Mala knjižnica online


    Prema izboru uredništva donosimo ciklus pjesama Joje Ricova objavljen u knjizi “Mirotvorac kozmosa” koju je priredio Cvjetko Milanja. Knjiga obuhvaća radove iz desetak autorovih zbirki, od prve zbirke “Jesenas i danas” (1954), koju je izdao zajedno s Tinom Ujevićem, do njegovih radova i zbirki nastalih do 2010. Ricov svojom poetikom ne pripada niti jednoj pjesničkoj grupaciji, iako je naraštajno podudaran s pojavom krugovaša, a i s njihovim poetičkim supstratom. Po naglašenom buntovništvu, po po angažiranju svoje privatne sudbine u ideološku uvjerljivost svojih pjesama, po borbi za tzv. hrvatsku pravicu i za njezine društvene, slobodarske i samosvojne značajke, Ricov se odvaja od svoje generacije, koja je redovito i nepravedno potiskivala na rub pjesničke matice. Tematski je sav u znaku povijesnoga usuda Hrvatske, zla i nepravde, u kriku i grču, u lamentaciji i inkantaciji. Također, pisao je i čakavskim dijalektom. Općenito govoreći, Ricov stalno diže svoj pjesnički glas protiv različitih oblika represije, a to će se dobro vidjeti i u ovom izboru iz njegova pjesničkog opusa.

     

    Joja Ricov

    Mirotvorac kozmosa
    Izbor iz poezije

    Priredio
    Cvjetko Milanja

     

    NIJEMA NARIKAČA
    (1950–1955)

     

    NIKADA

    Rekao je “zbogom”
    Na pragu  – 
    Više ga nisam vidio.

    Srednji stas, rumenih obraza –
    Nisam ih više poljubio.

    Ruke –  kora u masline – 
    Više me nisu milovale.

    Ramena –  široka uzglavlja – 
    Nisu me više nosala.

    Znao je more i masline:
    Moj otac bio je ribar.

    *

    On je rano ustajao 
    Golubove mi donosio,
    On me je moliti učio 
    Ruke mi grijao,
    On mi je krevet toplio – 
    Nitko me nije tako volio.

    Moj otac imao je oštru bradu

    *

    K njemu su često dolazili – 
    Više se nisu navratili.

    Mog oca ribe su pojele,
    I ja ih zato mrzim.

    Deset mi je godina bilo 
    Više ga nisam vidio.

    Rekao je: zbogom 
    Mislio: doviđenja 
    Bilo je –  nikada.


    1951.

     

    ELEGIJA MRTVOG RIBARA

    Volio sam pepeo ognjišta 
    U sivom letu golubova.

    Pamte me čežnje 
    U kruni zelenih obzorja 
    I nade razasute 
    Po mrežama od soli.

    Tajnu sam svoju otkrio 
    Nijemim dubinama.

    Krv zora prosinačkih 
    Čuje još mukli izdisaj 
    U kriku gladna galeba.

    Svjetioniče crveni 
    Moja se kosa uspavala 
    U njedrima slanih voda.

     

    NEKADA

    Mojoj Naranči

    Razbismo okvire – 
    Slika je bila od sna.

    Imala je neba i pličine 
    Imala je labuda od pjene – 
    Slika je bila od sna.

    Tražim je katkada žalima 
    I čekam daje vrate lastavice

    Umrla je s travama.

     

    DÚGA

    Marisi Cimadori

    Glasu obješen u zráku 
    Neizmjeran ovaj prostor tobom oboj 
    Pratiš me nijemi pogrebni ritme 
    Dana svježih u sjećanju 
    Jeko zakopana u obali 
    Licem u planinu
    Slika si krvi razlivene uzduž mora 
    Zora polomljenih krila moja

    Rana u cvatu.

     

    NOKTURNO

    Nebo je ispilo oči žute djevojčice 
    Zaljevima ribă

    I sada jedrī iznad livadâ.

     

    EVA

    Evi Friedländer

    Stablo pati
    Vječni izazov ulică
    Snježni anđele bluda u
    Večeri koja me okružuje ženo
    Vjenčana u lepeze krajolika natovarena
    Krvlju

    Jezero čarolije sutona

    Nijema šuma izgovara tvoje ime uspavanka 
    Utvaro ljubavi

    Bujica
    Bujica bivam vodoskok za 
    Tvoje oči varke ženo koju 
    Živim
    Ženo koju dozivam koje 
    Istrčala sjena iščezava u suncu…

     

    DRHTI PROLJEĆE

    Za predgrađe uz cestu koje 
    Izlaže danas bijelo tjeme suncu

    Za mlado stablo što bilježi svoju sjenu s našim izduženim 
    Koracima na crnom drumu svijetla je 
    Ova nedjelja jedre blagodati nógu

    Ta mladost rijeke nabujala u letu

    Vjetar se vraća golu krajoliku ususret i nosi 
    Sánke ptică

    Za modru pticu usnulu u snijegu izdužilo se 
    Jutro
    Izlomila se 
    Put

    Drhtī proljeće.

     

    SRPANJSKA NOĆ

    Skamenile se kuće i dimnjaci i vode 
    I stoje

    I semafor nad prugom slavoluk 
    Lokomotive na ulazu u grad 
    I zvona u daljine a plamsa

    Večernjica i gori svijetli Mars 
    I vrhovi i njive

    Ispružen i miran
    Mače neba izloženo mjesecu zirka 
    Veliki Medvjed preko ulaštenih rešetaka kao
    Da čuva grăd

    A gorē vitki jablani i drumovi i rijeka

    Užgana u plavetilu 
    Sjedinjena s mjesecom plamsa

    Moja duša.

     

    SINOĆ NAD ZADROM

    Nad rijekama 
    Nad lokvama 
    Nad sudbinom torera 
    Stražare oblaci bdijenja 
    Nad zemljom padanja i zrenja

    Nad psovkama i mramornim oltarima
    Nad pješčarama i psima
    Nad mrtvim Kristom iz Nazareta

    S brdă i udoljă
    Oblaci su htijenja 
    Nad repom guštera 
    I čeljusti panteră

    Ptice od rose 
    I pamučna vretena

    Oblaci nose pejzaž rudokopă 
    I glasove svijećă 
    Bubanj iz pakla 
    I zmijski ujed neba

    Rame nosača 
    I zavjete ranjenih
    Pjesme mornară i napuštenih žena 
    Kletve i opijela
    Oblaci prte zanos ljubavnika 
    I suze prosjaka
    Korake izmorenih 
    I zavist pigmeja
    Obrede i slutnje od Anda do Pirineja

    Nogavicu grobara 
    I romance predvečerja

    Oblaci će puknuti od tereta

    Sinoć nad Zadrom 
    Noćas sred Marseillea 
    Oblaci se tope u obilju željă

    Djeca sunca 
    S odjećom od perja

    Dajte im smirenja.

     

    MOLITVA JUTRA

    Od mržnje u zglobu 
    Od ovog bjesnila krvi 
    Neumoljive šutnje neba 
    Propinjemo se u noći i u dane 
    Zatrovane prisustvom mrtvih:

    Zemljo, milo sjeme,
    Prolistaj kruhom ljubavi 
    Na mojim otocima sunca.

     

    BILO ZEMLJE HRVATĀ

    Ivanu Meštroviću

    Rastvorit ću psalam nad Dinarom 
    Za ženu što i mrtva osvaja 
    Za ljubav probodenu 
    Za neukrotivo bratstvo rijekă i žilă

    Zemljo rastvori muk.

    U ovom koritu dana kujem 
    Trostruki jauk u

    Tvoju utrobu kamena.

     

    NIJEMA NARIKAČA

    Razapet između neba i pučine 
    Bdije moj dan nad uzdasima zemlje 
    Nad ureknutim plačem žene u crnu planinu. 
    Sunce, nijema narikačo,
    Svijet silazi niz plamenu rijeku u ishodište. 
    Ti si moj blizanac.
    Ti si moj prvi nepriznati brat.
    Naša povijest ide u susret plemenu ribă.

     

    Više o autoru: http://dhk.hr/novosti/detaljnije/preminuo-joja-ricovhttps://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=52805

    Više o priređivaču: https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40821


    Naručite ovo izdanje:

    Izdanje: Mala knjižnica online