PERO KVRGIĆ U ŽELJEZARI SISAK 1981.
Pa zašto se
k vragu
rasipamo
u povijesti
anđeoske
umjetnosti
u samo
zamislivim
ostatcima
crvene
željezne
prašine
iz vlaka
nekom
prilikom
na obzoru
učinila mi se
svitanjem
na krivoj
strani neba
uvlačeći se
u svoju
ozonsku rupu
ne znamo
što ju je tamo
dočekalo
gladna
apsolutna
ništica
sada već
matematički
pouzdano
prekrivenog
glumca
poviješću
cijevi.
PONAVLJANJA
Pa opet jutros
u ogledalu
lice mi je tučak
bunovno plamen
uplašena ruka
ispušta brijačicu
staklom su zavladali
mravi tamna tvar
u ogledalu izgubljen
u spoznaji svemirske vode
ona je tako obična
sestra onoj iz slavine
grabim šakama otopljeni
snijeg s dna lažljivog srca
hladniji od zimskih zora
bit ću nam mučniji od izdaje
PATETIČAR ČEKA TV DNEVNIK
Što me tamo
čeka
putem
presađenog
u tlo
razrovanih
riječi
umom
tvrdim
poput
dozrelih
plodova
nejestivih
djeci
hoće li mi
s njima
u paučinama
ratišta
s muhama
istrunuti
srce?
MUTNO BRAČNO JUTRO
A kada pred
jutro
dođem
doma
nacvrckan
opasno
poremećen
poput
mladića
putem
ostarjevši
smrdljiv
sa šljivom
ispod oka
slijede
tvoji
neuspjeli
pokušaji
odbacivanja
svega
od misli
kojima se
očajno
tvoriš
tada uvijek
pomislim
raspadaš se
trgaš
curiš
u kapljici
vode
skoro
uplakana
odlazeći
s mišlju
presađivanja
u tlo
čijem
korijenju
nisi
prihvatljiva
zakašnjela
crna
samoća.
VJEČNO HLADNI MJESEC
U studenom
kućama
zaškripe
pleća
pucketaju
oklopi
ukućana
ljuske
oraha
u medu
skrštenih
misli
u njihovim
ustima
skoro
rasplaču
vrijeme
majušnih
stvorenja
iz bajki
i tamnih
majčinih
utroba.
KROĆENJE GOVORA
Zamalo se
desilo
da s tobom
kišim
iz očiju
hoteći
misliti
odraslim
mislima
našeg
djeteta
iz toliko
puta
preoranog
tla
ona se
presadila
iz naše
iscrpljene
zemlje
u svoju
osvježenu
humusom
drži se
visoko
uspravno
ne da se sebi
ni nama
raspasti
pokušavam
srediti
svoje
prašne
bilješke
više šutjeti
manje
govoriti.
NISMO ZA HIBERNACIJU
Velika je
glad
naše
kućne
duše
usitnjena
u ljusci
oraha
leluja
po kući
nakon
večerom
ugašene
gladi
spolnosti
naša
oprljena
tjelesa
tako su
običan
zapis
urastao
plitko
u naša
dna
nije za
hibernaciju.
POETIKA (UZALUDNOSTI)
Opet su
došla
opasno
poremećena
vremena
noću
pucaju
ljuske
jaja
u gnijezdima
prijateljica
vidjelica
šapće
ostarjelim
iskusnim
vidom
otresi
sa sebe
polako
poput
stabala
svaki
list
bolesnih
grana
pokušaj se
(uzaludno?)
sačuvati
u gnijezdu
orlovih
jaja
na planini
ne rastepen
od svih
prijašnjih
trganja.
Nova Istra 1-2, 2025.
Naručite ovo izdanje:
Izdanje: Slavko Jendričko: Kroćenje govora