Knjiga izabranih pjesama Zvonimira Goloba „Tvoj dio zraka“ (Zagreb, Mala knjižnica DHK, 2017.) predstavljena je u srijedu, 6. lipnja 2018., koju je priredio i popratio opširnim pogovorom Davor Šalat. Knjigu je predstavio urednik dr. sc. Antun Pavešković, a pjesme je čitala dramska umjetnica Dunja Sepčić.
Pavešković je istaknuo kako Mala knjižnica DHK pokazuje ono što se događa u hrvatskoj književnosti izvan trendova, primjerice izvan trenda popularne stvarnosne proze. Zvonimir Golob (1927. -1997.) do danas nije dobro pročitan i još se čeka opsežna monografija o njemu, naglasio je Pavešković. Golob kao pjesnik nikada nije odstupio od realizma koji je uvijek pretvarao u pjesmu, nesklon eksperimentu – koristio je ono što mu je trebalo za autentičnu doživljajnost, objasnio je Pavešković u svom dojmljivom predstavljanju Goloba u kontekstu hrvatske poezije, a i današnjih trivijalnih medija koji su mu „prilijepili“ površnu etiketu autora lakih šansona. Dodao je kako je Golob najpoznatiji kao majstor vezanoga stiha, premda i njegovi slobodni stihovi imaju jednaku težinu. Istaknuo je kako je Golob baš u vezanom stihu avangardan, a u slobodnom realističan, što je zanimljivi paradoks karakterističan za njegovu poeziju.
Voditeljica tribine Lada Žigo pročitala je dio pogovora Davora Šalata (koji je zbog bolesti bio spriječen sudjelovati), u kojem je iscrpno analizirao Golobove teme i stilove u svim njegovim zbirkama, od nadrealističkoga, elegijsko-socijalnoga ljubavno-intimističkoga do šansonijerskoga. Šalat zaključuje: „U toj sljubljenosti ljubavi i refleksije, slikovnosti i misaonosti, Golob je vrlo vješt. Njegove pjesme majstorski evociraju atmosferu ljepote i prolaznosti, ljubavi i raskida, pjesme i tišine, ranih životnih zanosa i kasnoga smiraja i gorčine, čovjekova izrečenog identiteta i neizrečenih stvarnosti koje ga prate kao dugačke i mračne sjene. To su, doista, pjesme dostojanstvenoga, egzistencijalistički intoniranog, ustrajavanja u životu, u sjećanju na ljubav i još aktualnoj težnji prema njoj, u primjećivanju tragične ljepote svijeta koji nepovratno hlapi u samome subjektu.“
(L.Ž.Š.)
