Grgurovac Martin
Biografija
|
Biografija: |
|
Rođen 12. XI. 1953. u Privlaci. Završio studij novinarstva. Radio kao turistički djelatnik, novinar i nakladnik. Sada je producent, glavni urednik i vlasnik Slavonske naklade “Privlačica” i nakladničke kuće “Riječ” u Vinkovcima. Pisac dnevničkih proza i noveleta. Martin Grgurovac živi i radi u Vinkovcima. Inicijator i producentski realizator objavljivanja kapitalnih biblioteka “Slavonica” (1–100), Vinkovci, 1994., “Croatica” – hrvatska književnost u 100 knjiga, Vinkovci, 1997.–2000. i “Carmen croaticum”, hrvatsko pjesništvo XX. stoljeća, producent “Dana Josipa i Ivana Kozarca“ (od 1995.) i „Stoljeća hrvatskoga jezika“ (od 2011.). |
Bibliografija
Objavljena djela:
Privlačani (mo.), Privlaka, 1982.; Život i djelo Josipa Lovretića (stu.), Vinkovci, 1983.;Kulturno umjetnički amaterizam u Privlaci od 1894. do 1984. godine (mo.), Privlaka, 1984.; Pučko stvaralaštvo Slavonije i Baranje (stu.), Vinkovci, 1987.; Vinkovački ratni dnevnik (dn.), Vinkovci, 1992.; Dnevnik, drugi put (dn.), Vinkovci, 1994.;Dnevnik jednog pravoužitnika (dn.), Vinkovci, 1996.; Dnevnik, još jednom (dn.), Vinkovci, 1998.; Sjene rata (fotografije), Vinkovci, 1999.; Grgurova loza (prip.), Vinkovci, 1999., Zanovijetanja, Vinkovci, 2005.
Izbori iz djela
Kako Baća i ja pišemo
DANAS LJUDI SVAŠTA I PUNO PIŠU – jedni Vam pišu desnom (zovu se književnici),
a drugi lijevom (zovu se pisci) – ovisno već o svom političkom gledištu.
Jedni pišu na običnom pisaćem stolu; drugi u WC-u – tamo gdje se inače svakodnevno informiraju i obogaćuju svježim informacijama; treći u kuhinji gdje ženama kuhaju ručak – što će, tu su najkreativniji, kad sjekiricom zasijeku kremenadlu i koljenice, obično im odmah dođe muza za pisanje – to su Vam ili pisci mračnijih horor žanrova ili kuhari kojih je sada sve više u literaturi; četvrti pišu u špajzi – to su oni koji još uvijek pišu na mehaničkim strojevima, oni koje su žene potjerale u osamu ostave s džemovima, vanil kremama, pudinzima, trajnim mlijekom; peti pišu u podrumu, tik uz rosfrajnu bačvicu graševine; šesti pišu rukom i krasopisom – njima nije bitan sadržaj već kako slova cifraju i pismoslikare; sedmi pišu na poslu – tu su im uvjeti i najbolji, imaju besplatno grijanje ili klimu, kavu i menzu, papir, printere, a ionako ne znaju što bi sa sobom od dosade, pogotovo ako su još državni pisci; osmi pišu po danu; deveti po noći, poslije ili prije svog prvog ili drugog bračnog šusa; deseti ranim jutrom, dok ne svane, dok im je mir i još nema buke i svadljivih susjeda.
Jedni pišu s dva, drugi s tri, tek pokoji sa svim prstima.
Oni koji pišu sa svim prstima, zapravo, i ne pišu. To su ustvari daktilografi.
I njihovi su tekstovi najdosadnije stranice hrvatske povijesti i književnosti.
Jedni pišu na koljenima; drugi na dlanu, po rukama i po trbuhu, jedni pišu s planom;drugi bez; treći istražuju, proučavaju materiju; četvrti filozofiraju sve dok mogu, dok i samima sebi ne postanu nejasni; peti s rječnikom stranih riječi – što ih više naguraju, to se sami sebi čine pametiji; šesti prepisuju od drugih, čak i iz domaćih zadataka svoje djece – samo mijenjaju imena likova i vrijeme radnje; sedmi osluškuju razgovore u gostionicama, robnim kućama i frizerskim radnjama i onda ih kao svoje izmišljotine opišu i dopišu; osmi prisluškuju susjede i dalekozorima voajere po njihovim stanovima; a deveti i deseti imaju inspiraciju u propovijedima svojih mjesnih župnika i policijskim inspektorima.
Jedni pišu na celofanu; drugi na papiru od masne slanine; treći na tarabi po daskama;četvrti na računalu; peti sve diktiraju u diktafon sebi, sekretarici, ljubavnici i svojim asistentima; šestima pišu njihove supruge, a oni samo potpisuju; sedmi pišu flajbazom,i sav im se jezik plavi od pljuckanja; osmi sa ženinim ugljenom za obrve…
Jedni se zovu zavičajnim, drugi domoljubnim, treći internacionalnim – danas su u modi pisci europske provenijencije, takvi su Vam protiv zavičaja i domovine, četvrtifilozofskim, peti stručnim, šesti političkim piscima – među takvima najviše je lepoglavskih pisaca, sedmi kritičarima, teoretičarima, teatrolozima, dramaturzima,osmi kolumnistima po bijelom i žutom tisku, deveti vjerskim i crkvenim, deseti… športskim piscima.
Pa se još razlikuju i kao dječji, omladinski, kao pisci za odrasle i umirovljenike, kao…
Jedni pišu svaki dan, drugi svaki drugi, treći samo petkom, četvrti jednom godišnje,peti jednom i nikada više, ali se svi zajedno utrpaju na razne književne večeri, zauzimaju prve redove, sjede do gradonačelnika i njihovih supruga, i stalno im kukaju o svojim slabim honorarima i malim stanovima, skupim toplicama i odmaralištima, šesti…
Jedni pišu po knjigu godišnje, drugi pišu jednu u pedeset godina…
Prvi, kada izdaju svoju prvu knjigu, odmah pođu u mirovinu kako bi na miru i u slavi cijeli svoj život hodali po književnim večerima i tamo nam svima čitali onu svoju najbolju i najdražu pjesmu.
Ako se i Vi možda pitate kako se u toj zbrci snalazimo nas dvojica, red je da Vam i odgovorimo.
Zapravo, mi i ne pišemo, to Vam se samo čini!
Mi Vam samo zanovijetamo.
U pisanoj formi!