Prigodnice, razglednice, napitnice
KIP DOMOVINE LJETA 2017.
„Prema predviđanjima svjetskih astronoma Zemlju će udariti meteor veličine Kipa slobode. Ukupna težina kipa iznosi 225 tona. Opseg je kipa do 10,6 metara, usta su široka 91 centimetar, a kažiprst je dug 2,4 metra. Naime, predviđeni smak svijeta trebao bi se dogoditi u desetom mjesecu 2017. godine“, izvijestio je portal Dnevno.hr.
Bilo je to godine dvije i sedamnaeste, kada se prošlost i budućnost rastvoriše nad štandovima Dolca.
Mladi luk, peršin, zelena salata, rotkvice; ribarnica sa strane, srećom i crkva sv. Marije još malo više sa strane. U prošlosti sam vidio budućnost, u budućnosti prošlost; u dvije i sedamnaestoj vidjeh ih istodobno. I u prošlosti i u budućnosti i u dvije i sedamnaestoj pak same nesreće. Prostor i vrijeme posvadili su se pa je prostor spavao na kauču u dnevnoj sobi, a vrijeme u krevetu plakalo, samo, do jutra. Stubama se, prema onom dijelu s cvijećem, koja je to ulica – Splavnica? – zakotrljaše sinovi paradajzi i kćeri rajčice.
Zvijezde su počele padati s neba pa sam se sklonio u podzemni dio placa, izgrađen na grobovima starih Zagrepčana, gdje su danas mesnice, obiteljska gospodarstva. Kosturi izviriše iz svojih skrivenih grobišta i navukoše na sebe meso iz dnevne ponude, od odojka i svinjetine do junetine i piletine.
Na nebu iznad Novog Zagreba tada ugledah strašno stvorenje opsega 10,6 metara, s ustima širokim 91 centimetar, a kažiprstom dugim 2,4 metra. Tijela ovijena haljetkom, svim je prstima osim ispruženog kažiprsta stezalo svoju zublju. Kitilo se imenom Slobode, ali znao sam da je to paklenska obmana. S podsmješljivom grimasom na licu, nevjerojatnom je brzinom padalo prema glavnome trgu.
E sad, na Trgu je stajao Onaj koji je svojedobno nestao; bačen u mračnu grobnicu na… zna se koliko vremena, da bi onda i odatle nestao. Vinuo se u nebo i njegova se sablja ukrstila s plamtećom bakljom kipa Slobode. Ishod?
Kao u Beču i Budimpešti ’48.
STRAHOVNA PIRAMIDA
Gledam kako se purpurnim noćnim nebom svjetlost planeta lomi
dok kosture mramornih stubišta proždiru uzdrhtale vijavice
a močvarni lađari nagriženi iznutra iskašljavaju pijavice
u poplavljenim pustinjama gdje pustinjaci su atomi –
gledam i pustoš i prazninu koju nosi strahovitost,
ona je odveć atmosferična i u nedostatku tijela;
po prostranstvima ždrijela pas prebacuje kost;
vani vlada sumrak jeseni i jela snježno bijela.
Gledam kako je prestravljena drhtava streha,
uz veliki hrast, koji je i sam pun straha,
dok ja nostalgično, letargično pišem
po papirnatim leševima bez stida,
ne bojeć’ se zrcala, refleksija,
pa ni poetskih disleksija,
osim ove pjesme što je
naopaka piramida
sa svrhom u snu
i vrhom
u dnu.
JEDINA KNJIGA NA SVIJETU
Moj je djed sudac, za službovanja u Dalmatinskoj zagori, upoznao
ženu koja je vjerovala kako na svijetu postoji samo jedna knjiga.
I, štoviše, kako je to upravo ona knjiga koju ona ima kod kuće.
Sve biblioteke svijeta, mislila je, i svi profesori s knjigama ispunjenim policama,
zapravo imaju jednu te istu Knjigu umnoženu u bezbroj primjeraka.
Ono što nije poznato jest koja je to knjiga bila. Vjerojatno Biblija.
No možda i ne, jer Biblija je prepozamašna za svrhu koju joj je bila namijenila.
Knjiga joj je, naime, služila kao podmetač za nogu od stola.
Republika 9-10, 2024.