Seleš Zdravko
Biografija
Zdravko SELEŠ rođen je 1962. g. u Đurđevcu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1987. g. hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti. Iste godine počinje raditi u srednjoj školi u Đurđevcu, gdje i danas živi i radi kao gimnazijski profesor hrvatskoga jezika.
Ponajviše je angažiran u kulturnom i književnom životu Podravine i kajkavskih krajeva Hrvatske. Stvara uglavnom poeziju i književnu esejistiku, a bavio se i prevođenjem s međunarodnog jezika esperanta i na njega pa je sudjelovao i u nizu prevodilačkih projekata. Krajem 80-tih bio je i urednik esperantskog časopisa za književnost i kulturu “Koko” i već tada napisao nekoliko književnih eseja i recenzija, a posljednjih godina ponovno intenzivnije piše recenzije novih originalnih i prevedenih esperantskih knjiga i književne eseje o hrvatskim i esperantskim književnicima. Recenzija „Nova realismo de Mikaelo Bronŝtejn aŭ eta traktato pri leganto“ (Novi realizam Mikaela Bronštejna ili mali traktat o čitatelju) nagrađena je 2012. trećom nagradom „Verda plumo“ (Zeleno pero). Napisao je i nešto originalnih pjesama na esperantu pa je zastupljen i u “Kroatia esperanta poemaro”(Zagreb, 1991.)
Prve pjesme i priče objavio je 1980. i 1981. u časopisu „Podravska gruda“, 1981. objavio je plakat poezije u suradnji sa slikarom Josipom Turkovićem, a prvo ozbiljno pojavljivanje na književnoj sceni ciklus je pjesama „i vrijeme se mrvi“ u trobroju časopisa „Gesta“ 12-13-14, 1982./83. Od tada objavljuje u nizu časopisa, novina i zbornika. 1984. objavio je zbirku poezije “Razgovori sa srcem”, 1991. dvojezičnu, hrvatsko-esperantsku, zbirku “Noćnik – Noktulo”, a 1996. kajkavsku zbirku pjesama u prozi “Elegije Sigismunda Ernušta” u izdanju Matice hrvatske ogranka Đurđevac, čiji je i danas predsjednik. Ovo izdanje dobilo je 1998.g. Brončanu povelju Matice hrvatske pa je 2001. objavljeno u obliku kalendara – plakata poezije. 2003. objavio je knjigu “Lirika đurđevačke Podravine” – panoramu podravske lirike đurđevačkoga kruga, 2012. knjigu „Snovi i sjene/ Senje i tenje/ Sonĝoj kaj ombroj“ – izbor iz stvaralaštva na književnom jeziku, kajkavštini i međunarodnom jeziku esperantu koji donosi 80-ak pjesama te priče, eseje i prijevode, a 2014. knjigu „Galović i zađne stvari“ (Podravski eseji i zapisi) u biblioteci Rukopis Podravsko-prigorskog ogranka Društva hrvatskih književnika.
1990-tih godina najviše je stvarao poeziju na kajkavskom jeziku pa je tako zastupljen u zbornicima “Zeleni bregi Zeline”, panorami Hrvatski kajkavski pjesmotvor devedesetih “Zercalo horvatsko” (Varaždin, 1999.) Ivana Kutnjaka i u Antologiji moderne kajkavske lirike 20. stoljeća “Rieči sa zviranjka” Jože Skoka (Zagreb, 1999.) Isto tako, zalažući se za revitalizaciju kajkavskoga jezika, neke književne eseje o zavičajnim autorima napisao je na kajkavštini.
Član je Društva hrvatskih književnika od 2001. godine.
Bibliografija
Knjige:
1. “Razgovori sa srcem” (pjesme), Đurđevac, 1984.
2. “Noćnik – Noktulo” (pjesme), Đurđevac, 1991.
3. “Elegije Sigismunda Ernušta”(pjesme), Đurđevac, 1996.
4. “Lirika đurđevačke Podravine”, Đurđevac, 2003.
Izbori iz djela
PORTRET MOG ANĐELA
Začuo sam lagani šum. Gotovo nečujni lepet anđelova krila. Slutio sam da je tu, u atelijeru, možda se spustio na gornju stepenicu s koje motri ovaj poveliki prostor u kojem stojim pred bijelim platnom i osluškujem. Zapravo si svi sve to zamišljaju drugačije. Vide slikara s blokom za skiciranje i olovkom u ruci kako krade prizore iz stvarnosti, kako otvorenih očiju, širom otvorenih očiju, promatra svaki pomak svjetla, svaki pomak lista, micanje oblaka, ljude u hodu, trku, zamišljene i nalakćene, tužne i zanesene, s licem zgrčenim od tuge. I sve to bilježe, skiciraju, love da im ne izmakne. To je uobičajena slika o slikarima. I da me tko sad vidi kako osluškujem nešto nevidljivo, kako se pripremam naslikati nešto što možda ne postoji, ne bi povjerovao u ono što bi vidio. Ne bi povjerovao čak ni kad bih mu to sam rekao. Gledao bi me s vjerom djeteta u mađioničara kada bih mu rekao: “ Želim naslikati portret svog anđela!” Mislio bi: “Da. On to može. Stvorit će ga ni iz čega! Samo odgađa da bi bilo napetije! Zanimljivije! Nevjerojatnije!”
A ne bi znao da već danima, već tjednima stojim u atelijeru pred bijelim platnom i osluškujem ne bih li čuo šum vjetra, zapazio pomicanje zastora, papirića na podu koje sam posuo posvuda naokolo, čak i suhog jesenskog lišća za koje svi misle da sam ga unio ovamo kao dekoraciju.
Evo, i malo prije sam začuo lagani šum, jedan listić se lagano ugnuo, jedan sletio sa stepenica i učinilo mi se da je prostorija promijenila miris.U opori miris terpentina umiješao se miris vanilije. Miris koji volimo ja i moja kći Veronika. Okrenuo sam se prema vratima pomislivši da se to ona bosonoga prokrijumčarila u atelje. Koliko li mi se već puta prišuljala,uvukla u fotelju i šutke, gotovo ne dišući motrila kako započinjem slikati. Da, uvijek kad se to dogodilo u meni se javljala ideja, ruka je gotovo automatski posizala za kistom, miješala boje i sigurnim i mirnim potezima nanosila boje na platno. Tako su posljednjih godina nastale sve moje najbolje i najdraže slike. I, kad bih završavao, uvijek bih, brišući ruke ili pospremajući kistove, primijetio kako se Veronika smješka, a često i smješkajući se pada u san. Odnio bih je u spavaonicu, a, dok bih je nosio, ona bi ovila ruke oko mog vrata i povukla i mene u duboki i zadovoljni san.
No, ovog puta nije bilo Veronike. Anđeo je nevidljiv sjedio na vrhu stepenica i puštao me da se mučim. Znao sam da, budem li uporan i pažljiv, spojim li sve zvukove, pokrete i znakove u jedno, mogu spaziti lice svog anđela. Ali, koliko god da sam cijenio i razumio njegovu prisutnost u svom životu, ono zadovoljstvo koje je od njega zračilo kada sam činio dobro, kada sam svojim zvonkim baritonom pjevao trubadurske pjesme i vesele pjesmice za djecu ili se zviždeći vozio na biciklu radujući se mijenama dana, slikarsku mi taštinu nije zadovoljavao. Samo bih ponekad zapazio njegova snježnobijela paperjasta krila i vidio kako ga odnose u visinu.
I pokušavao sam slikati te varke i privide, ta navještenja željenog modela: Jutarnjeg anđela koji čita novine, sakriven iza stranica velikog formata, Anđela sna koji gasi svjetlo pri izlasku iz sobe i još desetine drugih kojih bi tek anđeoska kretnja bila prisutna na slici, a oka, lica i osmijeha nitko nije vidio.
A onda najednom ruka započe slikati sklopljena krila i njegovu bestjelesnost na vrhu stepenica. A ja se ljutnuh na anđela, i na preslobodnu ruku, njene već samostalne navikle kretnje i u ljutnji pomislih da ću naslikati nekog drugog na anđelovom mjestu. I, vođen mirisom vanilije, koji je bio neobično intenzivan i bogat, i opet gotovo nesvjesno, naslikah svoju kćer, Veroniku, nasmijanu kao uvijek kad naslikam kakvu lijepu sliku. Zadovoljan pogođenim izrazom lica, pomislih da još samo moram urediti krila. Na tren podigoh pogled. I u to jednistvenom trenutku, najvažnijem trenutku moga života, ugledah na stepenicama svog anđela. Između krila koja su pripremala zamah i uzlazak smiješilo se lice moje kćeri Veronike.
LAMPAŠONOSEC
Ivanu Lackoviću Croati
Gledim sako večer kak ide čez polje. Z lampašom. Prek strnjaka. Čez gosti, leplivi mrak. Kam ide? Kaj išče?
V rasvič , on i dalje nosi svoje svetlo, čez mračni,
okorni svet. Kak god je rajne, i Sonce zijađa, čovek se
v mraku popikava, ima rajnave roke, skulava kolena i raspukneno srce.
Kam ide? Kaj išče?