BIOGRAFIJA
Tomislav Škrbić je rođen 22. travnja 1970. u Ogulinu. Osnovnu i srednju prirodoslovnu školu završava u Zagrebu. Diplomirao filozofiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U periodu od 2002-2004. godine pohađa poslijediplomski magistarski studij filozofije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, a 2004. godine nastavlja s poslijediplomskim doktorskim studijem filozofije i to pod mentorskim vodstvom prof. dr. sc. Damira Barbarića. Na istome je fakultetu 23.9.2015. godine, pred Povjerenstvom u sastavu prof. dr. sc. Mladen Labus (predsjednik), prof. dr. sc. Stanislav Tuksar (član) i doc. dr. sc. Davor Pećnjak (član), obranio doktorski rad “Ontologija umjetnosti Ivana Fochta”.
Član je Hrvatskog muzikološkog društva, Hrvatskog filozofskog društva, Slovenskog filozofskog društva i Matice hrvatske. Zamjenik je glavne urednice časopisa Riječi i glavni urednik filozofske biblioteke Hermes Ogranka Matice hrvatske u Sisku. Od rujna 2019. godine obnaša dužnost predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Sisku, a trenutno je i član Savjeta Predsjedništva Matice hrvatske. U listopadu 2024. godine izabran je u Upravni odbor Hrvatskog filozofskog društva. Dobitnik je Srebrne i Zlatne povelje Matice hrvatske. Kao recenzent je surađivao u časopisima Filozofska istraživanja, Arti musices, Nova prisutnost i Arhivski vjesnik. Živi i radi u Sisku.
Izbor iz djela
Otkriće sebe i prisutnost stvarī u Šopovim Astralijama
Na kojim jezicima
s vama da sada zborim.
Šop, Astralije
Polazeći već od “formalno-stilskog” aspekta može se reći da struktura odnosno poetika Šopovih Astralija ima začudne karakteristike, jer poemu čine sto pjesmama bez naslova (označene su naime rimskim brojkama) posložene u sedamnaest pjevanja. No, što su zapravo Astralije, odnosno koje su “misli” položene u stihove te iznimne pjesničke zbirke koju književna kritika ocjenjuje kao, po svemu sudeći, najizvrsnije Šopovo djelo.[1] Što dakle Šop, zapravo, podrazumijeva pod onim astralnim, zvjezdanim ili zvjezdolikim? Šopova poezija zacijelo nije tek izraz puke udivljenosti zvijezdama, svemirom i zvjezdanim nebom. Prije bi se moglo reći da je cijela poema osebujno svjedočanstvo pjesnikova istraživanja sebe sama, štoviše prikaz vlastitih duhovnih preobrazbi kao svojevrsni rezultat tih sebe-propitivanja. Ono pak vlastito ili vlastitost, sukladno Šopovim pjesničkim uvidima, ustvari je ono sebstveno, sebstvo kao ono unutrašnje, “duševno” koje ujedno, začudo, ima značaj stranosti pa čak i neosobnosti jer nije nešto unaprijed dano nego biva istom kao ono koje se rađa i preporađa, štoviše ono koje rađa sebe sama kroz sebeodnošenje ali i kroz odnošenje s drugim bićima odnosno stvarimā. Kao ono što bitstveno određuje čovjeka, sebstvo je stoga nešto krajnje zagonetno. Zagonetnost sebstva, s obzirom na odnošenje s drugim bićima ili stvarimā, možemo prepoznati u sljedećim stihovima: “Za kakvog mene / uobličuju se nove stvari”.[2]
Šopovesu Astralije spjev o preobrazbi “zemaljskog” u “astralnog” čovjeka, tj. o preobrazbi “Zemnika” u “Svemirnika” ili “svemirskog Nedohoda” koja prije svega pretpostavlja unutrašnji okret od izvanjskosti, konačnosti i puke predmetnosti stvari, odnosno “zemaljsko-tjelesne” prisutnosti bića k beskonačnosti “mislenog bivstvovanja” kao istinskog življenja. Tomu je duhovnomu putovanju primjerena i zrcalna struktura Astralija koju čine dvije osmodijelne polovice s devetim pjevanjem kao svojevrsnim središtem pa je stoga, prema tumačenju F. Ferluge-Petronio, prva polovica spjeva “put prema duhovnosti”, dok je druga polovica “povratak prema tjelesnosti”.[3] Štoviše, takva struktura nasljeduje upravo povratno kretanje sebespoznaje čovjeka, koje se sastoji od uzlaženja k neosjetnom i silaženja k osjetnom, te nas stoga podsjeća na kretanje duše koje je Platon u prispodobi o pećini prikazao u Politeji. Zato se iznimnost Astralija, naspram drugih Šopovih djela, ne tiče samo duhovnoga sebenadilaženja kao antropogonije i uprisućivanja stvarī kao kozmogonije, nego i njezine umjetničke forme kao u sebi dokraja dovršene i zaokružene cjeline. U razmatranjima koja slijede pokušat ćemo, ponajprije iz horizonta Astralija, razvidjeti Šopovo shvaćanje sebstva te odnošaja između sebstva i stvari.
Već u predgovoru Astralijama, koji nosi naslov Pred novim stvarnostima, Šop čovjekovu težnju za otiskivanjem u beskonačna svemirska prostranstva uz pomoć tehničkih naprava, takoreći, ironijski izjednačuje s puko ljudskom “svemirskom balistikom”, pukim iskorakom u ono izvanjsko, fizikalno ili prostorno-konačno, te potom naspram takve čovjekove prividne izmještenosti iz zemaljskog u svemirski prostor postavlja “zahtjev” za unutrašnjom ili duhovnom preobrazbom kao istinskom osvemirenošću.[4] Pritom je za Šopa “osvemirenost” svojevrsni paronim za duhovnu preobrazbu kao radosno, svečano, gozbeno sebeotvaranje spram mnoštvenosti ili beskonačnosti “skrivene” u drukčijim “svemirskim odajama”, što čovjeku omogućuje da upravo kroz istinski ili slobodan odnošaj sa stvarimā, jer im naime dopušta da dospiju u takoreći sebe-sama-rasplinjavajuće prisustvovanje “neshvaćene i nikada dostignute” riječi, odnosno u jezik kao izvornu (preinačujuću) moć imenovanja i preimenovanja stvari, postane “preobličeni gost”, tj. takvo biće koje samo sebe rađa time da uvijek iznova svezuje ono jedno s onim mnoštvenim, ili rub, granicu, oblik s onim tvarnim, svezujući pritom osjetilnost i mišljenje, izrecivost i neizrecivost, pače osjetni i nadosjetni aspekt stvari: “Divnoliki i mnogoliki da smo u preobličenju / Mnoštvenost da je jedan gost / […] / I jedan gost neka je mnoštvenost”.[5] Šop, nadalje, u platoničkom duhu “osvemirenost” shvaća ne samo kao zbivanje okretanja prema razabirućem uprisutnjivanju oblika stvari nego i kao “uobličenje u svelik”, ili kao osebujno umsko-zrijuće odnošenje, “razgovor” s nepropadljivim likovima, štoviše kao odnošenje s bićem koje “bez nabora odjevnih biva”, tj. onim jednim kao svim bićima i bitstvima prethodećoj moći slobodnoga seberazdavanja koju pak Platon naziva ono Dobro (τὸ ὰγαϑόν), što je razvidno primjerice iz sljedećih stihova: “Prvo moram okrenuti se vašem liku. / Najprije moram dovinuti se njemu. / […] Il s njime možda sad već govorim. / Jer tu je ono, / svagda nedolazno, / neodlazno uvijek”.[6]
Ukoliko je stvar u filozofijskome pogledu, sukladno uvidu M. Heideggera, “sve biće koje uopće jest”[7], utoliko se “novi” bitak stvari uspostavlja iz međuodnosa ili “susreta” između čovjeka i stvari u kojem ono skriveno, bitstveno stvari nije nešto puko transcendentno ili predležeće nego mu stvar pripada na način njegova vlastitog zrcaljenja i to, prije svega, u riječima odnosno govoru / jeziku. Nove stvarī ne nastaju, kako primjećuje Z. Mrkonjić, “pukim razvlaštenjem starih” već se “mijenjaju obrtanjem u se, kao svojevrsnim kozmičkim samouvidom”[8]. Riječ je naposljetku o odnošenju u kojem stvari, kako kaže Šop, “[…] ne prostiru tamu, / već slikaju drugo mene”.[9] Drukčije kazano, prisustvo ili παρουσία (parousia) stvarī nije drugo nego prisustvovanje sutstva (οὐσία, ousia) stvari kao sebeuprisućivanje u navlastitu stvarnost imena, riječi, tj. jezika / govora.[10] Uprisućujući sebe same stvarī, dakle, istodobno stupaju u odnošaj s čovjekom, tj. njegovim sebstvom kao razabirućim sabiranjem onoga sutstvenog u njima samima, i pritom ne samo da uobličuju sebe same nego ujedno suuobličuju i čovjeka. […]
Tvrđa: časopis za teoriju, kulture i vizualne umjetnosti, HDP, br. 1/2, Zagreb 2023., str. 165-173.
[1] Usp. Ferluga-Petronio, Fedora.2005. Kozmički svijet Nikole Šopa, Rijeka: Hrvatsko filološko društvo, str. 94: “Astralije su, s formalnog i estetskog gledišta, najuspjelije djelo Nikole Šopa. […] Poema Astralije predstavlja remek-djelo Nikole Šopa i na određen način mogla bi se definirati njegovom Božanstvenom komedijom, gdje se pjesnik, u neprekidnoj pratnji duhovnog sugovornika (čija se prisutnost može objašnjavati na razne načine, čak usporedbom s Vergilijem u Danteovoj poemi), uzdiže u svemir u nastojanju sjedinjena sa Svevišnjim Bićem”. Usp. također Machiedo, Višnja.2014. Kvartet za Nikolu Šopa, Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, str. 46: “Nakon polisemične, ali razumljive figuracije Kućica u svemiru i usporednih im Svemirskih pohoda, Astralije se ne bezrazložno čine hermetičnim. Po ingenioznoj koncepciji i kompoziciji taj se najveći spjev ubraja među najsavršenija djela Šopova opusa”.
[2] Šop, Nikola.1961. Astralije, Zagreb: Mladost, str. 19.
[3] Usp. Ferluga-Petronio, Kozmički svijet Nikole Šopa, str. 105: “Sadržaji su obrađeni po istom, paralelnom načinu, tako da npr. svaka od faza puta prema duhovnosti u prvoj polovici poeme odgovara različitim stupnjevima povratka tjelesnosti, opisanim u drugoj polovici poeme”.
[4] Šop, Astralije, str. 7-8: “Bit će o tome dosta sumornih razmišljanja, ukoliko se ne shvati, da je to samo svemirska balistika. Ma kako bili krupni uspjesi i napori da što dalje stigne i da se vrati, ipak će svaki njegov povratak te vrste biti ustvari pad. Tek od njegova čvrstog smještaja negdje gore, tek od toga trenutka će početi njegovo otisnuće u svemir. Nakon toga će započeti prilagođavanje novim uvjetima, sve do konačne preobrazbe, koja će omogućiti da počne naseljavati svemir. […] On se sada smješta unutarnje, a vanjski se preobražava”. ˗ Šopovu fascinaciju modernim znanstveno-tehničkim postignućima u području astronautike, koja je naime prisutna u predgovoru Astralija, valja dakako uzeti s oprezom. Prije bi se moglo reći da se radi o svojevrsnoj poetičko-metodičkoj jukstapoziciji naspram istinske čovjekove duhovnosti. O tome, primjerice, B. Donat primjećuje sljedeće: “Rakete koje su nadvladale milenijsku gravitaciju Zemlje i jednu zamisao pretvorile u mogućnost ostvarenja fascinirale su i našeg pjesnika, i to najprije kao mogućnost proširenja ljudske sudbine.”, Donat, Branimir. 2000. Svemirska balistika Nikole Šopa. Književna kritika o Nikoli Šopu (1926 ˗ 1998), Prir. Branimir Donat, Zagreb / Sarajevo: Dora Krupićeva / HKD Napredak, str. 130. ˗ Do sličnih uvida dolazi i Z. Mrkonjić: “Balistika se služi čovjekom, ona podređuje sebi čak tragično uprizorenje pada, maskirajući ga optimizmom tehnike. Ono u čemu svemirski uzlet tehnike promašuje njegova je nesposbnost da stvori novog čovjeka. Tek bi čovjekova preobrazba, u kojoj bi se vrednovale sile njegova maštajućeg bića, stvorila oslonac za njegovo čvrsto smještanje u svemir.”, Mrkonjić, Zvonimir. 2000. Nikola Šop. Književna kritika o Nikoli Šopu (1926 ˗ 1998), Prir. Branimir Donat, Zagreb / Sarajevo: Dora Krupićeva / HKD Napredak, str. 160. ˗ Štoviše, Šopovo je posezanje za poetskim slikama leta čovjeka u svemir s druge strane zapravo jedan od načina uvođenja ironije kao izgradbenog elementa njegove poetike. O tome M. Palameta govori na sljedeći način: “Moderni kozmonautski mit Šop promatra kao stvar neautentične, utopistističke, a ne utopijske čovjekove žudnje za osvajanjem novih prostora, proričući u svakom slučaju, nakon svih balističkih uspona, ne silazak, već pad. Uvlačeći u svoj izrazito virtualni svemir, koji je već izgrađen prvim svemirskim poemama, jedan drugi, kozmografijsko-povijesni i neautentični, Šop je u umjetničkom smislu integrirao uzvišeno s groteskom, zanos s ironijom, što se ostvarilo u osobitom pjesničkom jeziku.”, Palameta, Miroslav. 2006. Nepomućeni slijed Šopova pjesništva, Rad ˗ HAZU / Razred za književnost, Zagreb, knj. 27=493, str. 20. Ironija u Šopovoj poetici i za V. Machiedo predstavlja važno umjetničko sredstvo izgradnje književnoga djela: “I meni samoj dugo se činilo da upletanje ironije, posebice u fazi Šopovih ‘svemirskih pohoda’, priziva ˗ rečeno cum grano salis ˗ ulogu letačeva ‘padobrana’, palijativa za povremene vrtoglave padove u zemnu težinu. No pomno opetovano čitanje Šopove poezije, proze, radiodramskih tekstova ne samo što mi je potvrdilo diseminaciju ironičnih sastojaka u cijelom opusu nego i naizgled paradoksnu prisutnost ironije u samoj sanjariji tijekom autorova najzanosnijeg duhovnog leta, kao i onu još dublju upletenost ironije koja se postupno, ili na preskok, pretvara štoviše u strukturno načelo pojedinog djela ili bar tekstualne cjeline.”, Machiedo, Kvartet za Nikolu Šopa, str. 98-99.
[5] Šop, Astralije, str. 11. – Usp. Mikecin, Igor. 2007. Platonova ποίησις, Filozofska istraživanja, Zagreb, XXVII, 108/4, str. 887: “Tako se osjetilna tvorevina pojavljuje ne samo kao nešto stvoreno umijećem tvorenja, nego i kao nešto što se uspostavlja u samom osjećanju.”
[6] Isto, str. 21. – O Šopovu platonizmu vidi: Ferluga-Petronio, Kozmički svijet Nikole Šopa, str. 94-95; Chiarutini, Maurizio. 2000. Nemirni platonizam Nikole Šopa. Književna kritika o Nikoli Šopu (1926 ˗ 1998), Prir. Branimir Donat, Zagreb / Sarajevo: Dora Krupićeva / HKD Napredak, str. 357-362; Petković, Tomislav. 2004. Pjesnički svemir Nikole Šopa između Platonovih noetičkih formi i Einsteinova prostorvremena. Filozofska istraživanja,Zagreb, XXIV, 93 (2), str. 601-608; Schiffler, Ljerka. 2004. Pjesnička filozofija Nikole Šopa. Književna republika, Zagreb, II, 9-10, str. 73-80. – O naravi ideje dobra u Platona D. Barbarić ustvrđuje sljedeće: “Nema sumnje da Platon govorom o ‘počelu koje ne počiva ni na kojoj hipotezi’ (ἀρχὴ ἀνυπόθητος) samo drugim riječima upućuje na ono što inače zove ‘idejom dobra’. Kao i ona, i to počelo je bez temelja, nije ni na što oslonjeno te je dakle ‘s onu stranu bića odnosno bivstva’ (ἐπὴκεια τής οὺσίας). Njegov zagonetni, čudesni način bitka dao bi se možda odgonetati iz nagovještaja koji se u tom okružju stalno susreću, a koji upućuju na to da se njegov onostrani nadbitak sastoji isključivo u preobilju slobodnog rađanja, koje sebe žrtvuje, razdaje i pruža radi toga da bi bilo i drugog.”, Barbarić, Damir. 2021. Iz radionice duha, Zagreb: Matica hrvatska, str. 204.
[7] Heidegger, Martin. 2010. Izvor umjetničkog djela, priredio i preveo Damir Barbarić, Zagreb: AGM, str. 17.
[8] Mrkonjić, Nikola Šop, str. 158.
[9] Šop, Astralije, str. 19. – Usp. Schiffler, Pjesnička filozofija Nikole Šopa, str. 77: “Stvari oživljavaju zahvaljujući ljudskoj egzistenciji. Stvaranje novog predmeta znak je ljudskog prisustva u svijetu”. Usp. također Mrkonjić, Nikola Šop, str. 157: “Za vanjskog promatrača stvar nastaje kad se to proizvodno kretanje zaustavi u nekom obliku. […] Ali ni taj oblik nije možda konačan, ili je to samo u količinskom smislu; kakvoćom pak, oblik se motritelju trajno obećava, mogućnošću da zatekne stvar u času kad ona postane najljepšom. U tom sustvaralačkom stjecanju proizvodnost pogleda podudara se s proizvodnošću stvari, one su jedno, bez prvenstva.”
[10] Usp. Heidegger, Martin. 2012. Uvođenje u metafiziku, priredio i preveo Damir Barbarić, Zagreb: AGM, str. 24: “Sad preskačemo cijeli taj tijek obezličenja i propadanja te nastojimo ponovno osvojiti nerazorenu snagu imenovanja jezika i riječi; jer riječi i jezik nisu ljušture, u koje se stvari samo spremaju u svrhu govornog i pismenog ophođenja. U riječi, u jeziku stvari tek jesu i bivaju”. Usp. također Heidegger, Izvor umjetničkog djela, str. 127: “Ali jezik nije samo, a ni u prvom redu, glasovni i pismeni izraz onoga što treba biti priopćeno. On ne samo da ono očito i ono prikriveno kao tako mišljeno prenosi dalje u riječima i rečenicama, nego jezik biće kao neko biće tek uopće dovodi u otvoreno. […] Ukoliko jezik po prvi put imenuje biće, takvo imenovanje tek dovodi biće do riječi i pojave.” ˗ Usp. također Otto, Walter Friedrich. 2022. Muze i božanski izvor pjevanja i kazivanja, preveo Kristijan Gradečak, Sisak: Matica hrvatska Sisak, str. 93: “No specifična objektivnost govora jest u tome da se u njemu pojavljuju jesuće stvari. Stvar je ono jesuće, egzistirajuće. Govor ne zatječe tek stvar da bi joj samo još dao neki izraz, kako se površno misli. Tamo gdje nema govora nema ni stvari, a onda ni mišljenja o njima. Samo u govoru, u govornome mišljenju one su prisutne kao stvari.”