U dugome razdoblju od jednoga stoljeća – u kojemu su se u Istri promijenile tri vlasti: austrijska, građansko-demokratska, talijanska, totalitarno fašistička i jednako tako totalitarna jugoslavenska komunistička – istarsko hrvatsko svećenstvo bilo je prepoznatljiva konstanta u svim mijenama. Svoje djelovanje, svjesno ili nesvjesno, temeljilo je na uvjerenju kako su režimi prolazni, Bog vječan, a narod potreban Božje pomoći koju su im oni pozvani na poseban način posredovati.
Uvod – Istarski svećenik i njegov svijet
Pojam identitet dolazi od latinske riječi identitas i znači istost, tj. izražava kvalitetu identičnoga. Premda je zapadna misao, u sklopu pitanja o samoodređenju, od početaka zaokupljena pitanjem identiteta, tek pri kraju 20. stoljeća koncept identiteta zauzima središnje mjesto u politici i medijima, jednako tako u svakodnevici i u znanstvenome okruženju. U žarištu zanimanja nisu samo individualni identiteti nego i kolektivni entiteti. Kod izučavanja kolektivnih identiteta u središtu je pitanje njihova konstituiranja u socio-psihološkom smislu unutar kojeg je važna i povijesna dimenzija s naglaskom na kontinuitetu i diskontinuitetu pri oblikovanju kolektivnih identiteta. U vezi s rečenim opravdano se može postaviti pitanje identiteta istarskoga hrvatskog svećenika u dugome vremenskom razdoblju od 150 godina, od sredine 19. stoljeća do potkraj 20. stoljeća.
Iz kuta povijesne znanosti važno bi bilo odgovoriti na pitanje koji su to i kako su vanjski čimbenici utjecali na identitet istarskoga svećenika te kako je svećenički identitet (poslanje) utjecao na cjelokupnu društvenu zbilju. Metodologijom povijesne znanosti nastojat ću ukazati na sastavnice svećeničkoga identiteta kao dijela općega istarskog kulturno-vjerskog hrvatskoga identiteta.
Preuzimajući ocjene talijanskih liberala, nacionalnih i idejnih protivnika istarskoga hrvatskog (i slovenskog) svećenika, talijanska je historiografija i publicistika stvorila stereotip o slavenskome „popu podstrekaču“ koji se oltarom i propovjedaonicom ne služi za privođenje vjernika Bogu, nego za širenje ideja hrvatskoga nacionalnog pokreta. Po njima bi se u Istru vratio nacionalni mir i sloga ako bi se hrvatski i slovenski svećenici ostavili političkog rada i vratili isključivo vjerskome djelovanju. Hrvatska je „crkvena“ historiografija pak stvorila idealiziran lik hrvatskoga narodnog svećenika potpuno odanog brizi kako za duhovne tako i za ovozemaljske probitke svojih vjernika. On je sušta suprotnost talijansko-talijanaškom svećeniku sklonom zanemarivanju potreba svojih vjernika na račun osobnih interesa. Mimo ovih stereotipa živio je istarski svećenik, kako hrvatski tako i talijanski, svoju svakodnevicu u kojoj se, uz ostala „redovita“ pitanja pastoralnoga rada, stalno suočavao sa sve prisutnijim nacionalnim i socijalnim pitanjem. Unoseći osobni nacionalni identitet u „neutralni“ pastoralni rad, svećenik se, kao javna osoba, morao suočiti s kritikom onih koji su ga, svjesni njegova utjecaja na javni život, htjeli eliminirati iz toga života. Pri tome su svoje stavove opravdavali brigom za dosljedno poštivanje evanđeoskih načela.
Što je sve utjecalo na dječake u predadolescentskoj dobi da se opredijele za jedan ipak specifičan poziv, teško je reći. Teolozi u prvi plan stavljaju utjecaj milosti, glas Božji, obiteljsko ozračje, sociolozi analiziraju društvene fenomene koji utječu na rast ili opadanje svećeničkih zvanja, a psiholozi se bave unutarnjom strukturom onih koji se odlučuju biti „službenici svetoga“. Dakako, jedan oblik utjecaja ne isključuje onaj drugi, nego ga upotpunjava. Odlazak u sjemenište mogao je biti iz sasvim prizemnih razloga. Za siromašne seljačke sinove to je bio jedini način da se školuju i tako iskoraknu prema sigurnijem, bogatijem i priznatijem obliku života od onoga s kojim su se suočavali u rodnim sredinama. Događalo se to da su roditelji zavjetovali nekog dječaka da će ga, ozdravi li od neke teške bolesti, dati za svećenika, pa je ovaj pod pritiskom roditeljskih priča odlazio u sjemenište. Posve ovozemaljski razlozi ne isključuju transcendentalno djelovanje koje se očituje preko konkretnih povijesnih datosti. Jedno je sigurno: odluka za svećenički poziv najčešće se javlja unutar obitelji u kojima je prakticirana obiteljska molitva, odlazak nedjeljom na misu, poštivanje Božjih i crkvenih zapovijedi. Nije nevažno ni to što se o mjesnome „plovanu“ u obiteljskome krugu govorilo s velikim poštovanjem.
1. Istarski hrvatski svećenik u hrvatskoj književnosti i publicistici
Hrvatska, talijanska i slovenska književnost, ako ne obilato, onda ne baš zanemarivo, u svoje su opuse ugradile i lik i djelo hrvatskoga svećenika. Umjetnička sloboda i imaginacija neopterećena činjenicama s jedne strane nudi upečatljiviju, „razigranu“ sliku istarskoga svećenika, no s druge strane prema toj slici moramo biti oprezni jer književna fabula, koliko god bila zanimljiva, na kraju može pružiti iskrivljenu sliku kako osobnih značajka tako i društvene uloge svećenika. „Krivoj“ slici svećenika može pridonijeti autorov svjetonazor ili pak upotreba djela za određene političke ciljeve ili ideološka razračunavanja.
Ivan Pregelj, slovenski književnik i profesor na hrvatskoj gimnaziji u Pazinu, u romanu Božji mejniki, u hrvatskome prijevodu poznat pod naslovom Plovan pre Šime, opisuje djelovanje svećenika Šime Križmanića. Nije slučajno Šime iz istoga mjesta (Ježenja) kao i biskup Dobrila. Poslije ređenja djeluje u Trstu gdje se tada nalazio njegov uzor i poglavar Dobrila. U Istri, gdje je trebao ostati „samo nakratko“ do ozdravljenja tinjanskoga župnika, ostaje duže, primjenjujući Dobrilin model crkvenoga i širega društvenog rada. Temeljna odrednica toga rada jest svijest o poslanju najprije vjernicima hrvatskoga naroda. To nipošto nije značilo zanemarivanje ili, Bože sačuvaj!, isključivanje pripadnika talijanskoga kulturno-nacionalnog kruga. Svijest o prioritetu proistjecala je iz poistovjećivanja hrvatskoga svećenika s nacionalnim korpusom kojemu je pripadao. Dobro je poznavao njegovu materijalnu bijedu i duhovnu zapuštenost. Pa i onda kada don Šime ostaje zatečen brojnim posljedicama takvoga stanja, ne predaje se. Naprotiv, to ga tjera na još intenzivniji terenski rad pun dinamike i kontakata. U vrevi ne zaboravlja molitvu kao sredstvo protiv malodušja i stalno prisutnog pitanja: „Koliko svećenik može učiniti na podizanju klonulih duhova?“ Zato don Šime snagu vjere, kojom je i sam okrijepljen, danomice prenosi i donosi svojim župljanima. Utjeha vjere u don Šiminoj „djelatnoj interpretaciji“ nije apstraktno-pobožnjačka, nego je konkretna, ona uz vertikalu (odnos prema Bogu) ima i horizontalu (odnos prema čovjeku i njegovim potrebama) te prepoznatljive socijalne posljedice.
Iz autobiografskoga romana Teški dani Šime Sironića, tiskanog 1961. godine u izdanju Istarskoga književnog društva sv. Ćirila i Metoda, prema mišljenju prof. Emanuela Hoška mogu se iščitati neke identitetske značajke istarskoga svećenika s početka 20. stoljeća. Autor, naime, napominje da opisuje vrijeme od 11. rujna 1909. do 21. svibnja 1915. Sironićev don Stanko svećenik je koji slijedi duhovnosti pape Pija X. U bitne, konstitutivne elemente te duhovnosti spada samački život i naglašena osobna askeza. U tome se smislu može razumjeti don Stankovo zatomljivanje i odricanje ne samo od tjelesnih kontakata nego i od svakog oblika afektivnosti prema ženama. Istina, ta afektivnost (zaljubljenost) događa mu se dvaput. Oba puta, vjeran svome pozivu, uz unutrašnje borbe, poteškoće i krize, don Stanko svladava napast. Odricanjem od vjekovnog prava na prihode od svojih vjernika, Stanko izražava vlastitu bliskost sa svojim siromašnim župljanima. Stav o tomu obrazlaže sljedećim riječima: „Narod oprašta kako čujem od vrjednijih starijih iskusnih svećenika duhovnom pastiru svaku manu prije nego škrtost i pohlepu za novcem“.
Osim što je svećenik po duhu pape Pija X., Stanko je i svećenik u službi hrvatskoga narodnog preporoda. Sav je predan narodnom i političkom buđenju istarskih Hrvata. Premda djeluje u vremenu kad hrvatska zajednica u Istri ima, istina, tanak sloj građanstva i svjetovne inteligencije, u svoj pastoralni program (ne)svjesno ugrađuje nacionalno-političko zauzimanje. Optužbi talijanske političke elite koja će ga zbog toga prozvati „popom podstrekačem“, koji u mirnu istarsku sredinu unosi nacionalne sukobe, nije se plašio. Jednako ga iz nacionalno-političkog rada nisu uspjela eliminirati upozorenja crkvene hijerarhije, koja nerijetko nije razumjela svijet i savjest istarskoga hrvatskog svećenika. Na kraju Stanko je i svećenik Mahnićeva Hrvatskog katoličkoga pokreta u Istri (dalje: HKPI), čiji je cilj cjelokupnu istarsku stvarnost prožeti katoličkim duhom. Pred neprijateljem nema uzmicanja, a kompromis ili traženja mostova prema drugome i drugačijem, posebno ako dolazi iz liberalnoga tabora, jednaki su izdaji.
Potpuno drukčije svećenika pripadnika HKPI-a prikazuje Viktor Car-Emin u romanu Nove borbe, što je posljedica autorova osobnog priklanjanja istarskoj liberalnoj opciji, i to u liku kapelana don Petra, pripadnika Mahnićeva kruga u Istri, krutog i zadojenog fanatizmom, do grla uronjenoga u politiku. Da bi župu podčinio svojim političkim interesima, ne preza ni od povezivanja s ljudima sumnjiva morala. Nasuprot tvrdokornu kapelanu stoji stari župnik don Frane, brižljiv pastir, otvoren prema svakomu, snošljiv prema onima drukčijeg političkog uvjerenja. Dosljedno je na crti Dobriline politike „narodne sloge“. Likovi dvojice svećenika poslužili su Car-Eminu za „obračun“ s HKPI.
Prikaz idejnih sukoba u pazinskoj Hrvatskoj gimnaziji iz pera Mije Mirkovića (Mate Balote), čiji je učenik i sam bio od 1910. o 1914., toliko je opterećen njegovim liberalnim, a kasnije marksističkim svjetonazorom da su neki autori još u vrijeme komunističkog jednoumlja upozorili na oštrinu i subjektivnost Mirkovićevih ocjena, „posebno ukoliko se odnose na školu i Crkvu“. Tako je po njemu gimnazijski vjeroučitelj Franjo Frankola birokratski hladan, u njemu nema vjerskoga žara, kada drži duhovni nagovor izgleda da ni sam nije uvjeren u ono što drugima govori.
2. Svećenici u romanu Fulvija Tomizze „Bolji život“
U prikazu povijesti rodne mu Materade, od kraja 19. st. do 70-ih godina 20. stoljeća, talijanski književnik istarskih korijena Fulvio Tomizza veliku pozornost posvećuje vjersko-moralnom životu Materade i ulozi župnika u cjelokupnom vjerskom, društvenom i nacionalno-političkom životu župe.
Odnos vjernika prema svećeniku na početku austrijske uprave izražava noncolo (zvonar) Zvane koji na smrtnom času svomu sinu Martinu, koji ga je trebao naslijediti u toj, po njemu časnoj i značajnoj službi, savjetuje: „Sinko, ne ostavljaj nikada popove, oni znaju sve i mogu sve“. Držeći se očevih uputa, Martin je u dugome zvonarskom vijeku upoznao mnoge svećenike i njihove osobine. Potrebna bi bila podrobnija i dublja analiza za točnije određenje „djela i lika“ Tomizzinih svećenika. Od ukupno osam svećeničkih likova, koliko ih je prikazano u romanu, osim u jednome slučaju, Tomizza je skloniji prikazu njihovih nedostataka, mana, grijeha i nespretnosti, nacionalne opterećenosti i osobne frustriranosti.
Primjerice Kuzma Poljak neurotičan je i škrt. Ne može čekati da mu Martin kao ministrant doda pasac pri oblačenju za misu, nego mu ga neurotično grabi iz ruke, prebacuje misnicu preko albe i odlazi za oltar. U stalnoj je brizi za to je li Martin prikupio milostinju, a pri izlasku iz bogatijih kuća odmah provjerava koliko su ubacili u škrabicu za milostinju. Don Michele Ribari, u stvari Ribarić, u propovijedima je opterećen naglašavanjem potrebe obdržavanja šeste Božje zapovijedi. Ta njegova prenaglašena briga za šestu Božju zapovijed te prekid s nekim oblicima pučke pobožnosti – kao što je molitva za urod, blagoslov stoke, zbog sumnje da je riječ o praznovjerju – udaljila je dio vjernika od dolaska u crkvu.
Nijedan od Tomizzinih župnika ni približno nije ravan don Stipi, Hrvatu iz Draguća. Radi se o mladom, obrazovanom svećeniku predanom svome pozivu – po mnogim osobinama u sebi je objedinio sve osobine idealnog hrvatskoga svećenika. I onda kad se ulazi u nacionalnu preporodnu problematiku don Stipe nije nikakav politikant. Samo želi da njegovi vjernici hrvatske nacionalnosti ne zaborave svoj nacionalni identitet, podsjeća ih na duboke povijesne korijene tog identiteta kojih često nisu bili svjesni. Stipin nacionalno-preporodni rad nije demoniziran kao što su u talijanskoj historiografiji i publicistici inače demonizirana svećenička pregnuća na tome polju. Taj rad proizlazi iz don Stipinih kulturno-povijesnih spoznaja koje, s osjećajem za prostor i vrijeme, ugrađuje u pastoralni rad. Don Stipe duboko u sebi osjeća „da je poslan na ovaj svijet da pruža pomoć, zaštitu i dostojanstvo tom malom narodu koji je izdržao patnje i nepravde zahvaljujući vjeri koja se održala čvrsta kao u malo kojoj skupini“. U razgovorima na ulici, po kućama, čak i u propovijedima ne spominje tako često Boga, Djevicu Mariju ili svece. U njegovu je govoru najčešća riječ – dostojan. Smatrao je da svatko mora biti dostojan vlastitog položaja čovjeka i mjesta. Kao intelektualac koji priprema doktorat u Beču o staroslavenskoj liturgiji, don Stipe je, s jedne strane, pozitivno opterećen traženjem glagoljskih spomenika kao dokaza hrvatske nazočnosti u župi, a s druge strane u svojih hrvatskih župljana nastoji osvijestiti dostojanstvo.
Svećenici iz međuratnog i poratnog vremena uglavnom su prosječnih kvaliteta. Rade svoj posao, ne miješaju se u politiku. Njihov život kreće se između visoko postavljenih ideala i stvarnosti koja nije ostavljala puno prostora za ostvarenje tih ideala. U takvim slučajevima svećenik je znak transcendentne stvarnosti, na svoj način uprisutnjujući Boga i onda kada njegov osobni život nije na visokoj moralnoj razini.
3. Istarski hrvatski svećenik – čitatelj znakova vremena (povijesni pregled)
3.1. Vrijeme austrijske uprave
Od sredine 19. st. istarski svećenik bio je suočen s nacionalnim pitanjem kao nezaobilaznim dijelom istarske, kako društveno-političke tako i crkveno-vjerske, stvarnosti. U nacionalno-političku arenu nije bio uvučen inercijom zbivanja nego svjesnim opredjeljenjem, prepoznajući u nacionalnom pitanju znak vremena. Odgajan na glagoljaškoj tradiciji kao hrvatskoj kulturnoj i nacionalnoj vertikali, nije mogao zatvoriti oči pred nacionalno-političkom situacijom u kojoj su talijanski liberalni krugovi, kao politička elita, isticali da će se istarski Hrvati, u mjeri u kojoj se budu civilizirali (čitaj obrazovali ) – talijanizirati. Povijesna zasluga istarskog hrvatskoga svećenstva u tome vremenu jest ta da se, kao prvi sloj istarskih Hrvata koji se „civilizirao“, ipak nisu potalijančili. Kao jedini istarski intelektualci preuzimaju vodstvo u hrvatskome nacionalnom preporodu i zadržavaju ga sve do Dobriline smrti 1882. godine kada vodstvo preuzima svjetovna inteligencija pravaškoga usmjerenja.
U poznatome govoru na 5. sjednici Istarskoga sabora 13. siječnja 1863. g. biskup Dobrila jasno je upozorio talijanske zastupnike na stanje duha kod istarskih Hrvata i Slovenaca: „Slavenski narod spava, ali tko spava nije mrtav. Ako spava može se probuditi, i probudivši se, mogao bi se možda probuditi na neugodan način za talijanski element. Zato molimo da budemo pravedni i da prihvatimo dopunu gosp. Jurinca“ (zastupnik Matija Jurinac, župnik u Mošćenicama, predložio je se saborski zapisnici i zakoni vode na „slavenskom“ i talijanskom jeziku). Dva su naglaska u iznesenom Dobrilinu govoru: zaspalost hrvatskoga naroda i potreba poštivanja načela pravde. Upravo će hrvatsko svećenstvo nastojati probuditi hrvatsku većinu u Istri kako bi probuđena, tj. svjesna svojih prava, izborila ravnopravnost s talijanskom manjinom, koja je na političkom i gospodarskom polju bila nadmoćna hrvatskoj većini.
Katolički univerzalizam i suprotstavljanje divinizaciji nacije bili su snažan korektiv protiv nezdravoga nacionalizma. Međutim, jednako tako isticanje načela pravde i pravednosti postalo je snažno oružje u rukama onih katoličkih djelatnika koji su isticali pravo svakoga naroda na slobodu i nezavisnost. Slijedeći katoličko učenje o prirodnim pravima svakog naroda, istarsko hrvatsko svećenstvo nije palo u napast nijekanja drugome onoga što je tražilo za sebe.
Tomizzin don Stipe na živ i plastičan način svojim sunarodnjacima govori o njihovu nacionalnom identitetu:
„Vi Kozlovići ste Hrvati iz Čepića, ima tamo gore još takvih obitelji. Vi Juriševići, vi Jugovci, zar vam ništa ne govori vaše prezime? Čak je i Radovane uvjeravao da je njihov starješina došao iz Dalmacije da ne bi svog Boga morao prodati za turskoga, budući da je poklonicima umjetnosti dobro bio poznat Radovan koji je isklesao kipove Adama i Eve za kipove katedrale u Trogiru i Šibeniku. Pred Lazarićima, nekadašnjim grofovima kaštela Budve, s jednim pretkom koji se istakao u križarskim ratovima, a sada spalim na vlasnika stoke, listao je glagoljski misal pronađen u njihovoj kapelici“.
Drugi znak vremena u doba austrijske uprave bilo je pitanje odnosa prema liberalizmu i socijalizmu. I dok je brojnija grupacija svećenika vjerna Dobrilinu tzv. konzervativnom liberalizmu, u ime „narodne sloge“, nastojala uspostaviti mostove i održati kontakte s onima koji se baš u svemu nisu slagali s njima, svećenici izrasli iz Mahnićeva HKPI-a suradnju s neistomišljenicima smatrali su strateškim, a ne taktičkim pitanjem. Svi koji nisu s nama, isticali su Mahnićeve pristaše, protiv nas su. Duh tolerancije smatrali su sinkretizmom iza kojeg ne stoji zdrav kršćanski duh, nego osobne veze i prijateljstva. Iz današnje perspektive teško je prosuđivati koja je od ove dviju skupina bila u pravu. Neosporno je, međutim, da su i one dokaz crkvenoga pluralizma. Isključivost istarskoga hrvatskog svećenstva prema socijalističkim idejama bila je s jedne strane posljedica instrukcije Svete Stolice prema kojoj se socijalizam tretira kao krivovjerje, hereza, a s druge strane neposrednog susreta sa socijalističkim nastupima, praksom obilježenom neredima i radikalnim protuvjerskim stavom.
I na kraju treći znak vremena bilo je socijalno pitanje. Osjetljivost hrvatskoga svećenstva u Istri na socijalno pitanje bilo je, najvećim dijelom, posljedica njihova podrijetla. Kao seljački sinovi dobro su, na vlastitoj koži, osjetili siromaštvo i bijedu koja ubija tijelo, ali jednako uništava dušu. Kasnije će – vrativši se kao školovani ljudi u svijet s kojim su za vrijeme višegodišnjega školovanja imali kontakt samo tijekom praznika, suočivši se s osiromašenjem i propadanjem toga svijeta, što je bilo izazvano prodorom liberalnoga kapitalizma – na razne načine nastojati zaliječiti socijalne rane. U konkretno-praktičnom angažmanu na socijalnom polju najdalje je otišao krug svećenika (i laika) koji su podržavali kršćansko-socijalnu orijentaciju biskupa Mahnića i njegov program predstavljen na stranicama Pučkoga prijatelja, poučno-gospodarskoga lista.
3.2. Doba fašističkoga totalitarizma
Po završetku Prvoga svjetskog rata nade istarskoga svećenstva o sjedinjenju Istre s maticom Hrvatskom nisu se ostvarile. Citirajući Vladimira Nazora, Božo Milanović novu situaciju prikazuje kao napuštanje već sagrađenoga grada. Pri tome je mislio na ono što su istarski Hrvati na nacionalnom planu ostvarili potkraj austrijske uprave.
Italija je dolazak u Istru, zapravo zaposjedanje zahvaljujući promjeni strane tijekom rata, shvatila kao povijesnu priliku da konačno s dnevnoga reda skine „slavensko pitanje“. Pod talijanskim pritiskom potiče egzodus istarskih Hrvata tijekom kojeg ih je najmanje oko 70.000, a neki izvori navode brojku od 100.000, iselilo potraživši utočište na području tadašnje Kraljevine SHS i drugih država. Ako su u vrijeme austrijske uprave, sve do potkraj 19. st., svećenici bili jedini intelektualni sloj među istarskim Hrvatima, sada su oni jedini intelektualci koji su ostali s narodom. Dobar dio svjetovne inteligencije, izložen pritiscima i progonima, napustio je Istru. Ne samo zato što su kao „službenici Crkve“ u određenoj mjeri bili zaštićeni od posvemašnjih progona, nego i zbog unutrašnjeg zova, istarski hrvatski svećenici najvećim su dijelom ostali s narodom, osuđenim ili na asimilaciju ili na progonstvo. Svojim vezama s crkvenim strukturama nastojali su zaštititi narod s kojim su i radi kojega su ostali.
„Fasaci di combattimento“, osnovani 1919. radi borbe protiv komunizma, u Istri i čitavoj Julijskoj Veneciji imali su prvenstveno nacionalni zadatak: zastrašivanjem i batinama onemogućiti svaki hrvatski i slovenski javni nacionalni izričaj. Kako su vjerski obredi na staroslavenskom i narodnom (hrvatskom) jeziku imali značaj i nacionalne manifestacije, postali su predmetom nemilosrdnih, divljačkih i surovih napada fašističke vlasti. Nerijetko predstavnici lokalne vlasti sastavljaju liste nepouzdanih hrvatskih svećenika („preti infidi“). Na listi prefekture u Puli iz 1923. g. našla su se čak 42 takva svećenika s „kvalifikacijom“ zbog čega ih se smatra „nepouzdanima“.
Ovdje navodimo samo dva paradigmatična primjera optužbi na račun hrvatskih svećenika. Matija Kurelić, župnik u Pazinskim Novakima (Pazinski dekanat), u izrazito hrvatskoj sredini, optužen je zbog toga što „otvoreno“ pokazuje svoje hrvatske osjećaje te održava kontakte s Leopoldom Jurcom, župnikom u Trvižu, glavnim predstavnikom hrvatstva na Pazinštini. Optužuje ga se da propovjedi drži samo na hrvatskome jeziku iako se prije rata u župi govorilo i propovijedalo i na talijanskom. Šime Frulić župnik u Grdoselu opisan je kao vatreni „kroatofil“. Zamjera mu se što je s propovjedaonice pozvao odrasle da ne pohađaju tečaj talijanskoga jezika kao i to što propovijeda i vjeronauk drži samo na hrvatskome jeziku.
Suočen sa sve otvorenijim i bezobzirnijim napadima lokalnih fašista, Božo Milanović se iz rodne Kringe, na preporuku biskupa Santina, sklonio u Trst. Tu je, u vremenu progona, od 1929. i zabrane svega hrvatskog, putem Društva sv. Mohora za Istru, koje je pred vlastima bilo prijavljeno kao bratovština, iz godine u godinu izdavao pučki kalendar Danicu, tiskao moliotvenike i druge knjige vjerskoga i poučno-moralnoga sadržaja. Iz Trsta su ta izdanja raznim ilegalnim kanalima dolazila do župnika, a ovi su ih, uz veliki rizik da budu optuženi za „slavensku propagandu“, dijelili župljanima. Tako je narod dobivao štivo na svome jeziku, iz novih izdanja Dobrilina molitvenika Otče, budi volja tvoja na svome jeziku razgovarao sa svojim Bogom i s vjerom u bolja vremena, okupljen oko svojih svećenika, još jače nego u austrijsko vrijeme, izdržavao tegobe fašističkoga režima.
3.3. Pod zvijezdom petokrakom
Modus vivendi između hrvatskoga svećenstva u Istri i nove tzv. „narodne vlasti“, uspostavljen potpisivanjem sporazuma između Bože Milanovića, kao neformalnog svećeničkoga vođe, i predstavnika te vlasti 16. srpnja 1945., nije uklonio nepovjerenje komunističke vlasti prema svećenstvu kao ideološkome protivniku. Iz komunističke ideološke matrice stalno je stvarano nepovjerenje prema „službenicima Svetoga“ kao unutrašnjim neprijateljima koji u sprezi s Vatikanom, kao vanjskim neprijateljem, nastoje potkopati društveni poredak i državnu vlast. Prema vani se stvara idilična slika o odnosima Crkve i države. Svećenici pozdravljaju narod sa svečano uređenih govornica na kojima se, uz talijanske i jugoslavenske zastave sa zvijezdama petokrakama kao simbolima nove stvarnosti, neizostavno nalaze slike „drugova“ Staljina i Tita. Znak otvorenosti vlasti prema vjeri bilo je sudjelovnje lokalnih moćnika na Tijelovskim procesijama.
Ova idilična ikonografija nije mogla prekriti zbilju u kojoj su se događali napadi na Crkvu i njezine službenike. Na seoskim skupovima protiv vjere se govori otvoreno i bezobzirno, svećenicima se prijeti likvidacijom čim se definira granica prema Italiji, prisluškuju se i uhode osobe koje odlaze u crkvu, a omladinci se potajno i prisilno upisuju u SKOJ. Vjernici-laici boje se braniti svoje uvjerenje zbog straha da ne budu proglašeni reakcijom.
Pritisnuta povijesnom nuždom, a ne uvjerenjem da čini dobro, narodna vlast dala je određeni prostor za djelovanje Crkve, pod uvjetom da hrvatsko svećenstvo i formalno pruži podršku toj vlasti. Samom svećenstvu predvođenom B. Milanovićem izjava podrške nije bila teška, jer je nacionalno-politički cilj NOP-a – ujedinjenje Istre s maticom Hrvatskom – bio i njihov cilj. U značajne „koncesije“ vlasti prema Crkvi svakako je išlo obećanje, a kasnije i ostvarenje, sljedećih crkvenih zahtjeva: otvaranje sjemeništa i sjemenišne gimnazije u zgradi nekadašnjega Đačkog doma, pokretanje vjerskoga lista, osnivanje svećeničkog staleškoga društva i književnoga društva sv. Ćirila i Metoda.
Sve to nije smetalo komunistički režim da svoje pravo lice pokaže prema Crkvi i njezinim pastirima. Partizanska vojska i kasnije komunistička vlast, svojim oprobanim metodama, „obradila“ je 67 istarskih svećenika. Neki su osuđeni u montiranim sudskim procesima na višegodišnje robije i gubitak građanskih prava, dok su drugi „in odium fidei – iz mržnje prema vjeri“ ubijeni ili bačeni u „fojbe“. Svi su oni, stojeći na braniku vjere protiv ateističkoga komunističkog sustava, dio svetačkoga bogatstva Istre. Njihov primjer – spomenimo samo bl. Miroslava Bulešića i bl. Francesca Bonifacija – i danas jasno govori o snazi osobne vjere, odnosno „snazi kršćanske ludosti“, kako je kršćansko svjedočenje u totalitarnom ruskom režimu nazvala Tatjana Goričeva.
Zaključak
Uz ostale znanosti koje bi trebale odgovoriti na složeno pitanje identiteta istarskoga hrvatskog svećenika, svoje mjesto trebala bi svakako naći i povijesna znanost. Prateći promjene društvenih i političkih struktura, povijest bi trebala odgovoriti na pitanje: Kako su te promjene utjecale na oblikovanje identiteta istarskog hrvatskoga svećenika? U ovomu tekstu, bez velikih ambicija, autor je pokušao smjestiti „službenike Svetoga“ u prostor i vrijeme te promotriti kako su izvanjski čimbenici utjecali na „identitetsku kartu“ istarskoga svećenika.
U dugome razdoblju od jednoga stoljeća – u kojemu su se u Istri promijenile tri vlasti: austrijska, građansko-demokratska, talijanska, totalitarno fašistička i jednako tako totalitarna jugoslavenska komunistička – istarsko hrvatsko svećenstvo bilo je prepoznatljiva konstanta u svim mijenama. Svoje djelovanje, svjesno ili nesvjesno, temeljilo je na uvjerenju kako su režimi prolazni, Bog vječan, a narod potreban Božje pomoći koju im je ono, svećenstvo, pozvano na poseban način posredovati.
Čini nam se da su četiri bitna čimbenika odredila identitet istarskoga hrvatskog svećenika tijekom 19. i 20. stoljeća…
1. Obiteljsko ozračje u kojemu Bog nije nešto usputno. On je „Onaj koji jest“, živ i prisutan u obiteljskoj i mjesnoj povijesti. O njemu govori večernja molitva u obitelji, nedjeljni odlazak u crkvu, molitve i procesije za dobar urod, slavljenje patrona župe.
2. U malome i bogoslovnom sjemeništu stjecala se duhovna i intelektualna formacija, odgajatelji i profesori provjeravali su u dugome razdoblju od 15-16 godina koliko je netko pozvan biti svećenikom u vinogradu Božjemu. Taj odgoj ponekad se čini krutim, a intelektualna formacija suhom skolastičkom. No, u jednomu drukčijem ozračju od današnjega takav je odgoj prepoznatljive rezultate. U vremenu prodora liberalističkih ideja i naglašene dekristijanizacije, jasan stav u obrani vjere bio je potreban. Na obiteljsku jasnoću i nepokolebljivost nadograđivala se ona sjemenišna.
3. Nacionalno-preporodna gibanja među istarskim Hrvatima imala su ne samo odjeka nego su u određenom pogledu određivala i pastoralni rad hrvatskoga svećenstva. Glagoljica i staroslavenska liturgija kao dio tradicije i crkvene memorije bili su snažno crkveno sredstvo u integracijskim procesima među istarskim Hrvatima.
4. Iskustvo totalitarnih sustava, fašizma i komunizma, nagnalo je hrvatsko svećenstvo da u izrazito nepovoljnom, pa i neprijateljskom, okruženju traži prostor djelovanja. Ne robujući ideološkoj isključivosti, prihvatili su komunističku vlast – ne zato što nisu znali o kakvoj se vlasti radi, nego su bili svjesni ove činjenice: kad se već stvarnost ne može promijeniti, onda je treba, koliko je to moguće, iskoristiti za vjerske i nacionalne probitke.
Nova Istra 3, 2024.