1. OSOBNI PODACI: Ime i Prezime: Rikardo Staraj
2. Datum rođenja : 06.09.1971.
3. Adresa stanovanja : Matusani 24a, Sučići,  51417 M. Draga
4. Telefon: 051 737 207, 051 737 473, mob. 0913737473
5. e-mail: rikpoems@yahoo.com
6. web: www.rikpoems.com

2. OBRAZOVANJE
   • Srednja turistička škola Opatija / Rijeka  (1987 -1991)
   • Hotelijerski fakultetu u Iki 2007 – Voditelj turističke agencije
   • Licencirani agent u prometu nekretnina – 2009 – 2023
   • Sveučilište Jurja Dobrila Pula – Kultura i turizam 2018 – 2023 – mag.cult/turism

3. PROFESIONALNO I RADNO ISKUSTVO     .
4. Sezonski djelatnik u turističkim kompleksima M. Drage 1986 – 1991
5. Rad u inozemstvu u turizmu i ugostiteljstvu – Austrija – Beč 1991 – 1992
6. Rad u inozemstvu u trgovačkom poduzeću – Italija – Trst 1993
7. Direktor Turističke agencije 1994 – 2017
8. Edukacija i rad u Sjedinjenim državama u intervalima od 1999 – 2015

4. NEFORMALNO OBRAZOVANJE
5. Autor 7 knjiga poezije i proze / Grad bez Krista 1995 / Krug u Pijesku 1997 / Fight 1998 / Autokompliment 2000 / Adriatic Blues 2002 / America – the trip 2005/ Vedro nebo krov je moga hrama 2008 / Monografija: Slike sjećanja i života 2007 / Moja sjećanja – Anton Papp 2010 / Midnight Blues 2012 (knjiga i cd) / Big bang osobne misije 2014 (knjiga i cd ) / Devil in love (cd) 2015, Midnight man (CD) 2016, Kako stoje stvari (CD) 2018, Lockdown blues (2022)
6. Organizator Kulturnog ljeta Općine M. Drage 1997 – 2019
7. Predsjednik Talijanske zajednice M. Drage 2005 – danas
8. Zamjenik načelnika Općine M. Draga 2013 – 2017
9. Načelnik Općine M. Draga 2017 – 2021 / 2021 – 2025 / 2025 – 2029

5. STRANI JEZICI
6. Aktivno znanje njemačkog jezika u pismu i govoru (osnovna škola, gimnazija, boravak u inozemstvu, rad u turizmu)
7. Aktivno znanje talijanskog jezika u pismu i govoru (materinji jezik i boravak u inozemstvu, rad u turizmu )
8. Aktivno znanje engleskog jezika (boravak u Sjedinjenim državama i privatne jezične škole, rad u turizmu)

6. OSTALA ZNANJA I VJESTINE
7. režija, scenografija, nastup na kulturnim manifestacijama (pjesničke večeri, izložbe, kazališne predstave, koncerti), pisanje kritika za umjetničke radove, koncipiranje, pisanje i izdavanje raznih knjiga i kataloga

Kratka biografija

Riccardo Staraj, 06.09.1971

Izdao zbirke pjesama: Grad bez Krista 1995, Krug u pijesku 1997, Fight 1998, Autokompliment 2000, Adriatic Blues 2002, America – the trip 2005, Vedro nebo krov je moga hrama 2008, Midnight blues 2012, cd Piano and Poetry 2008 u suradnji s Joe Kaplowitzem, cd Ljubav je 2010 u suradnji s Josipom Eugenom Šetom, dvojezičnu knjigu i cd Midnight blues 2012, Big bang osobne misije (knjiga i cd) 2014, Devil in Love (cd) 2015, Midnight man (cd) 2016, Kako stoje stvari (CD) 2018, Lockdown blues (2022), Sport u Općini Mošćenička Draga (dvojezična monografija 2016 ) Unutar Talijanske zajednice M. Draga izdao dvije knjige (monografiju i biografiju A.Pappa 2007/2010),  Organizator je i pokretač Mošćeničkog kulturnog ljeta. Realizirao je veliki broj happeninga i performancea na području Kvarnera i Istre, surađuje s jazz i blues glazbenicima, glumcima, performerima, slikarima i fotografima. Od 2012 godine nastupa sa svojim Midnight blues bendom promovirajući svoje knjige i nosače zvuka. Član je Društva hrvatskih književnika (DHK). Živi u Mošćeničkoj Dragi. Radi u turizmu i kulturi.

Kontakt: Riccardo Staraj, Matusani 24a – Sučići, 51417 Mošćenička Draga

                e-mail: rikpoems@yahoo.com    www.rikpoems.com

Riccardo Staraj i Midnight blues band

Riječki pjesnik (nastanjen u Mošćeničkoj Dragi), autor desetak knjiga poezije, dvije monografije, jedne biografije i niz putopisa i turističkih kataloga, član Društva hrvatskih književnika, putnik i novinar, organizator kulturnog ljeta Mošćeničke Drage i okolice, performer i glazbenik. Već desetak godina (od 2012. god) stvara i nastupa sa svojim Midnight blues bendom kojeg čine Luka Čargonja na bubnjevima, Marko Sedlak na gitari, Vedran Mijić na bas gitari, Josip Rubinić na trubi, Mauro Staraj kao česti gost na klavijaturama, Dean Černeka – video art. Njihovi su koncerti odličan spoj polupjevne ekspresivne poezije, bluesa, rocka i jazza, a sve začinjeno video artom i fotografijama Deana Černeke. Osim autorskih stvari sviraju i blues standarde Doorsa, Muddy Watersa, Blues Brothersa, Tom Waitsa, John Lee Hookera, Stonesa, itd.. Brojni nastupi na Ljetnoj pozornici Opatija (mala scena), Rijeci (Filodramatica, Tunel club, Caffe bar Nad urom, brod Arca Fiumana, River Pub, Trsat), Zagrebu, te  Sloveniji i sjevernoj Italiji, ŠvicarskojSlovačkoj i Češkoj, svjedoče kvaliteti ovog projekta. Rezultat ovog desetogdišnjeg nastupanja i stvaranja su dvije knjige (Midnight blues i Big bang osobne misije) te pet cd-a: BIG BANG, MIDNIGHT BLUES, DEVIL IN LOVE, MIDNIGHT MAN, KAKO STOJE STVARI, LOCKDOWN BLUES.  Pjesme se izvode na hrvatskom i talijanskom, te na engleskom jeziku. Koncert, odnosno blues performance, traje sat i trideset -do dva sata. Politički angažirane pjesme, socijalna tematika, filozofske dionice pojedinih stihova, ljubavna, pa i buntovna Starajeva lirika, te neizostavni blues standardi dominiraju koncertom koji drži publiku u neizvjesnosti do samoga kraja. Ovo nije klasičan blues koncert, već koncertno-kazališna predstava aktualne političke i socijalne zbilje u kojoj živimo. Sve to zajedno okrunjeno je izvrsnim video artom Starajevog dugogodišnjeg prijatelja, Deana Černeke.

Saksofonist

Ovo je istinita priča. Govori nam da se stvari nikada ne događaju slučajno, već suprotno – sve je negdje već davno zapisano.

Počelo je jutrom. Pročitao sam u novinama oglas koji je nudio nekakav low job. Okrenuo sam broj i predložio poslodavcu da se osobno kod njega pojavim kako bi se dogovorili oko detalja. Posao perača limuzina, navodno dobro plaćen, nekih 100$ dnevno. S obzirom da sam tjednima tražio posao i besposličario, dojadili su mi neprestani negativni odgovori, pa sam se odlučio na ovu skromniju varijantu zarađivanja za klopu i stranarinu. Očekivao sam, svakako, da ću radno mjesto dijeliti s inferiornim Meksikancima ili crncima bez obrazovanja. Bio sam spreman na sve, već umoran od boravka u svom stanu gdje me ubijala dosada prožeta nezdravim refulima klima uređaja. Krenuo sam i već nakon nekoliko koraka bio znojan od užasne newyorške vlage koja je prodirala u moje reumom nagrižene zglobove, umarala mi misli, ubijala polet i kreaciju. Bio je mjesec srpanj godine 1999. Proklinjao sam često ovaj život, ovu patnju koju sam sebi uzrokovao, medjutim, i za to je postojao nekakav razlog, prst Boga, zapovijed Višnjega. Bio je to moj put, moja misija, meni drag, jer bio je upravo moj više nego bilo čiji.

Sjeo sam na autobus ze Bergenfield, grad udaljen oko 20 milja od Fort Leea, gdje sam stanovao, u državi New Jersey, na obali rijeke Hudson, s pogledom na kozmički Manhattan. Autobus je vozio radničku klasu koja mi je odmah dala do znanja da vjerojatno u tom trenutku, na tom kraju svijeta, u tom odijelu bespomoćnog izgubljenika, pripadam istom malom svijetu ljudi koji lutaju trbuhom za kruhom. Vožnja je bila udobna, unutrašnjost autobusa prohladna zbog rashladnog uređaja, vozač prilično pristojan i susretljiv. Razgledavao sam okolo i razmišljao kako moram nakon ove trke za poslom, bez obzira na nesnosnu vrućinu, otići do New Yorka i slikati usamljenog saksofonistu koji sakuplja mrvice kruha na 175. ulici Bronxa, duboko u podzemlju gdje se čuju krikovi vlakova i osjeća mješavina ljudskog znoja i urina. Nekoliko dana ranije zapisao sam u notes, gdje bilježim sve svoje umjetničke namjere, i tu obavezu – slikati muzičara, jer njegov su me stav, glazba, pogled, dubina zvuka, scena u podzemlju, inspirirali da ga zauvijek memoriram. Ta silueta tijela koja se spajala sa saksofonom kao nekakvim produžetkom njegove duše iz koje je dopirala sva njegova životna patnja, bit će razlog da joj se približim i priupitam dozvoljava li mi samo jednu fotografiju. U njegovim sam tužnim očima otkrio istinski blues Amerike. Nakon dogovora s poslodavcem, uputit ću se u undergrund.

Autobus je stao. Izašao sam na pakleno ljetno sunce gdje sam čekao liniju 753 za Bergenfield. Bilo je očajno toplo, tijelo umorno i žedno, izudarano. U ušima mi je brujao saksofon, ona ista muka koju puše taj zagonetni crnac u tunelima New Yorka. Bio sam bez love, hrane, vode i s vrlo malo nade da nađem job. Sjedio sam pod suncem na  travi pitajući se što tu radim, dok na suprotnoj strani svijeta poznajem more ljepše je od svega ovoga što ovdje proživljavam. Autobus nije dolazio, bila je subota, rijetke vožnje. Potpuno sam ožednio i otišao u obližnji dućan kupiti litru ledenog čaja. Nakon što sam iskapio pola litre tekućine, sunce mi nije dalo odmora, brzo je isparilo tih nekoliko kapljica iz mog tijela i natjeralo me da kupim novu bocu vode. Dojadilo mi čekanje i pozvao sam taxi. Stigao je za deset minuta i odveo me u Bergenfield na broj 115, Teeneck Road. Dao sam mu dolar tipa i pošao u zgradu 115. Ispred nije bilo nikakvih limuzina. Pogriješio sam stranu svijeta. Umjesto na sjever, pošao sam na zapad. Moju izgubljenost u prostoru potvrdio mi je i Pakistanac na benzinskoj crpki. Štoviše, njegov je engleski bio prilično siromašan, tako da sam shvatio tek nekoliko riječi, pa sam samo pratio smjer ruke koja je pokazivala sjever. Odlučio sam poći pješice po otkačenom suncu. Ulice su bile vrele, bez pješaka, automobila, bez žive duše. Stao sam na prvoj govornici i nazvao kompaniju limuzine. Javila se samo sekretarica. To je značilo da su zatvorili. Mrak mi je pao na oči. Prevalio sam toliko put, potrošio 20 USD za taxi i nisam učinio ništa. Pomislio sam da mi u toj Americi ništa ne ide od ruke od prvoga dana kad sam stupio na novo tlo. Bio sam već svugdje, od Califorinije do Colorada, Arizone, Chicaga, New Yorka i New Mexica, pa do Missurija, Nevade, preletio i proputovao gotove sve države, a nigdje se nisam stacionirao i zaradio neki novac.

Dok sam patio na nesnosnom ljetnom suncu, psovao sam sebe i sve oko sebe, razbijao glavu, mučio se kako naći cilj, u ušima mi je odzvanjao nježni saksofon kojeg tog dana moram uslikati. Pitao sam se zašto me njegova pojava tako proganja, u njemu je možda poruka, znak. Odlučio sam čekati autobus za Fort Lee, za moj dom u kome je režala neopisiva subotnja dosada.

Bez razmišljanja sjeo sam na prvi autobus, linija 181, za Fort Lee, točnije Washington Bridge, preko mosta koji je spajao obale New Jerseya i Manhattana. Vozio sam se neko vrijeme, bijes mi je strujao glavom, znoj se lijepio za moje sjedalo. Pokušavao sam čitati knjigu, međutim, koncentracija je bila minimalna. Bio sam zbog svega, a zbog nečeg posebno, vidno uznemiren. Nisam znao je li pozitivno ili negativno – treslo me. Umirao sam od želje da popušim cigaretu. Sve se doimalo bez smisla, konfuzno, umorno, bolno i pokleto vruće. Ponovo sam se upitao što tu radim, tko sam zapravo, kamo idem, što sam dobio od te silne Amerike, kamo ću stići, što ustvari znači ova moja slijepa odluka da se skitam po zemlji gdje te nitko ne šljivi dva pišljiva boba, gdje ti pristojno kradu novac i crpe iz tebe maksimum.

Do cilja je ostalo još nekoliko stanica. Na izlazu sam morao čekati autobus za Manhattan i pretrpjeti još jedan udarac nesnosne urbane vrućine. Tješila me ta jedna cigareta koju sam dobio od dobronamjernog skitnice, koji se, poput mene, u uzaludnom subotnjem poslijepodnevu trudio ostati živ i namamiti neku dobru dušu da mu dobaci nekoliko centi. Vrućina je žestoko pritiskala moju glavu. Autobus je jurio. Na trenutak sam zaspao. Probudio sam se na mostu praktički već u New Yorku, i to u zastoju koji je uzrokovala velika sjajna crna limuzina. Poželio sam izaći van i doviknuti šoferu: evo, tu sam, došao sam zbog posla! Isključio sam tu mogućnost.

Nisam htio izaći, već mi je bilo svejedno kamo me vozi – zasigurno će negdje stati. U glavi je zujio saksofon čiji su zvuci plivali u ugodnoj pjesmi omamljujućeg Heinekena. Bilo je lijepo slušati tu unutarnju melodiju. Istog sam se trena osvjestio i shvatio što zapravo znači taj ritam crnca iz podzemlja koji me svojim notama pozivao da mu se pridružim tog poslijepodneva. Shvatio sam da me taj isti autobus morao odvesti do New Yorka, da taj posao perača limuzina nisam trebao dobiti. Vratio sam film i  sjetio se vozača koji mi se iz nepoznatog razloga smijao u staklu retrovizora. On je znao čemu odlazim, svi su znali tko sam i kamo pripadam, kome moram otići, što moram čuti. Bio sam pomalo zbunjen. Amerika mi se nije posebno sviđala, nisam doživio ništa osobito, osim putovanja cijelim kontinentom. Ali valjda je to ta Amerika, od koje ljudi previše očekuju, a zauzvrat dobiju prosječno.

Bus je stao. Pozdravio sam vozača koji mi je zaželio ugodan dan. Čim sam stao na pločnik zapalio sam cigaretu. Bilo je ugodno pušiti i ne misliti ništa. Preko puta bila je stanica za Fort Lee. Napravio sam dva koraka, ali su me ponovo zaustavili nježni zvukovi saksofona. Bio je to definitivan poziv u podzemlje gdje je saksofonista pleo svoj mistični svijet mraka, glazbe i samoće. Koračao sam tunelom i nisam očekivao ništa. Bilo mi je sasvim svejedno. Nisam više znao što učiniti, kamo poći, čime se baviti, tko biti, vratiti se u Evropu, ovdje ostati, na Mars, Mjesec, u Aziju, Australiju, Afriku, ili biti tu – u čudnom newyorškom podzemlju. Primicao sam se bliže.

Tad sam čuo ono što me cijeli dan pozivalo da dođem onamo. Shvatio sam da je taj stvarni, mučni zvuk saksofona smisao svega, poanta svega onoga što sam proživljavao to vrelo subotnje poslijepodne. On je bio tamo, na svojoj niskoj stolici, u klasičnoj blues pozi, puhao je svoju muku koja je strujila i odzvanjala prolaznim hodnicima undergrunda. Izvadio sam novčanik  i bacio 25 centi, napeo fotoaparat i približio se motivu. Odmah me pogledao i nasmijao se osmijehom razumijevanja kao da je znao da se moramo susresti. U očima mu je plovila dobrota. Izgledao je božanstveno, artistički. Iz džepa u košulji virio mu je Marlboro, u kutiji saksofona bila su dva-tri dolara i jedna džepna knjiga. Bacio sam mu sitniš. Zahvalio mi se plemenito. Upitao sam ga mogu li ga slikati? Složio se i učinio pozu kao da svira neku kompliciranu jazz dionicu. Okinuo sam dvije posljednje fotografije. Znao sam da će one biti najbolje. Sjeo sam kraj njega. Ponudio me cigaretom. Upitao me otkuda sam. Rekoh iz Europe. Veli da je tamo svirao na nekoj jazz turneji prije 20 godina. Bilo mu je predivno, rekao je. Sviđala mu se Europa. Upitao sam ga što mu se više dopada: Europa ili Amerika? Podsvjesno sam htio odgovor kamo da krenem, gdje zapravo pripadam. Da li ostati u ovom noćnom gradu tražiti sreću ili vratiti se u Europu? Rekao je –  znaš, ja živim ovdje pa je logično da sam se već privikao, jer ja sam New York, zvuk New Yorka, duh Amerike, ali kad bih se ponovo negdje rodio želio bih da to bude Europa. Nasmijao sam se. Steglo me u grlu. Suze su mi navrle na oči. Kako je mogao znati stanje moje duše? Tko je on zapravo? Sam Bog, anđeo? Znak? Glasnik Boga?

Stisnuo sam mu ruku. Nisam ništa odgovorio. Digao sam se na umorne noge i kanio krenuti, no on me zaustavi dubokim basom saksofona i reče: Sretan povratak u Europu.