DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Andy Jelčić
Andy Jelčić rođen je u Ogulinu, diplomski i postdiplomski studij završio je u Zagrebu, boravio u raznim europskim zemljama, od čega najduže u Austriji (2013-2020). Preveo je dvadesetak drama i nekoliko libreta, veći broj proznih književnih, publicističkih i stručnih djela te nešto poezije. Član je DHK-a, DHKP-a i Austrijskoga društva književnih prevodilaca. Dobitnik je nagrade DHKP-a za 2004. i 2019. i državne nagrade Iso Velikanović za 2008. godinu, niza austrijskih premija i Austrijske državne nagrade za književno prevođenje 2017. Dobio je više nagrada za kratke priče u Hrvatskoj i inozemstvu, autor je dvaju romana, zbirke kratkih priča, zbirke portreta (zajedno s Evom Menasse) i niza esejističkih priloga, uvodnika i rasprava.
Ulomak iz zbirke kratkih priča Trideset portreta i poneka uvreda
Nekada su ljude prekrivali slojevi vremena, zemlje, snijega i leda. Danas ih najlakše prekrije tuđe ime. Tko ima tu nesreću (ili sreću) da se zove jednako kao netko mlađi, još k tome i javnosti poznatiji, nestat će pod težinom kilobajta i megabajta posvećenih ovomu drugom kao da nikada nije ni postojao. Doduše i da nije bilo poznatoga srpskoga nadrealističkog slikara Ljube Popovića, od ovoga Ljube bi možda ostala tek pokoja crtica ili anegdota jer njegovi su se najveći dosezi zbili iza kulisa.
Taj Ljuba Popović, četrdeset godina stariji od mene, Crnogorac nastanjen u Beogradu, jednoga ugodnoga sunčanog dana vodio me je sa sobom u stan svojega dugogodišnjeg poznanika i supatnika u sakupljačkoj strasti imenom Berger, koji je stanovao na početku Jurišićeve ulice, točno preko puta “Posrednika”, poznatoga kao Pučarev antikvarijat. Pri tome posjetu, kako sam shvatio nakon što nas je zabrinuta njegovateljica jedva pustila u kuću, nisam imao nikakvu drugu ulogu nego da preuzmem dio neugode zbog dolaska u nezgodan trenutak. A bio je zaista nezgodan jer rečeni gospodin Berger brojio je posljednje sate svojega života.
U ono mladenačko doba, u mojim kasnim dvadesetima, dok se još nisam bio potpuno prepustio slovima i nematerijalnim stvarima, Ljuba Popović u meni je vidio nekoga komu će uspjeti prodati ponešto iz svoje kolekcije, naravno one slabije objekte, a za to dobiti svotu koju je namislio za neku drugu namjenu. Pronašao me je u Zagrebu, nagovorio da sjednemo u moj Renault 4 (“Ne smeta, polako ćemo”, rekao je) i zaputimo se u Beograd. Prema pričama koje su kružile o zbirci toga suhonjavog muškarca sijede brade u pomalo otrcanoj odjeći mislio sam da idemo u neki veliki stari stan u centru grada ili vilu diskretno povučenu od ceste, no po njegovim uputama stigli smo na Voždovac, u ulicu prilično nalik onima u zagrebačkome Trnju. Tvorile su je prizemnice s niskom gospodarskom zgradom u dvorištu i limenim, mahom hrđavim visokim vratima s okvirom od željeznih cijevi. Automobil je ostao na ulici, a mi smo ušli u skromno dvorište i onda u predsoblje kuće gdje se nalazila samo željezna peć spojena na dimnjak. Odškrinuo je vrata s desne strane predsoblja i javio se supruzi Zori skrivenoj u magli kuhinjskih para koje su potpuno ispunile prostoriju tako malenu da su u nju teško mogla stati dva čovjeka. Pokazao mi je da prijeđem u dugu zgradu preko puta, u skromnu blagovaonicu s dvjema klupama duž stola. Zora je odmah donijela juhu, a Ljuba Popović je rekao: “Moja Zora jako lijepo pjeva, ajde, Zoro, otpjevaj nam nešto.” Da, govorio je ijekavicom. Ja sam mrmljao nešto u smislu “vjerujem, možda poslije, neka gospođa sada sjedne i jede s nama”, građanin je zaista potpuno izgubljen kada ga netko skrene sa staze bontonskih standarda.
I nigdje ni jedne umjetnine ni antikviteta. A kamo bi i stali. Nakon ručka vratili smo se u kuću i iz malenoga predsoblja skrenuli lijevo, u spavaću sobu gdje je otprilike pola metra dijelilo dvije uske postelje nagurane do zida. Ljuba je izišao na trenutak i vratio se s nekoliko šalica i bidermajerskih čaša, običnih, oštećenih i preskupih. Odbio sam ih sve, a on bi mi svaku gurnuo pod nos uz razočarani uzvik: “Nećeš?” Naposljetku je, sada već i sam pomalo uvjeren kako se u meni prevario, ispod postelje izvukao glatku srebrnu zdjelu i visok, elegantan vrč punciran godinom 1801. Odmah sam pristao na traženu cijenu i stavio zdjelu i vrč pored sebe. Trgnuo se kao da mu se ponovno uključila pozornost. Nakon dva ili tri sata i tko zna koliko puta ponovljenih “Nećeš?”, nakon ipak tu i tamo još pokojega mojeg pristanka i nakon više puta ponovljene priče o nekoj tapiseriji koju je navodno htjela kupiti Gina Lollobrigida, “ali ja nijesam šćeo”, u koju naravno nisam povjerovao, on je ustao i ostao stajati.
I dok je vani padao mrak, i kada se činilo da smo dosegnuli točku iz koje nema daljnjega pomaka, kroz treća vrata iz predsoblja uveo me je u dnevnu sobu veličine otprilike četiri puta četiri metra. Prolaz širok pola metra vodio je do otoka veličine otprilike metar na metar na sagu u sredini sobe, a sav preostali prostor bio je zatrpan kaskadama nastalima tako što su uz zidove bile poredane vitrine, pred njima komode, a pred komodama stolovi, sve s kraja osamnaestoga i početka devetnaestoga stoljeća. Vitrine su bile krcate porculanom, staklom i srebrom, veći komadi bili su gusto poredani po njima i onda se spuštali preko komoda i stolova do otoka u sredini sobe. Sve to vrijedilo je kao najmanje dvadesetak kuća u kojoj se nalazilo.
popis članova