Despinić Petar
Biografija
Petar Despinić rođen je 13. rujna 1947. godine u Gornjim Plavnicama kraj Bjelovara. Prva četiri razreda osnovne škole završio je u Gornjim Plavnicama, a ostala četiri kao i gimnaziju u Bjelovaru. Na Filozofskom fakultetu u Zadru završio je studij hrvatskosrpskog jezika i jugoslavenskih književnosti i Povijest umjetnosti. Karijeru profesora hrvatskoga jezika i povijesti umjetnosti završio je, nakon 37 godina radnog staža, 2013. godine u Drugoj gimnaziji u Varaždinu. Umirovljen je i živi u Čakovcu. Oženjen je i ima troje odrasle djece. Priprema novu zbirku pjesama.
Bibliografija
Petar Despinić objavio je pet zbirki pjesama: Skica za jedan portret (1991.), Solilokvij za 1991.( 1997.), Prozirno drvo (2000.), Stol, kuća, trg (2005.), Gramatičar u voćnjaku(2011.).
ZBORNICI I ČASOPISI u kojima su pjesme objavljivane: Varaždinski književni zbornik, zbornik Reči rieč, Republika, Književna republika, Kolo,Dialogi(Slovenija).
ANTOLOGIJE: Antologija duhovne poezije (Krist u hrvatskom pjesništvu), Antologije hrvatskoga haiku pjesništva (odabrao Vladimir Devide), Sto hrvatskih haiku.
Izbori iz djela
IZ ZBIRKE ”TERCINE I PJESME INE”
TOMAŽU ŠALAMUNU
Pjesnik si s reputacijom, nasmiješen na
naslovnoj stranici, ali si, vele, loš otac,
tako sam barem na-čuo, ispričaj me,
Tomaž, ukoliko griješim, ukoliko je riječ
o traču, u svakom slučaju, mrtvi su – si-
gurni i tvoj status nema veze s tobom i
tvojom poezijom. Svejedno ti što se
dešava na OVOJ strani, ali, Tomaž, mene
guši očajan osjećaj da sam promašen slučaj,
jest – tiska me da bih vriskao … kao
goropadan sam bik pogođen među oči, kao
rasporeni toreador teturam (možemo li
reći to je dvoje slično?) jer meni, uz sav
napor i muku, ne ide od ruke kad tražim
način kako naći vezu između dvije riječi,
čak kad bih mogao nekako provući se
između riječi i izbjeći taj val što se približava …
ali, Tomaž, tješi me što više ne vidiš i ne
čuješ tu braću po maču, te tračere, trovače
ucjenjivače, čitavu tu (učmalu) regimentu
tumača Apo-kalipse … nikako da lipsaju! …
ZNAKOVI VREMENA
Borisu Maruni, u spomen
neka su slova izlizana a u novije se vrijeme
otkriva da su i neki rukopisi krivotvoreni, kako
stariji tako i oni kasniji pa i dalje ostaje pitanje
čiji su sinovi i uzduž koje rijeke (možda je Jordan
ili Tiber?) kopali i prevrtali kosti tražeć svoje mrtve,
a to o kostima, navodi se, zapisao je izvjesni B.M.
koji je, dodaje se, obišao lokalitete duž Planeta i
otkrio da uvijek netko traži nekog i nema te
rijeke u kojoj se netko nije utopio ili kraj koje
netko nije zakopan Navodi se također kako se
taj prognanik, praćen nedaćama, konačno skra-
sio daleko od … (vjerojatno bjesnila) uzavrele go-
mile
jedne noći, sanjajuć Muzu, shvati da mu pred-
stoje duge samoće Bdijuć nad riječima pre-
stravi se osjetivši težinu iskušenja Hoće li
moći bez Njegove pomoći? Zar da prihvati Ugovor?
Bježi, Vraže, vriskao je i bez Tebe ću doći do načina
kako se od patnje pravi poezija Zatim bi, pokojiput,
pitao, Zar da od strahota života stvaram
ljepotu ?…
Što je zapisano dalje, ne zna se. Vjerojatno je neki
pastir koristio papirus za potpaljivanje vatre.
BRDO
Nikici Petraku u spomen
Putujući na more, projuri se kroz naselje
Petrakovo Brdo, ali i to je samo jedan od
prizora koji nestaje u retrovizoru.
Petrak je govorio da to Brdo i nema veze
s njegovim imenom; imena, veli, i povezuju
i ne povezuju, zavisi u kakvom su
odnosu.
Svaki put kad jurimo kroz to naselje jače
čujemo (ili se samo čini?) zakletog pjesnika
kako dovikuje još jedan sonet, istina –
bezglasan – jer poezija, uvjerava, i ne postoji,
tj. postoji san o poeziji, naša nepresušna
mašta, što je dovoljno za zavodljive (ili
utješne?) misli kako bi bez pjesme svijet ostao
bez kakvog-takvog smisla.
*
Ovaj (pomalo otužni) niz zamijenit će (često dokazana)
spoznaja da smo (iznova) blizu
gostionice “Vince”.
Cvili violina nasmiješena konobarica jurca
krivuda plovi između stolova voliš li liz? … pliz! …
sav život ovdje ti otkriva svoj puni smisao i sam
Dioniz misli da bi trebalo ma-lo ti-še … što ti-
še? slušaj još diše stara harmonika ako poten-
cija je em ce na kvadrat to daje ja mislim da
ovaj mali još sisa sestrice dobaci svakom po žes-
ticu ciliču gusle o-glasi se bas za ovim stolovima
nema molova ovuda juri
dur …
(Vidi se, da zona ova je:
a) opasna za one sklone Apolonu ?
b) podesna (i) za one – sklone Apolonu ?)
RUSIJA I AMERIKA (I STARI RIBNJAK)
Kao dijete mislio sam da je Rusija iza
onoga brda, dok je Amerika iza starog ribnjaka.
Govorilo se da je Amerika “prek morja” a Rusija
“iza gorja” pa su “morje” i “gorje” bili
orijentir.
No, “morje” se nalazilo (i ostalo) na istočnoj a
“gorje” na zapadnoj strani, ali bez obzira na to
TAMO i danas zapad vidim na istoku, a istok
na zapadu.
Presitan za spoznaju da su istok i zapad (dakle i
Rusija i Amerika) ondje – gdje nisu, sjedao sam kraj
ribnjaka i bacao kamenčiće praveć krugove,
sve dok (u jednom snu) ne iskoči iz mjesečeva kolobara
zborovođa i prekori uljeza koji mu rastjeruje zbor.
“Sorry, samo sam u prolazu, dolazim i odlazim …
ponekad se zanesem … ponese me želja da se združe
moj tenor i tvoj zbor, pa preko mora i planina
neka se zaori: “Horor!… Horor!…”
” Čovjek da krekeće? Veća postoji li nesreća? Čovječji
glas – užas!… užas!…”
* * *
Romantična je noć. Čuju se žabe.( Samo žabe
krekeću.)
Mjesečev kolobar blijedi. Dašak donese
svježinu i mirise raznih trava. Prisjećaš se zaboravljenih
začina. (Nije li čitav život sveden na začine?) Origano, chilli, ili
onaj taj-noviti temeljac, pa slanci, slastice …, “pa žablji kraci!”,
iznenada roda zaklepeće … Voda se zapjeni, prekine
kreket – slijed riječi.
U ARKADIJI
Ležim nauznak. Kraj boka mi tegla meda.
Dodirnem pogledom lepezu palme, kupolu neba.
Bi li kraj mene golog gola legla?