Biografija
Rođena je 9. veljače 1964. u Lovrečkoj Veliki pored Vrbovca. Osnovnu školu pohađala je u Banovu i Vrbovcu. Srednju trgovačku školu završila je 1983. godine u Vrbovcu. Studirala je ekonomiju.
Udana je, sa suprugom je 1990. godine osnovala poduzeće za proizvodnju rashladne i ventilacijske opreme u kojem obnaša mjesto računovođe i direktora. Uz posao doškolovala se na Višoj školi za sigurnost na radu, gdje je stekla zanimanje Stručnajk zaštite na radu. Izrodila je troje odlićno školovane djece, baka je šestoro unučadi. Hobi joj je voćnjak starih sorti voćaka, skupljanje ljekovitoga bilja za čajeve i lijepa riječ.
Osnivačica je i od samog osnutka predsjednica udruge pod nazivom Udruga Osebunjek za očuvanje i promicanje kajkavskog govora i zavičajne kulturne baštine vrbovečkog kraja. Pokretačica je i organizator recitala, također i urednica svih do sada objavljenih Zbornika s recitala, (do sada ukupno sedam), kajkavske poezije pod nazivom Stara lipa
Inicijator je i pokretačica susreta književnika s istoka Zagrebačke županije, koje organizira Udruga Osebunjek, pod nazivom Lijepom riječi do dobrosusjedskih odnosa. Na njenu inicijativu 2021. godine Udruga je objavila zajedničku zbirku poezije pjesnikinja udruge pod nazivom Naš kaj u tiskanom i audio obliku. U zbirci je zastupljeno šest pjesnikinja Udruge Osebunjek svaka s po deset pjesama. Audio zbirka je napravljena u suradnji s radio stanicom Radio Vrbovec. Urednica je tiskane Zbirke, a audio Zbirku potpisuje ona i Dražen Petrak s radio stanice Vrbovec.
Od ožujka 2021. g. Udruga Osebunjek na valovima Radio Vrbovca emitira radio emisiju pod nazivom Stara lipa, jednom mjesečno, zadnji vikend u mjesecu, čiji je urednik i voditelj. Svaka emisija je njena, autorska.
Udruga Osebunjek je od 2025. godine na njenu inicijativu pokrenula literarni natječaj za osnovnoškolce pod nazivom Mlada lipa. Svrha natječaja je preko lijepe riječi potaknuti djecu na razmišljanje i stvaranje, oživjeti Udrugu privlačenjem mladih ljudi.
Piše na standardnom hrvatskom jeziku i kajkavskom narječju.
Bibliografija
Do sada je objavila tri poetske zbirke:
2018. godine zbirku kajkavske poezije pod nazivom Povele Rouže u vlastitoj nakladi, za koju je recenziju pisala književnica prof. Božica Jelušić.
Drugu zbirku poezije pod nazivom Narisana misel objavila je 2021. godine u nakladništvu Hrvatskog sabora kulture. Recenzent zbirke je također Božica Jelušić.
Treća zbirka kajkavske poezije pod nazivom Kmukač objavljena je u listopadu 2024. godine. Recenzije Zbirke pisali su Božica Brkan, književnica i novinarka i Tomislav Ribić književnik.
Dobitnica je više pohvala i nagrada od kojih su najznačajnije:
Na 13. Matičinom književnom natječaju 2021. godine koji organizira MH ogranak Velika Gorica za kratku priču na kajkavskom jeziku pod nazivom Laku nouč Žouti nagrada za uži izbor priče
Druga nagrada na 13. Susretu duhovnog književnog stvaralaštva Stjepan Kranjčić, 2021. godine u organizaciji Udruge za promicanje znamenitih Križevčana u Križevcima, pod pokroviteljstvom Glasa Koncila za putopis pod nazivom Kamena Gorica.
Na 14. Matičinom književnom natječaju 2022. godine koji organizira MH ogranak Velika Gorica za kratku priču na kajkavskom jeziku pod nazivom Gda je Turčin po cierkve jahal prva nagrada za najbolju kratku priču na kajkavskom jeziku.
Na 43. recitalu suvremenog kajkavskog pjesništva Dragutin Domjanić u Sv. Ivanu Zelini, 2024. godine dobila je 1. nagradu stručnog ocjenjivačkog suda za pjesmu Kej ja imam skup z Monetem?
Prozna i poetska djela objavljuje u časopisu Kaj, časopisu Kvaka i časopisu Nekazano iz Bara u Crnoj Gori.
Nagrade za haiku poeziju:
Na 5. literarnom natječaju pod nazivom Haiku kraj mogile 2021. godine u organizaciji Gradske knjižnice Oroslavje, za kajkavsku haiku pjesmu na temu siga treća nagrada.
Na susretu haiku stvaralaca pod nazivom 9. susret hrvatskih haiđana 2022. godine u organizaciji udruge Tri rijeke iz Ivanić Grada za haiku na kajkavskom dijalektu treća nagrada.
Na. literarnom natječaju pod nazivom Haiku kraj mogile 2021. godine u organizaciji Gradske knjižnice Oroslavje, za kajkavsku haiku pjesmu na temu siga treća nagrada.
Zastupljena je u Antologiji hrvatskog haiku pjesništva na kajkavskom narječju 1977-2023 Kajku sa sedam haiku radova.
Haiku poeziju objavljuje na portalu Enchanted Garden Haiku Jurnal Rumunjska, hajge na Hajga im focus, Njemačka i Black and white Hajga / Haisha Lavane Kray.
Izbor iz djela:
Cesta za nekam i nikam
Ze scufane su banjkine
štruncelji spouzlji na cestu.
Cikourija je pikla roub,
ščavje križeke našile.
Ze sried se ceste na črte
zkešen porinul trucljivec.
Ze šake zemlje zašarel
kakti semafor za mrafce.
Gamiljičine piknjice
po same trake za nekam.
Kak vouzlji štrče terpuci.
Se je to oplel precvel slak.
Veda prišiva se gljipše
banjkine širši, vekši nat.
Cesta za nekam i nikam
skrhan asfalt šari vrt.
Cesta za nekam i nikam
če koraknuti če stati
cesta za nekam i nikam
senje bi mogla zburkati.
Nemoj me čupati
U staretinarnici sam pokušala založiti srce.
Previše je plakalo kad je pržilo s neba,
kad su padale kiše, plakalo je i u snu.
Jutrom kad bi pospremilo noć u spokoj
šapnulo je: cvijeće rosi, moram i ja.
Htjela sam ga založiti za sretni novčić
il’ barem maramicu, a ono je šapnulo:
Što će ti novčić, ne vidiš li da je pohaban?
Što ćeš s maramicom,
ne nosi se više u zapučku.
Nemoj me čupati, jedinog mene imaš!
Jesam li te ikad iznevjerilo?
Nisam li plakalo kad ti je plakala duša?
Kad god je trebalo ubrzalo sam kucanje
i smiriti se znalo ne bi li utješilo.
Njeguj me, ne daruj me za nevrijedno,
zaviri si u dušu, liječi je, poslušaj nas,
poludi koji put, obećanjem
neću plakati čak ni kada pada kiša,
pa nećeš morati reći:
Ne, nisu to suze, to su samo kišne kapi.
Zazidana djevica i Jacinta Kunić
Autobus stoji na graničnom prijelazu Hercegovine i Crne Gore. Carinici pregledavaju onaj ispred našega. Putujemo prema Budvi. Tamo ćemo prespavati. Sutra ćemo posjetiti Kotor i svetište Gospe od Škrpjela. Uz carinarnicu prolaze krave. Trljam već umorne oči. Ne sanjam, uz carinarnicu prolaze krave. I konj je s njima. Postoje li carinici za krave? Dvije se izdvajaju od ostalih. Manje su i oštrodlake. Netko priča da je to autohtona bosanska pasmina pod nazivom Buše. Malo zahtjevne i otporne na bolesti. Krave su zakon. Ne brinu ih granice. Bitno je da je njima dobro. Čovjek sam sebi nameće ograničenja i obaveze, a onda se žali.
Imamo sreće, svoju dosadu i treniranje strogoće predstavnici vlasti su istresli na one prije nas. Nama su samo pregledali osobne dokumente. Krećemo crnogorskim kršem prema moru. Tek je ponegdje na maloj visoravni pokoja kuća. Spuštamo se prema Herceg-Novom. Vodič nam skreće pažnju:
Vidite onaj tanki pojas kopna, onaj poluotok, to vam je Prevlaka!
Kao kažiprst – pomislila sam – kome li pokazuje put?
Telefonskim pozivom smo obaviješteni da Jadrolinija još nije isporučila Crnoj Gori dva trajekta koje su oni unajmili za nadolazeću turističku sezonu. Preostaje nam vožnja cijelim Bokokotorskim Zaljevom prema Budvi. Naziv Boka Kotorska potječe od talijanske riječi boca, što znači ušće i imena grada Kotora koji je središte tog dijela Crne Gore. Iako premorena, pomislila sam:
Možda ćemo više vidjeti.
S jedne stane more, s druge kamena brda, sivilo isprekidano sa škrtim zelenilom. Mjesta nekad ribarska, danas turistička kao da trče jedno za drugim. Smjenjuju se šume i mjesta, brdo za brdom. S obje strane jednako. Cesta ispod brda vijuga tik uz more. Čini mi se da se zaljev zatvara. Iz utrnuća me budi panika. Ne vidim Kotor, a ni izlaz. U moru su uzgajališta dagnji, na tabli natpis Verige. Mislima mi preleti:
– Kako li je tek bilo mornarima u davna vremena koji su se pred olujama sklanjali u pitomi zaljev gdje su ih dočekivali Teutini ratnici?
Malo pomalo bližimo se Kotoru. Pogled privlači otočić Škrpjel, sa svojim svetištem. Napravljen na hridi i dotrajalim brodovima. Otočić je umjetni pa nema ni jednog zelenog lista. Ugodniji oku je susjedni Sveti Juraj s istoimenom crkvom i čempresima, iako je na tom otočiću groblje. Prije pojave turizma Bokokotorani su bili pomorci, ribari i zemljoradnici. Prolazimo pored Kotora. Divim se 4,5 km dugom zidu na brdu Sv Ivan, na mjestima visokom do dvadeset, a širokom do deset metara, kojemu je svrha bila obrana grada. Početak gradnje zidina datira u deveto stoljeće, kasnijih su stoljeća dograđivane. Dalje prema Budvi nastavljamo kopnom. Uz put prolazimo uz nekoliko trgovačkih centara. U sezoni je tu gužva, sada je samo gdje koji auto na parkingu. Jedva čekam hotel i krevet. Otežalo je tijelo od cjelodnevne vožnje autobusom.
S vrhunaca okolnih brda gledaju nas novoizgrađene kućerine. Vodič nam objašnjava kako su s prvim pucnjevima tamo na istoku Europe Crnu Goru preplavili tajkuni s tih prostora. Ovo na vrhuncima su njihovi domovi. To je još jedan dokaz nejednakosti među ljudima u svim sistemima. Vladajući su svuda su isti. Novac im je bog, sirotinja potrošni materijal, a bogati se uvijek, kako ono kaže pjesma, za sebe pobrinu! Spušta se sumrak, ulazimo u Budvu. Noćimo u hotelu u novom dijelu grada. Suvremene zgrade, višekatnice. Usprkos prethodnim pričama o suvremenoj Budvi, nisam očekivala ovoliku izgradnju. Za noćenje će biti u redu. U jutro se vraćamo prema Kotoru.
Gledajući one tajkunare na vrhovima brda ne mogu ne misliti kako smo na trusnom području. 1979. godine je potres Budvu sravnio sa zemljom. Da se ponovi, tajkunare bi s ovih vrhunaca odletjele u more. U Kotoru nas ispred glavnih gradskih vratiju čeka vodič. Stari grad Kotor opasuju dvije rječice. To su Škundra, ako gledamo prema gradu s lijeve strane i Gurdić s desne strane. U grad se može ući kroz troja gradska vrata od kojih su glavna Morska vrata, koja u današnjem obliku potiču iz XVI stoljeća. Nekada je more dopiralo sve do ulaza, odnosno do samih Morskih vratiju. Građena su u renesansno-baroknom stilu. Vrata krasi reljef iz petnaestog stoljeća koji prikazuje Bogorodicu s Kristom, svetog Trifuna s modelom grada i svetog Bernarda koji drži hostiju. Pored glavnih, u grad se može ući i kroz Sjeverna i Južna gradska vrata. Sjeverna gradska vrata su znatno manja od Morskih. Sagrađena su u spomen neuspjelog napada turskog admirala Hajrudina Barbarose 1539. godine na grad. Prvo što smo od vodiča saznali je to da se stari grad Kotor doslovno nalazi na moru. Naime, grad je građen u slojevima. Prvi se put na tom mjestu spominje grčko naselje u trećem stoljeću prije Krista. Naselje je propadalo u zemlju, pa su na njegovim ostacima gradili novi grad. S obzirom na to da je s vremenom razina mora rasla, danas se sa sigurnošću može reći da je antički grad potopljen i da sadašnji stari grad Kotor stoji na potopljenim ruševinama antičkog naselja. U samom gradu danas živi malo ljudi. Povijesne zgrade su pretvorene u hotele i ostale ugostiteljske objekte. Sam grad je muzej na otvorenom. Ispred glavnih vratiju nalazi se Trg oružja. S Trga oružja krećemo uz kosi sat u obilazak staroga grada. Zanimljivo je kako su ti stari gradovi planski građeni. Tako u starom gradu Kotoru nalazimo već spomenuti Trg oružja, zatim Trg od brašna, Trg od salate, Trg sv. Tripuna, zaštitnika grada Kotora, Trg bokeljske mornarice, Trg od drva. Sam naziv trga govori o njegovoj namjeni. Najvažnije zanatske djelatnosti u gradu su bile: kovačke, zlatarske i zidarske. U kotorskim crkvama su sačuvani mnogi primjerci zlatarskog umijeća iz prošlosti, kao dostignuća vrhunske umjetnosti. Zlatarska djelatnost doživljava svoj procvat u 14. i 15. stoljeću. Iznenađena sam brojem crkvi na tako malom prostoru prvenstveno katoličkih, ali i pravoslavnih. Na svakom trgu se nalazi jedna ili dvije. S obzirom na to da su četiristo godina Kotorom vladali Mlečani, čini mi se da sam u Italiji, a ne na brdovitom Balkanu. Sve odiše zapadnjačkom kulturom. Neke od uglednijih kotorskih obitelji u to vrijeme su bile: Bizanti, Buča, Prima, Grgurina… Kao i svaki srednjovjekovni grad i Kotor je imao svoj stup srama. Kako je Kotor bio mali grad, vezani za stup srama su navukli javnu sramotu svojoj obitelji za nekoliko idućih generacija. Bunar Karampana je u prošlosti bio jedini izvor pitke vode u gradu. Kotorani su bili pobožni, žene bez pratnje nisu izlazile na ulicu. Usprkos tome ili baš zbog toga i Kotor je imao svoju javnu kuću. Ona se nalazila blizu bunara, pa su se na bunaru prenosile svakakve zanimljivosti, vijesti i tračevi. Služavke su išle po vodu. Svojim su gazdaricama bile izvor informacija. Nešto kao današnji žuti tisak.
U Kotoru svaka zgrada, svaka crkva i svaki kamen ima svoju priču, no moju pažnju je privukla ona prava ljudska. Priča o katoličkoj redovnici koja je bila u redu Zazidanih djevica. Rođena je kao Katarina Kosić od roditelja pravoslavne vjere. Odrasla je u siromašnoj obitelji na planini u unutrašnjosti Crne Gore. Bila je pastirica, ali je željela više. Još kao djevojčica vjerovala je da je čuvajući ovce doživjela ukazanje djeteta Isusa. Htjela je u civilizaciju u veliki grad. Nakon smrti oca majka ju je odvela u Kotor, gdje je služila u kući kotorskog suca Aleksandra Buče. Kako sudac i žena nisu imali djece, njegova žena ju je prihvatila kao svoje dijete. Tu je naučila čitati i pisati. Krstila se na vlastiti zahtjev u katoličkoj vjeri i obukla habit reda Zazidanih redovnica. Njeno redovničko ime je Ozana. Zazidana u svojoj ćeliji je čitala, meditirala, radila ručne radove koje je prodavala, a zaradu davala sirotinji. K njoj su po savjete dolazili i svjetovni i crkveni velikodostojnici. Na prvu dosadna priča, koja ubrzo dobiva obrat. U to vrijeme Turci su opkolili Kotor. Sve muško je branilo grad, a žene su bile zatvorene u kućama. Medicina je bila u povojima, Crveni križ nije postojao. Ulicama grada su ležali ranjenici koji su krvarili i umirali bez ičije pomoći. Stresla sam se od jeze. Vidim pred sobom po ulicama potoke krvi, ranjenike. Iz tog kotla, jer grad je okružen s tri strane brdima jauci odjekuju put neba, a pomoći ni od kuda. Naša redovnica nije izdržala, prekršila je zavjet neizlaska iz ćelije, prekršila je društvene norme po kojima žena nije smjela bez pratnje na ulicu, izašla među ranjene i povijala im rane. Slijedile su ju ostale redovnice. Pomagala je sve ranjenike jednako, bez obzira na narodnost i vjeru. Zato ju i danas svi poštuju. Katolička crkva ju je proglasila blaženom. Ja ju zovem Amazonkom, pravom Ženom, uzorom, na diku ženskom rodu.
Dobili smo slobodno do dolaska brodice koja će nas voziti do otočića Škrpjela. Sjedam u slastičarnu. Moji suputnici naručuju Moskovsku tortu koja je bila omiljena slastica druga Tita. Navodno rađena po originalnoj recepturi s Dedinja. Ja uzimam Kotorsku tortu, uz opasku oku ugodnog konobara:
– Ođe se nijesu jeli kolači, ali svi imaju svoje torte, pa su i naši osmislili kolač od ovđašnjeg voća.
Nudim kolege, oni nude mene. Istina Moskovska torta se topi, ostavlja blažen okus u ustima, ali meni je ipak Kotorska bolja. Izgleda na prvu kao suhi kolač, u ustima se pretvara u neodoljivo ukusnu slasticu. Okus jabuka i šljiva s okolnih brda, smokava i badema uz more stvara zavodljivu simfoniju okusa. Došlo je vrijeme polaska. Smještamo se u brodicu. Dašak povjetarca miluje lice, jezik još držim uz nepce ne bih li duže zadržala onaj božanstven okus kolača. Krećemo, vodič vadi bocu Muškata. Kaže da je iz njegovog podruma. Što se mene tiče, može i lagati, dokle god niz grlo klizi nevjerojatno dobar nektar. Držim času u ruci kao da držim blago iz podmorja, polako ispijam kap po kap kako bih doživijela potpun okus tog božanstvenog pića.
Dotakli smo čvrsto tlo. Omanja crkvica Gospe od Škrpjela zaštitnice pomoraca je puna zavjetnih darova. Iza crkve je muzej. Dolazimo do slike Bogorodice koju je vezla stanovita Jacinta Kunić. Muž je ostavio mladu ženu i otišao na more. Ona ga je čekala cijeli život i kao zavjet za njegov sretan povratak Gospi od Škrpjela vezla sliku. Za Bogorodičinu kosu je čupala svoju i s njom vezla, čekajući onog koji je se možda rijetko ili nikad sjetio. Uz egzotične ljepotice na putovanjima nije stigao pomisliti na nju. Vratio se samo umrijeti. Jacinta, sama bez ikog svog, bez potomka, molila je, vezla i čekala cijeli život. Tako je bila odgojena. Tko zna koliko li ih je on imao po svijetu? U to je vrijeme žena bez muškarca bila nula. On je bio gazda, glava kuće, vlasnik i hranitelj. Ne mogu se zamisliti u njenim cipelama. Radije bih bila Zazidana djevica, čitala, učila, savjetovala i pomagala, nego zatvorenica u zatvoru čiji su zidovi samo u mojoj glavi.