Kiefer Helin Ivan
Biografija
Ivan Kiefer Helin (r. u Osijeku, 1941.) u Vukovaru je od 1946. Diplomirao hrvatski jezik i književnost i povijest umjetnosti u Zadru. Radio kao službenik u “Građevinaru” i OPZ u Lovasu, potom bio nastavnik u osnovnoj školi (Lovas, Pašman ), radijski spiker i novinar u Zadru, kao trgovački pomoćnik (opet u Vukovaru, u “Drvoprometu” i trgovački putnik u “Mursi” u Osijeku, a onda počeo raditi u vukovarskoj Gimnaziji, ali bile su godine “Hrvatskog proljeća” (1971./72.) pa prognan iz Vukovara kao član MH. Radio neko vrijeme i silom prilika i neprilika kao soboslikar i ličilac, potom u Zagrebu u IKP “Mladost” kao referent Kluba prijatelja knjige. Od 1976. profesor je u Graditeljsko-geodetskoj školi u Osijeku, a od 2002. profesor u miru.
Bibliografija
Još od prije 40 godina surađuje u književnim listovima i časopisima – Telegramu, kasnije Oku, vukovarskim Ogledima, osječkoj Reviji. Zadarskoj reviji, splitskim Vidicima, požeškim Traženjima, Studentu, Republici, Kolu… s prozama, pjesmama, kritičkim osvrtima, likovnim i literarnim esejima, prikazima i kritikama… Na Radio Zagrebu objavio dječju dramsku igru “Vuk” 1983. te TV-reportažu sa sinom Vlatkom 1991. (obj. 1. i 2. listopada) o napadu na Vukovar u kolovozu i rujnu 1991.
1976. – nakon jedne “jugoslavenske” (“Telegram” 1967.) i jedne “republičke” nagrade (za omladinski roman SOH Zagreb, 1973.) objavio je u Osijeku roman “Dnevnici”(pod pseudonimom Ivan Helin), IC “Revija”, Osijek;
1992. kao koautor i dužnosnik IPD 106. brigade monografiju ove osječke brigade, izdavač 106. brigada Hrvatske vojske, Osijek;
1993. sa suprugom Helenom ratni i prognanički dnevnik “Vukovarska balada”, Slavonska naklada “Privlačica”, Vinkovci;
1994. knjigu “Suživot – mir i dobro, lojalno i lokalno” (članci i polemike objavljene tijekom tri godine u dnevnim listovima, Glasu Slavonije, Večernjem listu, Vjesniku, Gardistu…), auktorska naklada, Osijek;
1994. priredio knjigu pjesama i likovnih radova prijatelja koji je nestao u vrtlogu srpske agresije na Vukovar – “Ivan Baranjek – vukovarski Orfej”, SN “Privlačica”, Vinkovci, 29. knjiga biblioteke “Slavonica”;
1995. objavio mapu crteža prijeratnog Vukovara – “A Vukovar je bio…”, auktorska naklada, Osijek;
1997. “Proslov” – uvodna knjiga iz sedmoknjižja “Moj vukovarski maskaron”, auktorska naklada, Osijek;
1998. “Vukovar u Vukovar” – dnevnik iz razdoblja tzv. “mirne reintegracije Podunavlja”, auktorska naklada, Osijek;
2005. “Dnevnici – ili Kako napisati prvi roman” – 2. knjiga “Mog vukovarskog maskarona”, 2. dopunjeno i prošireno izdanje “Dnevnika” iz 1976. godine; prošireno prozama “Odlazak” (nagrada osječke “Revije”, obj. u br. 4/1969. u “Reviji”, te nagrada časopisa “Traženja”, Sl. Požega, i djelomično objavljena u istom časopisu 1974.), i prozom “Partizani” (nagrada časopisa “Traženja”, Sl. Požega 1974. i djelomično objavljena u istom časopisu) te dnevničkim zapisima 1956.-1960.; izd. “Pauk”, Cerna;
2006. “Kula od pijeska – ili Kako ispričati priču” – 3. knjiga “Mog vukovarskog maskarona”, proza nagrađena na natječaju osječke “Revije” i objavljena u istom časopisu br. 1. i 2. 1971. g., sada proširena dnevničkim zapisima, izd. “Pauk”, Cerna;
2006. “Podanici Ivana Groznog – ili Kako prolazi istina s više lica”, 4. knjiga “Mog vukovarskog maskarona”, izd. “Pauk”, Cerna;
2007. u siječnju objavljena 5. knjiga – “Plava gajeta – ili Kako pobjeći od svih i svega”, izdanje “Pauk”, Cerna;
2007. u ožujku objavljena 6. knjiga – “Čovjek s pedigreom – ili Kako podnijeti grijeh”, izdanje “Pauk”, Cerna;
2007. u svibnju objavljena 7. knjiga – “Onaj drugi – ili Kako se vratiti sebi”, izd. “Pauk”, Cerna.
2008. “Druga bitka za Vukovar – Zbunjeno nebo”, dnevnik (18. 1. 1998.-28. 9. 2008.), “Pauk”, Cerna,
2010. “Risanje crte – od crte do riječi, od riječi do crte”, rasprava iz teorije umjetnosti – o svim vrstama umjetnosti, elementima izražavanja, o razlikama između umjetnosti i umješnosti, o sustavu umjetnosti…, rađena više od trideset godina, za sada na CD (izd. “Digital design”, Osijek,
2010. sa suprugom Helenom “Vukovarska golubica – golub mira”, monografija o golubarstvu u Vukovaru i vukovarskom kraju, izd. Hrvatske udruge za uzgoj i selekciju sitnih životinja “Vukovar 55”, Vukovar.
U pripremi za tisak su dvije knjige: kompilacijska saga “Quercusova ophodnja”,kompilacija ideja velikog broja autora iz područja arheologije, teologije, politike, kulture uopće, povijesti, medicine, astronomije itd. u kompoziciji čuvene Beethovenove Pete (Sudbinske) simfonije, te roman – “bilješke jednog pristupnika državnoj maturi” pod radnim naslovom “SRO=mat²”, o našim trenutačnim reformamakurikulumske i hnososke odgojno-pedagoške i obrazovne avanture ala bolonjeze… u internetskim bilješkama jednoga učenika četvrtoga – maturalnoga – razreda gimanazijskoga…
Izbori iz djela
Još je deseti studenoga. Nama su ovo bili najteži sati do sada. Više i ne pomišljamo reći najgori, najteži dani. Mislili smo da ćemo moći odspavati u Mandžinoj kući. Bar nekoliko sati. Ali nije išlo. I orah koji nas je kako-tako štitio, gotovo je posve ostao bez grana. Onda je granata udarila u vrh krova. I pola krova se urušilo. Počelo je sve gorjeti. Valjda je bila fosforna granata. I nismo mogli dulje ostati. Igor nas je pokupio, nas preostale iz obrane Lušca. Priključili smo se Priljevčanima. Braća Tomo i Zvonko su zajedno bili neslužbeni zapovjednici njihove grupe. Jer im je zapovjednik Ilija jučer poginuo. Ali morali smo se razići.
Manji broj ih je otišao prema Dunavu pa onda u Prvu koloniju. Predvodili su ih Tomislav i Buco, druga braća. A mi smo ostali još neko vrijeme na crti lenije, na kraju našeg vrta. A onda, kad su se pojavili tenkovi na samoj cesti, kod autobusnog stajališta. Pred Rajznerovom kućom jedan. I drugi prema Mandžinoj kući, u smjeru grada. Pojurili smo prema Ciglani. I trčeći pridružili se Kudjeljarcima na uzvisini kod Ciglane. I na polju Bugara Miše, okrenuti prema cesti.
Dišem teško, od trčanja. I od straha. Do sada se nisam tako osjećao. Valjda nitko. Nitko ništa i ne govori. Samo jurimo. Skrivamo se. Okrećemo se i u pokretu pucamo. Prazne okvire bacamo. Ne će nam više trebati. Pune stavljamo u puške. I kratkim rafalima pucamo prema onima koji se razvlače pored kuća. Ulaze u kuće. I pucaju kroz prozore. Iz tavana, ispod crijepa.
Sada više po zvukovima nego ih možemo vidjeti, pratimo tenkove koji se kreću od Lušca prema Budžaku. Razdanjuje se. Ali gusta je i neprozirna prašina od kiše granata po kućama. A mnogo ih gori. Kako gamad ispuca nekoliko rafala iz jedne kuće, odjure u drugu. A ona ispred počne se dimiti. I uskoro je zahvati plamen do krova, zatim uhvati krov. Teže je vidjeti kroz dim i prašinu nego li kroz gustu maglu.
Tamo su, prema Budžaku, valjda napravili pontonski most. Jer onaj kod Krive Bare, kod četnika Brke, srušen je nedavno. Sami su ga srušili. Naši ga topnici nisu uspjeli. Ovi jesu. Preko našega u Lušcu još nisu mogli… Sada mogu i preko njega, i preko pontonca.
A, zapravo, tko zna. Odavde ih ne vidimo kad prijeđu most. Jedino ako produže sredinom sela prema nama. Mogli smo ih čuti. Drukčiji su zvukovi kad se valjaju asfaltom. A drukčiji kad idu zemljanim putem ili njivom. Ako su odavde prešli. Onda su morali skrenuli lijevo od sredine sela pa kroz kukuruze. Ili onim prtenim putem – tamo naših i tako više nema. Što je doista moguće, prema Budžaku. Onda im pontonac i ne treba. Vuka je sada i uzduž samo njihova.
I pitanje je možda sata kad će izbiti na Krivu Baru. I s pješadijom. Ili skrenuti preko pruge u Trpinjsku. I spojiti se sa svojima iz Trpinje… Od ceste smo ih za sada odgovorili. Cestom ne pomišljaju više. No, problem su vrbe, iza njih se ništa ne vidi. I to su čete iskoristile i navalile na Damirovo mitraljesko gnijezdo čim se posve razdanilo.
Trajalo je i trajalo. Više smo se skrivali nego im odgovarali. Ali kad bi se približili. Kad bismo ih ugledali. Žestoko smo opalili po njima. I bježali su, i povlačili se. Onda bismo i mi promijenili položaj. Jer bi uslijedila kanonada tenkovskih granata.
Priljevčani i Kudjeljarci su još ostali na svojim položajima. Prilično stisnuti. I zato je Igor rekao da se povučemo za Tomom i Bucom, u Prvu koloniju. Prilično brzo smo to učinili – pored naše kuće, preko pruge. Uvukli se u najbliže kuće – prva je bila vila. Onda druga – Romanova. Poneko je uspio zadrijemati koju minutu, pola sata. Onda bi na smjenu škiljili kroz rupe u zidovima, kroz prozore ili sa krovova bez crjepova.
Prošlo je i poslijepodne. I mrak se već počeo spuštati, jako rano. Pravi mrak, nebeski. I tu kod nas gdje nema još previše prašine i dima. Ne toliko kao na Priljevu. Kao da je prosinac. Ali se postupno oblači. Tj. vjetar s juga plako nosi prema Dunavu one umjetne oblake. To znači, prema nama. A sunca nismo vidjeli cijeloga dana… Niti smo jeli. Imali smo nešto vode u plastičnim bocama. Prije koji dan napunjenih iz vodovodnih cijevi. Upravo u kućama koje su sada ruševine. Ili gore. Najbolja ideja koju je netko smislio. A hranu nam već i tako nisu mogli donijeti. Niti mi ići po nju. Vjerojatno je ima. Čak mislim da je netko rekao da su motorolom javili da možemo doći u restoran. Ali kome je do hrane, sada, i ovdje, kad je ovako?
A Buco poželio vidjeti mamu i tetku. Dugo ih nije vidio, a nikako ih nije mogao nagovoriti da odu u sklonište u tvornicu ili u Commerc. A i nije bio loš podrum na Češkoj… A ja sam mislio da ih je već davno tamo odveo! I da tamo već danima nikoga nema!
Tomo ga je pratio. Htio ih je i on vidjeti. Iako se protivio Bucinoj odluci da ide. Zaostao iza njega, i dobro da je zaostao… direktan pogodak granate raznio mu brata pred ulazom u podrum!
I njega je nekoliko sitnih gelera pogodilo u lijevu ruku i rame – upravo se okrenuo da vidi prati li ga tko, učinilo mu se da je netko iza njega, sagnuo se i okrenuo… Onda je grunulo i bacilo ga na zemlju. I udarilo ga po licu. Sav krvav povikao je za Bucom, a onda je vidio da mu curi krv s lica, a nije samo krv, a nije njegova… Buco je u rupi od granate… i okolo rupe…
Bože, svašta mi je padalo na pamet. Ležim pored Igora. Čvrsto stišćem pušku. Trnu mi ruke od stiska. Pokušavam očima probiti već neprobojni mrak. Pored mene, s druge strane, čika Ivo. Stariji gospodin, pomalo hrče. Onda se trgne od vlastita hrkanja. Ne od detonacije negdje u blizini. Ili rafala koje s vremena na vrijeme pusti Damir, koji je na straži. Nije mogao izdržati više. Navuče još više, preko glave, svoj krzneni kaput. I spava dalje. I ja sam pokušao. Odspavao desetak minuta. Tomina slika visi mi pred očima. Dojurio. Krvav. Izbezumljen. Samo je rukom onamo pokazao. I odjurio prema Commercu… Po uzaludnu pomoć…
Druga topnička priprema bila je još žešća. Pješadijski mravlji pohod još nesmiljeniji. Malo truntavi debeljušni Ivo potrčao je prvi. Pa ja za njim. Ali smo morali zastati. Damir se progurao pored mene, da osmotri okolo. Onda je zapucao jer ih je ugledao prije mene. Već su na pruzi, pored samih silosa. Repicu im četničku… I pustio dugi rafal. Kao da kosi, lijepo, desno. Za Bucu, marvo! Za Ivicu! Za Filipa! drečao je. I pozvao nas da potrčimo. On će nas štititi. Strčali smo niz usko stubište. Udarajući laktovima i kundacima o drvenu oblogu.
Nasreću i oni su bili iznenađeni našom blizinom kao i mi njihovom. I kad su otkrili odakle dolaze pucnji. Odskočio sam ustranu, s vrata. Otkotrljao se. Digao se i skočio iza zida. Znam da oni odmah na takva mjesta pošalju nekoliko tromblona. Čujem još Damirovu strojnicu… I njegov glas.
I doista, umakao sam. Za nekoliko sekundi. Ivo je već ležao dolje, u rupetini od granate. S crvenim zidom desno. Čuli smo ih kako viču od Češke agencije. Metci su zujali – ali visoko i neprecizno. Čekali smo trenutak. Onda smo potrčali pored zida, preko uske ceste, kraj grmlja. Zamakli iza vile, prema kući Marijana Kolara. Sve je to bilo prazno, nikoga nigdje. Bože, pitam se, što je s Bucinom i Tominom mamom? Jesu li krenule za Tomom… Nisam ga stigao pitati. Kasnije sam saznao da su obje otišle rano ujutro u tvornicu, u sklonište. A nisu braći javile. Tek predvečer su saznale što je bilo s Tomom… Kad su ga bolničari uspjeli donijeti… u sanduku…
Ivo i ja ušli smo u kuću. Kroz izvaljena vrata. Vani su, pred zidom. Trebalo ih je preskočiti. Pa uskim stubama popeli se na kat. Ove kuće sve imaju samo jedan kat. I vrlo usko krivudavo stubište. Ne znam kako su namještaj nosili gore. Jedino kroz prozore. I stali svaki pored jednoga prozora. I čekali. Sa cijevima prema cesti, nisko, gotovo okomito. Kroz nešto obješenih roleta. Stakla nije više bilo. A onda, ugledali smo malog debeljka u JNA uniformi. Pusti ga – poluglasno kaže Ivo. Osmotrio je okoliš. I otrčao prema ulazu kuće ispred naše. A iza njega se pojavilo još nekih pet ili šest uniformiranih. A do ulaza su imali prijeći petnaestak metara čistoga prostora. I preko ceste. A onda čujem Ivu, vidi, krov! i čuo njegovo pucanje. Kao da mi čekićem zabubnjao po glavi. Kakav krov, što krov? uspio sam promrmljati. Usprkos glavi koja bi da otpadne od boli. Nišanom šarajući po prozorima kuće u koju su uniforme ušle. Ivin rafal je prestao. Sad je i on gledao prema kući nasuprot našoj. A ja pogledao na krov kuće desno od one na koju smo pazili. I tamo na kući, iz krova, gotovo do pojasa virio je sada gologlav. Kaciga je upravo pala na zemlju. I upravo prema meni usmjerena cijev nestala u krovu. A nije stigao povući prstom. Još se više naklonio. Preko glave ispuznuo iz rupe na krovu. I zaustavio se nosom na rini, na rubu krova. Raširenih ruku i nogu.
Dojurili su Igor i Damir. Damir zapovjednika nije ispuštao čini se iz vida. Kao njegov posilni ili ađutant. Igor sa svojim tomsonom i Damir s puškomitraljezom. Osuo je paljbu na nas – jesmo li pošašavili, jesmo li ludi. Pa oni vas imaju ko na dlanu. I pustio dugi prekidajući rafal po prozorima susjedne kuće. Damir za njim s mog prozora strojnicom. A upravo su se pojavile nekolike cijevi, ali sada, u trenutku, bez vlasnika. Brišimo! dreknuo je, i pojurili smo opet niza uske drvene krivudave stube za njim.
Ovo je bilo opširno, previše, mislim.
Zato – pozdrav,
tvoj sin Krunoslav
110.
11. XI. – Prema riječima doktorice Bosanac, ravnateljice Bolnice, situacija je dramatična. Jučer je u Bolnicu dopremljeno 70 novih ranjenika (od toga teško ranjenih 36), tako da ih u bolnici ima oko 450. Danas je na Bolnicu za samo tri sata palo više od stotinu granata. Bila su i dva požara. Nema više mogućnosti za obavljanje operacija. Sva sanitetska vozila su uništena. Nestalo je vode, nema lijekova, krvnih derivata, jednom riječju – nema više ničega.
Bore se i ranjenici! Situacija je više nego kritična. Neprijatelj žestoko pokušava preko Lušca izbiti na Priljevo. Po Vukovaru se tuče iz svih vrsta naoružanja i to iz svih smjerova. Žestoke borbe za svaku kuću vode se u Borovu Naselju.
Neprijatelj je uspio prodrijeti do kafeterije “London”. Branitelji krajnjim snagama i nadljudskim naporima pokušavaju zaustaviti prodor neprijatelja i ne znamo više po koji put se pitaju: zar Hrvatska ne shvaća da pad Vukovara širom otvara vrata srboarmisjkim hordama dalje u Hrvatsku?