Andrej Kozina, magistar je edukacije kroatologije i filozofije, rođen 1. srpnja 1997. godine u Rijeci. Član je Društva hrvatskih književnika od 2026. godine te Matice hrvatske od studentskih dana. Živi u Zagrebu. Godine 2025. objavljuje zbirku poezije „Golovanje hladnog sunca“ u izdanju Despot infinitusa. Debitanstki roman „Goli u svjetlu odjevenih“ predstavljen mu je u emisiji Suvremena hrvatska proza Irene Matijašević (Treći program hrvatskog radija) te na portalu Miljenka Jergovića Ajfelov most gdje su mu objavljeni još i kratka priča te poezija. Poeziju još objavljuje i u Balkanskom književnom glasniku te prozu u časopisu Alternator i na portalu Jelene Zlatar Gamberožić Čitaj mi. Filmski je kritičar časopisa Hrvatski filmski ljetopis te književni kritičar portala Suvremenik. Redatelj je i scenarist kratkometražnih filmova i spotova. Stilski je obilježen spojem modernističke misaone discipline (Marinković, Krleža) i suvremene fragmentiranosti pri čemu se stalno otvara prostor za sumnju, nelagodu i etičko propitkivanje vlastitih odluka te se poetski konstruira na mjestu susreta filozofije, sna i osobne povijesti, čime autor stvara osebujan te teško usporediv izraz u suvremenoj hrvatskoj književnosti.
Knjige
1. Kozina, A. (2025). Golovanje hladnog sunca. Despot Infinitus.
IZBOR IZ DJELA
IZ ZBIRKE “GOLOVANJE HLADNOG SUNCA“:
ŽIVOTNA
Prvo smo slika
Potom, zvuk
Onda smo slova
Pa riječi…
Rečenice, zarezi i dvotočje
Te na koncu; točka.
DANAS GROBLJE, NEKAD KOSTI
Da mi je kod mlina zastati
Uza rijeke života prosuti suze
Za svim danima što bili smo
Potrošili, na Druge
Možda te vidim, na tom putu
Novu, čistu, golooku
Pa ti mahnem da se sjetiš
Što bijasmo, ljeti
Bar će brašna od suza da bude
Hrane; mami; tati – ljudima; Kuge
MOLIM TE! UČINI ME BUDNIM ZA STVARANJE
Molim te učini me budnim za Stvaranje
Kraj je blizu osjećam ga; zadah smrti na vratu
Tijelo će da popušta, znam
Siluj ga! da izdrži
I kada um mi krvari, neka nikad ne zašuti
Kada kosti se i raspadnu, neka u “položaju pisanja“ i umru
A moje nalivpero, neka mjesto cvijeća čuva moj Grob
Na njem će da se mole moje Riječi
Moja djela
Kojih uvijek je bilo, premalo
I dok podno zemlje mislim pitam se,
Hoće li moj pisaći stroj, baciti?
Trebao li sam, više “pisati“ a manje “živjeti“.
Jer “život“ za me je Pisanje.
Tako vraćam Dug zvijezdam.
ŠETNICA UZ MORE
(Ivanu Gržanu)
Dodir, na dječačkim nogama; nevin i iskren a opet nekako
Čvrst; živ i poetičan. Isti se tako brine da ne padnem a
moje malo a nezgrapno tijelo, ne zgnječi um koji se tek
formira a koji od planeta postati će, galaksije
On je svega toga, nekim čudom, bio svjestan dok bio tek
sam prašina potencije planeta.
Koliko samo danas žalim da nisam mogao biti sve ono
što sam sada dok njegove noge i pluća još su krojila
izračun svijeta, ogib svjetla. I da se život baš tako nekako
nezgrapno našalio kada me učinio njegovim unukom a
ne prijateljem istih godina koji će da ga razumije, cijeni i
“vidi“ ne samo “gleda“. I sve te boje; sav taj dojam nekako
više u meni danas žive od samog njega – kao i Oliverov
koncert na kojem bio sam kao dijete, posvema mali,
više kroz osjećaje nego boje; jer svaki ton – nosio svoju je
nijansu. Teret titranja, teret tišine.
Oči djeteta ne vide prolaznost. Samo trenutnost; da bar
tada, nisam bio dijete. Ili barem da sam znao cijeniti
ga više dok bio je uz mene; danas eto kada stignem
i pobjegnem od života u mirnoću posjetim njegovu
posljednju kuću; duboko pod zemljom kojoj na vratima
koja se ne otvaraju, piše njegovo ime, i moje prezime –
tamo nema ičega, doli uspomena.
I opet bih da sam dijete; ma da oduvijek želio sam stariji
biti – i opet bih tom šetnicom, uz njega; čak i da ga ne
razumijem, samo zbunjeno u sreći gledam; samo bih da
traje, potraje i teče – ta Naša uspomena kojoj uvijek vraćati
ću se jer more opet gledam.
I barku za koju kategorički tvrdio sam da je neću preuzeti
već ću je djeci pustiti na dar; učim razumjeti i slušati. Kao
i jesti pomidore, koje dok drugi obrađivali su vrt – ne ja;
nisam imao okusiti potrebe.
GOLOVANJE HLADNOG SUNCA
Sjedim pred krošnjom Ja
Postavim si pitanja dva
Prvo odgovori mi “da“
Drugim, bez odgovora osta “tad“
Čemu ljubav kada dovoljan si Sam?
Pitah Sebe ponovno “sad“
Ta srce i duša ti mirni
Čemu ljubav kada dovoljan si Sam?
Odgovor mi nije lak
No neka otkucava mu sat
Kuca sat, prsni mi koš jak
Dok noć usnivam dan
Vidjeh vilu do potoka
Kako goluje u vodi, mjesečine dar
Ostah bez krošnje
A pod drvetom Star
Sretni joj obrazi rumeni
Kosa; od vode, do poda
Pleše pod suncem noći
Ples Slobode i Roda
Veliki su ljudi, gromoglasno započeh
Tražili od vračeva i vila, dar
U obliku poruke, odgovora čar
Čuh me ona, doplesah
Mokro joj tijelo ogrta tkanje
Gledah me osmijeha
Da propiše, moje stanje
Pitanje moje čuh, bez da joj riječam
Pa joj osmijeh učini luk
Na licu tom mokre sreće
Što obasja noć sluh
Kaže vila, puna zraka
Čemu ljubav kada dovoljan si Sam?
Sam znade da voli hir?
Takovi voli zbir
Nečiji zvir
Ta kad ogoli Sam “Samo“
Osta mu zbir
Sam voli Samo
Vezom je živ
Drugo samo voliti će, jer samo zna
A dva će samca,
Da čine “par“
Pitah vilu, trezveno
Hoćeš biti Moj san?
Da samo, Samcu budeš dar
Ostalo povijest je, obitelji stvar
Što djeca pričaše
Samoće je čar