Tolj Ivan

    Tolj Ivan

    Biografija

    Ivan Tolj, hrvatski književnik i general HV, rodio se 17. siječnja 1954. g. u Blatnici, a od 1959. g. živi u Zagrebu gdje pohađa osnovnu školu. Gimnaziju u Pazinu i Zagrebu. Studirao je u Zagrebu na Pravnom, Teološkom i Filozofskom fakultetu. Diplomirao je hrvatski jezik i književnost. Prve književne tekstove počeo je objavljivati u gimnazijskome listu u Pazinu, a tijekom studija u Zagrebu  svoje književne tekstove i pjesme, neke pod imenom i prezimenom, a neke (zbog političkih okolnosti) pod raznim pseudonimima, u književnim časopisima u Hrvatskoj i inozemstvu. Sve do 1990. živi i radi kao profesionalni književnik i bavi se uredničkim, lektorskim i korektorskim poslovima.
    Krajem osamdesetih godina uključuje se u političke procese i pristupa od samih početaka krugu oko Franje Tuđmana. Jedan je od nekoliko desetaka utemeljitelja HDZ-a 17. lipnja 1989. g. u Zagrebu. Od prvih je dana sudionik u obrani Republike Hrvatske. Sudjeluje u stvaranju Hrvatske vojske i Informativne političke djelatnosti (IPD) u Ministarstvu obrane. Jedan je od utemeljitelja časopisa Hrvatski vojnik i njegov višegodišnji odgovorni i glavni urednik. Utemeljitelj je i glavni i odgovorni urednik vojnog tjednika Velebit. U ratnome razdoblju odgovorni je urednik svih publikacija MORH-u i HV.  Piše i uređuje knjigu ”Za Hrvatsku”, tiskanu 1992., koja je služila za formiranje i odgoj hrvatskih vojnika, dočasnika i časnika. Glavni je urednik i knjige ”Domovinski odgoj”, tiskane 1995., koja je također poslužila u obrazovanju pripadnika HV-a. Bio je zapovjednik Informativnoga stožera MORH-a i HV-a, glasnogovornik Hrvatske vojske  u vojnim, oslobodilačkim operacijama Bljesak i Oluja. Od samih početaka agresije uključen je i u stvaranje HVO-a i obranu hrvatskoga naroda u BiH.
    Odlikovan je Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom Ante Starčevića, Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, Redom hrvatskoga  trolista, Redom hrvatskoga pletera, Spomenicom Domovinskoga rata, Spomenicom domovinske zahvalnosti za 5 i 10 godina časne službe te  medaljama ”Oluja”, ”Bljesak”, ”Ljeto 95” i ”Iznimni pothvat”.
    Nagrađen je 2021. god., plaketom DHK ”Dobrojutro more” za životno djelo i trajan doprinos hrvatskome pjesništvu. Dobitnik je, zajedno s biskupom Vladom Košićem, zlatne plakete za najbolju knjigu iz Domovinskoga rata za 2021. godinu.
    Bio je zastupnik u drugom sazivu Hrvatskoga državnog sabora. Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne i Matice hrvatske.
    Objavio je zbirke pjesama ”Otočanka”, Zagreb, Mladost, 1980., ”Biokovski bal”, Spektar, Zagreb, 1983., ”Kozmopolitska jesen”, Mladost, Zagreb, 1983.,  ”Slavenske zime”, Zagreb, 1987., ”Anima Croatorum”, Zagreb – Toronto, 1990., ”Križnice”, izabrane pjesme, Zürich, 1990.,  ”Drinske elegije”, Alfa, Zagreb, 1992. Pjesnička i grafička mapa, koju je oslikao Vladimir Vrljić Ankin, Zagreb, 1991. god. Tempestas, Oluja 95. pjesme Ivan Tolj, Veljko Barbieri, oslikao Dubravko Adamović. Pjesmu Božićni san, za zbor i puhački orkestar, uglazbio je Igor Kuljerić,1995. god. Antologijska pjesma Anima Croatorum ( Duša Hrvata  )  u obradi Marije Sekelez i Tihane Škrinjarić imala je više scenskih, plesnih izvedbi i prikaza. Pjesme su mu predstavljene u mnogim antologijama i zbornicima. Prevođene su na strane jezike i objavljene u antologijama na ukrajinskom i poljskom jeziku. U  antologiji ratne lirike, ”U ovom strašnom času”, koju su priredili Ante Stamać i Ivo Sanader  objavljene su mu pjesme Anima Croatorum i Dabogda. Ta je antologija prevedena i objavljena na na  dvadeset i pet jezika i spada među najprevođenije antologije u povijesti hrvatske književnosti. Objavljena je  2021. knjiga povodom 30. obljetnice Domovinskoga rata, ”Junačka i sveta Hrvatska”, svojevrsna poslanica ili pismo javnosti, koje je napisao s biskupom sisačkim, dr. Vladom Košićem. Knjiga je  doživjela drugo i treće prošireno izdanje s dodatkom o potresu koji je teško pogodio Sisačku biskupiju.

    Izbori iz djela

    ANIMA CROATORUM
    (Duša Hrvatâ)
     
    Ja sam roditeljica i hraniteljica.
    Ja sam tvoja ljubav: djevojka i
    zaručnica, žena i vjernica.
    Ja sam ratnica, mučenica, uznica
    i patnica: brojim korake po rubu
    i strepim da se ne polome niti
    između biti i sniti. Između
    opstati i nestati, jer ja sam
    java i san naše plovidbe što zori
    i čeka da na pladanj jesenske
    gozbe padne jednom sve što se
    sijalo: nad čim se bdjelo i sve
    što se moglo i smjelo…
     
    Ja sam to nagnuće. Nevidljiva
    slutnja, bljesak i visina.
    Tvoja misao i tvoja dubina.
    Sjećanje i pjesma koju ruka
    zapisuje dok me raspinju i 
    dok ostavljam crveni trag
    ljubavi i krvi. Ja sam kruh
    što se mrvi dok domahuješ,
    odmahuješ životu. Dok se
    žalostiš, raduješ. Dok boluješ,
    sumnjaš i samuješ.
     
    Ja sam tvoj Ne i tvoj Da.
    Tvoj Kako, Gdje i Što.
    Tvoja blizina i onda kad
    misliš da me nema. Ja i tad
    lebdim između tebe i visina.
    Tebe i mraka. Tebe i dubina.
     
    Sve sam tvoje: tvoja davnina.
    Tvoj krvotok, tok koji se
    ulijeva u Rijeku Neprolaza.
     
    Ja sam tvoje jastvo. Ja sam
    ljudskost, bratstvo i tvoje
    hrvatstvo: korablja tvojih
    kraljeva i vila tvoga mora.
     
    Ja sam neuništivi dio tebe
    satkan od niti koje povezuju:
    vezuju i obvezuju. Tvoja
    silina i tvoja milina. Tvoj
    mir i nemir. San i nesanica.
    Sapetost i propetost.
     
    Ja sam tvoja zemlja, tvoje
    rijeke, tvoje nizine, tvoje
    more i tvoje gore: šum, žubor,
    huk i jauk.
     
    Ja sam tvoj Kaj, Ča i Što.
    Tvoj jezik, tvoje tijelo,
    duh, grob i spomenik.
     
    Ja sam Jedina
    koju se ne zaboravlja:
    amanet, oporuka, znamen
    i Amen.
     
    (1983.)
     
    RIJEČI MOJA BUDI ŠIROKA
     
    Riječi moja budi široka. Jer, kad kažem zemlja,
    kamen, rijeka, more… Kad
    mislim, kad pišem i kada govorim Hrvatska
    pomislim odmah da istočno, zapadno, sjeverno
    ili južno od nje isto tako šumi neko more. Teku
    neke rijeke. Traje neka domovina i bilježi se
    vrijeme svekoliko od slave, poraza i izdaje.
     
    Kada kažem glad, žeđ, kruh, voda pomislim
    odmah da negdje tamo isto tako na drugom
    jeziku neka usta išću najnužnije.
     
    Kada napišem sloboda, pravda, osuda, presuda,
    ubojstvo, pokolj, rat, stratište, gubilište,
    pritvor, zatvor… pomislim također da negdje
    dolje ili negdje gore ili negdje tamo na nekom
    jeziku, neke ruke zapisuju, neka usta govore
    s koljena na koljeno. Istu kob, istu nevolju.
    I tuguju sa svojima za svojima.
     
    Kada napišem kolijevka, pa dijete, pa nevinost.
    Kada napišem uspavanka pomislim odmah da negdje
    isto tako tanano i ćutno uspavljuje neka majka
    jedinca i bdije nad snom.
     
    I kada napišem moje, tvoje, naše, njihovo,
    isto tako pomislim da negdje tamo na drugom jeziku
    druga usta govore, druge ruke zapisuju
    moje, tvoje, naše, njihovo…
     
    Kada kažem Hrvatska riječi moja budi široka.
     

    HRVATSKA PRIČA

    1.

    U pratnji svoga Dajboga,
    godine šestote Perunove
    odlučila su braća: Hrvat,
    Lovel, Kluk, Kosenc i Muhlo
    krenuti s gospodaricom
    svojih ljeta Vesnom.

    Poveli su sa sobom svoje
    sestre Tugu i Vugu.
    Rođake i rođake svojih
    rođaka.

    Odluči tako za braćom 
    poći sve što je moglo
    hoditi.

    2.

    Krenulo je međutim za
    povorkom s Vislinih voda
    i sve što se zavuklo
    u duše i kosti hrvatske:
    Morana i möre. Rođenice
    i suđenice. Vile i vilenjaci
    zmajevi i vukodlaci.

    Išli su tako za suncem
    za bogom dobrim Dajbogom.
    Južnije i južnije.

    3.

    A Tugom i Vugom
    zavladala je tuga i
    möre u snu: vidjele su
    mrtvu braću i pogaženi
    stijeg podno neznane
    planine na jugu.

    Ranjene i mrtve na
    nekim južnim i tužnim
    poljima.

    4.

    U Balatonu ili tamo negdje
    rekle su braći svojoj
    što su snovidjele: kakva
    im se bojišta i stratišta
    ukazaše. Kakva bol, bespomoć
    i tamnice. Noć i samice.

    Bijeda i metež rasuti
    po proplancima.

    5.

    I izdahnu na putu Tuga
    i za njom umorna sestra
    Vuga.

    Braća su ih pokopala
    jedne veljače
    za bogovanja božice
              Morane.

    U grob su položili
    ogrlice, prstenje,
    naušnice – sve što
    su voljele za kratka
    i nesretna vijeka.

    6.

    Bez Tuge i Vuge
    krenuli su dalje. I
    još dalje: do planina, 
    Savinih, Dravinih
    i Drininih voda.
    Do mora. Iza mora. I još
    dalje.

    Onda ih je Perun
    odlučio predati
    u ruke Gospodnje:
    iza gora iza mora
    i uvijek iza,

    onako kako su snovidjele
    davno Tuga i njena sestra
    Vuga.

    (1987.)