U subotu, 5. srpnja u Vrgorcu je dodijeljena nagrada „TIN UJEVIĆ “ pjesnikuSlavku Jendričku za knjigu pjesama Evolucija ludila objavljenu u nakladi Ogranka Matice hrvatske Osijek 2013.
Nagradu su uručili predsjednik DHK Božidar Petrač i gradonačelnik Vrgorca Borislav Matković. Obrazloženje Nagrade dala je članica Prosudbenog povjerenstva dr. sc. Željka Lovrenčić. Stihove laureata kazivao je dramski umjetnik Joško Ševo.
Povjerenstvo za dodjelu nagrade „Tin Ujević“ ove je godine bilo u sastavu: Maja Gjerek, dr.sc. Željka Lovrenčić i Davor Šalat. Nakon što je razmotrilo sve zbirke pjesama koje su prispjele na natječaj za nagradu, jednoglasno je odlučilo da sljedeće knjige uđu u uži izbor:
- Veselko Koroman: Ja, putnik
- Luko Paljetak: Razlozi za nepovjerenje u sustav obrane od tuče
3. Tonko Maroević: Redak mulja, redak pjene
4. Miroslav Mićanović: Jedini posao
5. Vesna Biga: Žene na putu
6. Pero Pavlović: Humčice, biljčice, slike nebeske
Povjerenstvo je također jednoglasno odlučilo da se ove godine
Nagrada „Tin Ujević“
dodijeli
Slavku Jendričku
za zbirku pjesama Evolucija ludila
(Ogranak Matice hrvatske Osijek, 2013.)
OBRAZLOŽENJE
Od jednoga od negdašnjih nositelja označiteljske scene Slavko Jendričko postupno se prometnuo u pjesnika koji značenjsku deautomatizaciju ne nastoji dostići prvenstveno označiteljskim sredstvima, već nešto tradicionalnijim postupcima figurativnog oneobičavanja stvarnosnih referencija. Jendričkova novija poezija u prvome redu nastaje po mjeri samoga njezina subjekta. U njoj kao da se, usuprot Derridaovom postuliranju odsutnosti, zbiva baš neka pomalo paradoksalna prisutnost. Deklarativno onemoćali, ponekad i samoironični subjekt zapravo se smije u brk rupičastoj, a kadikad i posve propasnoj stvarnosti te od vlastite mašte, virtuozne asocijativnosti i lucidnog poigravanja svakodnevnim situacijama stvara prostor gustog postojanja i najveće prisutnosti koja može biti dana čovjeku u neveselim zemaljskim uvjetima. Ustvrđujući tu kvalitativnu progresiju Jendričkove poezije, ali i honorirajući njegov početni (post)avangardizam, više važnih književnih kritičara uvrstilo ga je u krug vodećih suvremenih hrvatskih pjesnika. Takvo je mišljenje verificirano i s nekoliko njemu dodijeljenih nagrada za poeziju.
Slavko Jendričko u zbirci pjesama pod naslovom Evolucija ludila u još znatnijoj mjeri centrifugalno uvlači stvarnost i tekst u vrtlog svoga pjesmovnog subjekta. On si, u poetski svjetotvornom smislu, uzima kompetencije umjetničkog demijurga. Nije to, dakako, kakav patetični stvaratelj novih svjetova i „velikih priča“, nego lucidni, ironični, crnohumorno zaigrani razotkrivatelj šupljih globalnih mitova i njihovih lokalnih kopija, ali i „šupljikavosti“, nakaradnosti života kao takvog. Života koji i u samom subjektu posljeduje raznim ograničenostima, manama, u jednu riječ, umanjenom egzistencijom. A s takvim heideggerovskim „bitkom prema smrti“ Jendričko se suočava cervantesovskim ruganjem, parodiranjem, čak i ponekom izravnijom poetskom invektivom, ali počesto i osebujnim humanizmom koji se osovljuje iz sućutne spoznaje o ljudskoj nesavršenosti i nemoći. Sve to ovaj pjesnik postiže svojim vrlo osebujnim poetskim „tonom“. On je, u kombinaciji igrivosti, virtuozne asocijativnosti, grotesknog humora i sarkazma, posve rijedak na suvremenoj hrvatskoj pjesničkoj sceni te svojim svagda iskošenim pogledom prokazuje abnormalnost prividno normalnoga, a – s druge strane – istinitost izmaštanoga.
Za takve značenjske pomake, za tu iskošenost čitavoga svijeta Jendričko ne mora ići u kakve daleke pjesničke prostore. On „zgodu“ svoje poezije svagda nalazi u mikrosituacijama, svakodnevici, provjerljivom kronotopu koji baš svojom tupom pa i zlokobnom banalnošću postaje provokacija za poetsko preoblikovanje. A prostori te banalnosti, kojima se Jendričko ruga, gotovo su sveobuhvatni – od podivljalog kapitalizma koji iza sebe ostavlja svakovrsnu ljudsku pustoš te prežvakanih, značenjski okamenjenih i zloupotrebljenih religijskih i kulturoloških toposa do onanijskih internetskih prostora koji su samo nastavak naših opačina drugim sredstvima.
Da u svoj toj, naslovom akcentuiranoj, evoluciji ludila itekako pak ima sistema, jasno je i po tome što Jendričkove značenjski „pomaknute“ pjesme vrlo često izgovaraju neke gotovo proročanske, u svakom slučaju mudrosne uvide, upravo hamletovska razobličavanja svih trulosti „države Danske“ – metafore ne samo „tranzicijske“ Hrvatske, nego zapravo i čitavog današnjeg svijeta. U tako deziluzioniranom svijetu, u životu koji se primiče spoznajama o svekolikoj prolaznosti i trošivosti, nije ni čudo da Jendričko u jednoj od pjesama iz knjige Evolucija ludila kaže: „Nekoć sam se s pastusima propinjao/ prilikom svakog čitanja Šimićeva stiha// Čovječe, ne hodaj malen ispod zvijezda// A sada svaku pomisao na propanj/ Doživljavam poput izblijedjelog krika// Koji se rasipa sa zvijezda/ i presađuje u oblačić iz krematorija“. No, jednako tako, u iznimno uspjeloj, očuđujućoj slici „njegove prijateljice ptice“ s kojom sa zračne luke Pleso polijeće za Pariz, u cijeloj pjesmi Izlet s prijateljicom, koja odiše nekom „drskom vedrinom“, Jendričko pokazuje da za lucidnog umjetnika kao što je on uvijek postoje prostori u kojima može prevariti stvarnost. Pokazuje da se zbiljskom ludilu može suprotstaviti ljekovitim pjesničkim „protuludilom“ i odgoditi današnju društvenu standardizaciju i unifikaciju smrti.
Upravo ludilo, zajedno sa snijegom, temeljni su motivi spomenute zbirke pjesama, a na jednom mjestu Jendričkov pjesmovni subjekt čak kaže da je „lud poput snijega“. Ta je ludost zapravo metonimija za iracionalnost, za „ludo“ stanje svijeta, ali i za mogućnost da se svaki svjetski poredak i fenomen u poeziji posve izokrene. Iracionalnost je tako glavni alat pjesništva za prodor u slobodu u kojoj je „sve moguće“, za ironično i karnevaleskno izvrtanje svake banalne ozbiljnosti prizemnih životnih uloga i kičastog primitivizma Stoga je takvo ludilo istinska povlastica pjesnikā koji u zrcalu sumorne stvarnosti neobičnim kombinacijama riječi uspijevaju zaiskriti neku duhovitiju i potpuniju zbilju. Jendričkove pjesme baš zato i djeluju snažno na čitatelja jer u sebi još nose jake stigme tragičnog i olinjalog svijeta, a onda im efektno i bljeskovito, rekli bismo „ludim“ preskocima, daju sasvim drugačija značenja, kontekste i intonacije.
S druge strane, snijeg je kod Jendrička istodobno ispunjenje ludila i oslobađanje od njega. Naime, svojom apsolutnom bjelinom snijeg u sebi sadrži sve mogućnosti, a njihovim ih ispunjenjem zapravo i ukida. Ostaje tek snježna bjelina i eteričnost kao nešto što je sasvim suprotno grubosti stvarnog života. No, kako je takva blagost rijetka čak i u pjesmi, snijeg se Jendričku zapravo pojavljuje tek kao rijetki podsjetnik na mogućnost nadilaženja stvarnosti. Zato, u takvom lucidnom pa i poetski blaženom trenutku kaže: „Svladao sam hrvatsko-snježni// Da bih raspamećen/ Mogao podviknuti snijegu// Odvezi me saonicama u nigdje“.
Možemo zaključiti da nakon mnoštva zbirki pjesama Jendričkov tekst i u knjizi Evolucija ludilaostaje jednako zaigran i asocijativno svjež, opor u seciranju trule stvarnosti te maštovit u poetskim mogućnostima njezina preoblikovanja i nadilaženja. Upravo su te temeljne kvalitete njegova novijeg pjesničkog rukopisa i potaknule članove Prosudbenog povjerenstva da ove godine Nagradu Tin Ujević dodijele Slavku Jendričku i njegovoj spomenutoj knjizi.
U ime povjerenstva
Davor Šalat