Prema izboru uredništva donosimo ciklus pjesama Joje Ricova objavljen u knjizi “Mirotvorac kozmosa” koju je priredio Cvjetko Milanja. Knjiga obuhvaća radove iz desetak autorovih zbirki, od prve zbirke “Jesenas i danas” (1954), koju je izdao zajedno s Tinom Ujevićem, do njegovih radova i zbirki nastalih do 2010. Ricov svojom poetikom ne pripada niti jednoj pjesničkoj grupaciji, iako je naraštajno podudaran s pojavom krugovaša, a i s njihovim poetičkim supstratom. Po naglašenom buntovništvu, po po angažiranju svoje privatne sudbine u ideološku uvjerljivost svojih pjesama, po borbi za tzv. hrvatsku pravicu i za njezine društvene, slobodarske i samosvojne značajke, Ricov se odvaja od svoje generacije, koja je redovito i nepravedno potiskivala na rub pjesničke matice. Tematski je sav u znaku povijesnoga usuda Hrvatske, zla i nepravde, u kriku i grču, u lamentaciji i inkantaciji. Također, pisao je i čakavskim dijalektom. Općenito govoreći, Ricov stalno diže svoj pjesnički glas protiv različitih oblika represije, a to će se dobro vidjeti i u ovom izboru iz njegova pjesničkog opusa.
Joja Ricov
Mirotvorac kozmosa
Izbor iz poezije
Priredio
Cvjetko Milanja
NIJEMA NARIKAČA
(1950–1955)
NIKADA
Rekao je “zbogom”
Na pragu –
Više ga nisam vidio.
Srednji stas, rumenih obraza –
Nisam ih više poljubio.
Ruke – kora u masline –
Više me nisu milovale.
Ramena – široka uzglavlja –
Nisu me više nosala.
Znao je more i masline:
Moj otac bio je ribar.
*
On je rano ustajao
Golubove mi donosio,
On me je moliti učio
Ruke mi grijao,
On mi je krevet toplio –
Nitko me nije tako volio.
Moj otac imao je oštru bradu
*
K njemu su često dolazili –
Više se nisu navratili.
Mog oca ribe su pojele,
I ja ih zato mrzim.
Deset mi je godina bilo
Više ga nisam vidio.
Rekao je: zbogom
Mislio: doviđenja
Bilo je – nikada.
1951.
ELEGIJA MRTVOG RIBARA
Volio sam pepeo ognjišta
U sivom letu golubova.
Pamte me čežnje
U kruni zelenih obzorja
I nade razasute
Po mrežama od soli.
Tajnu sam svoju otkrio
Nijemim dubinama.
Krv zora prosinačkih
Čuje još mukli izdisaj
U kriku gladna galeba.
Svjetioniče crveni
Moja se kosa uspavala
U njedrima slanih voda.
NEKADA
Mojoj Naranči
Razbismo okvire –
Slika je bila od sna.
Imala je neba i pličine
Imala je labuda od pjene –
Slika je bila od sna.
Tražim je katkada žalima
I čekam daje vrate lastavice
Umrla je s travama.
DÚGA
Marisi Cimadori
Glasu obješen u zráku
Neizmjeran ovaj prostor tobom oboj
Pratiš me nijemi pogrebni ritme
Dana svježih u sjećanju
Jeko zakopana u obali
Licem u planinu
Slika si krvi razlivene uzduž mora
Zora polomljenih krila moja
Rana u cvatu.
NOKTURNO
Nebo je ispilo oči žute djevojčice
Zaljevima ribă
I sada jedrī iznad livadâ.
EVA
Evi Friedländer
Stablo pati
Vječni izazov ulică
Snježni anđele bluda u
Večeri koja me okružuje ženo
Vjenčana u lepeze krajolika natovarena
Krvlju
Jezero čarolije sutona
Nijema šuma izgovara tvoje ime uspavanka
Utvaro ljubavi
Bujica
Bujica bivam vodoskok za
Tvoje oči varke ženo koju
Živim
Ženo koju dozivam koje
Istrčala sjena iščezava u suncu…
DRHTI PROLJEĆE
Za predgrađe uz cestu koje
Izlaže danas bijelo tjeme suncu
Za mlado stablo što bilježi svoju sjenu s našim izduženim
Koracima na crnom drumu svijetla je
Ova nedjelja jedre blagodati nógu
Ta mladost rijeke nabujala u letu
Vjetar se vraća golu krajoliku ususret i nosi
Sánke ptică
Za modru pticu usnulu u snijegu izdužilo se
Jutro
Izlomila se
Put
Drhtī proljeće.
SRPANJSKA NOĆ
Skamenile se kuće i dimnjaci i vode
I stoje
I semafor nad prugom slavoluk
Lokomotive na ulazu u grad
I zvona u daljine a plamsa
Večernjica i gori svijetli Mars
I vrhovi i njive
Ispružen i miran
Mače neba izloženo mjesecu zirka
Veliki Medvjed preko ulaštenih rešetaka kao
Da čuva grăd
A gorē vitki jablani i drumovi i rijeka
Užgana u plavetilu
Sjedinjena s mjesecom plamsa
Moja duša.
SINOĆ NAD ZADROM
Nad rijekama
Nad lokvama
Nad sudbinom torera
Stražare oblaci bdijenja
Nad zemljom padanja i zrenja
Nad psovkama i mramornim oltarima
Nad pješčarama i psima
Nad mrtvim Kristom iz Nazareta
S brdă i udoljă
Oblaci su htijenja
Nad repom guštera
I čeljusti panteră
Ptice od rose
I pamučna vretena
Oblaci nose pejzaž rudokopă
I glasove svijećă
Bubanj iz pakla
I zmijski ujed neba
Rame nosača
I zavjete ranjenih
Pjesme mornară i napuštenih žena
Kletve i opijela
Oblaci prte zanos ljubavnika
I suze prosjaka
Korake izmorenih
I zavist pigmeja
Obrede i slutnje od Anda do Pirineja
Nogavicu grobara
I romance predvečerja
Oblaci će puknuti od tereta
Sinoć nad Zadrom
Noćas sred Marseillea
Oblaci se tope u obilju željă
Djeca sunca
S odjećom od perja
Dajte im smirenja.
MOLITVA JUTRA
Od mržnje u zglobu
Od ovog bjesnila krvi
Neumoljive šutnje neba
Propinjemo se u noći i u dane
Zatrovane prisustvom mrtvih:
Zemljo, milo sjeme,
Prolistaj kruhom ljubavi
Na mojim otocima sunca.
BILO ZEMLJE HRVATĀ
Ivanu Meštroviću
Rastvorit ću psalam nad Dinarom
Za ženu što i mrtva osvaja
Za ljubav probodenu
Za neukrotivo bratstvo rijekă i žilă
Zemljo rastvori muk.
U ovom koritu dana kujem
Trostruki jauk u
Tvoju utrobu kamena.
NIJEMA NARIKAČA
Razapet između neba i pučine
Bdije moj dan nad uzdasima zemlje
Nad ureknutim plačem žene u crnu planinu.
Sunce, nijema narikačo,
Svijet silazi niz plamenu rijeku u ishodište.
Ti si moj blizanac.
Ti si moj prvi nepriznati brat.
Naša povijest ide u susret plemenu ribă.
Više o autoru: http://dhk.hr/novosti/detaljnije/preminuo-joja-ricov; https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=52805
Više o priređivaču: https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40821
Naručite ovo izdanje:
Izdanje: Mala knjižnica online