U povijesti hrvatskoga naroda nezaobilazno je mjesto kulturnih institucija u kojima se istražuje, oblikuje i promiče hrvatski nacionalni identitet, ponajprije Matice hrvatske, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Uz njih, važna je uloga relevantnih fakulteta hrvatskih sveučilišta, kao i pojedinih umjetničkih društava, među kojima osobito ugledno mjesto ima Društvo hrvatskih književnika, koje započima s djelovanjem na samom početku burnog XX. stoljeća, upravo u razdoblju hrvatske moderne kada su postavljeni temelji moderne hrvatske književnosti ali i moderne umjetnosti općenito.
Društvo hrvatskih književnika osnovano je godine 1900. u Zagrebu, a prvim mu je predsjednikom Ivan Trnski (predsjedavao od 1900. do 1905.), izabran na osnivačkoj skupštini DHK 22. travnja te godine u nazočnosti 103 književnika. Od samog početka djelovanja, kako stoji u Pravilima, svrhom je Društva »da se književnici udruže i podupru te da bez obzira na političke smjerove unapređuju hrvatsku književnost«, »da zaštićuje interese i diže ugled književničkog staleža« te da »potpomaže prave članove i njihovu siročad«. Od osnutka do danas provodila se odgovorna uloga Društva u jačanju svijesti o važnosti književnog stvaralaštva na tragu opće odgovornosti za sudbinu hrvatskog naroda. Zadaću stvaranja i čuvanja hrvatskog duhovnog i umjetničkog identiteta Društvo je, više ili manje uspješno, obavljalo punih 125 godina svog trajanja. Danas, godine 2025., u okružju demokratske Republike Hrvatske, u Društvu djeluje 509 članova i ono je važan stožer brojnih kulturnih zbivanja u Hrvatskoj.
125. obljetnica DHK dobra je prigoda da se uz vrijedan jubilej još jednom prisjeti na dosadašnje predsjednice i predsjednike Društva, stoga se tim povodom objavljuje i ova prigodna Spomenica. Čelnicima Društva u hrvatskom je narodu uvijek pripadalo važno mjesto, ne samo jer je u pravilu riječ o uglednim hrvatskim književnicima svoga doba, već i zato jer je djelatnost Društva bila određena upravo njihovim radom, zauzimanjima, nastojanjima i vizijama. U ovoj se Spomenici objavljuju sumarni životopisi dosadašnjih i predsjednica i predsjednika DHK uz bibliografski pregled objavljenih im knjiga. Društvom je predsjedavalo 42 književnika i znanstvenika: Ivan Trnski, Stjepan Miletić, Natko Nodilo, Ksaver Šandor Gjalski, Nikola Andrić, Branimir Livadić, Mihovil Nikolić, Milutin Cihlar Nehajev, Milivoj Dežman, Stjepan Trontl, Franjo Fancev, Ilija Jakovljević, Mile Budak, Luka Perković, Slavko Kolar, Ivan Dončević, Petar Šegedin, Mirko Božić, Miroslav Feldman, Vjekoslav Kaleb, Marijan Matković, Jure Kaštelan, Dobriša Cesarić, Dragutin Tadijanović, Gustav Krklec, Vlatko Pavletić, Ivo Frangeš, Jure Franičević Pločar, Josip Barković, Milivoj Slaviček, Šime Vučetić, Pero Budak, Marija Peakić-Mikuljan, Nedjeljko Fabrio, Ante Stamać, Slavko Mihalić, Stjepan Čuić, Borben Vladović, Božidar Petrač, Đuro Vidmarović, Zlatko Krilić i Hrvojka Mihanović-Salopek.
U povijesti Društva hrvatskih književnika za predsjednike su predlagani i mnogi književni uglednici koji iz nekih svojih razloga nisu mogli/htjeli prihvatiti tu časnu dužnost. U tom smislu zanimljiv je slučaj kada je na glavnoj skupštini DHK, 6. lipnja 1918. u odsutnosti za predsjednika izabran Ivo Vojnović. Međutim, već 14. lipnja te godine iz Praga je Društvu stigao sljedeći Vojnovićev brzojav: »Vanredna počast hrvatske inteligencije kojom me usreći Vaše Društvo, bit će mi do smrti krunom svih doživljenih priznanja, ali prevelika važnost Vašeg budućeg blagoslovnog rada prikazuje mi svu moju slaboću, Odviše osvjedočen o svojoj nesposobnosti kao vođa zahvaljujem se na tolikome dragocjenom pouzdanju moleći Vas, da primite ovu moju odreku kao dokaz moga pravoga prijateljstva. Uvijek za Vas i do Vas pripravan sam tek prigodice da zastupam Vaše velike ciljeve. Pozdrav! Hvala! Ivo Vojnović!« Na sljedećoj glavnoj skupštini DHK, održanoj 10. rujna 1918., za predsjednika je izabran dr. Nikola Andrić, a na njegov prijedlog začasnim predsjednicima izabrani su Ksaver Šandor Gjalski i Ivo Vojnović. Dvije godine kasnije, na glavnoj skupštini Društva održanoj 4. lipnja 1920., predsjednik Društva Nikola Andrić zahvalio je na predsjedništvu jer je imenovan intendantom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
Godine 1938., na redovitoj glavnoj godišnjoj skupštini DHK održanoj 13. ožujka, predsjednik Franjo Fancev podsjetio je da se »u Društvo udružuju književnici kako bi se međusobno podupirali i moralno i materijalno, i da bez obzira na svoja lična razilaženja, udruženi izgrađuju i unapređuju hrvatsku književnost«, navodeći riječi iz Poslovnika DHK prema kojemu je »Društvo bilo potrebno, a potrebno je i danas, da svojim radom jača narodnu svijest; u hrvatskoj knjizi da čuva i goji hrvatski narodni individualitet, da se bori za slobodu rada, suzbijajući pak književni indiferentizam i kozmopolitizam. Napose da nastoji oko toga, kako bi se o Hrvatskoj, njezinoj knjizi i kulturi pisalo istinito«, zaključujući: »danas međutim ne živimo u prilikama, gdje se bar u našoj vlastitoj sredini ne bi griješilo protiv tih primarnih pravila pristojnosti, a onda postoji danas zbrka i o tome, da je prvi preduvjet zahvatanja u bilo koje pitanje prije svega njegovo poznavanje. I zato više nego ikad potrebno je organizirati naše cjelokupno književno stvaranje u tom smjeru, da se sustavno i organizirano suzbiju pokušaji pisati neistinu ‘o Hrvatskoj, njezinoj knjizi i kulturi.’« Ovim je riječima predsjednik Društva Fancev ujedno anticipirao brojne probleme što su ih nosila dolazeća teška vremena nedemokratskih režima koji će zavladati Hrvatskom sve do njezina konačnog oslobođenja 1991. u demokratskoj Republici Hrvatskoj kada je postala samostalnom i nezavisnom državom.
Okvir slike rada Društva i njegovih predsjednika bitno je određen brojnim činjenicama vezanim uz političke prilike u čak sedam državnih zajednica u kojima je Društvo djelovalo: Austro-Ugarska, Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija, Banovina Hrvatska, Nezavisna Država Hrvatska, komunistička Jugoslavija i Republika Hrvatska. Kako je poznato, nema sretne i uspješne zemlje bez iskrenog, bezinteresnog domoljublja i nikad je nije ni bilo. Upravo je književnost, više nego li ijedna druga umjetnost često bila prizorištem domoljubnih i ćudorednih zagovora, napose u burnom dvadesetom stoljeću. Isto tako, tomu nasuprot, na čelu Društva hrvatskih književnika bilo je kojekakvih ideologijskih apologeta i političkih licemjera, osobito onda kada je Drušvo djelovalo u totalitarnom nedemokratskom političkom okružju. No, valja istaći da je djelatnost Društva opstala, pa i onda kada je bila obilježena brojnim turbulentnim političkim događanjima koja su zahtijevala hrabrost, odlučnost i slogu ali i proročku snagu, napose u najmračnijim ratnim i poratnim razdobljima oba svjetska rata, kada je tmine bilo moguće rastjerati jedino svjetlom kršćanskog i ljudskog praštanja, milosrđem, ali i otvorenim srcem. Društvo je nemali broj puta svoj opstanak moglo zahvaliti upravo takvom poniznošću ali i odgovornošću svojih predsjednika, njihovom hrabrošću i marljivošću, no u mračnim razdobljima nedemokratskog okružja, treba podsjetiti, niti oni nisu mogli spriječiti progone svojih članova.
Snažna previranja popraćena ljudskim stradanjima DHK doživljava početkom Drugog svjetskog rata. Nažalost, preciznu povijest Društva hrvatskih književnika u tom vremenu, koje se poklapa s uspostavom Nezavisne Države Hrvatske, nije moguće napisati zbog toga što je arhivsko gradivo koje se odnosi na rad Društva od 1941. do 1945. godine najvećim dijelom uništeno. U tom je razdoblju predsjednik DHK bio dr. Mile Budak. Usprkos brojnim nedaćama Društvo hrvatskih književnika nije prestajalo s radom, dijelilo je sa svojim narodom dobro i zlo, njegove uspone i padove. Drugi je svjetski rat donio uhićenja, zatvaranja i smrti mnogih pisaca, bez obzira na kojoj su se ratnoj strani našli. U ratnom vihoru živote su izgubili: Božidar Adžija, August Cesarec, Grgur Karlovčan, Hasan Kikić, Ivan Goran Kovačić, Mihovil Pavlek Miškina i dr. Neki su pisci otišli u partizane, primjerice Vladimir Nazor (1945. izabran za počasnog predsjednika Društva) i Ivan Goran Kovačić, neke je režim zatvarao, primjerice Antuna Barca i Iliju Jakovljevića (predsjednik DHK od 1939. do 1941.) dok su neki pisci prestali objavljivati, primjerice Miroslav Krleža. Završetkom rata nedaće nisu prestale, naprotiv. U komunističkim su se tamnicama poraća našli pisci: Ivo Balentović, Zvonimir Bartolić, Zvane Črnja, Joja Ricov, Ante Stamać (predsjednik DHK od 1995. do 1999.), Andrija Vučemil, Stojan Vučićević, Ante Zemljar i dr. Mnogi su književnici bili kažnjeni zabranom javnoga rada i tiskanja na određeno vrijeme. Naročito je zloglasna djelatnost tzv. Časnog suda Društva, osnovanog od strane komunističke represivne vlasti upravo zbog progona pisaca nepoćudnih komunističkom režimu, ali je i njegovo arhivsko gradivo negdje »zagubljeno«, premda je znano da mnoge odluke u to doba spadaju u najtamnije stranice povijesti DHK. Zločinački progoni književnika značili su za neke odlazak u emigraciju (Vinko Nikolić, Antun Bonifačić, Filip Lukas, Ivo Lendić, Dušan Žanko i dr.), neki su ubijeni (Gabrijel Cvitan, Ivan Softa, Zlatko Milković i dr.) ili pak suđeni kao ratni zločinci (Mile Budak, Kerubin Šegvić, Andrija Radoslav Glavaš i dr.).
Kao primjer progona književnika u totalitarnom okružju komunističke vlasti nakon rata znakovit je primjer kanonskog hrvatskog pisca Milana Begovića. Iako se Begovića progonilo i u prethodnim, hrvatstvu nesklonim državama, u Austro-Ugarskoj i u Kraljevini Jugoslaviji, najdalje je u njegovu progonu otišla jugoslavenska komunistička vlast; upravo odlukom tzv. »Časnog suda DHK«, kada mu je godine 1946., uz desetke drugih pisaca, neopravdano i nepravedno pripisan kvalifikativ »fašist«, što je za ono doba značilo društvenu i egzistencijalnu ekskomunikaciju, te mu je istodobno izrečena najgora moguća kazna za jednog književnika – »doživotna zabrana tiskanja književnih djela i izvođenja svih dramskih djela«. Ta okrutna kazna dosuđena je bez ikakvih dokaza! O Milanu Begoviću se od završetka Drugoga svjetskog rata do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća nije uopće smjelo pisati, nije stoga čudno da je, bitno limitirana tim činjenicama, recepcija njegovih djela u domovini ne samo izostala, nego i bila potpuno beznačajna što se tiče objavljivanja ili izvođenja piščevih djela, a isto tako u književnokritičkim i u znanstvenim, osobito književnopovijesnim ocjenama. Međutim u inozemstvu – to je jedan od najuspješnijih, pa čak može se reći i najuspješniji hrvatski dramski pisac.
Nakon Drugog svjetskog rata, točnije 15. lipnja 1945., Društvo hrvatskih književnika promijenilo je svoj naziv u Društvo književnika Hrvatske (predsjednik Društva od 1945. do 1948. bio je Luka Perković), da bi 45 godina kasnije, godine 1990., 19. travnja, na skupštini Društva, u duhu hrvatskoga jezika, bio vraćen stari izvorni naziv. Na istoj skupštini donešena je Odluka da je DHK – izvanstranačka organizacija (čl. 3.); da DHK tim danom istupa iz Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske, stranke socijalista (čl. 4); te istupa iz Saveza književnika Jugoslavije (čl. 5). Na izbornoj skupštini Društva hrvatskih književnika održanoj 29. travnja 1991. za predsjednika je izabran dramatičar i romanopisac Nedjeljko Fabrio (od 1989. do 1995.), koji je navedene odluke žurno i kvalitetno proveo.
U razdoblju poratnog nedemokratskog jugokomunističkog razdoblja čast predsjednika Društva nije smjela biti nadređena ostalim političkim, »važnijim«, okolnostima. U tom smislu zanimljiv je slučaj Slavka Kolara (predsjednika Društva od 1948. do 1952.). Naime, godine 1950. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti iskazala je potrebu za dopisnim članovima u Odjelu za književnost i umjetnost, a kao najozbiljniji kandidat spominjao se predsjednik Društva književnika Hrvatske Slavko Kolar. No, službena je politika smatrala da umjesto njega mora postati akademikom madžarski i hrvatski književnik Ervin Šinko (Ervin Sinkó, pravo ime Franjo Spitzer) koji se 1943. priključio partizanima i za kojega se zauzimao Miroslav Krleža. Kolar je na to izjavio da se u Akademiju za odjel hrvatske književnosti uzima čovjek koji ponajprije ne zna govoriti hrvatski jezik te on, Kolar, daje ostavku na mjesto predsjednika Društva književnika Hrvatske. Nakon toga je Miroslav Krleža optužio Kolara da je rasist zbog njegove izjave o Šinku kao mađarskom Židovu. Unatoč iskazanim prijeporima Šinko je 1951. postao dopisni član, a 1960. i redovni član JAZU. Nasuprot, već u travnju 1951., nakon afere Kolar – Šinko, Društvo književnika Hrvatske je isključilo Kolara iz svojega članstva. Nakon toga je u časopisima uslijedila neugodna polemika svih protiv Kolara i Kolara protiv svih, poznata kao K und K afera. Ogorčen tom aferom Slavko Kolar je zabranio da mu na sprovodu održi govor bilo koji predstavnik Društva hrvatskih književnika.
Važno je istaći činjenicu da nije sve bilo crno u tim »olovnim vremenima«; Društvo je i u nepovoljnim političkim okvirima jugokomunističkog razdoblja bilo aktivno u promicanju nekih vrijednih nacionalnih inicijativa. Tako je godine 1967., kada je Društvom predsjedao Vlatko Pavletić (predsjednik DKH od 1965. do 1968.), na plenarnoj sjednici Društva, održanoj 15. ožujka, jednoglasno prihvaćena povijesna Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, kojom se zahtijeva ravnopravan položaj hrvatskog jezika u jugoslavenskoj federaciji, slobodno oblikovanje hrvatskog jezika u skladu s hrvatskom tradicijom te puna afirmacija hrvatskog jezika u svim sferama života. Deklaracija je bila oštro osuđena od komunističkih vlasti, a mnogi njezini potpisnici bili su sankcionirani.
Tijekom Hrvatskoga proljeća kada je predsjednik DKH bio Ivo Frangeš (od 1970. do 1972.) Društvo je s Maticom hrvatskom otvoreno stalo na stranu nacionalnog pokreta i u tom smislu poduzelo niz kulturnih inicijativa.
Snažna demokratskog previranja u hrvatskom društvu, došla u godini pada berlinskog zida 1989., odmah su se počela prepoznavati u brojnim javnim istupima hrvatskih pisaca članova Društva, osobito onih koji su bili zatvarani i osuđivani od komunističkih vlasti kao nacionalisti (Vlado Gotovac, Juraj Lončarević, Ante Sekulić, Vlatko Pavletić, Franjo Tuđman, Anđelko Mijatović, Vladimir Rem i dr.). Pokazalo se kako su hrvatski književnici i pored svih čistki i ograničavanja u komunističkom razdoblju ostali duhovna kralježnica svoga naroda. Štoviše, može se s punim pravom kazati kako demokratske promjene u Hrvatskoj počinju u Društvu hrvatskih književnika. Tako je u osvit rođenja Republike Hrvatske, 28. veljače 1989., u prostorijama Društva, u doba kada je predsjednica Društva bila Marija Peakić Mikuljan, održana povijesna Tribina DKH kojom je predsjedavao Stjepan Čuić (predsjednik DHK od 2005. do 2008.) gdje je glavni govornik bio dr. Franjo Tuđman, budući predsjednik Republike Hrvatske. Na tom važnom povijesnom skupu, kojim je prekinuta gotovo polustoljetna hrvatska šutnja, udareni su temelji političkih demokratskih procesa u Republici Hrvatskoj.
Marija Peakić Mikuljan je predsjednica DKH od 1985. do 1989., čime je ujedno postala prva žena u povijesti toga Društva na toj dužnosti. Kao predsjednica Društva, u dramatičnim političkim okolnostima (u Beogradu se suprotstavila velikosrpskim snagama oko SANU i Udruženja književnika Srbije, a u Zagrebu komunističkom moćniku Stipi Šuvaru i njegovim satelitima u kulturnim institucijama, poglavito Goranu Babiću i Peri Kvesiću). Njezini mandati ostat će upamćeni, ali i zabilježeni u medijima i dokumentima DHK kao vrijeme borbe hrvatskih književnika i intelektualaca protiv »crnih lista« i verbalnog delikta, protiv staljinističkih kadrova u kulturi i politici u Hrvatskoj i konačno protiv velikosrpskog zveckanja oružjem iz Beograda krajem 80-ih godina prošlog stoljeća.
Već godine 1989. Društvo hrvatskih književnika organizira prvi susret s hrvatskim književnicima iz dijaspore, što je u doba Jugoslavije bilo naprosto nemoguće. Susret je bio osobito značajan demokratski događaj, ne samo za književnike, već je njime široj javnosti poručeno da hrvatski kulturni prostor postoji i kod hrvatske dijaspore, a da je često korištena ispraznica o tzv. neprijateljskoj emigraciji i njihovoj književnosti bila fraza kojom se nastojalo kompromitirati hrvatsko iseljeništvo, a posredno oslabiti snagu hrvatskoga nacionalnog jedinstva.
Nakon godišnje skupštine DHK održane 23. lipnja 2002. na kojoj je ponovno za predsjednika izabran Slavko Mihalić (za mandat od 2002. do 2005.) iz Društva je istupila grupa književnika, te su osnovali Društvo hrvatskih pisaca. Valja istaći da, osim ova dva književna društva, u pluralnom hrvatskom kulturnom, društvenom i političkom okružju djeluje i Hrvatski P.E.N. centar (osnovan 1927.), Društvo hrvatskih književnih prevodilaca (osnovano 1952. – prvi predsjednik Gustav Krklec) i Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade (osnovano 2004.).
Od osnivanja Društva hrvatskih književnika važna mu je zadaća djelovanje u svim hrvatskim sredinama u kojima se književno stvara ili gdje postoji snažan interes za čitanje i književno stvaranje. Tako je u najnovije doba osnovano ili obnovljeno desetak ogranaka Društva. O kvalitetnom radu svjedoči izdavačka djelatnost, kako objavljivanje pojedinih književnih izdanja, osobito u Maloj knjižnici DHK, te redovito izlaženje časopisa DHK Republika i The Bridge /Most, zatim brojne književne tribine, od kojih se izdvajaju međunarodno poznati Zagrebački književni razgovori, pokrenuti 1969. na inicijativu Slavka Mihalića (predsjednik DHK od 1999. do 2005.), koji u okviru Društva pokreće i reviju The Bridge /Most (glavni urednik 1966. – 1972.) za objavljivanje hrvatske književnosti na stranim jezicima.
U Društvu se vrlo često održavaju predstavljanja knjiga, pa je tako samo u protekloj 2024. godini održano stotinjak događaja u središnjici u Zagrebu, te po ograncima Društva. Time Društvo i danas pokazuje želju nastavljanja slavne tradicije vlastitog izdavaštva kakva je ostvarena npr. izlaženjem časopisa DHK Savremenik (pokrenut 1906. s prekidima izlazio do 1941.), ili pak objavljivanjem izdanja kao što je edicija Suvremeni pisci hrvatski, posebice zapažena pod uredništvom Julija Benešića od 1913. do 1920. u kojoj je objavljena i glasovita antologija Hrvatska mlada lirika (1914.).
U demokratskoj Republici Hrvatskoj zadaće su predsjednika Društva hrvatskih književnika da se preko unutarnje sinergije svih članova DHK-a, njihove solidarnosti i odgovornosti za suvremeni hrvatski književni i kulturni trenutak, u suradnji s drugim nacionalnim kulturnim i znanstvenim institucijama, osobito Maticom hrvatskom, Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti, Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom i relevantnim katedrama hrvatskih sveučilišta, stvore pretpostavke za kvalitetan kulturni, duhovni i znanstveni napredak hrvatskoga naroda. Osobito je važno poticanje suvremenog književnog stvaralaštva i vrednovanje hrvatske književnosti; razvitak, njegovanje i promicanje hrvatskoga jezika kao i unapređivanje i zaštita slobode književnog stvaralaštva, te zaštita književih djela i rad pojedinih pisaca, članova Društva. Od osnutka Društva, pa do danas uloga i odgovornost predsjednika Društva hrvatskih književnika bila je iznimno velika, što će se, na zadovoljstvo književnika, članova Društva, svih hrvatskih ljudi i svih građana naše zemlje, za nadati se, nastaviti i u budućnosti. U tom smislu i ova Spomenica predsjednikâ Društva hrvatskih književnika želi doprinijeti poznavanju različitih podataka o životu i djelovanju čelnih ljudi Društva kroz 125 godina njegova djelovanja.
Naručite ovo izdanje:
Izdanje: Tihomil Maštrović: Proslov iz Spomenice predsjednika DHK 1900.-1925.