoje obitelji
i svojih prijateljov
nemilosrdna smrt ga je pokosila
u visokoj starosti ku je doživio
čuda je preživio i pretrpio
kroz cijeli svoj žitak
skoro je umro kot mladić
kad se je vratio iz zarobljeništva
s teškom malarijom
jur na pragu smrti
nije poznao majku, sestre i mlađega brata
kad su ga izvukli iz vlaka
u Bečkom Novom Mjestu
danas, na Tvoj imendan,
ćemo Te sprohoditi na Tvoje
poslidnje počivalište
puni tuge
pokopat ćemo Te
u blizini Tvojega prvorođenoga,
na žalost rano umrloga sina istoga imena
otac k sinu, sin k ocu!
primi ovu pjesmicu, dragi oče,
kot znak moje ljubavi,
i velike zahvalnosti
čvrsto sam Ti koč obećao
da se neću javno plakati
ako Ti umreš
držao sam ovo obećanje
na koncu
željim Ti nadgrobni žitak vjekovečni
va nebu
kod Tvojih roditeljev,
i svih rođakov
ki su jur pred Tobom preminuli
S Bogom, Tata!
(Felix GASSNER, 11. 01. 1927. – 9. 01. 2016.)
ovu pjesmu njemu posvećenu recitirao je njegov sin Dr. Herbert GASSNER u crikvi sv. Petra i Pavla u Celindofu pri pogrebnoj maši
Ako ki umre u Celindofu, onda se kod zgrade općine na dan smrti pojavi črna zastava, i to “va katunu”, ča je stari hrvatski naziv za cestu ka se na nimškom zove Hirmerstrasse i ka pelja prema susjednom nimškom selu Hirm. U toj cesti nalazi se hiža obitelji Gassner, a črna zastava visi na drugoj strani ceste tako da se odmah vidi ako se pogleda iz obloka van. Hrvatska sela u Gradišću su razdrobljeni otoki i otočići, a ljubav ne pozna granice, mnogi Hrvati nosu nimška prezimena dok mnogi Gradišćanci nosu hrvatska prezimena prez toga da bi znali jednu hrvatsku rič.
UBODI I UGRIZI
Asimilacija
može imati crvenu ili crnu podlogu,
može biti bez ijedne točkice ili opet s njih mogo
hrani se krvlju
ulazi u uši i tako dolazi do mozga
mnogima je najgora noćna mora
Asimilacija
je rasprostranjena u cijelom svijetu
ubod je bolan i odmah se osjeti
ima žalac
zadire duboko u kožu i meso
prouzroči groznicu, vrtoglavicu, nesvjesticu
Asimilacija
prenosi različite uzročnike zaraznih bolesti
živi u travi i grmlju i suhozidu
otrovna je
često se nađe i u kućama
prepoznaje se po padu krvnog tlaka
Asimilacija
leteća je i gmižuća
sisavac je krvi
napada manjine
višestruki su ubodi
ona je
crna udovica, bodljikasti ostrugar i buha
višestruki su i ugrizi
ona je
zmijski češalj, žohar i mrav
na sve moguće načine
izaziva jaku bol i smrt
zaražena područja su sve veća i veća
na mjestu uboda
na mjestu ugriza
stvorit će se mala crvena točka
koja će nakon nekoliko sati
postati veća i uočljivija
neće prolaziti nakon dva, tri dana
opasna je za život
svake manjine
Odjeci iz javnosti
Spisateljski rad H. Gassnera odvija se kroz dva nivoa. Jedan nivo čine publicistički prilozi u narodnosnom tisku, a drugi literarno stvaralaštvo. Oba nivoa odlikuje jednostavnost, jasnoća i preciznost iskaza. Gassner se javlja i člancima općekulturnog sadržaja. Njihov broj i raznolikost otkrivaju širinu obrazovanja autora. Gassner je iznikao iz gradišćansko-hrvatske kulturne sredine po osnovnom obrazovanju i unutrašnjem senzibilitetu, ali više obrazovanje stekao je na njemačkom jeziku. To znači da je kulturno u sferi austrijskog dijela njemačkog govornog područja. To nije njegov nedostatak jer je poslijeratna austrijska književnost stekla međunarodni ugled. Gassner poznaje i suvremenu hrvatsku liriku. U stalnim je kulturnim vezama s matičnim narodom. H. Gassner je prvenstveno angažiran pjesnik. To znači da njegova poezija nije kabaret riječi, nije sama sebi dostatna, več je duboko ukorijenjena u aktualni život. Ne upušta se u igranje riječima kao Jurica Čenar, nije ironičan kao Ewald Pichler, melanholičan kao Doroteja Lipković, ili ciničan kao Andreas Novosel. On je glasan, ali nije bučan, liričan, ali ne i sentimentalan, oštar, ali ne i sarkastičan. Ovim prilikom potrebno je istaći Gassnerov jezik, što je bitno kada se radi o gradišćansko-hrvatskoj književnosti. Taj jezik je veoma blizak gradišćansko-hrvatskom književnom standardu. Ljubav za svoj materinji jezik obznanio je i odlično argumentirao u svojim proznim tekstovima. Kao pjesnik tu ljubav pretače u konkretan poetski čin i djelo koje najbrže i najlakše ulazi u uho i dolazi do srca čitatelja.
ĐURO VIDMAROVIĆ
Još godine 1936., u svojoj knjizi „Književni regionalizam u Hrvata”, Tomislav Prpić ističe da gradišćanska književnost „već sada očito tendira prema izlazu iz svoje regionalnosti”. Tendencije od prije gotovo pola stoljeća danas su očevidno urodile plodom: bjelodani je primjer pjesništvo Herberta Gassnera, koje nikako ne pripada književnom regionalizmu, premda mu je tematika djelomično regionalna, a sazdano je na osnovi jezičnih regionalizama. Međutim, ono što Gassnera dijeli od većine njegovih predsašnika iz gradišćanskoga kruga hrvatskih pisaca, povezuje ga s njegovim suvremenicima i vršnjacima u općem toku hrvatske nacionalne književnosti. Pjesnik Herbert Gassner je bliži estetici poslijeratne hrvatske poezije u matici zemlji. U Gassnerovu je pjesništvu i te kako naglašena sveza s tlom iz kojega je nikao, sa ishodištem, ali na drugačiji način nego u njegovih prethodnika. Gassner ne teži prema pukoj komunikativnosti pripovjedne naravi, koja obično biva ukalupljena u klasične katrene. Svoje surove istine, svoja viđenja rasula i nemoći, laži i neslobode, svoju osobnu, nacionalnu i opću egzistencijalnu problematiku, iskazuje slobodnim stihom, ritmovima koji su sukladni njegovim nesmiljenim, kadikad i smjelim pjesničnim izričajima. U svrhu što potpunije izražajne sugestivnosti, naime, poseže gdjekada u zakladu nadrealizma, ili točmije, koristi ironijske i fantastične elemente iz te zaklade. Gassnerova je poezija duboko stvarnosna, zaista zbiljska.
DUBRAVKO HORVATIĆ
Pjesnik, teoretičar i pisac zapaženih napisa Herbert Gassner jedan je od nekolicine hrvatskih pjesnika koji je postao spona između poezije starog i novog društva gradišćanskih Hrvata. U Gradišću skoro na svakom koraku susrećemo mnoštvo starih i već davno zaboravljenih hrvatskih izraza. Na malom prostoru te austrijske pokrajine, što se ne može uspoređivati s velikim prostranstvom Hrvatske, prisutna su još uvijek tri glavna hrvatska narječja: štokavsko, čakavsko i kajkavsko. Na prostoru Gradišća čuju se danas ne samo sva tri temeljna narječja hrvatskog govora, nego i cijeli mozaik nekadašnjih starih govora. Taj šarolik ostatak govora stare domovine primjetit će i laik kad u Gradišću čuje neke hrvatske riječi koje u prvi tren neće razumjeti. U slojevitom arsenalu obrane od asimilacije i denacionalizacije zauzima i literatura jedno od odlučujućih mjesta. Plodno rasadište hrvatske inteligencije u Austriji je „Hrvatski akademski klub (HAK)” u Beču. U njegovom najužem gremiju sudjelovao je i H. Gassner. Programskoj intonaciji „Hrvatskog akademskog kluba” dodao je H. Gassner na Symposionu Croaticonu II. (listopad 1983.) čvrsto pravno utemeljenje. Njegov referat pobudio je golem interes među prisutnima u dvorani i izvan nje.
MIRKO VALENTIĆ
Još u studentskim danima predvodnički je djelovao u “Hrvatskom akademskom klubu” u Beču gdje je uređivao društveni časopis “Novi glas”. Dio njegova pjesničkog rada objavljen je u knjizi “Ptići i slavuji”, Beč, 1983., zbirci hrvatskih i na engleski prepjevanih pjesama šestorice suvremenih gradišćanskih pjesnika. Samostalna zbirka “Ledolomac”, Beč, 1984., predstavljena i u Zagrebu, daje dostatan uvid u njegovo pjesničko stvaranje. Pjesme moderna izraza predstavljaju autora kao nadasve angažirana pjesnika sučeljenog životnoj stvarnosti, koje je dio i njegov mali narod osuđen na stalnu borbu za nacionalno preživljavanje. U organizaciji “Hrvatske narodne visoke škole” u Željeznom čiji je utemeljitelj održano je više desetaka tečajeva gradišćanskohrvatskog jezika za početnike i za napredne, koje je završilo nekoliko stotina naših sunarodnjaka u Gradišću i u Beču te polaznika njemačkoga materinskog jezika koji žele naučiti jezik svojih hrvatskih sugrađana, ili pak muževa odnosno žena, ako se radi o nacionalno mješovitim brakovima. Ovdje je važno napomenuti da je HNVŠ svojim radom na narodnome prosvjećivanju s naglašenim hrvatskim usmjerenjem (jezik na predavanjima isključivo je hrvatski) prodro i u sela gdje je naš jezik u osjetnu uzmaku, primjerice u Gijeci i u Otavi (Kittsee, Antau) na sjeveru, u Banjgrobu (Weingraben) u sredini, te u Sabari i Širokanima (Zuberbach, Allersgraben) na jugu Gradišća. Uspješni jezični tečajevi, a takvi su svi, završavaju se kulturno-zabavnim priredbama s hrvatskim programom, što u selu i u okolici ima pozitivne odjeke. Herbert Gassner, pripadnik maloga naroda u austrijskoj dijaspori, studiozno se bavi i položajem drugih europskih manjina pa je čest sudionik njihovih skupova. U suradnji s jezikoslovcem Joškom Vlašićem napisao je pravnički glosar (rječnik) s naslovom “Hrvatski službeni jezik u Gradišću”, 1985., s više od 1 500 riječi. Ta je knjižnica to važnija što je od 1987. hrvatski uveden kao drugi službeni jezik u više hrvatskih i jezično miješanih općina u Gradišću. Herbert Gassner je kao angažirani pjesnik, nadaren esejist te poduzetan i iscrpan voditelj hrvatskih organizacija u Gradišću dosad postigao lijepe uspjehe.
STJEPAN KRPAN
Jedini sam grad. Hrvat koji je ikada bio pozvan da održi predavanje na Sveučilištu u Mostaru.
Celindof, pred zgradom općine na slici vidite brončanu bistu isusovca Filipa Kaušića postavljenu 2018. godine na moju inicijativu. Rođeni Celindofac bio je prvi rektor Sveučilista u Zagrebu.
Celindof je jedino hrvatsko selo u Gradišću koje krase umjetnička djela dva akademskih kipara iz Republike Hrvatske (Želimir JANEŠ, Dijana Iva SESARTIĆ) i koje su dosad posjetitli tri rektora Sveučilišta u Zagrebu: dr. sc. Marijan ŠUNJIĆ, dr. sc. Aleksa BJELIŠ, dr. sc. Damir BORAS.
Obilježavanje 400. obljetnice rođenja p. Filipa Kaušića, prvoga rektora Sveučilišta u Zagrebu
Dana 24. lipnja 2018. godine u gradišćanskom mjestu Celindof, rodnom selu patra Filipa Kaušića, prvoga rektora Sveučilišta u Zagrebu, obilježena je 400. obljetnica njegova rođenja. Pater Kaušić rođen je naime godine 1618. a preminuo 1673. u Bratislavi.
Svečanu proslavu uzveličali su sami mještani kao i hrvatski vjernici pristigli iz Virja. Iz Beča je stigla i dr. Vesna Cvjetković, veleposlanica Republike Hrvatske u Austriji. Delegaciju Sveučilišta u Zagrebu predvodila je prorektorica Ivana Ćuković Bagić, izaslanica prof. dr. sc. Damira Borasa, rektora Sveučilišta u Zagrebu. Svečanosti su nazočili prof. dr. sc. Ivan Koprek SJ, dekan Fakulteta filozofije i religijskih znanosti, te njegovi profesori: akademik Mislav Ježić, Marijan Steiner SJ, Ivan Antunović SJ, Ante Mišić SJ, te Ivan Šestak SJ, ujedno i predstojnik Hrvatskog povijesnog instituta u Beču, koji djeluje u sklopu Fakulteta filozofije i religijskih znanosti, koji je inače i bio jedan od suoragnizatora ove svečanosti. Na proslavi je sudjelovao i p. Mikolaj Martinjak, duhovnik studenata koji je ujedno bio i vozač.
Proslava je započela svetom misom u 10 sati u župskoj crkvi posvećenoj svetom Petru i Pavlu, a predvodio ju je dvojezično gospodin župnik Ignaz Ivanschits u zajedništvu sa spomenutim isusovcima. Zamijećenu nadahnutu propovijed izrekao je p. Anto Mišić, koji je ujedno bio i izaslanik p. Dalibora Renića, provincijala HPDI. Dojmljivi glazbeni okvir sv. misi pružili su hrvatski sastav »Tamburica Celindof« te župski muški zbor.
Svečanost otkrivanja brončanog poprsja patra Filipa Kaušića započela je u 11.30 sati pred zgradom općine, gdje je poprsje i postavljeno. Ono je poklon Sveučilišta u Zagrebu mjestu Celindof. Izradila ga je Dijana-Iva Sesartić, akademska kiparica, koja je također nazočila proslavi, a odljev je načinila ljevaonica Ujević iz Zagreba. Najprije je načelnik gospodin Johann Fellinger kratko pozdravio skup te je potom riječ prepustio voditelju dr. Herbertu Gassneru, hrvatskom znanstveniku i književniku, inače velikom zaslužniku u organizaciji cjelokupne svečanosti, koji je poimenice pozdravio sve goste. Skupu se potom svojim govorom obratila prof. dr. sc. Ivana Ćuković Bagić, prorektorica Sveučilišta u Zagrebu, a zatim i gospodin mag. iur. Hans Peter Dokozil, bivši savezni ministar obrane Austrije te sadašnji član Vlade Gradišća, nadležan za kulturu i znanost. Poprsje patra Kaušića otkrila je veleposlanica dr. Vesna Cvjetković. Nakon ceremonije otkrivanja biste otvorena je u prostorijama općine i prigodna trojezična izložba o Filipu Kaušiću, čiji se sadržaj elektroničkim kodom može slijediti i na internetu. Taj će se ukusni postav uskoro moći razgledati i na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
Ugodno se druženje nakon svečanosti nastavilo na ručku u mjesnoj gostionici, kojim je pedesetak uzvanika počastio neobično srdačni domaćin gospodin Johann Fellinger, načelnik općine Celindof.
P. Ivan Šestak
Prilog: Govor prof. dr. sc. Ivane Ćuković Bagić, prorektorice Sveučilišta u Zagrebu
Poštovana ekscelencijo veleposlanice Republike Hrvatske u Austriji, sehr geehrter Herr Bürgermeister, prečasni gospodine župniče, verehrte Damen und Herren, poštovane dame i gospodo!
Čast mi je pozdraviti vas u ime rektora Sveučilišta u Zagrebu gospodina profesora doktora Damira Borasa. I kao prorektorica spomenutoga sveučilišta pozdravljam vas i u ime cijele akademske zajednice. (Es ist mir eine besondere Ehre sie alle im Namen des Rektors der Universität Zagreb, Prof. Dr. Damir Boras, begrüßen zu dürfen. Als Vizerektorin der genannten Universität grüße ich sie auch im Namen der gesamten akademischen Gemeinschaft.)
Povijest svjedoči da su se pravi počeci visokoga školstva javnoga karaktera u našoj domovini Hrvatskoj javili 1607. godine otvaranjem isusovačke gimnazije u Zagrebu na kojoj je započeo filozofski studij 1662. godine. Skupina isusovaca aktivno je promišljala kako hrvatskoj mladeži osigurati akademsku izobrazbu u Hrvatskoj i to zbog toga da naša mladost više ne mora odlaziti na studije u inozemstvo. Među tim isusovcima se posebno istaknuo pater Filip Kaušić – gradišćanski Hrvat, sin ovoga mjesta, Celindofa (Zillingtala). Kaušić se tu rodio 22. travnja 1618. godine – dakle, prije 400 godina. Svugdje u katalozima i nekrolozima ga nazivaju Croata, ponegdje Ungaro-Croata.
Pater Kaušić je ostao zlatnim slovima upisan u akademsku, znanstveno-kulturnu povijest Hrvatske. Naime, on je od cara Leopolda I. u Ebersdorffu ishodio diplomu kojom car Leopod I. udovoljava njegovim željama, ratificirajući utemeljenje i podignuće isusovačke Akademije, odnosno Filozofskog studija u Zagrebu, na čast Sveučilišta. Diploma nosi nadnevak: 23. rujna 1669. godine! Tako je uz zauzimanje patra Kaušića nastalo Sveučilište u Zagrebu koje će iduće godine slaviti 350 godina svojega postojanja. Zanimljivo je da je i Sveučilište u Innsbrucku utemeljeno te iste godine – doduše nekoliko dana kasnije, točnije 15. listopada – time što je tamošnja isusovačka gimnazija uzdignuta na rang sveučilišta.
S ponosom i zahvalnošću ističem da na početku oblikovanja najvećega i najstarijega sveučilišta u Hrvatskoj stoji jedan gradišćanski Hrvat – sin ovoga kraja koji je zadužio svoju staru domovinu. A on i nije jedini. Tu trebam spomenuti i druge gradišćanske Hrvate koji su obogatili (i obogaćuju) svjetsku i našu znanost i kulturu. Podsjećam, primjerice, na Ivana Filipa Vesdina – gradišćanskoga Hrvata – koji je uz materinski hrvatski jezik govorio još desetak drugih europskih jezika, a kao dugogodišnji misionar u Indiji autor je prve tiskane sanskrtske gramatike te preteča indijskih i indo-europskih studija.
Danas u zahvali patru Kaušiću, velikom sinu gradišćanskih Hrvata, u rodnom mu Celindofu (Zillingtalu), Sveučilište u Zagrebu, prigodom 400 obljetnice njegova rođenja i u susret 350. obljetnici Sveučilišta u Zagrebu (Almae Matris Croaticae), poklanja i postavlja brončano poprsje. Ono želi biti znak veze gradišćanskih Hrvata sa starom domovinom ali i znak posebnih odnosa između dviju država: Republike Austrije i Republike Hrvatske.
(Mit Stolz und Dankbarkeit darf ich hervorheben, dass zu Beginn der Gründung der ältesten und größten Universität Kroatiens ein Burgenlandkroate steht – ein Sohn dieser Region, der für seine alte Heimat beauftragt worden ist. Und er ist nicht der einzige. Hier seien auch andere Burgenlandkroaten zu erwähnen, die unsere Welt, Wissenschaft und Kultur bereichert haben. Ich erinnere mich zum Beispiel an Ivan Filip Vesdin – ein Burgenlandkroate – der neben seiner kroatischen Muttersprache weitere zehn europäische Sprachen beherrschte, und als langjähriger Missionar in Indien als Autor der ersten gedruckten Sanskrit-Grammatik einging, sowie zum Vorläufer der indischen und indo-europäischen Studien wurde.
Heute, in Dankbarkeit für Pater Kausich, dem großen Sohn der burgenländischen Kroaten, schenkt und errichtet die Universität von Zagreb, im Zillingtal, der Heimat von Pater Kausich, anlässlich seines 400-ten Geburtstages und anlässlich dem 350-ten Jubiläums der Zagreber Universität (Almae Matris Croaticae), eine Bronzebüste von Pater Kausic.
Sie – die Bronzebüste – möchte ein Zeichen der Verbundenheit der Burgenlandkroaten mit der alten Heimat sein, aber auch ein Zeichen besonderer Beziehungen zwischen den beiden Staaten: der Republik Österreich und der Republik Kroatien.)
Ovom prigodom, u ime Sveučilišta u Zagrebu ali i isusovaca Hrvatske provincije zahvaljujem gospodinu doktoru Herbertu Gassneru za njegov veliki trud, istraživanja i zalaganje bez čega ne bi došlo do ove današnje svečanosti. Gospodine Gassner – iskreno Vam hvala. Svima želim ugodan ostatak nedjelje. (Allen wünsche ich noch einen angenehmen Rest- Sonntag!)