Biografija
Robi Selan, rođen 1966. godine, diplomirani ekonomist, živi radi u Labinu gdje obavlja posao novinara na portalima Labinština.info i Istarski.hr. Prije toga radio u Našim Fojima, Istarskom glasu i Glasu Istre. Izdao zbirku haiku poezije S burom, znanstveno-fantastični roman Nebo nad K.u.K i kriminalistički roman Kokosovi orasi. Priče objavljivao u Novoj Istri, Jutarnjem listu, Večernjem listu, Parseku te u zbirkama konvencija znanstvene fantastike Istrakon i Sferakon. Nagrađen za najbolju znanstveno-fantastičnu priču objavljenu u iQ magazinu Večernjeg lista tijekom 2015. godine.
Bibliografija
- „S burom“ – zbirka haiku pjesama , Hrvatsko haiku društvo, 1998. godina
- „Nebo nad K.u.K.“ – znanstveno – fantastični roman, Hangar 7, 2017. godina
- „Kokosovi orasi“ – kriminalistički roman, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, 2021. godina
Izbor iz djela
Bestežinsko stanje
Dva su načina na koji možemo, barem na trenutak, možda i kraći od sekunde, osjetiti bestežinsko stanje: prilikom naglog polaska lifta dolje i prilikom polijetanja aviona. Radi se o tromosti mase: u prvom slučaju izravno gubimo tlo pod nogama, pa sila teže manje djeluje na naše tijelo, a u drugom nas slučaju sila teže najprije malko jače pritisne pri uzletu, a zatim nas, u trenutku kad avion izravna nos, „otkvači“ i učinak je isti – škakljanje u trbuhu!
Vjerojatno spadam u rijetke ljude koji su bestežinsko stanje osjetili i na drugačije načine.
Imao sam trinaest godina, šesti razred, rano proljeće, kad sunce počinje snažno grijati, ali zemlja i zrak su još hladni. Malonogometno igralište ispred škole koju sam pohađao nalazi se u udubljenju i tu je asfaltiranu površinu ojačalo sunce zagrijalo, topao zrak s nje počeo se dizati i sudario se s hladnijim zrakom iznad sebe. Nastalo je vrtloženje, mali tornado – pijavica koja je u spiralu povela suho lišće i prašinu. Plesalo je igralištem prema meni, a ja, u trenutku svjestan da vidim rijetku pojavu, potrčah prema tom fenomenu da ga osjetim iznutra.
Na trenutak sam zažalio! Uhvatio me nešto strano i počelo podizati s tla! Prsti su mi ipak ostali na tlu, ali na trenutak sam ostao bez težine. Vrtlog je prošao i nakon nekoliko metara rastočio se. Nisam bio sam na igralištu, ali nitko to nije primijetio i nikome o tome nisam govorio.
To škakljanje u trbuhu koje sam osjetio kada me podiglo, nije mi bilo nepoznanica, osjetio sam ga nekoliko puta prije tog događaja.
Kad bih se vozio autobusom iz Rijeke, u Mošćeničkoj dragi bi me, jednako kao sve druge putnike, prenuo taj osobiti osjet. Samo na trenutak, prestalo bi prije nego što bi uopće shvatili da se nešto događa. S vremenom sam shvatio da se to uvijek javlja kad autobus poskoči između autokampa i plaže.
Radilo se o tome da je cesta prolazila preko mostića sagrađenog da bi potok, koji dolazi s Učke i teče kroz autokamp, mogao preko plaže utjecati u more, a svaki je starinski most na svojoj sredini blago povišen kako bi se sile koje ga pritišću prilikom prelaska međusobno poništavale. Na tom mostiću, ne višem od dva metra, taj je greben bio gotovo neprimjetan, ali dovoljan da autobus pri prosječnoj brzini poskoči i da mi i naše utrobe zaplutamo u bestežinskom stanju. To se događalo samo u vožnji iz smjera Rijeke jer se autobus tada spuštao blagom nizbrdicom i tako dobivao dodatan zalet, nešto kao skijaš na skijaškoj skakaonici, ali daleko manjim razmjerima.
Danas je cesta preko mosta tako poravnana da je ta neugodnost, ja bih rekao zanimljivost za putnike, iščezla.
Fićo
Vidio sam Fiću poslije ne znam koliko vremena. Uključio se u promet ispred mene: narančast, na vratima veliki broj jedan, a preko krova zvjezdani iks kojega zovemo „zastava Konfederacije“ Izrazito dobro očuvan, doslovno sjajan oldtajmer iz nekih davnih utrka.
Vozio sam neko vrijeme iza njega i na pamet mi je palo ono što sam davno, još u vrijeme socijalizma, čuo od jednog znanca:“Mi smo toliko navikli na Fiću da nismo svjesni kakvu on liniju ima.“ Tada sam mu vjerovao, a sad sam se uvjerio.
U ona vremena je Zastava 750 (u biti Fiat 750) bila svagdašnja pojava, gotovo kao kruh i voda. Fiću su vozili svi, i građani i službe i državni organi i auto škola. Voziti sam naučio i vozački ispit položio upravo u Fići. Zbog tog zasićenje počinjao je biti prezren; voziti bilo što drugo, pa makar i istočnonjemačkog Wartburga, značilo je izdići se iz mase. Druga moćnost za isti učinak bilo je nešto preinačiti na njemu: spustiti ovjes, dodati spojlere, smanjiti upravljač ili, primjerice, na krovu naslikati zastavu Konfederacije.
Vozeći se iza Fiće i promatrajući ga nezasićenim i , rekao bih, obnovljenim očima, postao sam svjestan zaobljenih ispupčenja karoserije iznad stražnjih kotača, cjevastih zaobljenja koja se pružaju naprijed i završavaju farovima , zaobljenog poklopca prtljažnika s prednje strane i na kraju zaobljenog stražnjeg dijela krova nakon kojega počinje kosina sa stražnjim staklom i rebrima poklopca motora – jer fićo ima motor smješten straga i hlađen je zrakom. Sinulo mi je da to u dizajnu fiće naziru posljednji tragovi streamline moderne!
Mislim na one automobile iz tridesetih i četrdesetih godina kakve viđamo u filmovima o gangsterima i Drugom svjetskom ratu, vozila s izrazitim zaobljenjima karoserija iznad kotača. Streamline dizajn želio je zaobljenim, cilindričnim volumenima biti aerodinamičan. I to, rekli bismo danas, kad treba i kada ne treba. Zato su zaobljena bila vozila, avioni i brodovi, ali i hladnjaci, radioprijemnici i tosteri.
Kad se fićo pojavio 1955. godine nije ima motor zapremine 750 prostornih centimetara, nego 600 jer je bio zamišljen kao zamjena za Fiata 600 iz 1934. godine zvanog topolino – na talijanskom „mišić“. Već je iz prvog pogleda na taj auto jasno zašto je dobio taj simpatični nadimak: bio je to „skraćeni“, patuljasti auto koji je svojim zaobljenjima nastojao biti ozbiljan kao i svaki drugi auto iz tog doba. Fićo je trebao zadržati taj čar malenoga koje se trsi izgledati kao veliko i u tome je uspio jer kada je 1964. godine dobio svog nasljednika, Fiata 850, potražnja za njim je unatoč tome ostala značajna, pa je ostao je u proizvodnji još pet godina. A taj 850, premda je sličio na svog manjeg starijeg brata, u sebi više nije imao ništa od streamline dizajna.
A kod nas se, u ona vremena i u onoj državi, zbog cjenovne dostupnosti Fiat 750 nastavio proizvoditi još gotovo cijelo desetljeće. Prozvan je Fićo, kao neki svima dragi znanac. I, da, moglo bi se reći da je bio više od auta.
I meni je u tim epifanijskim trenucima dok sam vozi iza njega bio više od auta. Bio je spoznaja da tek nakon vremenske odvojenosti od neke stvari, obogaćeni u međuvremenu stečenim iskustvima, postajemo sposobni da tu stvar koju smo shvaćali zdravo za gotovo sagledamo na ispravan način i postavimo je na mjesto koje joj pripada.
Ukratko: shvatiti što je bilo i što se zapravo zbilo.
Sivi dan
Tog listopadskog dana kad je nebo bilo čisto, ali sivo, sjedio sam na rivi sa starim znancem. Složili smo se da je ovo najljepše i najugodnije vrijeme: nije toplo, nije hladno; suho je, bez vjetra i ne bliješti sunce.
Sivi dan može osvanuti u bilo koje doba godine, ali najčešći se to događa zimi. „The Mamas & the Papas“ pjevali su „Californian Dremin’“, pjesmu u kojoj lirski subjekt jednog sivog zimskog dana čezne za Kalifornijom jer bi tamo bio „na sigurnom i u toplom.“ Nisam od tih.
Nisam od tih koji drže da je samo sunčan i topao dan lijep dan, meni je svaki dan dobar i tako je oduvijek bilo. Nisam takav stav zauzeo nakon nekog religijskog ili filozofskog prosvjetljenja. Sive dane volim jer su smirujući, kao stvoreni za šetnju i razgovor ili za šetnju i meditaciju, onu samu od sebe, neusiljenu.
Moj znanac i ja srdačno smo porazgovarali sa svakim tko je prišao našem stolu, i s domaćim i s turistom, a prilazili su nam iskreno i s punim povjerenjem. Prosjedili smo tako više od sat vremena, a da to nismo osjetili jer nam nikakvo pomicanje sjena i promjena kuta sunca nije ukazivala na protok vremena.
Rastali smo se kao potvrđeni stari znanci.
Smokva
Smokva je drvo koje će izrasti na najnevjerojatnijim mjestima: iz pukotine u zidu, iz odvodnog okna ili iz crepova na krovu, a ova je nadmašila sve razvivši se iz zahrđalog željeza duboko unutar zgrade!
Zagrada je bivša separacija ugljena u Potpićnu: pravokutno betonsko zdanje na četiri etaže s mnogo velikih, četvrtastih prozora; podsjeća ne neuspjeli pokušaj nebodera; na krovu mu dan danas stoje slova T, I, T i O. Kroz njezino prizemlje prolazi pruga koja ne pamti kad je zadnji put vidjela vlak. Nekada su vlakovi skoro svakodnevno dolazili da bi vagone napunili ugljenom što se ispuštao iz njenih silosa.
Budući da je betonska, prvobitan izgled zgrade narušen je samo istrunulom drvenarijom, polupanim staklima i uklonjeni postrojenjem. A oni koji su postrojenje odnosili ostavili su neke manje važne dijelove i ta željezarija stoji gdje se prije toliko godina zatekla u trenutku odlaska posljednjeg radnika. Na trećoj etaži ostalo je nešto što podsjeća na veliki kontejner za smeće i na njemu je, na ravnom rubu njegove kosine, izrasla smokva.
Na golom, zahrđalom željezu! Zapravo se među uzdignutom i popucalom hrđom skupilo nešto prašine i to je sjemenu bilo dovoljno da proklije.
Vjerojatno ga je donijela neka ptica koja je ovuda proletjela, možda i sletjela na trenutak. Ili su možda smokve jeli neki od tinejdžera koji dolaze crtati grafite po zidovima, pa su se nabacivali korama s ostacima sjemenka. Moglo bi biti i to da je neka jaka bura uzvitlala prašinu, bilo oko zgrade, bilo na etaži, u kojoj je ležala sjemenka i dobacila je do to malo hrđe s prašinom.
Smokva je izrasla oko metar u visinu, pružila nekoliko grana i razvila desetak listova. Kao velika!
Kiša vjerojatno uspije malčice zapršiti do nje kad udara jako jugo i to je njoj, uz nešto vode što se zgusne iz magle, sasvim dovoljno. Pružila je goli, zračni korijen u unutrašnjost onog nazovi kontejnera gdje ima nešto žbuke i prašine. Hoće li joj to biti dovoljno da izraste u veliku, lijepu smokvu i donese plodove?
Fotografirao sam je kako stoji poput nasmijanog djeteta koje se popelo na neku njemu veliku visinu. Nadam se da je dobro.
1.
Ležao je potrbuške na podu katedrale. Čelo je položio na desnu nadlanicu podupru lijevom. Oko njega je drhturilo od orgulja i zborske pjesme
Oči je držao otvorenima, ali sve što je vidio bilo je crvenilo tepiha pod sobom. Znao je da mu se pedalj od lijevog lakta nalazi desni Bogdanov lakat, a pedalj od desnog lijevi Stjepanov lakat. Oni isto kao i on, u bijeloj haljini pritegnutoj u pojasu, tvore križ.
Iznad njih, za oltarom, stoji biskup u zlaćanom ruhu i šiljatom kapom na glavi. S lijeva i s desna nalazi mu se po jedan svećenik u bijelom, u polukrugu prezbiterija bijele se ostali.
Zvuk orgulja dolazi s desna gdje po njima smjerno prebire časna sestra, a s lijeve strane pjeva zbor. U potplate cipela gleda im puk u klupama: njegovi otac i majka, Bogdanovi i Stjepanovi otac i majka, rodbina, prijatelji i sva sila ostalih, velikih i malih, mladih i starih, svi koji su došli na misu na kojoj će njih trojica biti zaređeni za svećenike.
Mnoštvo ih promatra shrvano: za koji čas biskup će ih pozvati, oni će ustati i kleknuti pred njim, a on će im palcem urezati križ u dlanove, pa ih čvrsto sklopiti i za njih više ništa neće biti isto! Gledaju ljudi, čela im se sjaje jer je sparno, neki si i mašu nečim ispred nosa. Možda već noćas padne kiša, ona koja znači kraj ljeta.
I pitaju se mnogi što ta trojica tamo dolje u ovom trenutku misle. Je li mole? Razmišljaju li što ih čeka u budućnosti? Ili možda jednostavno misle da bi bilo bolje da leže na golim pločicama jer bi ih hladile?
Što se zbiva u njegovoj duši i tijelu, to nitko nije mogao ni zamisliti!
(Početak romana „Kokosovi orasi“)