Aljoša Vuković
TKO ŽIVI NA NEBU?
Na nebu, žive zvijezde, tata
i tri njegova brata,
Sunce, Mjesec, mama
i Kumova slama.
Na oblake svi su sjeli.
Odozgo se smiju mojoj ćeli.
DRVO
Drvo ispod kiše raste
i na jednoj nozi spava.
Njemu je lišće
i pluća i glava.
Iz te fine
drvenarije
čuju se šumovi
i ptičje arije.
A onda to drvo
pod nebeskim svodom,
postane olovkom
ili brodom,
postane gitara ili novine
i ništa više,
a bilo je drvo,
drvo ispod kiše.
UMALO
Umalo baš ništa ne može
dovršiti do kraja.
On je umalo popio mlijeko
i umalo pojeo jaja.
On je umalo navio
staru zidnu uru.
On je, na svoju žalost,
umalo poljubio curu.
On je, na svoju sreću,
umalo pravilo prekršio.
On je umalo, isto tako,
i ovu pjesmu dovrš
Josip Sanko Rabar
PUT LUTALICA
Jednom je neki put zalutao
samog je sebe u more uputio
a kad je iz njega iskakao
o stijenu se spotakao
u rijeku pao
ljuto zaplakao
kuda bi krenuo
nije znao
Zatim je na istok jurnuo
kroz pustinju udario
sav se užario
pa se naljutio
u brdo zario
tunel izbušio
u tamu se uvukao
ohladio
Onda je na jug krenuo
u džunglu se djenuo
tu se sav zapetljao
zarastao, zaljubio
put se u prašumi izgubio
i sada ga svi traže
kroz spletove grmlja i granja
a on pod travom sniva
i zelene snove sanja
STOLICA SA STO LICA
Neka je stolica imala sto lica
u kazalištu je glumila uloge mnoge
bila je prijestolje kralja
i klupica za noge
Igrala je karakterne uloge
i statirala
u dosadnim se dramama jadnica živcirala
čekala je i stajala prekriživši noge
a kad bi glumci na nju sjeli
debeli i teški
ona bi se zgurila i gorko nasmiješila
u sebi je sricala riječi uloge
bojeći se da ne bi pogriješila
A gdjekad bi se zaboravila, jao!
ne bi bila na svome mjestu
glumac to ne bi znao
umjesto da sjedne
on bi na podij pao
OTOCI
Puno ima otoka.
Velikih kao gora što izranjaju iz mora
i onih malih, s dvije-tri školjke
i rakom što ga obići lako može korakom
Ima otoka veselih, ima otoka zelenih
obučenih, umivenih, ali i golih i… skrivenih
Ima otoka surih, tvrdih, oštrih
s puno rupa kao švicarski sir
Ima otoka nježnih, mekih, bujnih
na kojima rastu palme, banane i cvijeće
Ima otoka na koje mnogo ptica slijeće
i otoka mrtvih, pustih, praznih
Ima otoka maznih, šarenih, nastanjenih
otoka s kućom i svjetionikom
ima otoka samo s galeba krikom
ima otoka zaista raznih
Ima otoka golemih kao države
po njima su ceste, pruge i gradovi
Ima otoka kamenih, otoka travnatih
zemljanih, pješčanih, brdovitih, ravnih
Ima otoka što se obukoše u prašume
ima ih što cvile pod teretom leda
okovani daleko na Sjevernom polu
i prekriveni snijegom
Ima otoka s jednim brijegom
ima ih s mnoštvom vrletnih gora
Ima otoka ostavljenih usred mora
i zaboravljenih
Puno ima otoka i mnogočemu služe
na nekima se uzgajaju ruže
neki su tu da ptice predahnu
neki su tu samo da nam katkad mahnu
Neki su zato da nas straše
stijenama silnim i hukom mora,
neki su tu da čempres raste
i da cvrčak cvrči dok se zora rađa,
otoci služe da se odmori lađa
i mornar da se šeće i broji drveće
Na neke i avion može da slijeće
na mnogima se mogu saditi kruške
Ima otoka vjernih i dobrih
i onih što nas varaju i daju nam ćuške
Postoji otok što tonuti mora
postoji i takav što se iz dubine rađa
Ima otoka ćudljivih, što putuju
i onih stidljivih, skrivenih ispod mora
Ima otoka crvenih, žutih, smeđih,
otoka crnih kao noć
mnogi će otok tek naknadno doć’
jer ga upravo vulkan stvara
Ima otoka zaista svakakvih
i svatko će pronaći otok svoj
koji mu najbolje odgovara
Nikolina Manojlović Vračar
ŠTO SVE RASTE
Raste put visina
Dijete,
Stablo
I planina.
Osmjesi,
Virusi i
Trbušine
Rastu u širine.
Bunari,
Korijenje i
Jame
Rastu duboko u tame.
Rastu u dužinu
Pletenice,
Prometnice i
Let lastavice.
Samo ljubav
Putokaz ne čita
Pa raste na sve strane
I nikog niš’ ne pita.
BOMBONI
Kako ja volim bombone!
Zelene, crvene, žute
I one ljute,
Roze,
Što se lijepe za obraze,
Smeđe s mentolom u sredini,
Gumene što se rade u Kini,
One što se žvaču k’o žvaka
Čak i tvrde kao kvaka.
Volim bombone od čokolade,
I one što malo hlade.
Volim ih kad se pjene,
Volim zdrave, medene.
Volim bombone s vitaminima
I one što se kupe pred kinima.
Dobri su mi od kadulje
I oni što sadrže limunovo ulje.
Volim od lješnjaka karamele,
Volim karamele bijele.
Volim ih kad mirišu
I kad nosovi od njih bolje dišu.
Volim ih sit i gladan.
Volim ih veseo, volim tužan i jadan.
Volim ih ujutro i navečer kasno,
Volim ih žvakati tiho i glasno.
Volim ih u paketu
Kraj blagajne u supermarketu.
Volio sam ih jedan po jedan
Ispod stola prošli tjedan.
Volio bih da mama moja
Voli bombone kao i ja.
Onda bismo ih jeli tisuće na tjedan,
A ne dnevno samo bombon jedan.
Sven Adam Ewin
DIDA KOSI LIVADU
U ranu zoru,
Čim sunce virne,
Dida ustane,
U nebo zirne:
– Vidi ti, vidi,
Kad prije svanu?
To se već vidi
Kao po danu!
Kasnimo!
Kasnimo!
Pa u letu,
U brzinu
Ubaci petu.
Časkom umije
Da se umije.
Oči i usne
Vodom pljusne.
Začešlja kosu,
Nabrusi kosu,
Fićukne kosu,
Siđe niz kosu,
I nogom osu
Sa trave rosu…
I meni drag
Ostavi trag.
Pa ode mladu
Kosit livadu.
Prije neg ode
Meni rekne:
– Siđi, golube,
Kad pripekne,
Donesi didi
Pola vekne,
Komad sira
I hladne vode.
– Ajd’ Bog, kaže …
I ode.
O podne,
U hladu,
Ja prostrem jelo
Mome didi.
Zovne me: – Hajde,
Jesam mu gajde,
Dođi i ti,
Sidi pa jidi
Pa onda idi.
Poslije objeda,
Dida me gleda:
– Dobro sam ijo,
Živ mi bio,
Dodaj demižon,
Vode bih pio.
I da ne dužim,
Ja didin jezik
Ništa ne kužim.
ĐURĐICA
(Učitelju, s ljubavlju)
Danas, pod satom razrednika,
Raspoloženje nikad bolje!
Učitelj, inače strogog lika,
Danas je jako dobre volje!
– Pogodite, djeco,
Kaže nam on,
– Koje zvono ima
Najljepši zvon?
Marko je rekao: – Božićni zvončići.
Gabrijel dodao: – Čaše i lončići.
Marin je kazao: – Zvono na ovci.
Fran je viknuo: – Kad zvone novci!
Josip se prodera: – Školsko zvono!
Mario graknu: – Zašto baš ono?
Dorotea reče: – Praporci mali.
A Jana: – Zvono na katedrali.
Martina viknu: – Zvono na ulazu!
A Vana: – Zvono uz trkaću stazu.
Helena dreknu: – Zvono na satu!
A Ruža: – Zvono kravi o vratu.
Mihael veli: – Zvono u sudnici.
A Mirna vrišti: – Zvono u ludnici!
Neki viču: – Zvono protiv tuče.
Neki: – Zvono kad se svete kuće…
Pa još se čulo: – Zvono u orkestru!
Pa još se čulo: – Bicikl zvonce!
Pa još se čulo: – Zvono od mjedi!
Pa još se čulo: – Zvono od bronce!
I još bi dugo trajala graja,
Da jedna Ivona, (do zida, s kraja),
Nije viknula, više iz vica:
– Đurđica !!!
Nasta tišina… Zabezeknuta lica…
– Đurđica ???
Hej, Ivona,
Daj, ne davi!
Tebi đurđica
Zvoni u glavi!
Učitelj na to ustane,
Podigne prsta dva:
– Molim vas, draga djeco,
Da nešto kažem i ja!
To, što se tiče zvona,
U pravu je Ivona!
I doda, ozbiljna lica:
– Eto, ja bio slon,
Ako mala đurđica
Nema najljepši zvon!
A ne bude li tako,
Ja ću skočit’ na stol,
Zaplesat’ žestoki rock and roll,
I glasno viknut’: – Ja sam …
No?… Ja sam… Što?… Ja sam…
Učitelj, pritom prstima pucne,
Al’ nitko ni da …
Zucne!
– Ja sam vol!!! Ja sam vol!!!
Konačno vikne jedan Martin,
Jedan Martin iz prve klupe,
I od straha sjedne na …
Dupe!
Učitelj na to reče:
– Martine, dobra ti večer!
Zatim izvadi
Dalekozor,
Pa sa njime
Osmotri obzor…
I zavikne:
– Molim za pozor!
Pa skoči kroz prozor!
Otrča brzo do šume male,
U kojoj su đurđice tek procvjetale,
Pa snježno-bijele
Zvončiće mirne,
Nježno dirne…
A sitni, mirisni,
Zvončići mali,
Nisu još uvijek
Zvoniti znali
Pa su se zbunjeno
Pogledali…
Nasmijali…
Zatreptali…
Zadrhtali…
Zatitrali…
Zatreperili…
Zabiserili…
Zaromonili…
I veselo …
Zazvonili!!!
A taj ton,
A taj ton,
Pa to je bio
Đurđicin zvon!
Najprije duboki,
Din, din, don,
A zatim sitan,
Tih i fin,
Cin, cin, cin,
Cin, cin, cin…
Potom se zvončići,
U Ce duru,
Sjuriše
Niz
Cijelu
Klavijaturu!
Jureći tipkama,
Istog su trena,
Odsvirali gotovo
Cijelog Chopina.
A mi smo tako zinuli jako,
Od čuđenja pusta,
Da nam je vrabac, (po jedan svakom),
Uletio u usta!
U tom se času probudim:
Ljuta!
Budilnik zvoni već pet
Minuta.
Zakočim sat,
Pogledam van,
A vani divan,
Sunčani dan.
O Bože, koji ludi san!
NJENO PRIČANJE VICEVA
Dida, dida,
Slušaj ovaj vic:
Bili Muso i Hajo.
Ovaj, Hujo i Maso.
Ma ne, Muho i Sajo.
O, Bože, bili Mujo i Haso.
A zašto se ti dida toliko smiješ?
Pa nisam ti još
Ispričala vic.
Gordana Radić
MATERINA UTIŠNA
Ne boj se dite
stisni se bolje…
Ovo je niki vitar ludi
što kuša svoje ćudi
što moje zlato budi
i plaši naše polje.
Ne drći dite
strpi se još zeru
To niki pogani ljudi
manite trave beru
To niki kradljivci hudi
našin ticama prite
Neće na dite…
Prokleti svite!
BABA I NONA
Majčinu mater
babon smo zvali
za nju su listovi
svi’ knjiga mali
A onu drugu
s očeve strane
učili su nas uvik
dozivati: none.
Baba je bila
ko dobra knjiga
svačiji jadi
bili joj briga.
Ne znan je li imala
išta svoga
do krunice
i nike čudne
vire u Boga.
Nona je imala armerun
pun slatkarije
i uvik ga je ključala
malin krakuncinon
od nas mularije.
Jednon san se pripala
kad je nona
u armerun upala
a on je poklopio.
Mora bit da je dragi
Bog pokara
da je i on slatkiše volio
pa kad je vidio
armerun zaključan
i on se na nonu
naljutio.
PRIČAJ MI BAKO
Pričaj mi bako
onu kako ste ti i dida
kad ste se iz polja vraćali
trefili vukodlaka.
Crne kose i oštri zubi
i oni očiju crljeni.
Reka bi sad će te pojist.
Pa kad je ono dida
uzeja mašklin
i zamanija
i pogodija ga
pravo di triba.
I kako ste ono
uzeli kosor
i odsikli mu kosu
a unda je obisili o vrata
da svi vide i znadu
koga je dida smanta.
Neka Jerkan govori
da je ono griva našega Dorata
Ja znan da je to dida škarpunon
ubija vukodlaka
i da je to njegova griva.
I da on neće više vatat dicu
kad ne budu tila slušat.
Pričaj mi bako
šta je još bilo.
Kad se još dida
od pustoga stra
nije strašio?
Zvjezdana Čagalj
ŠKATULA
Fala ti škatulo o’ postol’
S brojen tri’est tri,
Ča si mi dala svoju dušu
I ča si izdurala zemane
Dok su te na tavanu jili miši…
Fala ti za oto ča mučiš,
Ča nikomen zinila nisi
O temu ča san stivala u te,
Fala ti ča sada vadin
Dil po dil života,
Dil po dil vrimena,
Uru po uru do podneva…
Prva pisma nespretno našvrjana,
Prvi pojubac utisnut u kartu,
Prvo pozdravjanje zrenja
I prva kuverta za opisat sutra…
Sve moje prvo,
Škatulo moja-mrvo,
Sve moje tajno,
Sačuvano trajno…
Fala ti škatulo o’ postol’
S brojen tri’est tri…
škatula – kutija; fala – hvala; postole – cipele, (o’ postol – od cipela); izdurat
– izdržati; zemani – vremena; jist- jesti; oto – to; mučat – šutjeti; stivavat,
– trpati, gurati; dil – dio; vrime – vrijeme; našvrjati – načrčkati, našvrljati;
karta – papir; kuverta – omotnica, koverta
SOPARNIK
Vako,
Aj, naberi blitvu u pasiki,
Aj, po polubilo brašno u konobi,
Aj naberi koromača, jema ga u poju,
Aj donesi teple vode, ako jemaš voju,
Aj, mogla bi oprat oto mrvu zeja,
Aj, šta si se smrkla, daj mrvu veseja,
Aj, poviri žeravu, razgrni je mrvu,
Aj, poviri vatru, vrca li po drvu,
Aj, provaj sa ožegon napraviti mista,
Aj, nek bude sridina na kominu čista…
I, jopet, vako,
Gledala san blitvu opranu i čistu
Namišćenu uzgor, brez vlage na listu,
Gledala san žejno u tisto ka list,
A komin je vaik bija isprašen i čist,
Gledala san s jubavju materine prste
I ćaćaine uz nju, kako blitvu brste,
Kako jon se listovi, ka veštice male,
Usitno pritvaraju ka od nike šale,
Potom vez petrusimula, ništo koromača,
Mrva soli, bilog luka, rukon se zavaća.
Pa, vako,
Aj donesi s parašola koju suvu smokvu,
Aj skini mi krpu obišenu o brokvu,
Aj daj malo ruke da stavimo ozgar
Drugi dil o’ tista- bit će valjda dobar,
Aj, sad kreni s menon, uzmi oba kraja,
Zavrći i’ skupa da se ne razdvaja,
Okolo, okolo-kole-
Ajme kako dica oto zavrćanje vole…
A, sad ajmo skupa na siniji prinit,
Soparnik na komin sa sinije skinit…
Jen, dva, triiii… Ooopaaa…
Ne zna bidan soparnik koji ga je belaj spopa…
Eeee, pa vako,
Nije dugo tribalo jer vatra je dobra,
Da se vrili soparnik pripremi za provat,
Ma, prija vengo se razriže, vengo se razdili ,
Primazat ga vaja ujen, posut s lukon bilin.
Oto šta se ćuti u dubini sebe
Dok se nova vatra uz bije uzdiže,
Oto šta se vidi dok te prst o’ dima u očiman grebe-
To su prsti slasti šta i’ žejni jezik brez pristanka liže…
soparnik – tradicionalno jelo Poljičke republike i sela omiške zagore=> priprava:
brašno, voda, sol-umutiti dvije kore (gornju i donju) tijesta, blitvu
očistiti, oprati i staviti okomito na korijen da se ocijedi, rukohvat blitve rezati
na sitne listiće, do korijena- korijen se ne stavlja, dodati malo koromača,
soli, peršina i nekoliko sitno isjeckanih suhih smokava, sve to rasporediti
ravnomjerno po donjoj razvaljanoj kori, zatim pokriti drugom korom; obje
kore zajedno svinuti uokolo poput jednostruke pletenice da ne bi sastojci
ispali; prethodno dobro ugrijati i očistiti komin, staviti soparnik i pokriti
ga žeravom-peći oko 20 minuta, skinuti žeravu, isprašiti od luga, namazati
cijelu gornju koru uljem pomiješanim s lukom, netko doda i malo šećera.
Spremao se u vrijeme neimaštine, pa se smatra sirotinjskim jelom,mada je
danas specijalitet; sinija – drveni okrugli niski stolić ili daska na kojoj se
soparnik pripremao
Milijana Kovačević
OTAC I SIN
Na granu jasena
Djetlić doletio.
Za njim maleni,
nespretno je sletio.
Odmah je započeo
Djetlić, malenoga tata,
U otkrivanju crvića
Majstor od zanata,
Učiti sina svojega
Kako se ispravno sluša
I kako se kora buši
Želi li da crvića kuša.
Sinčić pozorno
Oca mudrog prati.
Da bi dobro živio,
Sve to mora znati.
Crvića svog prvog
Maleni iz kore izvuče.
-O divno je, divno
Kad djeca brzo uče!,
Ponosno će djetlić-tata.
A sinčić zaleprša
I baci se ocu oko vrata.
NEUMORNI LISTOVI
Mladi zeleni listovi
Na stablima trepere
Gledaju put neba
Sunce ljube, bez mjere.
A zatim svaki list hranu
Stablu svom priprema.
Za sunčanih dana, radi se.
U njih šale nema.
I kad je nebo oblačno,
nijedan list ne drijema.
Hrana se baš uvijek
U lisnoj kuhinji sprema.
Neradnom nedjeljom – isto.
Listovi ne mogu predahnuti.
Dok rade, rade, rade, rade….
Samo će nečujno uzdahnuti.
Irena Stanić Rašin
MOJ UJAK
. . .
Moj ujak ima smisla za glazbu
i baš lijepo svira na gitari,
ali pojma apsolutnog nema
kako se popravljaju stvari.
Moj ujak lijepo slika i crta,
zabavne pjesme i priče piše,
ali ga molimo: „Ujo, nemoj
nam ništa popravljati više.“
Jednom nam se pokvario toster,
ostali smo bez dvopeka milog,
eto Uje – žvrgrndl, mrndl – joj,
više nije tostera bilo.
A kad nam se začepila kada,
s bušilicom naš Ujo ulijeće,
sad nam tek kada poslužit može
ko velika tegla za cvijeće.
Kad na te-veu nestane slike,
s čekićem svojim Ujo uplovi;
odmah znamo, pomoći nema –
morat ćemo kupiti novi.
Na autu su ispala vrata;
Stiže naš Ujo, blista od sreće –
Svima je jasno da vozilo to
Pomaknuti više se neće.
S laptopom imam nekih problema,
ali pazim da Ujo ne čuje,
jer ako on dođe s odvijačem,
čitav će grad ostati bez struje!
U DUĆANU
. . .
Uđoh u dućan kupiti mlijeka,
umjesto toga mi prodaše špeka.
Zatražih pola kile salame,
za uzvrat dobih dvije plave pidžame.
Zaustih: „Molim jabuka kilu“ –
A znate što dobih? Čekić i pilu.
Mjesto banana, brašna i šljiva
Dadođe sol i paketić gljiva.
Pernicu željeh, a dobih vreću –
U dućan taj više kročiti neću.
Ljiljana Vidović
MOJ STARIJI BRAT
Nije se žalio
kad sam drečao,
kad sam cičao
i urlikao,
nije se ljutio
kad sam skičao,
kad sam cvilio,
kad sam vikao.
Pazio je
da plošku banane
ne ubacim u nos,
da mi crna kokoš
ne prijeđe preko puta,
da ne hodam unatraške,
da ne spavam bos
i da mi je uvijek
jedna čarapa žuta.
Nije prigovarao
što ga budim
prije sata,
prije pijetla
i prije zore,
nosio me tada
na leđima
i mirolovkama
hvatao
noćne more.
Bio sam njegova
rođendanska želja,
zato mi je u svemu
ugađao.
Ljeti smo se
bacakali po vodi,
rušili tuđe dvorce
od pijeska,
kopali bunare
i stavljali u njih
žabe.
Zimi smo tražili
zaleđene grabe,
malo se klizali,
malo vrištali,
malo njištali,
malo kokodakali,
od smijeha plakali.
Moj brat mi
čita misli,
i vrline i mane
mi zna.
Njegovo ime je
Noa,
ali ja ga,
oduvijek,
zovem MA.
To je polovica
riječi mama.
Volim kad se
vrati iz škole
i kad se
smije s nama.
NAŠ UČITELJ
Smijao se zarazno i često,
nogomet je igrao savršeno,
a i odbojku prilično vješto.
Imao je kosu boje ječma,
skoro do ramena,
potpuno ravnu i sjajnu
bez i jednog crvenog pramena.
Bio je viši od prosjeka,
ali niži od svakih vrata,
odjeća i obuća
u sportskom stilu,
bez znojnog mirisa,
bez trunčice blata.
Kako se osjećamo,
svaki dan je pitao
i uvijek pažljivo slušao,
totalno zanimljive
priče nam je čitao,
glinene predmete
s nama je radio,
učio nas svirati ukulele,
od lego-kocaka
neviđena čuda
gradio.
Kad smo bili neopušteni,
duboko smo disali,
malo slikali,
malo pjevali,
rečenice zahvalnosti
pisali.
Nakon školskog doručka
išli smo van,
prošetali oko škole,
ako je lijep dan,
a kad je padala kiša,
trčali smo
između kapi
dok se ne stiša.
Naš učitelj je pio
limunadu
zimi i ljeti,
jeo je samo
zdravu hranu,
na maratonu
u Ljubljani
bio je peti.
Tamo je,
na našu žalost,
upoznao savršenu
Slovenku.
Odmah je vidio
da su srodne duše,
da se luđački vole,
da ne mogu
jedno bez drugoga,
pa je zauvijek otišao
iz naše škole.
Sanja Andabaka
NEOBIČNA ŠKOLA
. . .
Kad sam bio mali
djed bi me u zoru,
vodio u školu –
školu na moru.
U toj školi uče đaci
što kažu ribe i oblaci,
koji vjetar kamo huči,
gdje opasna struja čuči
i kakvo će vrijeme sutra biti.
Sve se to može u morskoj školi naučiti.
Vi pitate:
Kakva knjiga za to znanje treba?
Samo knjiga pučine i neba!
SARMA
. . .
Izgubila je sarma kupus – odijelo,
pa zaplakala nasred stola:
„Ogrnite mi tijelo!
Iz lonca vam ne idem gola!“
„Sve mi se vidi:
i riža
i meso
i kocke špeka!
Bez kupusa nemam teka!“
Boris Nazansky
TIHO SVJETLO
. . .
Glava svijetli,
gori, trepti,
poskakuje
od vrućine
dok se tijelo
meko znoji
sve kopneći
od topline.
U tišini
kraj oltara
i u sjaju
svjetla njena
molitva se
izgovara
da bi bila
uslišena!
CVIK-CVIK!
. . .
U ruci vješta krojača
čuješ cvik-cvik,cvik-cvik!
U ruci spretna brijača
i opet: cvik, cvik-cvik!
Kada ih vični
prsti drže
njihov cvik-cvik se
čuje i brže:
dvokraki im lik
uz stalni cvik-cvik
sve putove svoje –
prereže nadvoje!
Željko Mavretić
ZEMLJINA SILA TEŽA
. . .
S vožnjom bicikla nemam muke.
Hvaliti se i ponekom forom mogu.
Vozim jednom il bez obje ruke,
a mogu ako hoću čak i bez nogu.
No jučer sam se predao Zemljinoj sili
mada znam da sam sve od sebe dao,
al ni bicikli nisu što su nekad bili,
pa sam ispred škole teatralno pao.
Uplaših se da netko vidio ne bi,
a kako se ne bih predao bolu
stisnuo sam zube i rekao sebi
da neću više biciklom u školu.
Poučen životnim iskustvom tim
sve mi češće misao navraća
i sanjam svojim srcem svim
o vozilu nekom na četiri kotača.
PLETENICE NJENE
. . .
Nije važno u kojoj klupi sjedim
nije mi bitno ni tko je pored mene,
važno mi je samo da Inja sjedi ispred
i da ja gledam u pletenice njene.
Ne bi bilo dobro da dijelimo klupu,
jer ja ne bih baš pazio na satu.
Zbog stalno okrenute glave prema njoj
dobio bih teške bolove u vratu.
Zato je ovako ipak za mene najbolje
svojim osobnim čuvarom može me zvati.
No to će neko vrijeme biti moja tajna,
pa za sada ona još ne mora ni znati.
Danijela Pavlek
TIK TOK INSTA SHAKE
10 selfija sa svojim psom
150 fotki s nekom grimasom
5 videa s ekipom iz razreda
(Napući usne dok nitko ne gleda)
Još 5 videa dok plešeš i pjevaš
Par fotki kako u školi zijevaš
10 selfija s frendovima iz kina
5 dok isprobavaš odjeću, iz kabina
10 dok jedeš nešto vrlo nezdravo
(Ali da pritom izgledaš mršavo)
1 kopija novog videa tvog idola
200 snapova prozora, poda, stola…
10 fotki s BFF dok šećete ulicom
1 selfi s kavom i novom šalicom
Min 6 sati gledanje tuđih videa
Začiniti sve s podosta klišeja
Pa miksati dugo, predano i često
Dok u društvu tražiš svoje mjesto…
Samo ne zaboravi da sve te objave
Nisu recept koji te vodi do slave
I da se ne moraš svijetu dokazivati
Tako što ćeš stalno sebe objavljivati
Jer dok gradiš život na ekranu
Stavljaš pravog sebe na stranu
Popularnost je vrlo prolazna stvar
Nemoj zbog nje izgubiti svoju čar
Ne budi još jedna u nizu selfie glava
Dok iza ugašenih ekrana živi istina prava!
KROKETI OD PITANJA
. . .
U loncu miksati do željene čvrstoće
Pa panirati i pohati do potpune jasnoće
Svu tonu pitanja koja te gnjave i muče
Kroketi su ovi tu da nešto zaključe.
A zašto ja nemam bolji mobitel
Zašto za praznike ne možemo u hotel
Zašto moram u krevet tako rano
Zašto u školu ne smijem nositi poderano
Zašto ne smijem ići na prespavanac
Zašto je za mene opasan svaki stranac
Zašto već sad nemam veći džeparac
Zašto sam baki još mali školarac
Zašto se mojoj simpatiji sviđa netko drugi
Zašto mi se ne posreći kao Pepeljugi
Zašto moram učiti nebitne stvari
Zašto mi škola slobodno vrijeme kvari
Zašto je povrće zdravije od grickalica
Zašto bubuljice izbijaju posred lica
Zašto ne mogu imati Instagram profil
Zašto se mami ne sviđa moj modni stil
Zašto su neki profesori tako strogi
Zašto je toliko važno reći NE drogi
Krokete ove odraslima posluži
I za probleme se razne njima potuži
Jer ako hrskate odgovore zajedno
Tvoje znatiželjno srce bit će manje žedno.
Iva Dužić
MAMINA LJUBAV
. . .
Ti si moje sunce
zlatnožuta kuglica
Duga ti si mamina
svih mogućih bojica
Proljetna kišica
što kucka nam tiho s krova
Ti si ostvarenje
svih maminih snova
I nebo si, noćno platno
posrebreno zvjezdicama
Ti si more zaigrano
tkano modrim perlicama
Simfonija cvrkuta
što grli planetu
Ljubav ti si mamina,
najveća na svijetu!
Jurju, 2009. g.
KAKO SE JEDU PALAČINKE
. . .
Palačinke su najbolje kada lete.
Kada ih tata baci do stropa.
Kakvo god da je punjenje
fino se tope
u ustima punima
hihota.
Andrijana Grgičević
Profesor E. Lampić
(stručni osvjetljivač osjetljivih i
neosviještenih pitanja)
SVJEKLO
Svakog mori dvojba: svijetlo ili svjetlo?
Složit ću vam misli, štono bi se reklo.
Problem što se javlja: je ili ije,
ne treba nas gnjavit sve dok sunce sije.
Al kad ono usne na zapadu mekom,
potreba se javi za rasvjetom nekom.
I u mraku shvatiš – K je dobar izbor:
Ne brine za dvoglas, nije trom, a ni spor.
Zamisli, noć padne dok se lijepo igraš,
„SvjeKlo!“ vikneš, a K pucne ko prekidač.
A na ikavici reći ćemo sviKlo,
Svako južno dijete već se i naviklo.
Profesor P. Glasnić
(prvi tenor zbora i vozač motora)
OGROVNO
Zašto je ogroVno bolje nego ogromno?
Profesor će Glasnić pojasniti podrobno.
„Vidite, dakle, slova V vrhunce –
produljit se daju da taknu i sunce.
Tako i stvar silna u visinu stremi.
A slovu su M vrhovi zatvoreni,
i ne mogu rasti, već na tlu tek predu.
OgroVno je, dakle, potpuno u redu.“
Nikša Krpetić
KAD NAJEDNOM PLIMA
…Kad najednom plima…
zagori mi rima.
U brodu je strk,
galama i frk.
Šime zgrabi ost‘
oće plimu bost.
Jure veslo diž
i spašava mriž.
Mačak na mul skoč,
prolije nan toč.
Napravi vješt zib
i zgrabi sve rib.
Pobigne u Get,
velika je štet.
Tad oseka dođ,
rimu mi oglođ.
Tovar sve to sluš,
aj se igrat, ćuš!
BACIO RIBAR
Bacio ribar udicu u more.
Provirila pirka – neće ni da dirka.
Provirio glamac: „To je stari znanac.“
Provirila skuša:“Neka on to kuša.“
Provirila gira:“Opet nemam mira.“
Provirila trlja:“Stari opet brlja.“
Provirio oslić:“Zalud mu je poslić.“
Provirila sipa – oko mamca đipa.
Provirio pic, pita jel to vic.
Privirio špar:“Ne želim taj dar.“
Provirio list:“Ča ću ješku ist?!“
Provirio knez:“Ukus je bez vez.“
Provirio šnjur:“Dobit će po tur.“
Jurca pospan pauk – začuje se jauk.
Tomislav Zagoda
TAKVA SAM KAKVA SAM
Imam krive zube i krive noge,
klempave uši i velik nos,
ali zato sam kratkovidna,
kosa mi se brzo masti,
na obrazu mi raste madež,
sličan krasti.
Usprkos mom blijedom pigmentu,
nisam ženska sklona sentimentu,
ne volim ljubiće ni drame,
već kad glavni junak
stavi pljucu na rame.
Nemam dara
za prirodne znanosti,
više me privlače banalnosti,
u biologiji mi je draža svinjska mast,
nego jajoliki kloroplast.
Pišem užasne sastavke i eseje,
ne leži mi nijedna književna vrsta,
poezija ili proza,
uvijek me hvata ista groza,
a od gramatičkih pravila
skroz sam poplavila,
nateko mi jezik
i skoro sam se udavila.
Zdrave hrane piramida
visi s mog zida,
ali u obrnutom smjeru
i ja joj određujem mjeru,
pa tako najviše jedem čokolade,
pite, štrudle, torte i rolade,
odmah potom slijede češnjovke, krvavice i kulenove
seke,
pa janjetina i teletina ispod peke.
Izbjegavam povrće koliko god mogu,
a to je skoro sto posto, hvala Bogu!
Celer mi dođe kao u grlu geler,
a bilje mi cvjetno,
na raspoloženje djeluje štetno.
Povrću u inat,
nikada više neću jesti špinat!
Sleđa izgledam kao kontrabas,
a sprijeda kao kontrabas,
uglavnom sa svih strana izgledam isto,
i za to mi se fućka čisto.
Po cijele dane ništa ne radim,
već se samo izležavam.
I, eto, dragi moji,
takva sam kakva sam,
ali se jednostavno obožavam.
KAKO SE NE PIŠE LJUBAVNA PJESMA
Ne valja reći,
padao je gust snijeg,
a ja sam te gledao kroz prozor
i nije mi se izlazilo
na to grozno nevrijeme.
Još je gore dodati
da si jeo kekse
i da su mrvice padale
po tvom gustom sagu
dok si gledao promrzlu dragu.
Ne valja reći,
osjećam nešto prema tebi,
ali ništa veliko
i trajno…
Ili reći, volim te,
ali više sam volio Saru.
(To je stvarno očajno.)
Ne valja reći,
sretan sam s tobom,
na ljestvici od jedan do deset,
sretan sam za čistu peticu.
Nikako ne valja reći
da si joj svirao na gitari
najljepše ljubavne pjesme,
a da je ona upitala
znaš neku brzu.
Ne valja reći
da su dvoje šetali
pješčanom plažom,
da ga je ona držala pod ruku,
i okretala prema njemu svoje divno lice,
a da su njega strašno napuhavale prokulice.
Ne valja reći,
da joj je on otvorio dušu
i rekao da je voli
kako nikada više nikoga voljeti neće,
a da je ona odmahnula,
ma to kažeš bez veze.
Ne valja reći,
da je ona živjela u susjedstvu
i da je svirala Mjesečevu sonatu,
dok je on u svojoj sobi
grickalicom sjekao nokte.
Nikako, ali baš nikako,
ne valja pisati ljubavnu pjesmu,
ako u njoj ne pada gust snijeg,
a dvoje se ne ljube
pod uličnom svjetiljkom.
Književnost i dijete 1-2, 2024.