Vlatko Majić (Vitina kod Ljubuškog,1956.), hrvatski književnik. Profesor hrvatskog jezika i književnosti, radio u srednjoj i osnovnoj školi u Zagrebu, Pagu i Zadru, a sada je ravnatelj Gradske knjižnice Pag. Piše poeziju, prozu, igrokaze i književnokritičke tekstove. Pjesme su mu prevođene na talijanski, engleski,njemački,francuski i slovenski jezik. Nagrađivan za poeziju i prozu, te je zastupljen u čitankama i antologijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Član je Matice hrvatske, Udruge dragovoljaca domovinskog rata, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne u Mostaru i Društva hrvatskih književnika u Zagrebu.
Bibliografija
Objavio sljedeće knjige:
Glazba češlja, pjesme, Svjetlost,Sarajevo, 1982. (republička nagrada )
Pjevač pod zemljom, pjesme, Rijeka,1987.(godišnja nagrada RKND-a)
Kairos, pjesme, Školske novine, Zagreb, 1989.
Jezičak, pjesme, RKND, Rijeka, 1991.
Najviše je plave boje, pjesme za djecu, Naša djeca, Zagreb, 1991.
Kad srce brodi/Che navighi il cuore, pjesničko-grafička mapa,s akad. slikarom Josipom Martinkom, Zagreb, 1992. (nagrada Alpe-Adria, Treviso)
Vrijeme soli, pjesme/proza, Ognjište, Senj, 1996.
Krila nad vodom, pjesme, Gradska knjižnica Zadar, Zadar, 2006.
Kad srce brodi/Che navighi il cuore, pjesn.-graf. mapa, prepjev na tal. jezik Joja Ricov, 2. izmijenjeno izdanje, Znanstvena knjižnica, Zadar, 2017.
Obeščašćivač, kaočasopis, Ogranak Matice hrvatske u Pagu; Znanstvena knjižnica, Zadar, 2017.
Vinožito, pjesme, Das Wort, Slavonski Brod; Društvo hrvatskih književnika HB, Mostar, 2020.
Izbori iz djela
Učitelj
ujutro je poljubio
rascvjetanu jabuku
pred svojom kućom
i kos se smijao
bilo je već podne a samo on zna
kad mazio je travu to velebno srce
zgaženu ispred škole kada glas krošnje
s pčelama ranjen pozdravlja sunce
večer ga našla ptice s oblakom
usred pusta polja gdje ste nestale
kako maslinu grli
s kamenom nijem djeco na rijeci
što još čekate
Četiri godišnja doba
Iza svih voda
iščaralo je sunce
svoj čisti prinos.
Posvuda kamen. Vinska mušica
U isušenoj lokvi napušta zrelu jesen
posrće vrana. poput Mozarta.
Otočni snijeg.
Sva u čudu našla se
suha kadulja.
MORE
more je mira i vira i nevira
more smira ne tira ne bira
more svira od zvira do uvira
more dira od mira do nemira
more je zemlji vir do vira
more je nebu pir do pira
more moru mora i ne mora
more je vedra kocka mora
more je moru do kolina
(Dio priče GRIVNA, iz knjige „Trenutak proze“, Znanje, Zagreb, 2010.)
…
– Bude ih i pedeset između kamenja kada pasu, a ne vidiš ni jednu – dometnuo je Šime. – Ja sam bija trijesipet godina cestar, sve dok nisu došli srbočetnici i zapucali, vrag in sriću odnija i daleko in bila kuća! Ubili su mi brata i ženu mu, gorika ispod Marunovi kuća, nisu mogli uteć. Nastrada je i did od onog malog što dobro igra nogomet, bija je i on cestar. A svi smo prija živili ovdi pod planinom, di je sada veliki tunel. Gorika je Frane Jozip u ono vrime sagradija, osim ceste, onu lipu crkvu još 1832. godine, piše na njoj.
– A gori san vas rodila svi osmero, a dvoje mi umrlo – baba pogleda u Josu i tiho uzdahnu.
– Svašta smo prošli. Samo u vatri nis gorija i mlin me nije mlija! – procijedi kroza zube Šime.
– Tu su se snimali filmovi o Indijancima – spretno je okrenuo priču Ivan. – Sićan se ka dite iz filma kad je Poglavica sta na veliki kamen, s uzdignutom srebrnom puškom u ruci, te snažno zaviknuo:
Ovdje Winnetou, poglavica Apača,
Tko naruši mir – umrijet će!
Odjekivalo je potom odobravanje njegovih neustrašivih suboraca, dok su jurili na svojim hitrim konjima, dolje niz padine i vrleti, sve do jedinstvenog kanjona, slapova i hladnih zrmanjskih voda…
… Kad su izišli pred kuću, sunce se nagelo na zalazu, samo je još milovalo vrhove Alana. Ove vrleti i sunovrati ne ostavljaju nikoga ravnodušnim. Po izazovu opasnosti, ali ponajviše po ovoj ponuđenoj neuništivoj ljepoti krševitih predjela. Naš uznositi Velebit, taj oltar drevni i časni, i još ponosniji ljudi što dadoše živote u obrani doma, mora, primorja, polja i planina. Od davnina sve do domovinskog rata. Čini se da je takvih, kao ovi naši stari ljudi, neumitno sve manje.
– Jučer sam mu donija spizu iz grada, uvik se žali da je ovdi u selu skupo i nema svega šta
mu triba, a da potroši za ništa trista-četiristo kuna – pričao je Joso Ivanu dok su se ostali, raspričano i sporo, spremali za ispraćaj i polazak gostiju.
– A svi uvik trčimo u te velike tržne centre, misleći kako je tamo jeftijije, a na isto mu dođe! – dometnuo je Ivan, skoro za sebe i nekako više poslovično.
– Evo, sve sam ti donija šta si reka i šta je tribalo – nastavljao je Joso – Tute ti je račun i sve te dođe osamstočetrdeset kuna. Kad san mu reka iznos, on se diže s katride i nenadno zagalami rastegnuvši: – Osam stotina!
Mater skoči na noge i stade ko vojnik, jer čuje po glasu da nešto ne valje i da se neke čudne stvari zbivaju, a stari opet ponovi:
– Osam stotina!
Nisan zna – nastavljao je – ili bi se smija il istrča iz kuće, kako se to samo brzo zbilo. Jelena je počela nešto objašnjavati kako je tu i prašak za pranje i paket mlika i sve drugo. Zaludu je. Ali – osam stotina! – smijao se Joso.
Kako je osjetio da nešto vrlo važno govore, Šime im se pridružio. Ivan je podrobno ispričao o jučerašnjem neobičnom događaju s jarebicom i pokazao današnju novinsku reportažu. Tekst kao po narudži. Ispada kao kakav raritet. A nije! Grivna je tu udomaćena, pravremenska.
– Vidi, to je kamenjarka, jarebica … – nije se mogao suzdržati Šime, pokazujući je prstom.
Promislio je Ivan da će ga novine zacijelo zanimati pa mu ih je i ostavio neka pročita. Šime je zadovoljno treskao glavom i žmirio da štogod odmah poveže i komentira.
Na odlasku, poslije svih pozdravljanja s kumovima, Ivan je još jednom mahnuo djedu Šimi i dobacio mu neka se i dalje dobro drži.
– E, kad bi moga bolje, di bi dospija! Ova će nas sve nadživit! – uvjerljivo je pokazivao starac dugačkom žilavom rukom po novini.
Nad Maslenicom je lebdio suton, a u daljini prema otocima još uvijek se žarila velika rumena kugla s crvenkastim oblačićima. Znalo se da će sutra biti vedar dan…
Umivanje u ljepoti (recenzija)
„Vidov san“ – autori: Marija Vičević, Celestina Vičević, Zvonimir Kamenar, Jelka Ban i Anita Rončević, Nakladnik Alfa, Zagreb, 2010.
Slikovnica „Vidov san“ svojim jasnim mnogoglasjem budi potrebu za jednostavnošću življenja i ukazuje na svu potpunost života. Temeljni elementi postojanja prikazani u stihovima i slikama, uglazbljeni i ponuđeni u škrinjici – plod su nadahnutih autora ove izuzetno uspjele i poticajne slikovnice. Snaga elementarnosti utkana je u samu prirodu kroz Vatru, Vodu, Zemlju i Zrak. Oko nas, u nama.
Čovjek je kroz vrijeme puno toga otkrio te postigao ogroman napredak, ali i mnogo toga uništio i unazadio. Zanemario iskonsku vrijednost samo kako bi sve sebi prigrabio i bolje živio, a u isto vrijeme, pored svih udobnosti i ugodnosti, biva nesretniji i lošije živi. Daleko je od rosnog pitkog jutra, čistih obala i rijeka, blagodatne šume, slobodnih životinja, pitomih polja, široke modrine neba i mora i dobrih ljudi. Ritam svakodnevlja tjera svakog pojedinca na stalnu jurnjavu, površnost, patvorine, ovisnosti i osamljenost. Stoga nam je svima doskakutala kristalna kocka, vedar dar. Umjetnost rastjeruje tamu neuništivom zrakom skrovite svjetlosti, traga za novim putovima i čini svijet malčice boljim.
Upravo tako i ovaj spontani dječakov san odškrinjuje sve bogatstvo ljepote. Otvara istinu. Sva raskoš je taj veliki dar. Vidov san podastire nam silinu i važnost Vatre, njenu toplinu i moćnu svjetlost koju raspršuju veseli Vatroljudi. Prelijevaju se u svom veličanstvu krepke Vode, a nadlijeću ih i čuvaju za nas vrle vile Vodarice. Sanjama stvara i veliku obrađenu Zemlju dok zeleni zdravi Zemljognomi pomažu i slave ljudsku marljivost. Zauzet je neoprostivo za zdravi Zrak, jer je neophodan, dok nas odasvud zazivlju i miluju životnim povjetarcem zračne Zorovile. Svijet je s njima sav. A Sunce nas sve povezuje i veze svoj zlatovez, vječnu životnu nit iz dana u dan. Vid se budi i želi nas vidjeti pored sebe u puno boljem novom našem svijetu. Navodi nas i nudi nam spasonosni let – da otvorimo oči i volimo svoj svijet. Za svoj obraz, za sav obzor i čitav planet.
Pjesma kroz sliku i slika u pjesmi – čvrsta su okosnica i koheziona spona od početka do kraja ove dobro ukomponirane slikovnice. Jednostavnim jezikom s očaravajućim pjesničkim slikama prispodobljuje se točno ono najpotrebnije što nas okružuje i bez čega ni u snu nikako ne možemo. Razigranim likovnim nježnostima i sigurnim rješenjima u cjelokupnom osmišljavanju slikovnice upotpunjuje se i potvrđuje potreba za nužnošću lijepoga. Na koncu i skladani prilozi u škrinji bruje u skladu s pretakanjima snova u konstantnu dinamiku postojanja. Projekcija ljubavi i mira pružena odozgo.
Puni radosti i velikog iščekivanja, bdijući kao u blagdanskoj odori iznad začaranih zrcala, vidimo kako se slikovnica iznova rađa, lista i raste u rukama malenih i onih nešto odraslijih. S posve jasnim uvjerenjem u iskrenu pletivost riječi, boja i zvukova, suglasan s autorima ove vrsne slikovnice, hrabrim se poput djeteta i smjerno sve pozivam u čarobni snovidan svijet:
Umij se, Vide, pretoči svoj san u sunčani dan!
Odjeci iz javnosti
VINOŽITO
Autor: Vlatko Majić
Vinožito, izabrane pjesme, Vlatko Majić, Nakladnik Das Wort, Slavonski Brod i Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar, 2020. Za nakladnika Marija Mišić i Ivan Sivrić, Knjižnica Suvremenici, knjiga 160. Recenzenti Fabijan Lovrić i Ante Tičić.
Spomenik jeziku i metafori
(Iz recenzija i osvrta)
Vodilja pjesnikova je svjetlost nad čelom. On sam ju ne vidi, ali jasno osjeća nazočnost. Ona je plamen koji opominje, ona je zvijezda koja obećava. U toj zvijezdi je pjesnik čija je sudbina upisana u hrvatsku književnost, u modernistički pristup: niti arkadijski, niti urbani; nego filozofsko-iskustveni i lucidno usmjeren u budućnost. Odlučan koliko treba, metaforičan koliko treba, Majić je pjesnik čvrste strukture, raskošnog talenta, zbijenosti stiha, jednostavno: racionalan onoliko koliko treba u izrazu koji je njegov. (Fabijan Lovrić)
Majić svakako jest zasebna i dostatno izgrađena pjesnička ličnost; on još njeguje poetski „pjev u akordima“ – istodobno u nekoliko milozvučnih žica. Naglašeno ironičan uglavnom ondje gdje podrugivanju imade mjesta, na izvoran i šarmantan, mjestimice čak duhovit način pokazuje zaludnost našega eshatološkog traganja za ljepotom i smislom kao apsolutima. (Boris Domagoj Biletić)
Vokabular, arsenal riječi kojima operira Majić dosta je bogat i biran. Njegov rječnik je znatno bogatiji nego u većine suvremenih hrvatskih pjesnika. To Majić može zahvaliti vrlo solidnom literarnom obrazovanju, svojim prebivanjem u više različitih sredina, ali one najbitnije, najvažnije, gotovo isključivo svoje riječi ponio je sa sobom od kuće kao što se ponese tuga pri odlasku. (Miljenko Mandžo)
Da, točno, svijet nije jednoznačan, ali ni pjesnički senzori također nisu i ne moraju biti podešeni na najširu skalu prijemljivosti. Ona koju je Majić odabrao u ovoj knjizi, ona koja je zapravo njega odabrala i ne samo u ovoj knjizi, koja je njegova pjesnička gama … ali i mali kozmos Majićeva pjeva, ekstrakt njegove poetike: spomenik jeziku i metafori koji su ga učinili osobenom, prepoznatljivom pojavom u hrvatskome pjesništvu. (Željko Ivanković)
Vlatko Majić je u svojim pjesmama povezao dva slična kraja: Hercegovinu i Pag. Zemlja škrta, mnogo bure i mnogo sunca njihove su sržne oznake. Tu obitava naročita vrsta ljudi koju krasi odvažnost i mudrost. Ali, koji to kraj ne bi želio takve ljude? Oni su opća čežnja, recimo to tako. Majićeva zavičajnost ustvari je govor o općem u svakome od nas. (Miljenko Stojić)
Majić je pjesnik koji se stalno u svojoj poeziji vrti između čuda poezije i čuda stvarnosti. On želi doći do neke svoje stvarne zemlje, on želi uputiti svoju poeziju nekim stvarnim ljudima, imenima, on se želi vratiti u vlastito djetinjstvo, on se želi truditi biti kao dijete. Njegova poezija je vrteška između pamćenja i stvarnosti, djetinjstva i jezika kojim on sad govori. Riječ je o poeziji koja je vrlo duboka i koja ponajviše govori o sebi. (Miroslav Mićanović)
Majić zacijelo nije obeščastio naše književno-standardne norme; on je povezujući ih svojom licentia poeticom i vatrenim zanosom razbuktao božanstvene sentimente logosa, što bude u čovjeku istinsku ljudskost. (Ante Tičić)
Vlatko Majić je pjesnik koji je na onom najboljem u tradiciji hrvatskog pjesništva učio i naučio. Riječ je postala nositelj onog što čini čovjeka: misao o sebi, misao o svijetu, san o sebi, slika svijeta, želja krilata i mašta nedohvatna. Pjesnik je taj koji brusi riječ ne da bi joj uništio značenje i sadržaj, već da bi otvorio mnogostruko nova značenje koje ona ima u sebi, a koje drugi nisu vidjeli, otkrili, u svjetlo dana iznijeli. (Mate Grbavac)
