Poetsko stvaralaštvo Gorana Rema se može opisati kao dinamična transformacija unutar hrvatske književne scene koja često balansira između tradicije i avangarde, između starih formi i novih značenja. Remov pjesnički izraz odražava poštovanje prema književnoj tradiciji, ali se istovremeno odlučno okreće prema suvremenim poetikama i kulturnim fenomenima, kako bi istražio i dekonstruirao modernističke tendencije. Goran Rem svoje pjesničko putovanje započinje pod utjecajem neosimbolizma („Post ili Past“), ali se ubrzo sredinom osamdesetih udaljava od logocentričnih praksi tradicionalne poezije. Umjesto toga, njegovo stvaralaštvo počinje reflektirati logiku simptoma rasapa modernizma i u sve većoj mjeri (od „Jesenjeg metka“ pa sve do nove rukopisne zbirke „Obred velikog šljama“) ustrajava na intermedijalnosti suvremene kulture s pripadajućim kulturološkim referencama (ponajprije iz muzike). To se posebno odnosi na osamdesete godine, kada Rem preuzima popularnu kulturu i konzumerizam kao legitimne izvore inspiracije. Njegovo pjesništvo iz tog perioda svjedoči o raskidu s „visokim“ kulturnim idealima i prijelazu prema površnosti i zabavi, što je simptomatično za kasni modernizam, ali to ipak ne znači da je njegova poezija „postmodernistička“ (kao što i „kvorumaši znaju da nisu kvorumaši“).
Remova sklonost prema intertekstualnosti i teorijskom promišljanju unutar poezije oslikava se u tome što autorove pjesme nerijetko uključuju teorijske aspekte i filozofske reference koje su važne za razumijevanje njegovih stihova (primjerice, jasno vidljivo u zbirci iz 2005. godine “Intima”, koja istražuje samu prirodu jezika i poetskog izraza). U njegovom pjesništvu često se susrećemo s motivima nestalnosti i transformacije, s “fluktuabilnim identitetom” modernog subjekta, koji se ogleda kroz stalnu izmjenu simbola i značenja. Ovaj pristup rezultira jedinstvenim poetskim izrazom koji koristi raznolike lekseme i sintagme kako bi stvorio dojam promjenjivosti i fluidnosti. Remov rad također obilježava duboko ukorijenjena veza s lokalnim identitetom (Vinkovci, Osijek) i globalnim fenomenima (rock kultura). Ova kombinacija lokalnih i globalnih elemenata daje njegovoj poeziji dodatnu dimenziju i slojevitost, a autor pritom često koristi slike i motive svakodnevice kako bi preispitao i razgradio njihove ideološke temelje, što rezultira poezijom koja se bavi kritikom društvenih normi i konzumerističke kulture, no istovremeno poezijom koja ujedno ukazuje na ironični odnos prema pjesničkoj tradiciji.
Od prve zbirke (1977./79.) pa sve do najnovijeg rukopisa, u Removoj poeziji stalno je prisutan narativni impuls, snažan pripovjedački impetus u kojem se na najbolji način oslikava radikalni intermedijalni potencijal suvremene kulture, kako u ranijim pjesama, tako posebno i u zbirci “Pauline pjesme u prozi – Ja sam Saga” iz 2017. godine. Rem koristi takve narativne strukture i intermedijalne reference kako bi stvorio kompleksne poetske slike koje istražuju različite socijalne probleme i kulturne fenomene. Zaključno, Goran Rem je pjesnik koji vješto balansira između klasičnih i (neo)avangardnih pristupa, koristeći intertekstualnost, narativne strukture i dekonstrukciju kako bi istražio kompleksne odnose između jezika, identiteta i kulture. Njegovo stvaralaštvo predstavlja značajan doprinos hrvatskom suvremenom pjesništvu, ne samo zbog svoje estetske vrijednosti, već i zbog jasno uočljivog kritičkog promišljanja o suvremenom društvu i kulturi.
Književna riječ 1-2, 2024.