U petak 17. listopada zatvoreni su 46. Zagrebački književni razgovori, održani na temu Distopija u književnosti. Donosimo sažetak održanih izlaganja.
Mario Vrbančić: Stoljeće distopije
Ako bismo danas zamolili nekoga da nam dočara sliku utopije, većina ljudi, posebno mlađih generacija, ostala bi zatečena. Bez većih problema većina bi mogla opisati neku distopijsku sliku – scenu iz SF-a, apokaliptičkih ili distopijskih filmova, raspadnute gradove i ljude u bijegu – ali ne bi mogli ispričati neki utopijski doživljaj. Zato ovo stoljeće zovem stoljećem distopije. Prošlo je počelo s gotovo beskonačnom vjerom u bolju budućnost slavnim futurističkim proglasima (npr. 1909. Marinetti objavljuje Futuristički manifest), dok je ovo naše simbolički obilježeno terorističkim činom bez presedana – 11. rujna 2001. srušeni su Blizanci, tornjevi Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku. Taj čin kao da je označio kraj utopijskih vizija i omogućio sveprisutnost distopijskih narativa. Ali mogu li se uistinu utopija i distopija razdvojiti? Možda je, umjesto isticanja suprotnosti, korisnije razmotriti njihova preklapanja – kojih ima više nego što se predmnijeva. Jedna od najvažnijih sličnosti je pojedinačno ili zajedničko uživanje u nečem što se ne može posjedovati, a to je kategorija općeg ili zajedničkog dobra (commons), koje u svom radu nazivam komunijom. Kroz povijest, ideja o zajedničkom dobru (komuniji) neprestano se mijenja i evocira širok raspon značenja: zajedničko vlasništvo nad zemljom i prirodnim resursima, vodom, zrakom, plodnim tlom itd., a odnosi se i na upravljanje nad tim vlasništvom. Ta fantazijska bȋt upravljanja komunijom kao nečem što se ne može posjedovati i njezinim gubitkom javlja se u raznim utopijama, ali i distopijama.
Michal Bauer: Ne samo distopije – češka književnost u široj perspektivi
Tekst se ponajprije bavi distopijom u suvremenoj češkoj prozi. Autor prvo tumači tendencije u suvremenoj češkoj književnosti općenito, podsjećajući na najčešće teme (Drugi svjetski rat, pedesete, razdoblje tzv. normalizacije sedamdesetih i osamdesetih, pitanja očinstva i majčinstva, LGBTQ itd.), a onda se usredotočuje na odabrane primjere suvremene češke distopijske proze (knjige Patrika Ouředníka, Petre Hůlove, Alene Mornštajnove, Jonáša Zbořila, Ondřeja Hübla…).
Marijana Bijelić: Distopija i progres u romanu „Teško je biti bog“ braće Strugacki
Roman Teško je biti bog (1964.) braće Arkadija i Borisa Strugackih unutar distopijskog okvira propituje granice etičkog djelovanja u svijetu koji je odbacio mogućnost razvoja. Radnja je smještena na planet Arkanar, čije je društvo ostalo u feudalnom stadiju obilježenom represijom, dogmom i sistematskim progonima intelektualaca. Distopijska narav Arkanara ne proizlazi iz tehnologije ni iz totalitarnog nadzora, nego iz povijesne stagnacije: iz ukidanja ideje razvoja kao takvog. Roman ne prikazuje distopiju kao logiku pretjeranog nadzora ili tehničke kontrole, nego je gradi iz pozicije društva koje je zapečaćeno protiv svakog povijesnog kretanja i svake mogućnosti etičke transformacije. Složenost distopijske situacije dodatno se produbljuje činjenicom da se u tom društvu događa spoj dvaju povijesno različitih modela represije: s jedne strane feudalne dogme, religijske zatucanosti i lokalne tiranije, a s druge strane masovne, protofašističke kontrole karakteristične za moderne totalitarizme. Takvo prerano uvođenje totalitarne logike u svijet koji još nije nadvladao ni srednjovjekovni mentalitet čini promjenu nemogućom. Ne dolazi do linearnog razvoja, nego do nasilnog skoka prema regresivnoj budućnosti – a upravo ta povijesna dislokacija čini Arkanar nepopravljivim. Teško je biti bog ne analizira moć, nego etičku odgovornost pozicije nadmoći. Roman ostaje relevantan kao kritika svakog sistema koji ukida budućnost, ali i kao tragično promišljanje granica humanističkog ideala.
Jelena Šesnić: New York i socijalizam kao metafora „Republike budućnosti“ u distopiji Anne Bowman Dodd
Tijekom druge polovice 19. stoljeća, a posebice po završetku Građanskoga rata, SAD prolazi proces „inkorporacije“ (Trachtenberg), ubrzane industrijalizacije, masovne imigracije i sve većega upliva tehnologije na ljudski život. S jedne su strane zagovornici napretka koji u tome vide ispunjenje milenijalističke vizije i potencijala Amerike, apoteozu moderniteta u svim aspektima društva te optimistično veličaju mogućnost i nužnost napretka koji je, navodno, jednosmjeran i neizbježan, pa će tako materijalni i tehnološki napredak potaknuti društvenu, moralnu i političku preobrazbu. Utopijska je vizija s kraja 19. stoljeća doista u određenoj mjeri držala da je Amerika ono mjesto na kojem će spoj znanosti i političke demokracije dovesti do „sredstava poboljšanja života za sve ljude“ (Pizer). No, usprkos ovim ideološkim i utopijskim projekcijama, javljaju se paralelno i drugačije, opreznije i kritičke prosudbe o potencijalu Amerike da spasi ne samo sebe, nego i druge. Jedan od ironičnih i kritičkih pogleda na potencijal industrijske civilizacije, tehnologije i masovnoga društva da stvara bolju budućnost jest i distopijski tekst Anne Dodd koji je predmet naše analize.
Paula Rem: Distopija kao proročko štivo
Mnogi elementi onoga što danas nazivamo distopijskim žanrom mogu se pronaći već u biblijskoj književnosti. Proročke knjige kombiniraju prikaz negativnih karakteristika društva sadašnjosti, opasnosti koja prijeti u skoroj budućnosti te prizore uništenja koje će uslijediti kao posljedica trenutne situacije – uz izražavanje težnje za utopijskom budućnosti, odnosno pristizanjem mesijanskog doba. Knjiga Izaija (8. st. pr. n. e) najpoznatija je po utopijskim opisima eshatološke budućnosti, prorokovom aktivnom sudjelovanju u visokoj politici i borbi protiv asirske okupacije; benjaminovski kohen Jeremija usredotočuje se na neposrednu budućnost koju ilustrira primarno distopijskim slikama okupacije, pljačkanja, pustošenja i služenja „u jarmu“ totalitarnog babilonskog okupatora koji će nametnuti novi društveni poredak (7./6. st. pr. n. e); Ezekiel šalje poruke vezane uz babilonski egzil prvenstveno kroz javne performense na ulicama i trgovima (6. st. pr. n. e.); Hošea svoj osobni život pretvara u performans te započinje vezu s prostitutkom kako bi poslao poruku o stanju zajednice (8. st. pr. n. e). Premda svaki prorok ima svoj književni stil i specifičan način javnog govorenja te djelovanja, svima je zajedničko korištenje tekstualnih elemenata i prizora koje bismo danas nazvali distopijskima. Esej će istražiti različite načine korištenja elemenata distopije u proročkim knjigama.
Tuga Tarle: „Gospodar svijeta“ Roberta H. Bensona – distopijska fikcija ili proročanska vizija?
Jedan od ključnih autora distopijske književnosti, Robert Hugh Benson, u svom romanu Gospodar svijeta (1907.), čiju je radnju smjestio na početak 21. stoljeća, iznimnom pronicljivošću anticipira svijet današnjice obilježen sekularističkim totalitarizmom i pseudoreligijom evolucije. Time oslikava civilizaciju koja nezaustavljivo grabi prema vlastitom slomu. Benson detaljno i dojmljivo prikazuje društvo lišeno moralnog kompasa, podložno manipulacijama i zabludama o (sve)moći čovjeka, te vjeri u mogućnost univerzalnog mira kroz ideologiju „Mističnog tijela čovječanstva“ – entiteta s neograničenom moći nad svakim tko se ne uklapa. Autorova iznimna vizionarska sposobnost ogleda se u prikazu tehnološkog razvoja, pokušaja uspostave novog svjetskog poretka, ideologije globalizacije, geopolitičkih preustroja, ujedinjene Europe, te sustavnih napada na kršćanstvo, apostazija i krize unutar Katoličke crkve, uključujući progone i mučeništva malobrojnih vjernika. Benson također upozorava na moć medija u službi totalitarnog sustava, razgradnju sveučilišta, devalvaciju obiteljskih vrijednosti, promoviranje neobaveznih partnerstava i eutanaziju kao oblike dehumanizacije. Slobodno zidarstvo prikazuje kao temeljni uzrok društvenih devijacija. U duhu Ivanova Otkrivenja, roman kulminira konačnim sukobom sila dobra i zla – bitkom između Jaganjca i Sotone na kraju vremena.
Marina Katinić Pleić: McCarthy i Epicoco: postapokalipsa i nada
Osim apokaliptičke književnosti – koja govori o mračnim dimenzijama svijeta uoči njegova kraja – dio su distopijske književnosti i postapokaliptična djela. Ona govore o svijetu nakon pustošiteljske kataklizme, koji je bitno sužen i u kojem je preživljavanje teško, a ljudskost na kušnji. Jedan je od ponajboljih takvih romana u posljednje vrijeme Cesta (2006.) američkoga prozaista Cormaca McCarthyja (1933. – 2023.). Njegova snaga nije tek u priči u kojoj otac i sin pokušavaju preživjeti u crnoj pustari ni tek u jakom poetskom stilu, nego u snazi metafore; Cesta je duhovna slika zapadnoga svijeta početkom 21. stoljeća. Svijet oca i sina obilježen je raspadom jezika i raspadom vremena koji zajedno čine obzor smisla; svijet je reduciran pa mnoge riječi više nemaju značenje, planiranje nije moguće pa je vrijeme svedeno na sadašnjost. Nadahnut MyCarthyjevim romanom, talijanski filozof i teolog Luigi Epicoco napisao je filozofski esej Kako bismo sačuvali plamen. Vodič nakon apokalipse (2023.) u kojem nudi interpretaciju plamena; plamen koji treba sačuvati nakon apokalipse života i smisla je komunikacija. Usred (post)apokalipse, kazuju oba autora, ipak postoji nada.
Oleksandr Irvanec (nije mogao osobno prisustvovati, pa je njegovo izlaganje pročitala prevoditeljica Julia Očić): Antiutopija sovjetske književnosti
Sovjetska književnost, poput svih drugih umjetničkih područja, ponajprije je imala obrazovnu i mobilizacijsku ulogu. Zbog toga je velika većina radova sovjetskih autora (pretežito ruskih, ali i ukrajinskih, bjeloruskih, estonskih, gruzijskih, kirgiskih itd.) u svojim kreativnim traženjima bila orijentirana prema načelima metode „socijalističkog realizma“, izumljenoga u Moskvi i u većoj ili manjoj mjeri nametnutoga drugim narodima koje je Moskva porobila. Ta književnost, ovisno o stupnju autorova dara, imala je određene uspone i padove. Međutim, često je popularnost pojedinoga autora bila kontrolirana, a osim toga su ideološki ispravna djela bila u milosti komunističkoga rukovodstva zemlje, a uz potpunu cenzuru književnoga procesa i ograničeni pristup sovjetskoga čitatelja stranim književnim dosezima dosegnula su popularnost, veliku čitanost i materijalne dosege u vidu književnih nagrada, uključenja u školsku lektiru, filmske adaptacije i kazališne produkcije temeljene na njima. Nakon što je velik dio strane književnosti postao nedostupnim sovjetskome čitatelju (zabranjeni su desetci istaknutih imena, od Georgea Orwella do R.R. Tolkiena), u tim uvjetima poremećenog natjecanja domaći autori, skloni suradnji s režimom i slavljenju teške borbe za građenje komunizma, stjecali su slavu i popularnost.
Dušan Merc: Europa sada, distopija sada
U izlaganju raspravljam o distopiji (negativnoj utopiji) i utopiji kao ekvivalentnim, a ipak ne jednako mogućim pogledima ili promišljanjima o budućnosti. Utopiju, barem prema našim klišejiziranim obrascima, smatramo nečim idealnim i nedostižnim, dok distopija za nas a priori znači nešto suprotno. Pokušavam dokazati da smo barem djelomično u krivu. Stvarnost (ako je razumijemo i prepoznajemo na barem približno adekvatan način) je, naravno, kombinacija budućnosti, sadašnjosti i prošlosti – međutim, uvijek s nekom velikom pogreškom. Čak i ako je matematiziramo, damo joj barem naznaku točnog uvida u naš svijet, ne možemo eliminirati velike metodološke, a onda i stvarne pogreške u promatranju. Stoga su utopija i njezina umjetno stvorena suprotnost, distopija, zapravo dvije strane istog fenomena. Prava strukturna veza je dublja nego što smo spremni priznati, budući da je jedna ili druga strana zapravo određena suprotnom stranom. Kad ne bi bilo utopije, ne bi bilo ni distopije. Kako bismo percipirali razliku, kako bismo ih opravdali, ako ne uspoređujući ih? U društvenoj stvarnosti u kojoj se nalazimo, nakon svih znanstvenih dostignuća koja su već nadmašila distopiju i utopiju, nakon umjetne inteligencije i ostalog nereda, zapravo postoji samo jedna utopijska i istovremeno distopijska budućnost. U izlaganju ilustriram budućnost kao kombinaciju distopije i utopije na lingvističkoj razini – kako se razlika između jezika i govora produbljuje te kako gubimo sadržaj i sve što ga definira na obje strane.
Dubravka Brezak Stamać (nije mogla osobno prisustvovati, pa je njezin sažetak pročitao dramski umjetnik Ivan Grlić): Dvije pripovijetke Frana Galovića. Između modernističke poetike esteticizma i avangardne ekspresivnosti
Svaki je roman ili pripovijetku moguće žanrovski svrstati u više kategorija, nužno nije samo distopijski roman ili pripovijetka. Odabir dviju ovećih pripovijesti Frana Galovića (1887. – 1914.) upozorit će na mogućnost da neka klasična djela hrvatske moderne žanrom pripadaju distopijskoj književnosti. Esej će analizirati dvije najuspjelije Galovićeve pripovijetke Začarano ogledalo i Ispovijed. Pripovjedačke modernističke tehnike toliko su inovativne kao da su pisane upravo u naše vrijeme. Fabula je svedena na putovanje kroz vrijeme koje dokida vremensku dimenziju između života i smrti. Ritam u pripovijestima daje izmjenjivanje ključnih motiva: razočaranje, ludilo, samoubojstvo, nadrealan demonski junak koji bira između života koji ne želi i smrti kojoj žudi, nezadovoljstvo oblikovano tako da se potiskuje kroz halucinacije. Esej nastoji pratiti raznolikosti estetskog umjetničkog programa (simbolizam, impresionizam) što je važno obilježje poetike hrvatske moderne. Avangardna strujanja (nadrealizam, ekspresionizam) pripovijetkama daju žanrovska obilježja distopijskog.
Anna Boguska: Distopijska imaginacija u djelima jednog hrvatskog postmodernista
Koncept prezentacije inspiriran je promišljanjem koje je 2006. podijelila talijanska istraživačica utopijskih studija Raffaella Baccolini u tekstu Dystopia Matters: On the Use of Dystopia and Utopia, naglašavajući svoju „prirodnu“ sklonost prema distopijskim tekstovima, a istovremeno i određenu vrstu ogorčenosti koja proizlazi iz činjenice da niz romana u kojima pronalazi „distopijsku značajku“ izmiče žanrovskim definicijama distopije kao takve, što ih de facto diskvalificira kao predmet istraživanja u studijama o pozitivnim i negativnim utopijama. Osobno, poticaj za promišljanje teme distopije ili, preciznije rečeno, distopijske imaginacije pronalazim u odabranim djelima hrvatskog postmodernista Pavla Pavličića: Vilinski vatrogasci (1975.) i Koraljna vrata (1990.). Za razliku od Raffaelle Baccolini, nemam ambiciju postavljati genološke dijagnoze ili predlagati redefiniciju distopijskog žanra na temelju spomenutih tekstova; radije ih, poput urednika sveske Dark Horizons Science Fiction and the Dystopian Imagination (2003.) Toma Moylana i spomenute Raffaelle Baccolini, tretiram kao djela s kulturnom atmosferom distopije, a ujedno i kritičkim oblikom narativa na temu suvremenosti. Analizom novele Zagreb iz zbirke Vilinski vatrogasci, između ostalih, u kontekstu eko-distopije, te romana Koraljna vrata u kategorijama „utopije unutar distopije“, pokazat ću njihov potencijal kao kritičkih distopija, ali i tekstova koji nose univerzalnu poruku o ljudskom stanju.
Tomislav Kardum: Ideologija Milana Šufflaya u romanu „Na Pacifiku god. 2255.“
Autor rekonstruira na koji se način u prvom hrvatskom znanstvenofantastičnom romanu Na Pacifiku god. 2255. oslikava ideologija autora tog romana, hrvatskog povjesničara, publicista i političara Milana Šufflaya. Roman je vrijedan izvor za proučavanje političke ideologije jednog od najistaknutijih ideologa hrvatskog nacionalizma u međuratnom razdoblju jer u njemu pronalazimo neke od ključnih Šufflayjevih opsesija – bilo da je riječ o uvjerenju da će se centar svjetske politike pomaknuti prema Istoku ako se takvom trendu ne uspostave ujedinjene snage Zapada, ili o pogledima na idealno društveno uređenje nadahnuto raznim protumodernističkim postavkama.
Krešimir Mišak: Distopije na papiru i u zraku
Danas se ni o jednoj totalitarističkoj distopiji ne može raspravljati bez spomena dva ključna distopijska djela 20. stoljeća, za koje se možda može naslutiti da su pisana programatski, a ne tek kao rezultat inspiracije njihovih autora. Osim što svjetovi prikazani u njima nisu tehnološki napredni kao današnje vrijeme, svi ostali elementi transhumanističke distopije se mogu u njima naći. Štoviše, ako se pogleda današnji svijet, može se reći da jedan od tih romana predstavlja put u distopiju kakav viđamo na zapadu, a drugi ima više elemenata kakvi se viđaju na istoku. Naravno, u konačnici to su samo elementi iste priče. Ta dva temeljna distopijska romana su 1984. Georgea Orwella i Vrli novi svijet Aldousa Huxleya. Na ostvarenje njihovih ideja u kontekstu transhumanizma moramo još malo pričekati. Ne puno.
Matija Štahan: Snovi i more braće Huxley
Polazišna teza izlaganja glasi da je svaka distopija vezana uz totalitarno, a svaki totalitarizam uz transhumanizam, shvaćen kao pokušaj ljudskoga samonadilaženja i postajanja „novim čovjekom“. Ove čvorište vodi nas do najproročkije braće 20. stoljeća, Aldousa i Juliana Huxleyja. Prvi je u Vrlome novom svijetu ispisao distopiju koja će poslužiti za uzor – usporediv samo s Orwellovom 1984. – svim modernim distopijskim književnim djelima, dok je drugi inaugurirao pojam transhumanizam. Kako se optimistična vizija ljudske (ili postljudske?) budućnosti pretače u negativnu stvarnost izvanknjiževne distopije i kako nam negativna stvarnost književne distopije možete poslužiti kao pozitivno sredstvo razlučivanja u analizi suvremenih političkih i društvenih fenomena? Odgovori na ova pitanja bit će nit vodilja kroz Snove i more braće Huxley.
Magdalena Mrčela: Distopije u srednjoškolskoj nastavi književnosti – koliko antiutopijski smijemo ići?
Iako bismo se mogli okliznuti na definiranju distopija, književnih primjera koji bi se mogli promatrati kao distopije uistinu je mnogo. U aktualnom kurikulu za trogodišnje strukovne srednje škole Orwellova je Životinjska farma, od srednjoškolskih se nastavnika prešutno očekuje da uvod u humanizam i predrenesansu ne prođe bez Danteova Pakla, a ljubitelji horor priča sigurno neće izostaviti ni Poea i njegovu Krabulju crvene smrti. Distopija se kreće u različitim domenama – Orwell se obračunava s totalitarnim režimom, Dante zamišlja stravičan svijet onkraj utopije, a kod Poea kuga postaje personifikacija smrti koja mijenja svijetlu sliku balskog mikrosvijeta. Ovim bi se djelima zasigurno mogle dodati i planetarno popularne Igre gladi Suzanne Collins. Margaret Atwood s totalitarizmom se i opasnim (re)interpretacijama vjerskih knjiga obračunala u Sluškinjinoj priči. Pitanje cenzure čitanja i potpuna uništenja knjiga popularizirano je kroz Bradburyjev Fahrenheit 451, gdje broj iz naslova označava temperaturu na kojoj gori knjiški papir. Neka su od pitanja koja nam se u ovakvu izboru knjiga nameću: je li svijet bez knjiga ili pun iskrivljenih interpretacija knjiga uvijek distopijski? Ima li gore distopije od ekološke katastrofe ili pandemije neizlječive bolesti? Može li nezemaljski svijet, koji ne možemo empirijski dokazati, biti smatran distopijom? Zaslužuju li totalitarni režimi ismijavanje u distopijskoj književnosti?
Zsolt Czigányik: Distopija od totalitarizma do pop-kulture
Distopijski žanr nastao je putem marginalnih djela satiričke utopije u 19. stoljeću i postao važnim elementom kako u pop-kulturi, tako i u kanonskoj književnosti 21. stoljeća. Ovaj prilog istražuje kako se fokus distopijske književnosti (i filma) mijenjao tijekom 20. stoljeća. Objašnjava se zašto je praktično nemoguće odrediti koja je prva distopijska knjiga, iako se razmatra i pretpovijest distopijske književnosti. Kroz radove Jevgenija Zamjatina, Aldousa Huxleya i Georgea Orwella prvu fazu distopijske književnosti objedinjuje zanimanje za totalitarističke političke strukture (u toj mjeri da su distopijska djela Zamjatina i Orwella istraživala praksu totalitarizma prije no što je Hannah Arendt osmislila taj naziv). Drugu fazu distopijske književnosti može se prepoznati u drugome dijelu 20. stoljeća, u radovima Anthonyja Burgessa, Margaret Atwood i drugih, a ona nudi snažnu kritiku neoliberalizma i postmodernih potrošačkih društava, obilježavajući pomak distopijskih tjeskoba prema pitanjima sve veće moći velikih korporacija prema kraju 20. stoljeća. Treća faza se pojavila sa suvremenom distopijskom književnošću 21. stoljeća, podudarajući se sa sve većom popularnošću toga žanra, kako na papiru, tako i na ekranu (u filmovima i video-igrama) kad su zabrinutost zbog klimatskih promjena i strah od informacijske tehnologije, posebno UI-ja postali središnje teme.
Fotografije: Marko Lopac