U spomen na desetu obljetnicu smrti književnice Nade Mihelčić koja je već za života postala hrvatski književni klasik, donosimo u ovome broju njezin lucidan esej, objavljen 2012.
Postoje rečenice čije riječi zvuče tako razumno i naizgled odišu onim šarmom koji donosi dubina promišljanja, pa ih prihvatimo i ne pitajući se ima li u njima išta sporno. Jedna od takvih rečenica je ona već općepoznata, a u mnogih i prihvaćena, koja govori kako književnost ne treba dijeliti na onu namijenjenu odraslima i onu namijenjenu djeci jer postoji samo dobra književnost i ona koja to nije. Zvuči prihvatljivo jer svi smo imali u rukama knjige koje su i svojim stilom i sadržajem jednostavno sjajne, ali i one koje su daleko od toga. No isto tako ćemo već nakon kraćeg promišljanja vrlo lako uvidjeti da je podjela na književnost namijenjenu odraslima i onu namijenjenu djeci i mladima ne samo dopustiva nego i nužna. To je najlakše pokazati analizirajući probleme koji se postave pred pisca prije negoli je pisanje i započelo. Bio pisac toga svjestan ili ne, on se prema toj podjeli određuje već tijekom same pripreme knjige, još u onoj fazi kada odlučuje o čemu želi govoriti i kome se tim govorenjem obraća.
Odabir teme
Postoje primjeri koji su toliko očigledni da o njima ne treba ni govoriti. Odlučimo li pričati o zgodama mačića Miljenka i miša Radovana, jasno je koji dobni segment čitatelja je odabran. Jednako tako će se posve drugom segmentu čitatelja obraćati knjiga koja govori kako će brokerski trikovi i sustavni pad zateznih kamata samo pospješiti samoubojstvo vlasnika banke (čija mentalna ravnoteža je već narušena sumnjama u vlastitu homoseksualnost i bezuspješnim pokušajima opiranja dominantnoj majci). Naravno, može se odabrati i neka univerzalna tema poput ljubavi, poštenja i slično, no odmah nakon toga slijedi jasna podjela jer će se knjiga namijenjena djeci po svemu ostalom razlikovati od one koja je namijenjena odraslima.
Ambijent
Ako ste odlučili knjigu namijeniti odraslom čitatelju, onda se tu odmah možete opustiti, jer radnju možete smjestiti bilo gdje, od franjevačkog samostana do lasvegaskih kockarnica, od kineske četvrti neke svjetske metropole pa do nekog planeta koji kruži oko izmišljene zvijezde u nekom jednako tako izmišljenom zviježđu. No i tu se ne smijemo baš previše opustiti želimo li imati najširi krug čitatelja jer smjestimo li temu ljubavi ili slobode npr. u debatni klub filozofskog društva, onda će segment čitatelja koje ćete time privući biti samo toliki da ga je jedva moguće grafički prikazati. Nuspojava takve rabote bit će da nismo odbili jedino one koje bismo vrlo rado odbili, a to su stručnjaci za pitanja filozofije ili astronautike i slično. Oni će skeptično podići obrvu već i na samu informaciju da ste se drznuli izaći u njihovo područje, pa vam je sloboda ograničena i realističnom procjenom vašega vlastitog znanja o području u koje se upuštate, ali to je već druga tema za neku drugu prigodu. Ovdje je samo važno napomenuti kako nije razborito radnju knjige namijenjene djeci smjestiti u ambijent ili odnose čiju svrhu djeca ne razumiju.
Stil i jezik kojim pišemo
Ovaj dio pisanja možda najbolje ističe važnu razliku između knjiga namijenjenih djeci i onih namijenjenih odraslima. I ovdje je pisac koji se obraća odraslima u daleko povoljnijem položaju. Mislim da nema pisca za djecu i mlade koji ne bi želio barem jednom u životu napisati knjigu u kojoj bi pokazao svu raskoš svog stila, vladanja rečenicom koju bez kolebanja provlači kroz pet-šest redaka i bogatstvo svojeg vokabulara kao uvjerljiva dokaza široke naobrazbe. Odlučimo li pisati za djecu, onda upravo na ovom planu moramo učiniti mnogo bolnih ustupaka. Stil pisanja treba prilagoditi pretpostavljenom iskustvu djeteta određene dobi. U praksi to znači da se možete pozdraviti sa sjajnim metaforama koje u djetetu, upravo zbog njegova neiskustva neće pobuditi željene asocijacije, a morate uglavnom odustati i od često vama neodoljive igre riječi jer dijete zna malo ili nimalo o višeznačnosti pojmova. Naravno, moramo uočljivo skratiti one naše virtuozno ispisane kilometarske rečenice jer će dijete koje se bori da uz riječ koju upravo čita nekako uhvati i onu sljedeću, teško pamtiti cijelu šumu riječi iz prethodnih redaka i sve to spojiti u jednu jedinu cjelinu. Uz sve to morat ćemo onaj naš impresivni vokabular dragovoljno okljaštriti, otkresati sve one godinama pomno skupljane inozemne i stručne izraze jer ne možete očekivati da će dijete neprestano konzultirati rječnik stranih riječi da bi nekako uspjelo dešifrirati poruku koju ste mu uputili. Ovdje je riječ o nužnoj prilagodbi, o objektivno postojećem jazu koji stoji između vas i djeteta. Da bi se on premostio, nemojte čekati da se dijete prilagodi vašoj taštini i potrebama, nego zasučite rukave i sami napravite taj most. Naravno, to opet ide na štetu vašeg samoljublja, no u tim teškim trenutcima samosažaljenja sjetite se da ste zapravo htjeli djeci nešto poručiti pa je to cijena koju trebamo platiti da bi poruka doprla do djeteta. Svi koji su ikad pokušali pisati za djecu znaju o kakvim ustupcima govorim, a jednako tako znaju i da je to teže što su djeca mlađa jer tada skraćenu rečenicu treba još skratiti, a već nemilosrdno osiromašen vokabular treba prilagoditi fondu riječi s kojima još mlađa djeca vladaju.
Tek kad ste sve ovo obavili, kad ste svu svoju raskoš svojevoljno skresali kako biste dobili jednostavan ali uporabiv instrument koji će vas učiniti razumljivim, tek tada nastupa prava nevolja. Tek tada, uz tako oskudnu opremu s kojom raspolažete, pokazat će se jeste li pisac ili tek neki nevoljnik koji i ne zna u što se je upustio. Lako je razlučiti tko je tko. Pisac zna da uz svu gore spomenutu autocenzuru nije izgubio ništa bitno jer se ni u jednom trenu nije morao odreći odabrane teme, ni svoje mašte, niti svojeg „oka za detalje”, svojega bogatog kolorita kojim će oslikati radosti i tuge, kao ni svoje osnovne dobre namjere pomaganja pri odrastanju djeteta. Za razliku od njega, spomenuti nevoljnik će se u tom trenutku nametati svojim krutim iskustvom, svojim pružanjima pravih odgovora ili svojim patetičnim pokušajima da mladog čitatelja zabavi. Djeca nas često iznenade, uglavnom zato što ne uviđamo da su i fizički i mentalno čvršća nego što mi mislimo da jesu. Oni će na nekoj (u nama već odavno ugasloj) neracionalnoj razini brzo otkriti našu prijetvornost, naše prizivanje ostataka uvele maštovitosti kojoj je sada svrha da im, u nekoj naizgled bajkovitoj ambalaži, isporučimo svoje zahtjeve. Jednako se tako često događa da nazovipisac odluči ravnopravno sudjelovati u dječjem svijetu time što će se raspisati o temi za koju pretpostavlja da je djeci neodoljiva. Pa tako dobivamo na tone knjiga koje opisuju prvu ljubav. Nazovipisac će se u to upustiti lako, prisjećajući se kako je u prvom razredu osnovne škole i sam bio nasmrt zaljubljen, pa očekuje kako će jednostavnim prepričavanjem tog događaja na lak način realizirati još jednu knjigu kojom će proširiti svoj književni opus.
Kada se zgotovivši i objavivši tu knjigu nađe suočen s dječjim neprihvaćanjem, optužit će, naravno, djecu spočitnuvši im pomanjkanje interesa za knjigu kao medij, okrivljujući kompjutore i/ili cjelokupnu filmsku industriju, stripove, neuke roditelje i tko zna koga još, samo ne sebe koji je upuštajući se u pisanje zaboravio staviti na svoj nos naočale s dioptrijom sedmogodišnjaka i kroz njih promatrati događaje. Dobar pisac za djecu ne može zaboraviti staviti te naočale. On se usred pisanja zaprepasti shvativši da ih već od prve stranice ima i da ponekad kroz njih gleda svijet i u onim stankama između pisanja. Dobar pisac kojeg prihvaćaju djeca zna da opisujući zeca mora misliti i osjećati kao zec. Ako to nemate u sebi, onda vam neće pomoći nikakvo poznavanje činjenica iz zoologije. Ukratko, jako se vara onaj tko misli kako je lakše pisati za djecu nego za odrasle jer su djeca „mali mulci koje je lako zabaviti i čovjek se samo mora spustiti na njihov nivo”. Podcijenimo li naše male čitatelje takvim stavom, dobit ćemo od njih ono što smo i zaslužili.
Ovdje se nameće pitanje kako je onda moguće djecu poučiti, kako im bez dociranja prenijeti iskustvo i poslati poruku koja će se prepoznati i prihvatiti. I tu se razlikuje nadaren pisac za djecu od nekoga tko bi se bolje snalazio u novinarskoj profesiji. Pisac će ovdje posegnuti za širokom paletom mogućnosti koje nudi onaj segment pripovijedanja koji nazivamo zaplet. Želimo li knjigom poručiti kako je npr. prijateljstvo dragocjeno i kako ga trebamo brižljivo njegovati, onda ne treba govoriti da je to tako zato što ja tako kažem (ili neki autoritet još veći od mene) nego tijekom zapleta treba, bez mnogo upletanja osuda i preporuka, djeci samo pokazati što se sve događa ako ne postupimo ispravno, suočiti ih sa žalosnim posljedicama lošeg postupanja i s junaštvom davanja prednosti empatiji, a ne vlastitim željama. Djeca će vrlo brzo shvatiti kako je prijateljstvo sazdano od one tako osjetljive pređe uzimanja i davanja, od pravodobno pruženih ustupaka i prepoznat će onu snagu koju crpimo iz njegovanih prijateljstava.
Kada završi s čitanjem, dijete će vas doživjeti kao svog istomišljenika koji je došao do istih zaključaka, samo se pisac znao bolje izraziti.
Izazov ilustracije
Spominjući sve ono čega smo se trebali odreći kako bismo mogli izravno i uspješno komunicirati s mladim čitateljem, treba spomenuti kako popis „bolnih ustupaka” i udaraca našoj taštini time nije bio iscrpljen. Zato bacimo samo jedan pogled na opremu knjiga namijenjenih čitateljima mlađim od deset godina. Naravno, tu je osim teksta i ilustracija. Odjednom se pojavljuje ilustrator, za kojeg naivno pretpostavljamo kako je ovdje u službi našeg teksta. Ali kao da se i na tom planu sve urotilo protiv pisca. Ilustratori su vrlo čudna čeljad koja vam može proslaviti, ali i upropastiti knjigu.
Sama formalna stručnost te osobe nije nikakvo jamstvo da ste upravo njega tražili. Akademski slikar iza kojega su deseci samostalnih i na stotine skupnih izložaba i oko čijih platna se bogatuni jagme ne pitajući za cijenu, može vam glatko upropastiti knjigu. Apsurd je to veći što se to često događa upravo zbog njegove velike nadarenosti. Naime, čitatelj koji pripada toj najmlađoj dobi ima mnoga ograničenja, pa kao što ne razumije metafore i hipokriziju nekih riječi, ne razumije ni simboliku sadržanu u minimalističkom crtežu, a i iznimno emotivno reagira na boje i njihove nijanse.
Nije poželjan ni onaj ilustrator koji će, anatomski gledano, do savršenstva dovesti prikaz nekog lika iz knjige, nego onaj na čijem nosu će se već pri prvom čitanju teksta pojaviti one naočale s dioptrijom sedmogodišnjaka, onaj kojem zdrav razum kaže kako realističan crtež pauka koji se proteže preko cijele stranice može djetetu izazvati noćne more i upropastiti sva nastojanja pisca da pauka prikaže simpatičnim i dobronamjernim. Dobar ilustrator zna kako je dovoljno pauku odjenuti zgodnu majicu ili staviti mu na glavu smiješnu kapu i na lice širok osmijeh pa će sve proteći onako lijepo i glatko kako smo svi željeli. No i sjajan ilustrator knjiga za djecu može za pisca biti itekakva nevolja. Naime uloga ilustratora to je veća što je čitatelj mlađi, pa se zna dogoditi obrat koji smo najmanje željeli, a to je ono kada dijete naš sjajan tekst doživi samo kao popratnu dopunu ilustraciji, a ne obratno. Takav udarac može na taštini pisaca ostaviti dugotrajne ožiljke i rijetki su, ali vrlo poželjni oni pisci koji će zbog cjelovitog dojma i kvalitete knjige dragovoljno stupiti korak natrag i dopustiti da svjetlost reflektora uspješnosti jednakim intenzitetom obasja i ilustratora, nastojeći kompeticiju zamijeniti stvaralačkom sinergijom.
U ovom kratkom eseju nema dovoljno mjesta da bi se taksativno nabrojile i komentirale sve razlike i nijanse koje dijele pisanje literature namijenjene djeci i mladima od one namijenjene odraslima, no nadam se da je već i ovo izrečeno uputilo na nesumnjivo postojanje tih razlika. Zato ću na kraju dodati samo još jedan uteg na moju stranu vage. Naravno, to je odgovor na ono već tako otrcano, najčešće postavljano pitanje:
Što je pisac htio reći
Danas se, unatoč čestim i sve glasnijim prigovorima kako su novi, audiovizualni mediji potisnuli knjigu, na svjetskom tržištu svakodnevno javlja mnoštvo novih knjiga svrstanih u tzv. lijepu književnost. Ima ih više nego ikad prije, svrstanih u kategorije koje su brojnije nego ikad prije.
Nije mi namjera ovdje navoditi te podjele, a niti mi moja formalna naobrazba dopušta meritorno analiziranje kvalitete. Spominjem to samo zato da bih i na tom planu pokazala bitnu razliku koja dijeli pisca za djecu od ostalih. Suočeni smo s tisućama naslova namijenjenih odraslima u kojima i nije uvijek lako izdvojiti „poruku pisca”, a često je bolje u to se i ne upuštati jer te poruke znaju biti zaprepašćujuće. Tisuće naslova iz tzv. avanturističkog žanra nalik su na noćnu moru u kojoj se lukavci domognu nečega pa uz zavidan broj tučnjava i ubojstava nastoje to očuvati, a drugi im, ništa bolji, to ne dopuštaju. Tempo radnje se naizgled postiže jurnjavama izvanserijskih automobila, uvođenjem nerealnih obrata i posizanjem za ekscesom čija je svrha „avangardno” opisivanje još neopisanoga. Pribrojimo li takvim knjigama još i one iz novokomponirane kategorije „ženskog pisma” (uh, da mi je dohvatiti onoga tko je sročio tu glupost!), suočit ćemo se s novom hrpetinom smeća. Eksplicitne ili implicitne poruke pisaca u tim žanrovima često su takve da, kada puni nevjerice završimo s čitanjem, moramo najprije resetirati mozak i pričekati da dođe na radnu temperaturu koja nas vraća u realan svijet i k zdravoj pameti. Tek tada shvatimo kako oni prvi poručuju kako je dovoljno nešto htjeti pa ćeš, naoružan znanjem borilačkih vještina, sofisticiranim vatrenim oružjem, brzim automobilima i gomilom novca, to i postići. Naravno, ni fizička ljepota ne može biti na odmet.
One druge pak poručuju kako je svijet prepun patnje i boli, podlih stupica i teških iskušenja kroz koja žene trpeći prolaze pa će nas, svjesno ili nesvjesno, pokušati navesti da zdušno navijamo za likove koje odlikuje pasivna agresivnost, ili smušenost, ili naučena bespomoćnost, ili nemogućnost sagledavanja svijeta izvan vlastitog, ili pak za ono kako je „u ljubavi i u ratu sve dopušteno” (uh, da mi je dohvatiti onoga tko je sročio tu glupost!).
Piscu literature namijenjene djeci i mladima nije dopušteno odašiljanje takvih poruka. Na njemu je breme odgovornosti za svaku napisanu riječ koja bi mogla dijete navesti na formiranje bilo kakvog životnog stava. Duboko vjerujem kako je bitna zadaća pisca pomoći djetetu pri odrastanju pa itekako mora, uvijek i do kraja, sagledati kamo vodi svaka odabrana tema i svaka izrečena misao. I tu je ta bitna razlika jer pisac za djecu i mlade ne može pobjeći od moralne odgovornosti za poruke koje odašilje, kao što ne može pobjeći ni od sukoba s iskonstruiranim „javnim mnijenjem” koje tako zdušno nameću žute tiskovine i ostali mediji iste boje.
Srećom, u književnosti za djecu i mlade se u tom odašiljanju poruke pisca učinio jedan golem korak naprijed. Sve je manje dobrih pisaca koji će se zadovoljiti pokušajem da posve odvoje dječji svijet od realnog (uvjeravajući malene da je život poput krasnog lunaparka u kojem se nikada ne dogodi ništa doista strašno), a sve više je onih koji priznaju da život nije uvijek sladoled sa šlagom, ali će im pokazati i kako se nevolje mogu prevladati i upozorit će ih gdje i kako trebaju tražiti saveznike i rješenja te kako trebamo uvažavati potrebe drugih, a iznad svega će ohrabriti i poticati njihovu vjeru u vlastite snage i u zadovoljstvo koje nam donose samopoštovanje i naša nastojanja da ovaj svijet učinimo ljepšim i boljim. Zaista, nimalo lak posao.
Književnost i dijete 1-2, 2025.
Naručite ovo izdanje:
Izdanje: Nada Mihelčić: Pisac za djecu i mlade – nimalo lak posao