Božica Jelušić

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Božica Jelušić

Članovi društva

Božica Jelušić

Božica Jelušić rođena je 16. prosinca 1951. godine u Pitomači (Podravina). Studirala je hrvatski i engleski jezik. Bavila se novinarstvom, kulturnom animacijom, pedagoškim radom i raznorodnim poslovima u domeni kulture i društvenih djelatnosti.

Književnošću se bavi od srednjoškolskih dana, a članicom Društva književnika Hrvatske / Društva hrvatskih književnika postaje 1974. godine, nakon stihozbirke „Riječ kao lijepo stablo” (Zrinski, Čakovec 1973.) nagrađene prestižnom nagradom „Sedam sekretara SKOJ-a”. Od tada do danas objavila je 70-ak naslova poezije i proze, gotovo u svim literarnim žanrovima: pjesme, putopise, eseje, pripovijetke, kolumne, književne i likovne kritike, monografije, poeziju i prozu za djecu. Također ima oko 900 bibliografskih jedinica u novinama, časopisima i elektroničkim medijima.

Nositeljica je Fulbrightove stipendije na University of Washington, Seattle, ak. god. 1988./89.

i dobitnica književnih nagrada: „Sedam sekretara SKOJ-a”, „Maslinova vijenca”, Nagrada „Pasionske baštine”, Nagrade „Fran Galović”, Nagrade „Zvonimir Golob”, Nagrade „Katarina Patačić”, Nagrade „Dubravko Horvatić” (Hrvatsko slovo), Nagrade „Tin Ujević”, i dr. Paralelno s pjesmama na standardnom jeziku, bavi se dijalektalnim (kajkavskim) izrazom, te je objavila sedam zapaženih stihozbirki i knjigu eseja o kajkavskom stvaralaštvu „Od cintora do cybera”. Tridesetak puta nagrađena je na Zelinskom recitalu „Dragutin Domjanić”. Zastupljena je u školskim čitankama i lektiri. Suradnica je hrvatskih i inozemnih književnih časopisa. Pjesme joj se nalaze u svim relevantnim antologijama hrvatske poezije u protekla tri desetljeća. Sudjeluje na stručnim skupovima, seminarima , kolokvijima, književnim susretima i festivalima poezije u zemlji i inozemstvu.

U samostalnim cjelinama (ciklusima) prevela je pjesme W. B. Yeatsa, Roberta Frosta, Sylvije Plath, Luciana Blage, Ane Ahmatove i dr. Osobiti interes pokazuje za slikarstvo (250 izložaba različitih autora te likovne monografije). Ekologiju, kojoj je posvetila tridesetak godina aktivnog bavljenja, kao predsjednica Ekološkog društva Đurđevac. Surađuje s mnogim mladim autorima u svom zavičaju, upućujući ih u tajne poezije, fotografije, jezika i ljubavi za prirodu. Živi i radi u Đurđevcu i na plemićkom imanju Barnagor u Čepelovcu. „Čišćenje globusa” njezin je prvi roman, kojim se zaokružuje materijalna i duhovna rekonstrukcija jednog od rijetkih sačuvanih i obnovljenih plemićkih imanja u sjeverozapadnoj

Hrvatskoj. Roman je nagrađen nagradom Matice hrvatske i objavljen u dva izdanja.

Riječ kao lijepo stablo (pjesme), «Zrinski», Čakovec, 1973.
Golubica i pepeo (pjesme), «Intergraf», Zagreb, 1974.
Čekaonica drugog razreda (pjesme), «Zrinski», Čakovec ,1979.
Kopernikovo poglavlje (pjesme), «Revija», Osijek, 1983.
Herz desetka (eseji), «Revija», Osijek, 1985.
Meštri, meštrije (kajkavske pjesme), Narodno kazalište A. Cesarec, Varaždin 1985.
Belladonna, mapa s grafikama Gordane Špoljar (pjesme, hrvatsko-engleska verzija), «Prosvjeta», Bjelovar, 1988.
Okrhak kontinenta (putopisna proza), «Globus», Zagreb, 1988.
Zemljovid (pjesme s grafikama Zdravka Šabarića, Gradska knjižnica Đurđevac, 1990.)
Zmaj od papira (pjesme za djecu), «Prosvjeta», Bjelovar, 1992.
Jezuši (kajkavske pjesme s grafikama I. Lackovića-Croate), grafička mapa, «Prosvjeta», Bjelovar, 1993.
Jezuši (kajkavske pjesme), SAMOBOR TISAK, Samobor, 1993 (s proslovom Z. Bartolića)
Zimzelen (izabrane pjesme), «Prosvjeta», Bjelovar, 1993.
Svjetlokrug godine (pjesme s bakropisima Ivana Lackovića-Croate), «Manufaktura», Zagreb, 1994.
Po mjeri cvijeta, listići iz ekološke bilježnice, «Naša djeca», Zagreb, 1995.
Mirko Horvat, monografija, Zagreb, 1996.
Znak na zemlji (slikarstvo i kiparstvo Podravine), eseji, «Lora», Koprivnica, 1996.
Ivan Lacković Croata,( monografska studija), Zagreb, l997, Media Print
Nočna steza (kajkavske pjesme, izbor), «Matica hrvatska Đurđevac / Kajkavsko spravišče», Zagreb, 1997.
Album Tomerlin (monografska studija), izdanje autora,Centar za kulturu Đurđevac, 1998.
Pero Topljak Petrina (monografija), Pučko otvoreno učilište Zagreb, 1999.
Stolisnik (pjesme), Matica hrvatska Đurđevac, Tiskara Franjković, Koprivnica, 2000.
Bakomat (slikovnica), Kašmir promet,Zagreb, 2001
Podravina i Prigorje (monografija)Koprivnica, 2001. Izd. Koprivničko-križevačka županija, Koprivnica
Slovostaj (izabrani rukopisi i pjesme), «Tipex» Zagreb, 2002.
Pisanje u vjetar (izbor iz kolumni), «Pastorala», Koprivnica, 2003.
Nada Švegović-Budaj (likovna monografija), «Almateja nova», Zagreb ,2004.
Od cintora do cybera, kajogledi/ kajkavski ogledi, “Kajkavsko spravišče”, Zagreb, 2004.
Rukavica soneta, pjesme, Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2005.
Libela i druge pjesme (s fotografijama Andreje Dugina), Knjižnica i čitaonica Đurđevac, Bjelovar, 2006.
Štorga, Activa Kajkaviana, Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2007.
Pogled stablu, priče i pjesme o drveću (fotografije Dugina-Kovačev-Wolf), Hrvatske šume, Bjelovar, 2007.
Flauta u inju, izabrane pjesme, Bibl. Carmen Croaticum,urednik: E. Fišer, Privlačica Vinkovci, 2008.
Priča o jabukovu oblaku, slikovnica, s akvarelima D. Lončarić, Gradska knjižnica i čitaonica Đurđevac, 2008.
Vidoviti puti (mapa s grafikama I. Andrašića), Podravska banka, Koprivnica, 2009.
Ljestve od svile (pjesme za djecu) Profil Zagreb, 2010.
Arielirika, izabrane pjesme s fotografijama A. Dugina, Baltazar Koprivnica, 2011.
Slikopisanka mala, (pjesme, HMNU, Zagreb, 2011. (Urednik Vlado Crnković)
Stjepan Ivanišević, likovna monografija, vl. Izdanje autora, Split, 2011.
Čišćenje Globusa, (roman), MH Đurđevac, Koprivnica 2012. (drugo izdanje 2019.)
Život kao knjiga, autor Mladen Pavković, vlastita naklada, Koprivnica, 2014.
Hod ispod velikog oblaka (monografija I. Andrašića), Podravski zbornik, Koprivnica, 2016.
(petoknjižje) Ftič kesnokrič (pjesme), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2016.
(petoknjižje) Zelena zemlja (izabrane pjesme), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2016.
(petoknjižje) Sabrana bjelina (izabrane pjesme), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2016.
(petoknjižje) Perom i kistom (izabrani eseji), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2016.
(petoknjižje) Sjeverna strana i drugi puti (izabrani putopisi), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2016.
Kanat & kesnokrič (izabrane pjesme) / Ljerka Car Matutinović, Zagreb, Kajkavsko spravišće, 2016.
Skok u dalj (pjesme), Društvo hrvatskih književnika, Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica, 2016.
Legenda o picokima (slikovnica, Davor Jendrašić), Đurđevac, Turistička zajednica grada Đurđevca, 2017.
Sredinom mojih dana (zbirka refleksija i zapisa), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2018.
Kotačev slavopoj (izabrane pjesme), Tonimir, Varaždinske Toplice,2018.
Dravom i Podravljem, (eseji), Društvo hrvatskih književnika, Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica, 2019.
Murski tolmuni (pjesme, Zlatko Kraljić i Božica Jelušić ), Velenje, 2019.
Pjesko, pješčani dječak (slikovnica) Božica Jelušić/Gordana Špoljar Andrašić, Gradska knjižnica Đurđevac,2019.
Čišćenje globusa (roman, 2. izdanje), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2019.
Gastrolatrija (zbirka pjesama) Božica Jelušić i Božica Brkan, Acumen, Zagreb, 2020.
Pjesko, pješčani dječak (slikovnica, prijevod na njemački) Božica Jelušić/Gordana Špoljar Andrašić, Gradska knjižnica Đurđevac,2021.
(troknjižje) Gda smo išli (kajkavske pjesme), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2021.
(troknjižje) Vrata vrta (zbirka pjesama), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2021.
(troknjižje) Zvjezdane jagode (pripovijetke), Tonimir, Varaždinske Toplice, 2021.
Kajogledi, vnebogledi (zbirka eseja), DHK, Koprivnica, 2021.
Zagreb u versima i kipecima (rukopisna knjiga, fotografije: Nikola Šolić), Beletra, Zagreb, 2021.
Mojih 70/50 (biografska zbirka), Muzej grada Koprivnice, Koprivnica, 2021.
Krajolici i drveća (crteži i memorabilije), Muzej grada Đurđevca, Đurđevac, 2021.
Teška ljeta (roman), Beletra, Zagreb, 2023.

ZBORNICI, PREGLEDI, ANTOLOGIJE

VRIJEME ZAČINJANJA, zbornik, Virovitica 1969.
HRVATSKI MLADI PJESNICI, zbornik, Zaprešić,1974,
SUVREMENO DIJALEKTALNO PJESNIŠTVO PRIMORJA I PODRAVINE, (Dometi, Rijeka/ Podravski zbornik, Koprivnica), 1980.,
INSULAE, Hrvatska nova lirika, Zagreb, 1981.
QUADRISPATIUM HRVATSKOG MLAĐEG PJESNIŠTVA (antologija) Časopis “Dubrovnik,”Dubrovnik 1982.
LJUVENE (antologija poslijeratne ljubavne poezije) “Povelja oktobra”, Kraljevo 1984.
MOJA PRVA LJUBAVNA PJESMA, Mladost, Zagreb 1982.
GORKI MED, Izbor iz hrvatske ljubavne poezije 19. I 20.st, SNL Zgreb 1986,
OGENJ REČI, Antologija hrv. Kajkavskog pjesništva, časopis “KAJ” Zagreb 1984. ,
U SJENI TRANSCENDENCIJE, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987.,
ANTOLOGIJA SUVREMENIH JUGOSLAVENSKIH PESNIKINJA,Beograd 1988.,
STO HRVATSKIH SONETA, Naprijed, Zagreb 1989.,
ZLATNA KNJIGA HRVATSKOG PJESNIŠTVA, Nakladni zavod MH, Zagreb 1991.,
IZA SPUŠTENIJEH TREPAVICA,(izb. M. Stojić) Hrv. pjesništvo 20. st., Svjetlost, Sarajevo 1991
,NAŠA LJUBAVNICA TLAPNJA, Antologija hrv.pjesama u prozi,Hrv. sveučilišna naklada, Zagreb, 1992.,
SKUPLJENA BAŠTINA, Suvremeno hrv. pjesništvo, ŠN Zagreb1993.,
SHIFTING BORDERS, East European Poetry of Eightes, Fairleigh Dickinson University Press, New Jersey, USA,1993.,
ANTOLOGIJA HRVATSKE DJEČJE POEZIJE, ŠK Zagreb, 1994.,
HRVATSKA LAĐA, Alfa, Zagreb 1996.,
USKLIČNICI, četvrt st. hrv. pjesništva,1971.-1995.(izb.T. Maroević),Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1996.,
POINTS D’EXCLAMATION, Collection UNESCO, Paris 1996.,
ZYWE ŽDRALA, (izb. L. Danielewaska), Warszawa 1996.,
ANTOLOGIJA SUVREMENE HRVATSKE POEZIJE (izb. H. Pejaković),
THE BRIDGE/MOST, DHK, Zagreb 1997.,
LEADING CONTEMPORARY POETS (AN INTERNATIONAL ANTOLOGY, izb .Dasha Culić Nisula) Western Michingan University, Kalmazoo, USA,1997.,
ANTOLOGIJA LJUBAVNE POEZIJE 20. st (izb. Z. Golob), Mozaik knjiga, Zagreb 1997.,
MILA SI NAM TI JEDINA… (Rodoljubno pj.) Alfa, Zagreb 1998.,
RIEČI SA ZVIRANJKA,(izb. J. Skok) Antologija moderne kajkavske lirike 20. stoljeća, Zagreb 1999.,
ZERCALO HORVACKO (zbornik), VKD Varaždin, 1999. (ur. Ivan Kutnjak),
DAS SCHLANGENHEMD DES WINDES, Eine Anthologie der kroatischen Poesie des 20. Jahrhunderth, (izb. S. Mihalić/ Manfred Jahnichen), Erasmus Verlag/Gollenstein Verlag, Blieskastel, 2000.
EXCLAMATIONS, An anthology of Croatian Poetry,
MOST/ THE BRIDGE, DHK, Zagreb, 2001.
HRVATSKA BOŽIĆNA LIRIKA (Od Kranjčevića do danas), Naklada Jurčić d. o. o. Zagreb 2000.,
HRVATSKA USKRSNA LIRIKA, Naklada Jurčić d. o. o. Zagreb 2001.,
PROBRANA BAŠTINA , 100 godina-pjesama-pjesnika, hrv. pjesništva 20. st. PAN knjiga, Zagreb 2001.,
KROATOJ POETINOJ de la 20-a jarcento, (ur. Spomenka Štimac), Hrvatski savez za esperanto, Zagreb,2003.
LIRIKA ĐURĐEVAČKOG KRUGA (zbornik, ur. Z. Seleš), Matica Hrvatska, Đurđevac, 2003.
VIA LATTEA, Poesia feminile Croata contemporatea. (izb. M. Lipovac Gatti), Trento, 2004.
MEĐAŠI, Hrv. pjesništvo dvadesetog st.(izb. Z.Mrkonjić), Profil, Zagreb 2004.
I BUDE ŠUMA, (izb. T. Benčić-Rimay), Altagama, d.oo. Zagreb, 2005.
I BILO JE TAK… (Zbornik/ antologija kajkavske recitalne lirike) Otvoreno pučko sveučilište, Zelina 2006.
KAJKAVSKI U POVIJESNOM I SADAŠNJEM OBZORJU , zbornik radova, Hrv. udruga Muži zagorskog srca,Krapina 2006.
SVAKA PRIČA NA SVOJ NAČIN..Hrvatska ženska kratka priča (izbor T. Sabljak), Naklada MD, Zagreb, 2006.

DVOPREG ZA LAKI KAS

KOROVI CVATU

Korovi cvatu usred vreline, u strasti,
u šikljajima divljim, oštricama i trnju.
To oni umiju dobro: širiti se i rasti,
preziruć lukovice, rugajući se zrnju.

Lijepa imena nose i dugo žive;
stotinu kukaca privuku svojim sladom.
Uvijek su za boj spremni i usred ofanzive:
protežu se na suncu i jačaju se hladom.

Najljepše preljeve spektra privuku i prisvoje,
Biblijski Eden izvrnu u korist šarena Limba.
Grimizom, krvlju i zlatom Zemlju oboje,
kličući: «Živjela drskost, divljina i protimba!»

2.
Korovi kočeperni, lordovi zemlje puste!
Samo ponekad se dadu u tinkture i masti.
Zacijele neku ranu i zdravoslog izuste,
no više vole stršati i Bogu dane krasti.

Nije ih briga za urod: litre, metre, bušele,
pšenicu bjelozrnu, što se na vjetru mazi.
Oni se provodu ludom nadaju i vesele,
korporativno sretni i združeni u snazi.

Nebojše, huligani, sezonski osvajači,
što od podnožja krenu i stignu na vrh krova!
Nerođen još je, tko će s njima na kraj izaći,
križarskom nekom vojnom satrti ih iznova.

3.
Poljem korova gazim, žvačući korijen gorak.
Tu sretni Sijač prođe, ostavi potpis lanjski.
Niz šikaru i brazdu slijedim mu brzokorak,
i sav se jad okreće u zanos koribantski.

Poznajem prorez svaki, iz koga curi sjeme:
ritam toga plesača, vijoglav od opijuma.
Od korova me peče nepce i bridi tjeme,
Korovi LUDOST su divna, kritika čistog uma!

Kudravi korovi divni, oni Vikinzi riđi!
Takvi ste dali ime mom žaru i inatu.
Kad izgube se stope, ti im slobodno priđi:
prepoznat ćeš me uvijek gdje korovi procvatu!

2008.

RAZGRTANJE MODRINE

Teška za izgovor, kao armenski slogovi.
Neprozirna, slojevita, nalegla na svoj talog.
Negdje na dnu joj leži razbijeni Dekalog.
Ta je modrina tepih po kome hodaju bogovi.

Skriven ključ epifanije; jedna suštinska drevnost.
A u ljudskome oku vrvež, zamasi nemira.
Razgrtanje modrine uz huk ravnodušna svemira:
Kliconoše života promiču svoju revnost.

2008.

ŠETNJE U (O)KRUGU (6)
ZRNCA IZ MOZAIKA

BICIKLOM U NEBO

Pođoh biciklom u nebo.
To je lakše nego što se čini, posve ostvarivo. Naoružaš se odlučnošću i dobrom kondicijom, izabereš melodiju koju ćeš putem zviždukati, ne gubeći previše daha; obučeš laganu majicu, platnene hlače, sandale s kopčom, šešir i naočale i gaziš bodro prema uzbibanom hrptu Bilogore.

Lagano, kad prijeđeš prugu i stare, olupane staklenike, teren se podiže i sve su krošnje iznad tebe, visoko, probadajući sipko plavetnilo. U blizini je ceste polje poorano kao čitanka: svaka brazda kao čitki redak o budućim plodovima i zrnju : obećanje mirne i plodne godine.

Tu je velika, koso položena padina, i odjednom shvaćaš kako je Zemlja doista sferična i okrugla, a ne Ptolomejeva ravna ploča, iako potajice navijaš za tu predodžbu. Bicikl je u blagom, neopasnom nagibu: tijelom i nogama održavaš ravnotežu i brodiš dalje.

I dok te dolje gotovo zaslijepio neon uljane repice u sugestiji atraktivno obojenog Panonskog mora, tamo je gore sve intenzivno zeleno, i kesteni i loza, šljive, trešnje, orah, bagrem, lopuh i paprat, grmovi šimšira, jablanovi, bukva i kraljevski hrast. Nije istina da se u nebo ide kroz bezbojnost i bjelinu, čisti eter. Ide se kroz zeleno, gusto kao pomada, gibljivo kao žele.

Doći na uzvisinu, raširiti pogled u lepezu: naselja se tek naziru, po zvonicima ili po telegrafskim stupovima, koji su jedina nesklapna i suvišna pojedinost u okolišu.Sve ostalo je dobro: jedni ritmovi teku linearno, drugi struje po osi, i energetski je protok savršen. Možeš ga uhvatiti prstima, spojenim u jogističku mudru.

Najbolje je sjesti na nečije ošišano i uređeno podolje, pod kostanj ili granati orah, zažmiriti, udisati mirise i pokušati uhvatiti energije onih, koji su tu pribivali, a danas ih više nema. Zamisliti pokret ruke : kako zabija čavao u hrapavu prozorsku ramu, oštri kosu, izljeva modru galicu u limeno vjedro, razgrče vilama već polutruli kom, bačen na hrpu iza kleti. Poslije, ta ista ruka lomi žilavu pogaču, guli komad tamnocrvenoga libivca, finoga sušenog mesa koje se čuva za posebne zgode i težake, ili pak šoštarskim nožićem obrađuje gluntu, meso ovijeno oko zglobne kosti, kuhano u loncu repe, pečeno u ogaravljenoj tepsiji, s narezanim ploškama krumpira. Povrće posađeno između redova loze uvijek je zdravije i krupnije, sjajne kore, i dugo se drži, kad već nestane iz kućnog povrtnjaka ili tezge na tržnici. I poseban je užitak zagristi takvu rajčicu, tvrdu, kiselkastu, sočnu, ili izvaditi luk iz zemlje i narezati ga uz slaninu bijelu i skoro pedalj visoku, kao kuhani sapun, pa dok suze curkom teku, reći kako je gazdarica bila fest srdita, dok je ovoga luka sadila...

Možda nije lijepo, no zabavno je i misteriozno prekapati po otvorenoj šupi, dirati pocinčani tanjur s otpalim krpicama glazure, strugati hrđu sa stare zidarske žlice, noktom skidati nečist s malenog raspela, gdje je tanano izrezbareni Isus nekad zaista predstavljao vrhunac majstorije, cijenjeni rad samoukog meštra, iz vremena dok prosti puk još nije počeo ludovati za dosadnom i štetnom plastikom. Teško je shvatljivo što sve ljudi odbacuju i čega se odriču, htijući biti suvremeni, ili bolje rečeno, plačajući obol jeftinoći, kiču i nasrtljivoj razvikanosti nepotrebnih predmeta podrovane civilizacije našega doba. Sjećam se žalosne anegdote, kako je grofovska obitelj na zalazu plaćala nadničare escajgom i tanjurima iz rasparenog kompleta, pa je baka iz pučanske obitelji odnijela takve predmete v goričnu ladicu, gdje su se vadili jednom godišnje, za berbu, da se ukućani „ne sramote“ pred onima, koji su kupovali istočnjačke stvari za jednokratnu uporabu i masovnu potrošnju, uglavnom po mađarskim dućanima, sklepanim uz prekodravsku granicu. Lenz tvrdi kako „ništa ne može propasti što pridržavaju čvrste ruke uspomena“, no pitanje starine i zavičajne povijesti nikada nije tako jednostavno. Imati nešto staro i starinsko, služiti se naslijeđenim stvarima, počesto se tumači kao osobni ili obiteljski neuspjeh. Lenguzi, zatrihižniki, nikaj neso priskrbeli, se so od starih herbali...rekla bi jedna od zlobnjikavih seoskih priča i tračeva.

Malo smo zastajkivali, po prošlosti prekapali, a potom, put u nebo se nastavlja, jer volja drži, a danas smo baš osobito orni, doći do mjesta gdje nas inače nema i kamo nam malenima nisu dali zavirivati.Možda su moji seljački korijeni zaslužni za ovaj trenutak egzaltacije, kad podvirujem pod neki stari krov, ulazim u opustjelu staju još uvijek prožetu neizbrisivim vonjem amonijaka, kad dižem iz prašine napola zgnječenu, plavu emajliranu kantu, iz kakve je moj djed Stjepan, Štefo po domaću, obično pio vino.Volim pokrajinski, seoski život, na površini često učmao i utrnuo, no negdje u dubini, pun vitalizma, žurbe, fiziokratske napregnutosti, da se poslovi posvršavaju i preduhitre nedaće sezona, poput dugotrajnih kiša, iscrpljujućih vrućina, tuče, ranih mrazeva i snježnih vijavice, koji te drže podalje od polja i dnevnih poslova. Na selu se rijetko ide u prirodu radi nje same, da bi čovjek uživao u pogledu na raslinje i skladne plastičke ritmove, ili istraživao zakutke iza glavnih prometnica i puteva. No, moram priznati, ja vazda čekam da me krajobraz iznenadi, da u gomili krša pronađem nešto posve očuvano, zlaćano, nesatrto, da mi drvo odšumi zaboravljeni napjev, a voda u gori odgrgolji ljubavni razgovor, davno zakopan ispod gomile istrula humusa. Vjerujem u kretanje, u vrtložne energije prirode, zavojnice kojima treba proći, prepustiti se, provjetriti i izvrtložiti, da bismo se opet, obnovljeni i okrijepljeni, pojavili u krugu postojanja.

I valja dodati: nisu to puste, iznevjerene nade, napregnuta očekivanja bez stvarnoga pokrića. Idući prema Budrovcu, zašuškam se u krilo zelenila, zatreptim od veselja, kad vidim onu oguljenu, vlagom prošaranu crkvu na brijegu, nasuprot koje se koči danas obnovljena, ponešto kičasto obojena škola, nalik na svadbenu tortu od nekoliko gustokremastih slojeva. Odmah preko puta nje, posve zaboravljena, čuči stara hiža, negdašnja školska zgrada, s prašnjavim prozorskim staklima, naherenim stubištem, razmrvljenim okoprozornim štukaturama i malenim vrtom iza žičane ograde, odakle neprestance pokušavaju pobjeći šarene tikvice, dugonosi krastavci, georgine i slak, sve u neredu isprepleteno, a ipak sposobno preživjeti zimu i uzrasti do pune visine, zajedno s kupovnim pelcerima i sadjem, koje će domaćice unijeti na svoje uredno išpartane gredice.Ne znam tko se brine o ovom zapuštenom mjestu, gdje jamačno nitko ne živi, no ponekad vidim pergave i crvenkasto-smeđe kokoši, kako blaženo čeprkaju i perušaju se u iskopanim „koritima“ u prašini. Nije važno čije su, one postoje, i svijet postaje bogatiji za jednu novu mogućnost.

Ovdje bi čovjek zaista imao „mira Božjega“, i moglo bi se preživjeti od ekološkoga vrta, od tikvica, krumpira, krastavaca i zelja, od matovilca s livade, pileće juhe i hladnetine od kožica i dimljenih svinjskih nožica. Ložilo bi se na drva, polako, s mnogo dima, išlo u vrt po kiši s kabanicom prebačenom preko ramena, na kavu k susjedu, ili na seosko prošćenje s kotlovinom i pivom, jednom godišnje.No, čovjek uvijek bira težu varijantu, vjerojatno više ne imajući povjerenja u načetu i rasklimanu pastoralu našega stoljeća.

Bože, kako se u vožnji raspoloženje promjeni, čim poremetiš ritam i izgubiš svoj poletni brzokret! Maloprije se činilo da uranjam u ozdravljujući skut prirode, došaptavam se s drijadama i osjećam Panov mošus u šumarku kraj ceste. Sad silazim s bicikla i guram ga, jer je ovdje prestrmo za vožnju. Vidim zapušten vinograd, kuću prepukle fasade, hrpetine stare cigle posve obrasle mahovinom. Pada mi na pamet kako je Zemlja samo jedna, malena lopta u svemiru, ne osobito važna, kojom povremeno prohodaju divovi, i gdje padne njihova stopa, razlije se rijeka, presuši jezero, eruptira vulkan, ili neki besmisleni rat, kao u razrušenu mravinjaku, zgnječi tisuće ljudskih tijela i rasipa grobove po pustopoljini. Divovi se dovikuju, orkani bijesne nad planetom, ruše se zrakoplovi, brodovi misteriozno tonu u nekim trokutima, neki se pjesnik izgubi u plavetnilu i nikada mu ne pronađu zemne ostatke. Divovi kihnu, po okruzima se zemaljskim rašire pandemije i vjerska ludila, magijski se simboli zgusnu i predviđaju konačnu kataklizmu...Ali ovdje, nečija kuća propada, nečiji rod se gasi., žena je odbjegla od prijeka muža, djeca se dala na zlo...Usredotočeni na naše minijaturne katastrofe i sa stanovišta vječnosti efemerne probleme, ne vidimo uoće kozmičku dramu koja traje milijunima godina i ne nazire joj se svršetak, u bilo kojoj od naših kategorija vremena.

Što bi mi o tome rekla vrana, mudro ščućurena na grani bagrema, što kornjača, koju ispratih okom u kanal, vidjevši samo rub blatnjava oklopa i pjegavu nožicu s kanžama, kako se strmoglavljuju kroz preslice i žabnjak prema odbljesku vode? U ovom se času negdje srušilo stablo, netko je spoznao da ljubav prolazi kao vrućica, netko je dobio na lutriji, netko se suočio s teškom dijagnozom o neizlječivoj bolesti, a nečiji su snovi završili trzanjem grcavog cinkuša na tornju seoske kapele. Zamijetih glinena pijetla među sivkastim klobucima, valjda nedavno postavljena, da obraduje gospodara po povratku iz druge smjene, kad se umoiran od prebacivanja dasaka u tvorničkim dvorištu , bude vraćao kući. Sjetila sam se okrajka jutrošnjeg sna, nekih stihova koji su mi u polubudnosti prolazili po mentalnoj matrici, čudnih suzvučja: Roza oroz zorom ori... Odnedavna, čini mi se da sanjam razgovore u stihovima, često i na nekim zamršenim jezicima, koje nikada nisam učila.Težinu snova razbijam gibanjem, kretanjem, bicikliranjem, projicirajući svoje nemire u poznate dionice, kao da će ih priroda uskrknuti, katalizirati, riješiti umjesto mene.

Zavela me jedna razlivena mrlja, prikvačena na koru oraha, a netom zatim oslobođena, skakutava, odvlačila mi pogled na različite detalje promičućega kadra. Zanimljivo, kako se krajobraz može pretvoriti u neku vrstu slikarskoga platna, po kome progoniš tu višeobličnu, neodredivo obojenu fleku, stružeš je špahtlom, razrjeđuješ vodom, rastvaraš sikativom, podmazuješ modrom i karminom u sugestiji crne, koja se u slikarstvu ne priznaje bojom. Tajanstvena mrlja, divna mrlja, barokna, svevremenska, nedokaziva, a ipak, tolike je slike spasila, bnaš kao što je i tolike sudbine zagorčila, situirana u područje ljudske savijesti.

Ne može se pobjeći od teških misli, kao ni od vlastite sudbine.
Bicikl je draga povlastica, izazov, prijatelj koji te nagovara na kretanje, sredstvo kojim se braniš od mrzovolje, učmalosti, priraslosti za postelju i muke disanja već potrošenih atoma zraka u prezakrčenoj sobi. On će te pretvoriti u žovijalnu vrtlaricu, u sakupljačicu ljekovita bilja, pasioniranu fotografkinju, u vatrena ekologa ili prigodnoga filozofa, kad na putu naiđu prve prepreke. Stadoh tako, u vrelini ljetnoga dana pred vratima imanja, kamo me željezni konj sam doveo, nekom vlastitom mehaničkom voljom, i pomislih: Tako, dakle, to li je put u nebo,a mislila sam da se tamo ipak stiže po okomici...

2010.

preminuli članovi

DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

Članovi društva