Đakovački susreti hrvatskih književnih kritičara, jedina nacionalna manifestacija hrvatske književne kritike, obilježili su prošle godine 25. obljetnicu, ne samo utemeljenja, već i kontinuiranog održavanja, dokazavši kako je zahtjevne manifestacije moguće organizirati i izvan velikih središta. Nećemo pretjerivati pa napisati kako je Đakovo postalo nezaobilaznim središtem hrvatske književne kritike, ali je kontinuiranim nagrađivanjem hrvatskih književnih kritičara i kritičarki, doslovce svih naraštaja, te otvaranjem niza tema značajnih za hrvatsku književnu kritiku i književnost, dalo svoj prinos književnoj i kritičarskoj živosti, koju je nekoć, u prvome broju Krugova, zazivao akademik Vlatko Pavletić[1]. U duhu propitivanja te živosti, odnosno onih mjesta u koja Susreti nisu ozbiljnije zahvatili tijekom prvih četvrt stoljeća održavanja, došlo se do pitanja odnosa književne kritike spram književnosti za djecu i mladež. Premda je produkcija knjiga za djecu i mladež iznimno bogata, i sve bogatija, napose slikovnica – koje su mnoge javne osobe otkrile kao put do medijske pozornosti – čini se kako kritika nije toliko zainteresirana za njeno sustavno praćenje kao što jest za suvremenu prozu pa i poeziju. Jedini časopis koji je sustavno pratio ovaj tip književnosti – Književnost i dijete (DHK, Zagreb) ugašen je nakon četiri godine izdavanja, kada je Ministarstvo kulture 2018. prestalo sufinancirati časopis[2].
Na 26. izdanju Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara Okrugli stol je posvećen upravo ovom tipu kritike, odnosno bolje rečeno, ovom predmetu kritike. Pokušalo se sagledati odnos hrvatske književne kritike prema važnim djelima za djecu i mladež, koja su ključna, jer su najčešće prvi susret djece s knjigom. Što to naša djeca čitaju ili što im se to nudi na čitanje? Kakve je kakvoće ta brojem izdanja velika produkcija, zapravo i ne znamo jer ove knjige uglavnom prate (ako ih prate) tekstovi koje u prošlogodišnjem Zborniku Horvat i Lendić definiraju kao „tržišnu kritiku“ koja je „vođena marketinškim planom nakladničkog poduzeća i u najvećoj mjeri donosi s više ili manje uspjeha prikrivene hvalospjeve nakladničkih proizvoda (knjiga) neovisno je li riječ o novoproizvedenim uspješnicama ili dotiscima kanonskih tekstova. Temeljna je odlika tržišne kritike njezina neobjektivnost i usmjerenost na promociju teksta, autora i nakladnika kako bi se ostvarila prodaja knjige kao nakladničkog proizvoda.[3]“
Zanima nas svakako onaj tip kritike koji isti autori nazivaju „kritika kao medij promjene.“ Takva kritika koja, kako kažu Horvat i Lendić, ostvaruje „vlastitu postojanost, ali samo u slučaju ako se bavi onim književnim tekstovima koji su napisani u duhu budućih vremena, a ne u duhu suvremenosti književnoga kritičara, autora i samoga teksta“ – čini se teško dostižna, ali Zbornik donosi nekoliko kritika upravo takvoga tipa i to one koje se bave književnošću za djecu i mlade. Voditelj Sveučilišne knjižnice u Slavonskom Brodu Ivan Stipić izabrao je šest književnih kritika koje se bave – Ivanom Brlić Mažuranić. Antun Gustav Matoš, Antun Branko Šimić, Julije Kempf, Dragutin Domjanić i Ulderiko Donadini, kritikama nastalim između 1912. i 1917., prepoznali su Ivanu Brlić Mažuranić kao spisateljicu budućih vremena. Doduše, njihov pristup nije se razlikovao od pristupa knjigama drugih autora i autorica o kojima su pisali, pa je možda odgovor, ili jedan od odgovora, na pitanja koja postavljamo na ovogodišnjim Susretima upravo sadržan u ovogodišnjem izboru – knjigama za djecu i mladež pristupiti jednako kao i drugim knjigama te ih tako vrjednovati. Infantilnost, nezrelost, ograničenost mnogih tekstova u knjigama za djecu i mladež treba ocijeniti upravo takvima. Mali čitatelji su, kako je to negdje napisao srpski književnik Duško Radović, mali ljudi, a silna količina nekvalitetnih tekstova kojima nas obasipa dio književnika i književnica za djecu ne pomaže puno kako bi se „mladi ljudi” uveli u taj, bez ikakve ironije rečeno – čudesni svijet književnosti i umjetnosti uopće. U svom (oštrom) kritičarskom stilu Nevenka Nekić osvrće se na suvremenu književnost za djecu: „Mnogo je danas pisaca za djecu i čini se da je neka vrsta pomame u suvremenoj književnosti sustigla baš ovu književnu vrstu. Kanon glasi: piši brzo i nastoj biti vrckast, nepretenciozan, svakodnevan, emotivno na razini djeteta kako ga ne bi zamarao možda nekim bašlarovskim podrumima i tavanima, pokazao da i u djeci ima beskraja koji se tiče dubokoga etičkoga principa. To je danas jedna vrsta pisma gotovo egzistencijalističke naravi koja se obilato naselila u naše čitanke. Rukopis za djecu ograničen je dijapazonom lake i prozaične zabave koja inače prevladava u općem civilizacijskom duhu dvadeset i prvoga stoljeća. Sve više se cijeni takva književnost i ostavlja djecu i čitatelje na niskovoltnom izdahu nakon pročitane knjige čije naslove brzo zaboravljaju.[4]“
Đakovački susreti hrvatskih književnih kritičara u Zborniku 26. objavljuje rezultate rasprava relevantnih sugovornika, znanstvenika i znanstvenica, kritičara i „praktičara“, autora i autorica, koji su 2023. na Okruglom stolu kritičarskih susreta pokušali sagledati odnos hrvatske književne kritike prema važnim djelima za djecu i mladež. Osim što su zanimljivo zborili i diskutirali, autori/autorice su svoje radove na vrijeme poslali u uredništvo, tako da u Zborniku možemo čitati tekstove Diane Zalar, koja je znalački vodila skup, Hrvoja Kovačevića, Blaženke Brlošić, Hrvojke Salopek Mihanović, Katarine Čeliković i Branke Primorac koja se u naslovu svoga rada pita, u godini u kojoj obilježavamo 150. obljetnicu rođenja Ivane Brlić Mažuranić: „Bi li se danas tko usudio predložiti pisca za djecu za Nobelovu nagradu?“, onako kako su predlagali autoricu predtolkinovskog svijeta Priča iz davnine? Ovaj đakovački znanstveno-kritičarsko-praktičarsko-školski, donatovski kazano, „pledoaje“ za primjeren i korektan pristup književnosti za djecu i mlade, urodio je sjajnim i poticajnim tekstovima pa i obnovom jedinog časopisa koji se bavi ovim tipom književnosti: zahvaljujući potpori Grada Zagreba u 2024. nastavlja se izlaženje časopisa Književnost i dijete, koji će uređivati Hrvoje Kovačević, Diana Zalar i Višnja Babić-Višnjić.
A možda će uskoro i neki kritičar/kritičarka koji prate ovaj tip književnosti dobiti Nagradu Julija Benešića, koja je prošle godine pripala Igoru Gajinu, na čijem primjeru Donat ne bi mogao graditi teze svog sjajnog teksta o krizi suvremene hrvatske književne kritike. Gajin se formirao kao novinski književni kritičar u najboljem smislu te riječi, kao onaj koji iz tjedna u tjedan sustavno prati određeni tip književnosti (u ovom slučaju suvremenu hrvatsku proznu književnost), a znanstveno usavršavanje mu je dodatno pomoglo kako bi stvorio iznimno bogat i sustavan kritičarski opus. Prizvati je sličan profil kritičara ili kritičarke koji će sustavno, stručno i uporno, kritički zaći u, kako to Matoš voli reći, „književnu njivu“, plijeviti i zalijevati te u konačnici vratiti književnost za djecu i mlade, barem recepcijski u vrijeme Antuna Gustava Matoša.
[1] Vlatko Pavletić: Umjetnost i sloboda: Krugovi, 1/1952.
[2] https://min-kulture.gov.hr/financiranje/arhiva-2782/odbijeni-programi/odbijeni-pro-grami-u-2018-godini/odbijeni-programi-potpora-izdavanju-casopisa-pregled-sa-sta-njem-6-8-2018/14863
[3] Jasna Horvat i Slaven Lendić: Opća aritmetika književno-kritičarskih (ne)jednadžba, u:
Zbornik Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara, XXIV, Đakovo/Osijek, 2022.
[4] Nevenka Nekić: Poučna bajka iz hrvatske prošlosti; https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/m-o/nekic-nevenka/41546-n-nekic-vilinska-stijena-renate-dobric.html