Čapalija Marina
Biografija
Marina Čapalija rođena je 1965. na Velom Drveniku. Diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru. Živi i radi u Splitu. Objavila je jedanaest zbirki čakavske poezije Škoj o’ driva (1995.), Paver sriće (1996.), Umorena moren (1999.), Lemozina srca (2000.), Prtin pute i gren (2003.), Jazikun tic (2006.), Drivo brez škoja (2009.), Sve ča je san (2011.), Ispotiha (2013.), Tići popili jutro (2016.), I lito i svitlo (2021.), knjigu za djecu Zloćun Pločun – priče o djevojčicama i oblaku (2011.) i kratki roman (S)ričući (2014.). U prosincu 2015. objavljena je pjesnikinjina monografija Valjat će mi hodit.
Skladatelj Petar Bergamo uglazbio je sedam naslova iz njenih prvih zbirki u formi madrigala pod nazivom Spiriti eccellenti (1998.). Na rodnomu je otoku pokrenula biblioteku Drveniški libri u kojoj je objavljeno pet knjiga poezije i proze zavičajnih autora, a zapisala je i priredila filološki rad na razlikovnoj gramatici i rječniku drveničkoga mjesnoga govora. Kao autorica zastupljena je u antologijama Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća, Mali izbir trogirskog pjesništva, Hrvatsko pjesničko biserje i časopisima Hrvatsko slovo, Vijenac, Zadarska smotra, Književna Rijeka i dr. Prema prozi (S)ričući snimljena je 2016. istoimena radiodrama redateljice Stephanie Jamnicky, izvedena na 3. programu Hrvatskoga radija. Prema njenim stihovima nastala je emisija Ars acustica Okolo, naokolo, u Franke Meštrović, izvedena više puta na 3. programu Hrvatskoga radija. Pjesme su joj prevedene na bugarski i objavljene u međunarodnom časopisu Znaci te u četirima antologijama slavenske poezije u izdanju Slavenske akademije književnosti i umjetnosti, čija je članica. Zbirka Prtin pute i gren bila je nominirana za Nagradu Tin Ujević 2003. godine. Na 12. Međunarodnom festivalu poezije „Slavenski zagrljaj“ (2018.) u bugarskom gradu Varni dobila je Posebnu nagradu za cjelokupno stvaralaštvo.
Izbori iz djela
Sve je mir. Mir je sve.
„Kako na nebu, tako i na zemlji“, sjetila se zemlje,
ona koja je bila nebo. Čeznula je nebo, ona koja je bila kaljuža.
Loptica blata izbačena iz svog zemaljskog ležaja, lišena travke i vode.
Bez sjemenke što se zaokrene prije nego što proklija u klicu.
Mirovati, mirovati zlatnim snom. U dodiru s vodom uzjoguniti se, proklijati,
zazelenjeti se, izrasti u biljku, izrasti u novo sjeme.
I ponovno mirovati. Mir je sve.
Ispotiha, 2013.
Ispotiha
izadana
izarana
ponase dohodu
legati na dušu
izvanjaci iz kulfa
pun mene
nagrnili
dalečina
imena
nima
Gozdena vrata
ta gačica
ne oklapa
duhoperi rič
rasplantajen
tišinu
Ispotiha, 2013.
Bijahu na početku.
Na početku bijaše misao, mislila je. Riječ je tek nesporazum.
Na početku bijaše nebo, mislila je. Na početku bijaše voda, mislila je.
Riječ je tek nesporazum. Jezik je nastao da bismo se prestali razumjeti.
Dok piše, ne govori, a ipak govori. Kad ne piše, šuti, a ipak govori.
Koji put i vrišti, a usne su joj zatvorene.
Kad napiše, ne razumiju je, ne znaju njezin jezik.
Kad kaže, ne razumiju je, ne shvaćaju značenje riječi.
Ne voli govoriti. Voli kazivati. Neke bi glasove mogla uvijek slušati,
i kad nisu riječi.
Neke bi znakove mogla uvijek prepoznati.
Ispotiha, 2013.
Grišna ću žena bit
Ka budeš sta uza me
vas tepal i mučaljiv
zavonjat će cili svit
zaboravit ću sve užance
i predike
i svece
i paklene sile
i Božje jagance
i žena ću
žena ću grišna bit
Ka buden stala uza te
misec će vuć me tilu tvomen
zvizde će drćat plamne
i bit ću grišna žena
u ruke tvoje drage
ka tica uvaćena.
Paver sriće, 1996.
Kameni oblak otoka
Kad ih je Zloćun Pločun ponovno vidio, gazile su daleko od kuće sigurnim malim koracima. Nikad do sad nije vidio takve putiće i toliko naslagana kamenja. I gradić iz kojeg su došle sagrađen je od kamena, visoke su se kuće s čipkastim prozorima stisle na otočiću između dva mosta. Stanovnici gradića s ponosom su govorili da je njihov grad Kamena Ljepotica. I bio je …
Ali ove kamene mreže u kojima su nestajale! Podsjećale su ga na labirint njegova nebeskog otoka. Tko li je naslagao to sivo kamenje tako da istovremeno otkriva i sakriva stabla i zemlju, nebo i ptice? Tko li je okamenio vrijeme i oblake?
„Koliko još do Malog Sela?“ pitala je Domina Mina.
„Vidiš li crkvicu na brdu?“ objašnjavala je teta: „Lijevo od crkvice je Malo Selo.“
Mala Tratinčica se umorila i jedan dio puta nosile su je malo mama, malo teta.
Zloćun Pločun je posjetio crkvicu na brdu. Ona nije imala zvonik ni velika zvona kao crkva u mjestu. Mogao se bez straha iznad nje smjestiti. Gledao je otoke u moru lijeno opružene kao oblake.
Uskoro su se počele spuštati prema ostatcima kamenih krovova. Pod prvim od tih nekadašnjih krovova rodila se mamina i tetina baka, bakina mama. Sve su četiri dotaknule zidove. Teta je opet nešto odšutjela. Zaustavila se na nečemu za što je rekla da se zove gustirna i da je vrlo važna za život na otoku jer se u njoj skuplja kišnica.
„Je li kišnica kiša?“ pitala je Domina Mina.
„Da, kišica-pišica. Kišnica-pišnica-mišnica-tišnica! Poda-boda-moda, oblakova voda! Vodica-podica-rodica-bodica. Domica-Pomica!“ škakljala ju je.
Mama je fotografirala gustirnu, bez njih i s njima.
„Tko zna je li uhvatila moju sjenu?“ znatiželjio se Zloćun koji je naglo porastao u svojim očima otkad je čuo da se u gustirni skuplja kišnica.
„Gustirna je kameni oblak otoka“, htio je zagrliti tetu nakon tih riječi, ali je znao da bi je smočio pa je radije razvukao svoju sjenu i sjenom zagrlio gustirnu i sve na njoj.
„Zloćun Pločun?“ upitala je Mala Tratinčica.
„Pomašite mu“, predložila je mama.
Mahale su mu cijelim putem dok su se vraćale kući.
Izbjegavale su široke putove čije su kamene ograde bile srušene da bi one limenke na kotačima imale mjesta za jurnjavu u oblacima prašine.
Zloćun Pločun – priče o djevojčicama i oblaku, 2011.