Kristian Novak, Slučaj vlastite pogibelji, OceanMore, Zagreb, 2023.
Nikada se u Hrvatskoj nije pisalo i objavljivalo više. Nikada nije postojao veći broj književnih nagrada. Unatoč tome, nikada se nije čitalo manje. Već ovako izrečene, gornje su tvrdnje zastrašajuće… jer mogu značiti (i znače) samo jedno: kvaliteta je hrvatske književnosti u silaznoj putanji, vrijednosti se srozavaju, a samo rijetki vide u književnosti, i umjetnosti uopće, spasonosnu slamku duhovnosti i temeljnu mjeru ljudskih izražajnih mogućnosti. Piscima bi valjda najvažnije bilo da su u svojim djelima kreativni i intelektualno „oslobođeni“, u skladu sa svojim unutrašnjim bićem i stavom o čovjeku i svijetu, a ne da unaprijed maštaju kako će dobiti ovu ili onu nagradu. Jer „nagrade su lijepe, ali ih treba zaboraviti“, uporno i s pravom ponavlja brijunski glumac, uz naglasak kako mu je tu časnu besjedu uputio nitko drugi nego Miroslav Krleža, čija nagrada – naravno – također postoji… A tih je književnih nagrada u Hrvatskoj, kako predočuju neka istraživanja (npr. ona Stjepana Horvata s Filozofskog fakulteta u Osijeku), preko osamdeset, što je za malu književnost poput Hrvatske puno i previše (nota bene: u posljednjih trideset godina broj se književnih nagrada učetverostručio)… Književne nagrade imaju ili nikakav ili neznatan odjek među čitateljima (nije naš „Gjalski“ engleski „Booker“, da budemo posve cinični u poredbi), u javnosti tek ako njihovo postojanje spontano „podeblja“ neki elektronski medij, što je vrlo rijetko. Zato su nagrade medijskih kuća i internetskih portala, u odnosu na nagrade što ih dodjeljuju HAZU, Matica hrvatska ili strukovne udruge pisaca, uvijek u prednosti i za njih se više čuje (t-portal, Jutarnji, Styria grupa…), no niti to ne znači previše, jer – valja ponoviti – same nagrade ne pridonose povećanoj javnoj percepciji književnosti, tj. njezine dobrobiti za razvoj zdravoga, mislećeg pojedinca i društva… Dodatni je problem sveden na upitnik: uslijed tako velikog broja nagrada i učestalog izbora „najboljih“, nagrađuje li se doista samo dobra i najbolja književnost ili je posrijedi nerijetko – zbog čuvanja tradicije i kontinuiteta nagrada koje se uglavnom dodjeljuju jednom godišnje – izbor najmanje lošeg djela. Nije li inflacija objavljenih djela i inflacija književnih nagrada dovela povjerenstva za dodjelu nagrada do prešutno nametnuta zadanog uvjeta: nagrada se „mora“ dodijeliti makar izdvojeno djelo i nije estetski najbolje uspjelo, jer važno je da ono barem „donekle“, makar i minimalno, reflektira neki zamišljeni i usvojeni estetički standard.
U slučaju Kristiana Novaka mnoge su se stvari preklopile. Osim što je pred nama kvalitetan pisac mlađega naraštaja i senzibiliteta, visokoobrazovani kadar koji znade struku (što nije garancija literarne kakvoće), Novak je imao sreće da su mu romani i vrlo „kazališni“, primjenjivi u drugim umjetničkim medijima, jer mu je tehnika pripovijedanja dobrim dijelom utemeljena na živopisnom dijalogu i jakim, tzv. aktualnim društvenim temama, pa je i njihova inscenacija donekle naravna i poželjna (o uspješnosti tih adaptacija nekom drugom zgodom). To mu je, uz set jačih književnih nagrada koje su dolazile u klasteru, osiguralo dodatnu medijsku pozornost, tako da je danas Novakovo ime amblem pristojne čitanosti i preduvjet dobre posjećenosti javnih predstavljanja njegovih knjiga. Njemu nije problem dovesti pod isti krov i nekoliko stotina duša! Kristian Novak hrvatska je književna zvijezda – nekada je to bila Julijana Matanović, pa Miljenko Jergović, sada je to Novak. Dobro je da hrvatska književnost ima svoje zvijezde, makar one i ne stvarale uvijek zvjezdana djela. Uostalom, tko je to u stanju činiti često i svaki put kad objavi sljedeće djelo…?!
Eto, tako Novakov četvrti roman, Slučaj vlastite pogibelji, uglavnom održava estetski standard, ali itekako iskorištava i leti na krilima njegova dva prethodna iznimna ostvarenja novije hrvatske proze, Črna mati zemla i Ciganin, ali najljepši. Do te mjere da smatram kako je posrijedi inercija kojom je hrvatsku publiku i kritiku „zaludio“ Ciganinom… Oduševljenje tim romanom, ukupna medijska halabuka oko tada dobivenih nagrada i kazališnih predstava u ZKM-u i zagrebačkome HNK… učinili su da se novi Novakov roman očekivao već unaprijed i nekritički kao knjiga godine – morao je tek uspjeti u tome da totalno estetski ne uprska stvar. Budući da to nije učinio, budući da je održao standard na razini korektne prihvatljivosti, logično je slijedio novi set nagrada i spremnosti na kazališnu adaptaciju (čak i prije nego je knjiga izašla iz tiska pravo prvokupa odnio je varaždinski HNK). Kritika je uglavnom prihvatila Novakovo djelo kao uspješno, a nerijetko i kao iznimno, pretjerujući s pronađenim kvalitetama.
Ja bih tek dodao: da, djelo je korektno, iako u odbiru teme ziheraško, ali djelo koje u cjelini ideje i priče ipak odstupa od ukupne hrvatske prozne produkcije u posljednjih godinu dana, uz napomenu da je ta produkcija jedna od najlošijih u posljednjih desetak godina. Dakle, Novakov je roman, mogli bismo ugrubo reći, najmanje loš i zato je zaslužio drugog „Gjalskog“. Pa ipak, posrijedi je roman u kojem dobre strane Novakova talenta ipak dolaze do izražaja i pretežu nad onima koje su prosječne i korektne (korektnost je eufemizam koji umjetnosti ne pristaje najbolje!). Ono što me u Novakovu romanu smeta jest napumpavanje tematske svakodnevne običnosti do razine otkrivanja tople vode i/ili međugalaktičke nemjerljivosti autorovih poruka i pouka (djelo je zato u osnovici didaktičko): tema o korupciji i interesnim vezicama u maloj sredini, lokalnim šerifima i moćnim poduzetnicima, lošim policajcima koji će za šaku ustupaka i osobnog profita prodati i vlastitog ćaću, o sukobu iskrenog individualnog mišljenja i poltronstva kolektiva, o opačinama i širenju laži putem društvenih mreža gdje se od miša napravi slona (clickbait), o vezi tradicionalistički baždarenog muškarca i emancipirane, libertinske kul-profe… sve je to zavijeno u neku sitnu i sitničavu moralku, u tematski sklop „već viđenog“ i prožvakanog sadržaja, u celofan latentnog dociranja o mukama običnog, malog čovjeka koji da, eto, nikad nije usamljen u svojoj nevolji i patnji, jer će mu naposljetku pomoći umjetnost i književnost koja prepoznaje takve teme i čini ih dostupnima kroz svoju obradu… A sama je obrada bolji dio cjeline, jer su dijalozi živi, iskreni, dobro napisani, sa strašću i vjerodostojnošću koja ne proizlazi samo iz piščeva poznavanja naročitog regionalnog dijalekta (što dakako pridaje knjizi pozlatu autentičnosti), nego iz autorova umijeća, iz njegove osjetljive i strasne naravi da osjeti dramu i tragediju trenutka i da je znade prevesti u interpersonalni verbalni dodir, sukob, raspravu, prijateljsko uvjeravanje. Novak je i dalje dobar u „štavljenju štiva“, u komponiranju materijala, u šavovima između cjelina… samo pripovijedanje teče bez neravnina, nezgrapnosti i slabih mjesta, s ponešto gubljenja funkcionalnosti zbog određenih umetnutih, „delanih“ postupaka… Ono, dakle, što ne razumijem i što mi se ne sviđa jest ono što u postupku obrade priče smatram nepotrebnim, a to je paralelno vođenje kvazifilmskog scenarija u drugom grafičkom slogu te uplitanje drevne drame o Antigoni i njezinu mjestu u svijetu koji je ne prihvaća i ne može i neće da je shvati. (Toliko je prilagodbi i prostituiranja Sofoklove Antigone u modernoj književnosti… tako da je njezin moralni i trpni habitus postao opće mjesto interteksta na skali od kontekstualiziranja i resemantizacije njezina značaja i značenja u novim kulturološkim sredinama do književnih kontrafaktura, travestiranja i desementazacije). Ovakvi su postupci zapravo ponešto naivne postmodernističke dosjetke autora koji je valjda dodatno htio posložiti i pojačati cijelu muku čovjekovu, da ona ima „neki“ dublji, možebitno mitski okvir, a da je s druge strane priopćena u drukčijem registru nego tek „obično“ flat-pripovijedanje. Nije time ništa niti pojačano niti postignuto, tek mehaničko trganje pripovjedne cjeline koja bi bila uspješnija da je predočena u identičnom grafičkom slogu, uz jasnu sugestiju već na samome početku da je posrijedi scenarij amaterskog filma, ali čak i bez toga ne bi se ništa izgubilo… Izvjesnu prezačinjenost formalnog aspekta u razgradnji priče Novak je otkrio i u Ciganinu…, iako je tamo nesklapnosti manje, ili se barem manje uočavaju, jer je snaga opisa romskog naselja i pripadnih likova bila toliko upečatljiva i originalna da je zasjenila svaki drugi pripovjedni gaf. Dovoljno je „dobro“ ispričati priču, ne moraju se tražiti kojekakva gimnastička formalna rješenja, na silu biti inovativan u situaciji kad od inovativnosti cjelina samo gubi, a ne dobiva zauzvrat ništa na semantičkom, misaonom i stilskom planu.
Novakov je književni put ponešto na skliskoj stazi. Iako se tako ne čini, jer su mu aktualni lovori i darovi učinili književni život lagodnim (i neka su, zaslužio ih je…), ne treba se zavaravati u sljedećem: kredit kod kritike i publike lakotopljiva je kategorija, pjena na pijesku što nestaje… a imaginacija se troši s vremenom. Smatram da se autorovo pisanje mora još disciplinirati, da ne treba toliko formalnih meandara, dovoljno se prepustiti, makar i pravocrtnom iznošenju priče i pripovijedanja, jer Novak je autor kojemu je stalo do književnosti i on iskreno misli (koliko god zna da je pritom i naivan) da se književnošću može promijeniti svijet na bolje. Črna mati… i Ciganin… imali su jače teme, bolje dimenzionirane likove, psihološki uvjerljivije, uspješniju formalnu obradu, inovativniju stilskojezičnu mjeru. Slučaj… je solidan roman, korektan u nastojanju i izvedbi, mjestimice dosadnjikav, formalno ponešto pretenciozan, iako i takav bolji od većine aktualne hrvatske proze. Ali tko želi pisati tek solidno i korektno!? Održavanje estetskog standarda ne bi za format pisca kakav je Novak trebalo postati standard.
Republika 9-10, 2024.