Poštovani kolegice i kolege, predstavljamo Vam novu tribinu online Društva hrvatskih književnika:
Tomislav Marijan Bilosnić
“Havana blues”
(Nakladnik: 3000 godina Za dar, 2019.)
Tomislav Marijan Bilosnić autor je više od sto knjiga proze, poezije, kritika, feljtona i putopisa. Uz to je slikar i umjetnički fotograf. Priredio je osamdesetak samostalnih izložaba slika (ulje, pastel, crteži, umjetničke fotografije) u zemlji i inozemstvu. Deset književnih djela Tomislava Marijana Bilosnića prevedeno je na brojne jezike. Valja istaknuti njegovu kultnu knjigu pjesama Tigar, koja je doživjela čak četrnaest prijevoda i veliku recepciju u inozemstvu. Veliki uspjeh zbirka Tigar doživjela je ne samo u Europi, nego i u SAD-u, gdje je objavljena pod naslovom The Tiger is the World. Američki povjesničar književnosti dr. John Taylor, koji se specijalizirao za modernu i suvremenu europsku književnost, ovu je zbirku uvrstio u svoj pregled suvremene europske lirike The Litlle Tour through European Poetry, dok je 2012. godine na književnome portalu Seawall (Ron Slate’s Website) zbirka uvrštena među 18 knjiga koje se preporučuju za čitanje u SAD-u. Zbirka Tigar i Tomislav Marijan Bilosnić osvojili su i ogromno španjolsko govorno područje. Prve izbore iz velebne poetike ovoga autentičnog Mediteranca objavila je Željka Lovrenčić na književnim portalima u Čileu, zemlji u kojoj živi veliki broj potomaka Hrvata. Na vrlo čitanome portalu Croacia/Chile, koji uređuje pjesnik i akademik hrvatskih korijena Andrés Morales Milohnic, mnogobrojni su čitatelji pokazali veliko zanimanje za ovu originalnu poeziju. Desetak pjesama objavljeno je i na portalu Društva čileanskih književnika Letras de Chile. Po broju ulazaka, Bilosnić je nadmašio čak i samoga Garcíju Lorcu! Nakon objavljivanja pjesama iz zbirke Tigar na portalu Crear en Salamanca, koji uređuje poznati španjolski fotograf i pjesnik José Amador Martín, te na blogu znamenitog slikara i sveučilišnog profesora Miguela Elíasa koji ih je upotpunio Španjolci su ovome jedinstvenom djelu posvetili puno pozornosti – o njemu je objavljen čitav niz novinskih zapisa. Kritike su bile sjajne i u drugim zemljama. Bilosnić je uvršten u mnoge preglede, panorame, antologije, leksikone i školske programe. Uređivao je više novina, časopisa, zbornika i biblioteka. Dobitnik je brojnih nagrada (npr. nagrade „Tin Ujević“, „Stjepan Kranjčić, „Dubravko Horvatić“, nagrade „Pasionska baština“ itd.) Ovjenčan je i međunarodnim književnim nagradama – „Crvena ruža Elbasana“ (Albanija), „Ilinden“ (Makedonija), „Vlado Puljić“ (Bosna i Hercegovina), „Fra Martin Nedić“ (Bosna i Hercegovina) te počasnim diplomama Mainichi haiku festivala u Japanu. Uvršten je u više svjetskih haiku antologija. Japanska državna televizija snimila je o njemu film „Stazama hrvatskog haiku-a“. Bilosnić je nositelj i međunarodnih Zlatnih plaketa za slikarstvo i fotografiju. Za umjetničku i društvenu djelatnost dobio je Grb Grada Zadra, Nagradu Grada Zadra, Nagradu Zadarske županije za životno djelo i Nagradu za životno djelo Općine Zemunik.
*Tribina o Tomislavu Marijanu Bilosniću, 24. lipnja 2020., video je dostupan na Facebook stranici DHK facebook.com/watch/?v=950231622092400 i na Youtube kanalu DHK youtu.be/8KtSJodOyC4.
* * *
Obzirom da sam kao hispanistica i prevoditeljica sa španjolskoga i na španjolski jezik upoznata sa suvremenom latinoameričkom književnošću, ali i Bilosnićevim književnim djelom te osobito njegovom iznimno pozitivnom recepcijom u hispanskom svijetu, u ovim pjesmama mogu prepoznati još jednu pjesničku knjigu koja će u tom dijelu svijeta izazvati pozornost ravnu njegovim poetskim zbirkama Tigar i Afrika. Konačno, ovakva vrsta poezije i u hrvatsku književnost unosi svježinu i širinu poetskih preokupacija, ujedno i vraća poetski jezik starim glazbenim ritmovima i gotovo već zaboravljenoj osjećajnosti.
Željka Lovrenčić, predgovor knjizi Havana blues
* * *
Konkretna mjesta o kojima Bilosnić piše u njegovom pjesničkom tekstu zauzimaju mitski zasanjani prostor – locus amoenus s jedne strane, dok su s druge strane ta ista mjesta u njegovom pjesništvu vjerna slika još uvijek postojećih Drugih. Naime, život Kube i Južne Amerike potpuno je udaljen od stvarnog suvremenog života zapadnoeuropske civilizacije pa se čini da je taj prostor zapravo „pjesnički rezervat“. U tom kontekstu autor se „vraća“ u vrijeme starih američkih civilizacija Maya, Inka, Azteka, ujedinjujući unutar svog pjesničkog teksta staro i novo, njegov je pogled usmjeren na kolonizatore iz perspektive koloniziranih – koji su ovdje barem simbolički nadmoćniji. (…) Bilosnić je jedan od rijetkih hrvatskih pjesnika koji je ostao vjeran formi poeme kao razvedene lirsko-epske pjesme tijekom gotovo četiri desetljeća svoga književnog stvaralaštva. Pjesme Havana blues većim dijelom otvaraju pjesnički tekst širem prostoru „priče“, što svjedoči iznimno snažno (u metafori, simbolici, slici) poema „Pjevanje o Andama“ koja je i na stilskoj i na tematsko-motivskoj razini obgrlila cijelu zbirku. Također je u tom smislu osobito zanimljiv ciklus pod naslovom „Stara Havana“ koji nalikuje glazbenoj kompoziciji. U pozadini pjesničkoga teksta vjerno odzvanjaju zvukovi stare, osiromašene Havane koja u svakoj mijeni vremena i/ili vlastite tragike ostaje otvorena pjesmi („Španjolski mač i afrički bubanj / na tajnom putu krvi / zajedno završavaju u nebu (…)U Havani sve je poezija / od izlaza do zalaza sunce je na krilima anđela / zajedno s pticama nevidljivim u oblacima.“). Očito je da je u zbirci pjesama Havana blues Tomislav Marijan Bilosnić otvorio univerzalna pitanja vlastite civilizacije, naznačio arhetipske značajke njezine prolaznosti, ali i unio vlastiti subjektivni pogled na neki drugi (možda za pjesnike i bolji) svijet.
Sanja Knežević, pogovor knjizi Havana Blues
Iz dosadašnjih recenzija:
(…) Do sada, najveći uspjeh Bilosnić je postigao poetskom zbirkom naslovljenom Tigar koja obuhvaća dvjestotinjak pjesama na temu tigra. To jedinstveno djelu u kojem se uspješno stapaju univerzalnost, duboka refleksivnost i igra, izazvalo je veliko zanimanje u mnogim zemljama svijeta. Čitatelje širom svijeta zadarski je pjesnik osvojio svojom originalošću, ljepotom svojih stihova te maštovitošću. Tigar je s istim oduševljenjem prihvaćen u Makedoniji, Sloveniji, Albaniji, SAD-u, Italiji, Njemačkoj… Ta je poetska zbirka djelomično ili u cijelosti prevedena na četrnaest jezika, među njima i na romski. (…)
No posebnu pozornost zbirka Tigar i Tomislav Marijan Bilosnić doživjeli su na španjolskome govornom području. Prve izbore iz velebne poetike ovoga autentičnog Mediteranca objavila sam na književnim portalima u Čileu, zemlji u kojoj živi veliki broj potomaka Hrvata. Na vrlo čitanome portalu Croacia/Chile koji uređuje pjesnik i akademik hrvatskih korijena Andrés Morales Milohnic, mnogobrojni su čitatelji pokazali veliko zanimanje za ovu originalnu poeziju. Desetak pjesama objavljeno je i na portalu Društva čileanskih književnika Letras de Chile. Po broju ulazaka, Bilosnić je nadmašio čak i samoga Garcíju Lorcu!
Željka Lovrenčić, Kolo
* * *
Cijenjenu književnu nagradu Tin Ujević, koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika za najbolju pjesničku zbirku godine, za 2009. dobio je Tomislav Marijan Bilosnić za zbirku Molitve. Bilosnić (1947) književnik je neobično velika opusa. Ogledao se u gotovo svim književnim vrstama. Nakon pjesničkih zbirki koje su dobile najviše ocjene književne kritike, kao što su npr. Tigar (2004), Krik (2001) i Ogrlica (2006), godine 2009. iznenađuje novom vrijednom pjesničkom zbirkom transcendentalnog nadahnuća pod jednostavnim naslovom Molitve. Svoje Molitve Bilosnić je napisao pod motom: »Bože, učini nešto za mene«, stavivši se time u suodnos, pa čak i u osobnu komunikaciju, sa Stvoriteljem. Pjesnik to smije. Naime, Bog je stvoritelj cijeloga svemira, a pjesnik je stvaratelj vlastitoga svemira uz pomoć talenta i riječi koje je dobio od Njega. (…) U zbirci koju predstavljamo skladno se prožimaju autorova osobnost, njegov ljudski, politički, društveni i nacionalni habitus i svenazočnost božanske ljubavi. Za razliku od Šopa, Bilosnić ne kreće put svemirskih daljina u nedostižne astralije, nego razgovara s Bogom u svome Zadru, rodnom Zemuniku, u barci, na Ižu ili Ugljanu. U molitvi Kornatska molitva riječ je o dobro nam znanoj velikoj tragediji hrvatskih vatrogasaca, koji su izgorjeli u plamenu vatre. Završni stihovi molitve glase: »O Bože, koji jedini znaš život vatre / i život krotitelja vatrenih zmija. / Ti koji si u vrisku / koji si u kriku / dok stijene pucaju / i zrak se drobi. / Tvoje će srce ispeći naš kruh. / Tvoje će lice užgati naše suze.« (…)
Đuro Vidmarović, Vijenac
* * *
(…) Bilosnić, uistinu, kroz tigra, kad ga uzima i kao posve konkretnu životinju, govori o bitku, napokon, o životu samom. Pitanje je, međutim, koje sve atribute bitku i životu pridaje? Uz uobičajeni katalog svih božanskih svojstava (ljubav, dobrota, istina, sveprožimnost, svemoć, sveprisutnost, ljepota), Bilosnićev je tigar ‒ kao metonimija samog bitka ‒ bitno obilježen vitalizmom, snagom, vatrom, svjetlošću, elementarnom prirodom. On je u autorovu viđenju, naprosto, živodajan, no sama narav tog života, kako sugerira Bilosnić, ne da se tako lako »uloviti« u racionalne kategorije, u riječi koje svagda zaostaju za puninom, intenzitetom i prezentnošću događanja samog života. Zato našem pjesniku tigar nije samo metonimija bitka (s čijom su esencijalnošću nespojivi propadajući fenomeni svijeta koji tone prema nebitku), već i svojevrstan instrument očitovanja života samog u njegovoj raznolikosti i proturječnosti, upravo tigrovskoj istodobnosti divote i strahote, ljepote i okrutnosti, ljubavi i smrti. (…) Bilosnićeve pjesme u zbirci Tigar zapravo su povratak punokrvnoj poeziji bujne slikovitosti i elementarnih značenja, često hotimice pojednostavljene sintakse i temeljnih ‒ mahom kozmičkih, prirodnih i životinjskih ‒ simbola kako bi se razgrnule surogatne civilizacijske naslage i doprlo do izvornih kozmoloških i antropoloških uvida. Zato se Bilosnićeva pjesmovna svijest namjerno vraća jednostavnijem i izravnijem poetskom izričaju kako bi konstituirala lirski subjekt koji ponovno zadobiva jedinstvo s prirodom i cijelim kozmičkim ustrojem, koji se ponovno »prikopčava« na strujanje samog autentičnog, primordijalnog života.
Davor Šalat, Kolo
Pjesme iz zbirke Havana blues:
ISUS S BRDA GLEDA NA HAVANU
Isus s brda gleda na Havanu
O Isuse, Isuse, Kriste
tako si bijel
a sjenke koje nas prate
crne poput Afrike
naši su pretci
Ovaj je grad poput bubnja
rastegnuta koža po obodu drva
zelen od znoja
poput skitnice s praznom limenkom
koliko nam dugo već izmiče
smisao želja
u otvorenim grobovima
između vode i kopna
O Isuse, Isuse, Kriste
šarene perle obrubljuju karipske obale
suncem i umorom
Vidiš li lađe i splavi
ljude koji poput trske plutaju
vezane bičem trgovaca robljem
Ti ponos njihov poznaješ
što nad glavama im lebdi
poput zvjezdanih kupola
Isuse, Isuse, Kriste
ovaj pljusak meni se sretnim čini
Osjećam kako je Havana čista
i kako miriše
Kada sunce pomoli glavu
i Tvoje se lice u modrini pojavi
ljudi će stajati spokojno kao stabla
u bijelome suknu
Koliko li sam radostan na ovome putu
u ovaj pogibeljni čas
Ti sve činiš većim
od onoga kako izgleda
Ime ljepote danas se naslućuje
u zvučnoj kocki Havane
s razblaženim njenim bojama
I sam sebe pitam
nije li ljepota u zvuku, obliku i boji
u samom postojanju
u rublju obješenome na sušilu
ili u ovom našem iznenadnome susret
Tvoja se beskrajna moć blago skriva
u žmirkavoj uličnoj lampi
i napuštenoj kući pored nje
O Isuse, Kriste
niti mogu nit’ bih išta na ovome svijetu dodao
a tako je teško prihvatiti vidljivo
kao konačno
Što u svome kovčegu ponijeti kući
podnevnu šetnju ili ponoćnu večeru
pogled na ženu
koja prelazeći ulicu
nestaje
kao sve što se sastoji od pokreta
Isus s brda gleda na Havanu
prekoračit će kanal
istoga treba kada se udaljim
kad ga prestanem ometati
pitanjima i čekanjem
Njegova narav ljudska je
zbog nas se i popeo na Goru
da se sami ne bismo mučili
STARA HAVANA
Željka i ja
1.
Sve ima svoje vrijeme
ono prođe
dođe novo
Samo se klupe mijenjaju uza zid
što Havanu dijeli od oceana
od Floride
Samo Isus na brdu čuje otjecanje vode
iz kule
iz čijega sna
izlijeću bijeli konji i crni orlovi
Španjolski mač i afrički bubanj
na tajnom putu krvi
zajedno završavaju u nebu
Između onoga što se već zbilo
i onoga što nikada neće doći
srce je šaka praha
i usta puna slave
Karipsko oko Havane
oko je ribe zaspale
i zviježđa nejasnog
što krije se u moru
Hodamo rubom ulice
kao u crtankama
U razrovane dijelove pločnika
poput okova
komadići su neba utisnuti
Ima li još onih koji se sjećaju
i govore o prošlosti
o hrani, piću i knjigama
Ima li onih koji poput labudova plove arhipelagom
morem gušćim od tinte
Ili je Havana samo predosjećaj
života kojega zajedno nemamo
2.
Uzimam sve što grad mi pruža
i tajne i čula
nestalnost bolnu
i obamrlost
koja će poletjeti u svježu noć
Povjerljivost grada među mojim zubima
košnica pčela u utrobi
i mrmorenje vode u tišini
topovi na vodi
voda u vječnom kamenu
sve kao da je načinjeno
za otkriće platonsko
Ništa dati ne mogu
a tražim
sve utvare, snove i leptire grada
igračke koje opjevavam
uz tek jednu utješnu bocu vina
U ovaj grad nisam trebao doći star
ni sam
to je učinio Hemingway
Grad je labirint koji je istrošila bjelina
grudi mi pritišće
poput žene poslušne
3.
U Karibe Nona arka pristiže svakodnevno
ovdje je pijesak jedini
koji se pomiče
Ne znam je li to lagani podnevni vjetar
ili mora koja me pritišće
U Havani sve je poezija
od izlaza do zalaza sunce je na krilima anđela
zajedno s pticama nevidljivim u oblacima
Ne zna se što je stvoreno
od zemlje
što od mora
a što od neba
Sjaj rose oživljava svaki jezik
svaki zagrljaj pučine,
sve vraća siromaštvu svome
trajno nezasitnoj ljubavi
4.
U staroj Havani križevi
tisuće knjiga i zajednički stol
Novo je doba
a dani se i noći uvrću
kako se ništa ne bi mijenjalo
Sklopi ruke, moli se
dok beskorisna stvarnost izvire
iz onoga što nismo stvorili
I u bijedi i u obilju
Havana podučava pristojnosti života
jedinstvenosti slične drugima
Teške trublje i bubnjevi laki
bogovi Angole i Indijanaca
predio po kojemu se kreću tigrovi
Crkvene zvonike poput koplja
po cijeli dan miluje zora
i sunce
ono ulazi i ostaje u njima
kao tjeskobno oko
5.
Stara Havana s prekriženim rukama na prsima
lutajuće duše nestalih
u spletenom listu duhana
u kosturu šećerne trske
Dolasci i odlasci
bjegovi što se ponavljaju kao
vječnost
poput mora
U skladu s domorodačkim genima
ljudi pod čijom kožom treperi tama
razgovaraju s mliječno bijelim Isusom
Slavuju u sunovratima
i ružama
među bodežima
i pročeljima
slični koži svojim umrlih vlasnika
Stara je Havana vrela poput starih čuvstava
riječ koja klizi niz jezik
poput valova utiskujući se u okrvavljeni zid
vraćajući se na pučinu
Riječ ispunjena ribama i željama
onih koji su nestali.
Priredila: Lada Žigo Španić, voditeljica Tribine DHK
