Dopalo me tako, kao literarni pljusak, napisati jedan kritički punk od tri-deset redova. Ukoračiti iznenada u opus autora biva kao odmak od slike kojoj ste stajali preblizu. Sve se vidi jasnije i crna mrlja postaje oko koje uzvraća pogled.
Portret Gorana Rema počinje Ženitvom, u Sorelovu izboru zastupljenom s tri naslova koja obuhvaćaju sve što prva zbirka treba imati: naglašeni individualizam i sveprožimajući osjećaj velebnosti svijeta koji rezultira željom za smislenom obuhvatnošću. Ona se, misli mladi Rem, možda može uspostaviti procesom stvaranja, ali što nam ono donosi kada autori neprestano izbrisuju? Zatraži li se od njih izbor iz ranih jada, rijetko ćete u ruke dobiti više od tri lista. Pitanje je to sumnje i povjerenja u književno djelo. Treba li se vjenčati za varljivu književnost? Je li književnost žena ili potomstvo svezanih gležnjeva koje prijeti ocu? Kako god je opisivali, ona je unatoč svom teoretskom vezivanju, kao i svako drugo biće, izvan naše vlasti.
Post ili past donosi avangardnu igru u kojoj svijest o jeziku i njegovoj potencijalnoj praznini, u koju se tek treba upisati, potiskuje potrebu za objašnjenjem, za jezičnim smislom. Odmak je to od ženitvenog jedinstva u razlaganje na lekseme, javlja se fascinacija obrtanjem riječi da bi se proučila njihova vanjština, ne ulazeći s njima u savez koji podrazumijeva klasičnu spregu osobne boli i umjetnosti.
Slijedi Agregacija slova kao naslovno logičan nastavak. U njoj je autor prešao preko riječi, do slova, do znaka, došao do praznine i njezine uloge u značenju; nikada je više neće posve ispuniti. Agregacija je to prvih strujanja, spoj osviještene književnosti i intime, prvi korak u zrelu cjelovitost koja ne podliježe ni emociji ni intelektualizmu. „Jedinstvo dvojstva / kao mojstven odhod nazad / To je materijal“.
Te iste ’85 javlja se i sasvim drugačija zbirka, Jesenji metak ili mali katalog poezije. Kombinacija tradicionalnog motiva u urbanom okruženju i tradicionalne forme knjige kojoj se kruna ruši identifikacijom s efemernim, ne vječnim, katalogom. Promatrati i primijetiti drugo i druge, osloboditi se od navezanosti na unutarnji jezik, izaći na ulice, otići s jezikom u prostor, tako se gradi ovaj pjesnički niz. Prostor tako podrazumijeva izloženost subjekta svemu što dolazi izvana, metku koji će nekoga zateći, a uglavnom zatiče onog koji piše. Metak pak ne otkriva ekspresionistički krik, koji nas svojom pojavom ne bi iznenadio, nego običnu krvavu ljudskost, stih koji se prilagodio govoru, prigrlio sintaksu (u razumnim okvirima), kako bi mogao postojati među ljudima.
A ljudskost nikad ne dolazi bez cijene, nakon metka, pišući zbirku Dobre oči tvoje, autor će zaključiti „mislim da nas ima jako malo / i da se više ne možemo naći, premda ćemo svi poći i sasma / slučajno isprolijevati iste tamne tragove.“ Da bi se pjesnik afirmirao, možda uistinu mora napisati, na ovaj ili onaj način, knjigu o ljubavi i smrti. Samo što njegova Laurie nema ništa od one davno inkarnirane mističnosti, a onaj koji o njoj piše ne suspreže se starim jezičnim dekorom, nego se prepušta verbalnom punku u čijem žrvnju zaboravljamo na to lako zamjenjivo ime.
Intima je po pitanju ljubavi došla dalje, sakrila nam je ime u nejasno, čuvano „ti“, a subjekt do ovoga trena nikada nije bio tako ogoljen, tako lišen teorije koja je na tren ustuknula pred jednostavnošću. Ove pjesme u prozi čitaju se kao kutija neodgovorenih pisama. Između očaja i revolta, nježnosti i psovke nalazi se naboj koji zovemo poezija, a koji ne bi ni postojao da nije Remove stilske udvojenosti koja ne prati logiku starenja u jeziku, čas je mlad, čas je Ujević. Kad se prevrti Film, ne možemo reći da takva rascijepljenost nema svoje uporište. Osvrćući se na prošlost i djetinjstvo, saznajemo da se može odrasti u prostoru toposa, a biti sklopljen od nekorištenih riječi („nešto iz očekivanja me je nagnalo, odmah, lebdjeti“). Zbirka Nikada i sad samo potvrđuje nevolje s vremenom, jer što je to uopće nikada negoli posađenost u prostor koji se opire mijeni.
Zbirka Netko na bubnjevima odsvira likovnu agoniju najzanimljivije je autorovo ostvarenje, niz slika ispisanih u taktovima, ujednačenim fragmentima kojima autor prenosi iskustvo sinestezije. Tematski raznorodne, ove pjesme, kroz niz sitnih motiva, čine panoramu opće sudbine. Rem će napisati: „A kao da će to išta pomoći, izdana vedrina o bojama neba na dnu prevrnutog / izljeva“, ali postavlja se pitanje može li umjetnost šutjeti ili mora progovoriti, makar i u šiframa?
Pauline pjesme u prozi pojavile su se 2017. kada smo već mislili da je Goran Rem jasno odredio tko on jest i da se nije potpisao na korice, mogao nas je zavarati kakvim heteronimom (Ja sam Saga). Zbirka funkcionira kao niz mladenačkih, gotovo dnevničkih zapisa koji se mogu doimati kao stilska vježba ili kao „udjetinjena“ mudrost koja proizlazi iz normalizacije i integracije onog začudnog u život pojedinca. Nasuprot toj blagoj opomeni stoje novi rukopisi koji se čitaju kao dovitljiva ironična kolumna. Novi je to, vrlo angažirani Rem, kojeg prepoznajemo tek po leksemima-igračkama rasutim uz put. U nadi da ipak nikada neće odustati od njihove objave, sačuvajte mu rukopise na barem tri različite adrese.
Književna riječ 1-2, 2024.