Na današnjoj tribini voditeljica Lada Žigo Španić razgovara s mladim plodnim pjesnikom Goranom Gatalicom o njegovoj novoj zbirci pjesama na kajkavskom “Jezero zmešaneh noči” (Biakova, Zagreb, 2021.). Uz autora sudjeluju Biserka Goleš Glasnović i dramski umjetnik Robert Kurbaša.
Snimka tribine: www.youtube.com/watch?v=1VJPFABId4o&t=3s
GORAN GATALICA rođen je 2. rujna 1982. u Virovitici. U Daruvaru je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu diplomirao je i stekao zvanja za mag. edukacije fizike i kemije i mag. kemije, nakon čega upisuje doktorski studij. Za svoju je poeziju višekratno nagrađivan u domovini i inozemstvu.
Poeziju na standardnome književnom jeziku i kajkavskome dijalektu do sada je objavio u brojnoj domaćoj periodici, kao i u raznim zbornicima i antologijama. I haiku poeziju objavljuje u brojnoj domaćoj i inozemnoj periodici, zastupljen je u mnogim antologijama i dobitnik je nagrada na svjetskim haiku natječajima.
Do sada je objavio tri knjige pjesama: Krucijalni test (Matica hrvatska Daruvar, 2014.), Kozmolom (Biakova, Zagreb, 2016.) i Odsečeni od svetla (DHK, 2018.). Godine 2015. za knjigu Krucijalni test primio je nagradu Dana hrvatske knjige – Slavić za najbolji knjigom objavljeni prvijenac u 2014. God. 2017. za knjigu pjesama Kozmolom primio je nagradu Kvirin za najbolju knjigu pjesama objavljenu između dvaju susreta na 21. Kvirinovim poetskim susretima te pjesničku nagradu Dragutin Tadijanović Zaklade HAZU-a. Za knjigu pjesama Odsečeni od svetla 2019. god. dobio je književnu nagradu Katarina Patačić za najbolju kajkavsku knjigu objavljenu u 2018. Za izuzetne rezultate ostvarene na području kulture 2018. god. primio je Plaketu Grada Daruvara i Plaketu Tihomir Trnski Bjelovarsko-bilogorske županije. Član je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske.
O zbirci Jezero zmešaneh noči:
(…) U svojoj novoj zbirci Jezero zmešaneh noči autor nastavlja svoje usmjerenje prema kajkavskom jeziku koji je usavršio čitanjem i proučavanjem starije kajkavske literature. Goran Gatalica produbljuje svoj stil koji pulsira u dojmljivoj slikovnosti prizora s bogatim semantički obremenjenim simboličkim konotacijama, ali istovremeno taj stil kroči i u neočekivane sklopove kajkavskih jezičnih bravura i novokovanica u kojima pjesnik oslobađa svoju zapretenu kreativnost kao homo ludens. Po struci fizičar, obogaćen znanjima iz astronomskog područja, Gatalica u svojoj cjelokupnoj dosadašnjoj poeziji nastoji proniknuti u makrokozmičke dimenzije, ali pritom u usjecima lirskog diskursa osjećamo i neprekidnu prisutnost ljudske dimenzije u suodnosu prema nadrastajućim svemirskim prostranstvima i nedogledima. Njegova dosadašnja poezija paralelno je koncentrirana na duboko unutarnje odgonetanje vlastite duhovnosti kao i egzistencijalne zapitanosti u odnosu na beskraj kozmičkih zbivanja. Ako promatramo poeziju Gorana Gatalice u kontekstu povijesti hrvatske lirike, možemo zaključiti da se ta poezija idejno-motivski ponajviše nadograđuje na Šopove Astralije (Zagreb,1961.), a u pojedinim motivima naslućujemo bliskost s pjesničkom zbirkom Ivana Goluba Suze i zvijezde (Osijek, 2013.) koja potiče Gatalicu da svojim vizijama razrađuje Golubovu misao: Suze su most od Zemlje do Neba. Fenomenu osjećajnosti, duševnosti, egzistencijalističke koncentriranosti autor pristupa kao oblicima energije koji ostavljaju svoj jasni trag i uzročni pečat te zauzimaju svoje neupitno mjesto unutar svijeta cjelokupne galaktičke pojavnosti. Josip Užarević kao načelo Gataličine poetike ističe svojevrsnu ukriženost svjetova, tj. antropomorfizaciju kozmosa i kozmizaciju čovjeka. Kako u dosad objavljenim zbirkama, tako i u ovoj najnovijoj, ontološka usmjerenost spojena sa snagom začudnih i izvornih pjesničkih predodžbi oznakovljuje Gataličin poetski put.
Zbirku Jezero zmešaneh noči bitno obilježava njezin kajkavski idiom koji odražava autorovu dublju ukorijenjenost u prethodna stoljeća kajkavskog jezika i ta ishodišna davna kajkavština oblikovana je kao nova jeka, evokacija i reanimacija izraza baroknih generacija kajkavskih kroničara, leksikografa, homiletičara, naratora i poeta. Duga je to i bogata kolona od Vrameca preko Ivana Belostenca, Hilariona Gašparotija, Jurja Habdelića, Tituša Brezovačkog, varaždinskog koncionatora Fortunata Švagela, Ivana Krištolovca, Štefana Zagrebca, Baltazara Kocijančića, barokne kontese Katarine Patačić, pa se preko Krležinih neobaroknih Balada Petrice Kerempuha proteže do senzibilnih struna Dragutina Domjanića, Frana Galovića, Zvonka Milkovića, sve do suvremenih refleksivnih staza Ernesta Fišera, Zvonka Kovača i drugih. Birajući arhaični jezik stoljetne hrvatskokajkavske tradicije, Gatalica svjedoči pronalaženje svojeg kreativnog, svjetonazorskog uporišta u temeljima zavičajne i jezične kulturne baštine te u kajkavskom traži i realizira toplinu ishodišta. Priklanjanje zavičajnom jeziku u neizvjesnim trenucima zbilje još jače naglašava tvrdnju Hansa Georga Gadamera da čovjek ne može postojati izvan jezika. Ovaj Gataličin odabir istovremeno pokazuje i jedan neočekivani obrat: njegov jezik budi iz zaborava srednjovjekovne i barokne apokaliptične homilije i prizore iz teksta Quattuor hominium novissima i te oslikane pjesničke scene čovjekovih moralnih stranputica, prirodnih nepogoda i pošasti živo i aktualno odražavaju neposrednu suvremenu realnost. Prošlost postaje sadašnjost, a vrtuljak povijesti tek se ponavlja na nekoj novoj virtualno-vremenskoj razini. Nadrealnost i fantazmagoričnost postaju realno mimetični odslik poremećene i traumatizirane stvarnosti. (…)
Iako u jednom tijeku Gataličinu poeziju obilježava upitni grč o smislu postojanja, karakterističan za postmodernističku suvremenu hrvatsku liriku (Drago Štambuk, Ante Stamać, Ernest Fišer, Boris Biletić), u drugome poglavlju ove zbirke izvire ganuće, tiha i ponizna, samozatajna, ali čudesno ozarena epifanija duševne preobrazbe. Verzuši pobožnih nota u najbližem su dosluhu s intimom doma u kojem pjesnik evocira trenutke spokoja, obiteljske ljubavi i zajedništva: blagoslovleni obed za stolem, zmirene korake i steze. Varirajući između molitve i crkvene himne, stihovi nas, usprkos kušnjama našeg vremena, dovode na put budnosti i ozarenosti višeg nebeskog reda. (…)
dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek