Ćaćić Paula

Posted on by DHK

    Ćaćić Paula

    Biografija

    Paula Ćaćić rođena je 30. lipnja 1994. godine u Vinkovcima. Diplomirala je indologiju i južnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Poeziju je objavljivala u raznim časopisima i na web portalima te je sudjelovala na večerima poezije u Ljubljani i Zagrebu. Na 27. Pjesničkim susretima u Drenovcima dobila je priznanje za najbolji rukopisni prvijenac koji je 2017. godine i objavljen pod naslovom „Povratna karta“. Godine 2018. njezina kratka priča „Na kraju sela“ proglašena je najboljom na Preprekovoj jeseni. Godine 2020. objavljena joj je druga zbirka pjesama „Osobni pejzaž“ koja je na Danima Josipa i Ivana Kozarca nagrađena Poveljom uspješnosti. Stalna je suradnica web portala VoxFeminae na kojemu piše o kinematografiji i televiziji iz feminističke perspektive. Prevodi književne tekstove s bugarskog i slovenskog jezika.

    Bibliografija

    Autorske knjige

    Povratna karta, Općinska narodna knjižnica Drenovci, 2017.
    Osobni pejzaž, Studio moderna, 2020.

    Prijevodi
    Sudjelovala s kolegama u prijevodu s bugarskoga: Dimitrova, Beloslava. Divlja priroda. Klub studenata južne slavistike A-302, 2017.

    Sa slovenskoga:
    Gorečan, Katja. Patnje mlade hane, Jesenski i Turk, 2020.

    Izbori iz djela

    Putovanje 
     
    Samo sam rekla: „Za Županju.“
    Bez gledanja u oči, staloženo, a opet odsutno.
    Nedostajao mi je pogled na; 
    rokovački ogromni bijeli križ,
    andrijaševačku prugu, 
    mostove u Cerni,
    polagano povišenje nadirućeg Gradištanskog brda,
    te pogled na ljude iz autobusa;
    uljuljane uspavankom ravnice,
    pripovjedače sretnih i sjetnih lica, 
    zaljubljene koji ne ispuštaju mobitele iz ruku 
    ili pak one koji privlače svojom odsutnošću,
    mirni i ukočeni prilikom putovanja.  
     
    Nije bitno prolaženje, već o(p)stajanje. 
     
    Pamtim lica, mjesta, stanice, 
    te s njima o(p)stajem.  
    Pogledom se opraštam sa zelenom kućom
    i njezinim odrazom u rijeci.
    Primirujem se u iščezavanju krajolika
     pogodnih za odlazak.
    Potpuna,
    mjesečeva i gorka,
    nastavljam put.
     
     
    Kapitulacija
     
    Poredaj dijelove mojih mjeseci,
    pjesama,
    briga.
    Odbij progledati mi
    kroz prste
    kao kroz
    oči
    i
    nemoj 
    čuti me
    kroz
    razmake
    i
    predahe,
    jer
    takvim
    uskočicama
    i
    prečacima
    postadoh
    ranjiva.
     
    Uvenuh, 
    prelijepi, svijetli 
    Božečovječe.
     
    Podajem se sobi,
    grešna li sam.
    Najradije bih opet
    opila se vremenom
    i zaskočila sav prostor disanja,
    ponovo prevarila samu sebe
    – smijala se.
     
    Proći će dnevna ugnjetavanja duha
    i pripast ću stvarima
    – opisivati ih, gutati ih.
     
    Rukopisi postaju samo to
    – materijalna poezija,
    a nabori na odjeći
    stvaraju plijesan nad
     
    veznicima.
     
    Operi me kojom riječju.
    Ovako iz subjekta padam u objekt radnje.
     
    Zapisivačica
     
    Tata je više puta rekao:
     
    „Tko ne zna plivati, taj ne vjeruje nikome.
    Jer da bi znao plivati moraš vjerovati vodi.“
     
    Ovo je moje tijelo, pomišljam.
    Moj ožiljak, moji madeži, zablude i opčinjenosti.
    Dok ležim u kadi i nerazumno buljim u strop,
    te potom u rupice odvoda, pretražujem stanje svijesti.
    Voda se čini zelenom.
    Polako pored svojih bedara mičem prstima
    izazivajući valove, ljuljanje pjene i sve one uspomene
    na more, na ležanje na vodi, 
    i ponovo znam kako je vjerovati
    …vodi.
     
    Zgrćem kosu s leđa poput kakve zavjese
    i prilazim im dlanom straga, držeći bijeli sapun.
     
    Naherena sam nad svojim postupcima.
    I doista, bila sam pristupačna sebi,
    valjda se u svemu tome krilo zadovoljstvo.
    Bez prilagodbe, prihvatila sam se.
    Misli su se zgustile i uobličile u ovalne prozore.
    Grozničavo gledam vrškove prstiju na stopalima.
    U opruženom položaju pribrala sam se;
    odsutna, podalje od mokrih bijelih pločica,
    oljuskane slavine, nisam ni pokušala zažmiriti.
     
    Ovo je moje tijelo.
    Koliko god izgledalo zrelo, na nekim mjestima
    još uvijek nastaju nespretne ogrebotine.
    Ja sam još uvijek ono dijete 
    što je ljeti ponosno nosilo kraste na koljenima.
     
    Ovo je moje tijelo.
    Ovo sam ja.
    Ne bojim se priznati da je dugo trebalo
    da zacijeli svaki trag nekadašnjeg dodira,
    neopreznosti, nepromišljenosti.
    Zato kažem da jesam naučila mnogo
    o sebi i nekim stvarima.
    I ne tvrdim to puna sebe niti posve bistra,
    samo smatram i što god napišem.
    Zapisivačica sam osjećaja, ništa više.
     
    Slava Raškaj svakoga je dana išla u Botanički vrt
     
    Sve one sasušene trave 
    pustile su svoj miris
    (zar postajem ranarica?) 
    zrak je zasićen. 
     
    Sve one sasušene trave
    vonjaju
    na te.
     
    Ni prstom neću maknuti,
    a bit će opet
    tvoj poljubac utrt 
    u moju kožu, u moju put.
     
    I ovdje teče Sava
    mimo svih zelenih gradskih otoka, 
    mimo nas,
    …svih nas.
     
    Kako da zaboravim…
    ovdje si vidio najljepšu djevojku, 
    a ja sam dobila rez preko čitavih leđa.
     
    Ovdje, u Zagrebu.

    Odjeci iz javnosti

    Esej i pjesme u prijevodu na slovenski :

    https://www.poiesis.si/author/paula-cacic/

    Pjesme u prijevodu na bugarski :

    https://novasocialnapoezia.eu/2021/03/02/paula-chachich-deniat-na-maikata/