Mićanović Miroslav
Biografija
Miroslav Mićanović rođen je 15. kolovoza 1960. godine u Brčkom. Živio u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje pjesme, priče, kritike i eseje. Tekstovi su mu uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede i prevođeni na druge jezike. Sastavio s B. Čegecom pregled hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih “Strast razlike, tamni zvuk praznine” (Quorum, Zagreb, 1995). Autor antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa (Zagreb, 2006), prevedene i objavljena na engleskom i mađarskom jeziku. Objavljuje poeziju, prozu i kritike na radiju, u dnevnim novinama i časopisima. Sudionik hrvatskih i europskih festivala, voditelj radionica poezije i kratke priče. Dugogodišnji je urednik časopisaQuorum i biblioteka u izdavačkom poduzeću Naklada MD. Radi u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Živi u Zagrebu.
Bibliografija
Objavio: Grad dobrih ljudi, poezija, Zagreb, 1984. (d:p:k:m: elektroničko izdanje, 2005); J. Matanović, V. Bogišić, K. Bagić, M. Mićanović, Četiri dimenzije sumnje, knjiga kritičkih tekstova, Zagreb, 1988; Zid i fotografije kraja, poezija, Rijeka, 1989. (d:p:k:m: elektroničko izdanje, 2008); More i prašina, Zagreb, grafičko-pjesnička mapa (s V. Zelenko), 1991; Zib, poezija, Zagreb, 1998., 2001. ; B. Čegec, I. Prtenjača, M. Mićanović, Nitko ne govori hrvatski / Personne ne parle croate, izbor iz poezije, Zagreb, 2002., 2003.; Trajekt, proza, Zagreb, 2004. (Prom, Katowice, 2011); B. Čegec, S. Karuza, M. Mićanović, Tri krokodila, proza, Zagreb, 2005; Zapadni kolodvor, proza, Zagreb, 2006; Jednosmjerna ulica, proza, Zagreb, 2010; Tisoč majhnih sonc narazbitem steklu, izbor iz poezije, Ljubljana, 2011; Dani, proza/poezija, Zagreb, 2011.
Izbori iz djela
HOPLA
Jest, nikad ne bjeh spram ljubavi hladan
Villon: Oporuka
1. zemlja je dolje, nebo gore, hopla!
što bi o tom rekli?
tako laju preživjele špedicije uz
auto-cestu, debeli šoferi, barbe,
Turci, redikuli, ubojica na
mračnu mjestu.
2. zemlja je dolje, nebo gore, hopla!
što bi o tom rekla tvoja majka?
susjed je mesar, ženine noge su u
zraku, on ima riđe dlake, zlatan
zub i nož u ruci, ona ima snijeg
za raku.
3. zemlja je dolje, nebo gore, hopla!
što bi o tom reko tvoj otac?
mrtav čovjek pokriven žutim farom,
crn na kišnom asfaltu leži,
siva cerada sad je njegov kraljevski
plašt i zlatni trn.
4. zemlja je dolje, nebo gore, hopla!
što bi o tom rekla tvoja sestra?
vrba je na deset koraka, vrba je zbilja
tužna, odveli su druge ljude
dok sam uplakan spavala, dobro je da si
otvorio ružna vrata.
5. zemlja je dolje, nebo gore, hopla!
što bi o tom rekli?
imenica glagol prijedlog imenica
glagol prijedlog zarez uzvik hopla?
mene nije strah mene nije strah
mene prošlo je
Zid i fotografije kraja, poezija, Rijeka, 1989. (d:p:k:m: elektroničko izdanje, 2008)
JOB
(hrvatsko pjesništvo devedesetih)
rekao sam mu: pojest će te mrak iz emilijinih očiju
Branko Čegec: Stanje stvari
on, hrvatski pjesnik,
ulazi u sobu i pažljivo zateže
ljepljivu vrpcu na prozore,
prvo križ, zatim pravilne četvrtine,
sunce se u svjetlećim strelicama
prelama, on provjerava rubove i
čvrsto ih steže
ulazi njegova žena, pruža mirno
nogu ispred noge, lijepo je da nismo
morali danas ići dolje, ne usuđuje se
pitati je kako se na engleskom kaže
sklonište. mrtvi mrak sobe pokriva
postelju. on bi joj htio reći spavaj,
ali boji se, na drugoj su strani njezine
uperene oči
sve što imam stekla sam gledajući,
a sad je zamračenje
htio je pisati pjesme gdje bi imena
zvučala kao hot dog u ustima crnkinje
. . .
koje nas dodiruje iz sve
dubine tvoga nebeskog mraka
bože, konačno mir.
gdje je taj svijet. povuci prste
iz tih rana, nevjerni Toma.
mrak.
INSTITUTE FOR HUMANISTIC STUDIES
vlak ide. vlak ide. vlak ide. vlak ide. na
rubu poljane gdje jedan muškarac tri
žene ljubi. vlak ide. vlak ide. vlak
ide. u noć u čijem dnu rastu mali skakavci
i svjetlo dopire do tvoga oka. vlak ide.
vlak ide. vlak ide. vlak
ide. tamo gdje sebe učim misliti o svome
lijevom i svome desnom palcu. vlak ide.
o grču i podnevu. o radosti. vlak ide. vlak
ide. gdje se marija miluje vodom. i govori
poezija u prenoćištu. vlak ide. vlak ide. vlak
ide. kao napjev kaznionice. kao povijest
prostitucije. vlak ide. gdje se presvlače žena
i muškarac. vlak ide. vlak ide. vlak
ide. gdje ćeš pružiti ruku i reći brdo je
upaljeno kao tijelo. bijelo stijenje visa.
šaptat ćeš bradat kao svraka crn. vlak
ide. šaptat ćeš kao ljubavnik sa srednjim
prstom u ženi koja hoće te. vlak ide. vlak
ide. vlak ide. vlak ide. vlak
ide. na rubu poljane gdje jedan muškarac
tri žene ljubi. je li to umjetnost. je li to
umjetnik. je li to? vlak
ide. vlak ide. vlak ide. vlak ide. čitajući
pjesme američkih pjesnika znam da postoji
poezija koju bih želio pisati – vlak ide. vlak
ide. vlak ide. kao tekst pokreta na tekućoj
vrpci – jer, na drugoj strani mi uporno
stojeći starimo. vlak ide. vlak ide. vlak
ide. ali i čemu san o promjeni: vlak ide.
vlak ide. gdje volim kraj njemačkog filma.
vlak ide. jer ima glazbu vječnosti. vlak
ide. vlak ide. vlak ide. Stipanova je kosa
na balkonu zajedno s vjetrom. vlak ide. vlak
ide. s Lukinom rečenicom o ribi i ptici… vlak
ide. vlak ide. vlak ide. & sjedeći prepoznajem.
vlak ide. & dvije žene u sjedalima ispred mene.
vlak ide. & znam priču o njihovoj patnji. vlak
ide. vlak ide. & što je mala riječ za vrata
kroz koja su prošle. vlak ide. vlak
ide. vlak ide. vlak ide. vlak ide. vlak
ide. – ali, znam li misliti. vlak ide. kao voljeti.
vlak ide. i nadalje o poeziji. o lyn. vlak ide.
u prozi bi pisalo: žena pored mene. vlak
ide. daje znak ljepoti. vlak ide. vlak ide.
zelenila oko nas. ali ni ja ne bih o vjeri.
vlak ide. u riječ. vlak
ide. ne bih ustuknuo pred ribarima. vodonošama.
poštarima. vlak ide. vlak ide. ali smijem li
sklopiti oči. ili nastaviti čitati. vlak ide. vlak
ide. & kao da se ništa nije dogodilo.
hoću li ustati. vlak ide. i reći, nešto o patnji &
o njihovim tijelima. ili šutjeti. vlak
ide. vlak ide. vlak ide. & zelenilo traje
& žene, ispred mene, listaju prospekt
& wir bauen zügig. vlak
ide. & smiješe se, razmjenjuju sitne pažnje…
vlak ide. vlak ide. na rubu poljane gdje
jedan muškarac tri žene ljubi
FOR SALE
kuće u sumrak. kućama na tragu. kuće na osami.
kuće uz obilaznicu. kuće na rubu aerodroma. kuće
na 500 metara od zadnje benzinske. kuće na
drugoj strani brda. kuće pokraj mehaničkoga
svjetionika. kuće u razini petlje. 3 kuće u brdu.
kuće uz prolazna mjesta vlaka. napuštene kuće,
kuće na prodaju. kuće koje ne daju pričati o sebi.
kuće s dvorištem. kuće s mirisom Etiopije. kuće sa
zvukom pijeska. roditeljska kuća. kuća moje braće.
i kuća moje sestre. udana kuća. rastavljena kuća.
kuća “mahnitog Orlanda”. kuća užitka. kuća u
kojoj se jezik bori s vjetrom uspomena. kuća
zločina. kuća u kojoj se dogodila ljubav. kuća
pijanca. i kuća ljubavnika. ljubavna kuća. javna
kuća. kuća s pustim dvorištem. kuća sa siromašnom
djecom. kuća s ljetnim i zimskim ferijama. kuća
Čehova i kuća Gogolja. kuća u kojoj spava Josip.
kuća iz koje bježi Egipat. kuća ispred koje lijepa
žena širi rublje. tajne kuće. kuće tajne.
kuća – još ću se ja vratiti, dobacuje mi.
izroni onda divlja velika bijela glava
i otjera me ispred tvojih vrata. potrčim.
kuća – još ćemo se mi sresti, poručim ja.
smješten sam u zlatnom trokutu vrapča,
stenjevca i popovače, gdje raste zaboravljena
biljka dobrote.
kuća – još ćeš ti popit svoj otrov.
terenci su odložili svoje plave bluze. u
autu (1981) ulazim u zavičaj kao u crtež iz
čitanke. samo tako žene mogu biti stare.
samo tako snijeg može biti bijel. samo tako
mogu misliti na jeziku koji protjerao svaku
sličnost sa mnom.
kuća – kojoj ću dati imena mojih prijatelja.
kuća muškarac. žena kuća.
kuća sin i kći kuća.
kuća u opasno nedjeljno poslijepodne.
kuća iz koje netko izleti i vikne mi: hej!
Zib, poezija, Zagreb, 11998, 22001.
GORE I DOLJE – U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI
Ona je ostala gore.
On se spustio dolje za stol s društvom.
Ona se samo javila na kratko
porukom da mu kaže da odlazi.
Ona nije znala gdje je on, ali
ni ona nije znala gdje je,
pored svega što želi i mora
i pokraj čega će proći.
On nije znao gdje jest,
ali ustao se kad ju je vidio
kako prilazi mjestu na kojem
će je pokupiti. Samo trenutak,
rekao je i prekinuo razgovor o
poeziji i tim važnim stvarima,
o ozbiljnoj ludosti smo pričali,
izustio je kad joj je prišao.
Oboje su bili dolje, što ne znači
da su tih nekoliko trenutaka prije
bili odvojeni ili da su mogli biti
bliži, bliži jedno drugom dok je
ona ostala naizgled nepomična.
Ona je ostala gore.
On se spustio dolje za stol s društvom.
Ona se javila samo na kratko da odlazi
i on je ispod oka motrio kad će se to
dogoditi. Ali ona nije htjela da on to
vidi. On više nije znao gdje je ona
i gdje on jest. Ona se pomakla za samo
deset metara. Razdaljina napravljena
zbog mnogo čega što se u poeziji da
iskoristiti. On nije znao gdje je kad
su je pokupili. Vidio je, tri-četiri-pet
usporenih trenutaka prije, vrh njezine
glave, koja nije bila njena jer je virila
iz auta i tražila je tako slična njoj.
Ona je ostala gore.
On se spustio dolje za stol s društvom.
Ona se samo javila na kratko
porukom da mu kaže da odlazi.
Ona nije znala gdje je on, ali
ni ona nije znala gdje je,
pored svega što želi i mora
i pokraj čega će proći.
Dani, proza/poezija, Zagreb, 2011.