Dubravko Jelačić Bužimski

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Dubravko Jelačić Bužimski

Članovi društva

Dubravko Jelačić Bužimski

Dubravko Jelačić Bužimski (Zagreb, 25. ožujka 1948.), pripovjedač, esejist, feljtonist, dramatičar, romanopisac, scenarist. Potomak je slavne hrvatske plemićke obitelji Jelačić. Osnovnu školu polazio je u Zagrebu i Senju te ponovno u Zagrebu. U Zagrebu je završio i gimanziju te diplomirao na Pravnom fakultetu. Radio je kao propagandist u "Vjesnikovoj" marketinškoj agenciji; bio je pomoćnikom ministra kulture Republike Hrvatske (1995.-1996.). Kazališne izvedbe Jelačićevih drama u Hrvatskoj i na gostovanjima u inozemstvu doživljavaju velik uspjeh kod publike i kritike. Djela su mu prevedena na njemački, poljski, engleski, bugarski, slovenski i rumunjski. Od 1996. radio je na HTV-u kao glavni dramaturg i urednik u Dramskoj redakciji. Glavni urednik Dramskog programa HTV-a bio je od 2000. do 2004. jedan je od utemeljitelja Glumačke družine Histrioni, u kojoj je radio kao dramaturg. Živi u Zagrebu

Do sada je objavio četiri zbirke pripovijedaka :

"OKUS MESA" /1972./
"SUROVE KAZALIŠNE PRIČE" /1975./
"PLAVA KRVNA ZRNCA" /2006./.
"NEZABORAVNE PRIČE IZ KAVANE CORSO" /2015./

Zatim ga zaokuplja kazalište pa se okreće pisanju drama :

"IZLOŽBA PTICA" /1973./
"PRELUDIJ ZA DOBRE LJUDE S TRGA" /1974./
"SUROVE KAZALIŠNE PRIČE ili PRIČE IZ NAŠE ŠUME" /1978./
"GOSPODAR SJENA" /1978./
"DONADINIJEVA SMRT" /1982./
"POŠTAR ZVONI SAMO JEDANPUT" /1983./
"PONOĆNA IGRA" /1985./
"OSVAJANJE KAZALIŠTA" /dramski tekst za djecu - 1985./
"MAFIJA" /1995./
"NEBESKI SVANIMIR i PODZEMNI SURONJA" / Lutkarski tekst – 2008 ./
" STANARI IZGUBLJENOG DOMA" / 2009./
„NOĆNA IGRA S JESENJINOM“ /2012./

Jedan je od osnivača glumačke družine "Histrion".

Sve su drame igrane u brojnim hrvatskim kazalištima i inozemstvu, a neke su tiskane i u knjizi pod naslovom "SJENE".

Uz kazališne, pisao je i radio-drame, filmske scenarije:

"ČOVJEK KOJI JE VOLIO SPROVODE" /1989.g.- film Zorana Tadića/,
televizijsku dramu "ČUVAR VRIJEDNIH SLIKA" /1974.g/ te još desetak televizijskih drama prema djelima hrvatskih pisaca: Frana Galovića, Slavka Kolara, Srđana Tucića, Dinka Šimunovića, Ulderika Donadinija, Augusta Harambašića, Đure Sudete, Ante Kovačića, Ivane Brlić Mažuranić, Janka Leskovara
i dvije televizijske serije za mladež : "TROJE U DVORCU" i "RAZGOVOR SA SJENAMA".

Tri romana za mladež:

"SPORTSKI ŽIVOT LETEĆEG MARTINA" /1984./
"BALKANSKA MAFIJA" /1986./
"MARTIN PROTIV CIA i KGB" /1988./ koji čine poznatu trilogiju o Martinu, koja je već dvadesetpet godina u školskoj lektiri.

IDENTITET I KAKO GA STEĆI

- Dobro, kako se Vi osjećate? – upita Vladek gledajući sugovornika oštro u oči.
– Kako to mislite? – uzvrati pitanjem čovjek duguljaste, proćelave glave, kojem su ušiljena, njegovana brada i usađene sanjarske oči davala izgled legendarnog grčkog slikara iz Toleda. Kao da je El Greco iz 16. stoljeća dolutao u kavanu Corso.
– Mislim, osjećate li se Talijanom ili Hrvatom?
- Ha, slušajte,... - nakašlje se sugovornik – nije to lako. Trljao je nježno prstima ušiljeni završetak dlaka na svojoj bradi. – Rekao sam Vam... otac iz Venecije, majka iz Rovinja.
– Ali Vi ste rođeni ovdje i živite ovdje, zar ne? Cijeli život u Hrvatskoj?
   - Da... da, no znate kad otputujem tamo, proradi krv. Kad prođem mostom preko lagune i Lida prema gradu na kanalima, ... nešto se u meni uzburka.
   – S Mlećanima nikad na zelenu granu – uplete se s ironično redatelj iz sekcije gunj i opanak.
    Bilo nas je sedmero za stolom i razgovor je potaknuo upravo čovjek duguljaste glave nalik na čuveni autoportret El Greca. Bavio se produkcijom i organizacijom filma, ali bio je vrlo rijedak gost u kavani Corso. Moglo bi se ustvrditi kako uopće nije ni pirpadao Vladekovom društvu, no jednom godišnje svratio bi do stola i nametnuo temu razgovora u kojem su njegova stajališta uvijek bila suprotno od većine ostalih. Raspravljalo se o nacionalnom identitetu i on je uzeo vlastiti primjer da dokaže kako je lako odustati od hrvatskog osjećaja. Primjedbu kolege iz sekcije gunj i opanak primio je kao dodatni poticaj da elaborira svoj talijanaški zanos.
– Mleci, imate pravo, možete i tako nazvati Veneciju, no sjetite se što je bila... što je značila i što je sve svijetu dala. Kad god tamo dođem, priuštim si vožnju gondolom kanalom Grande koji vijuga kao svinuta zmija pored starih kuća, palača i drvenih dokova.. .i uvijek, vjerujte, uvijek osjetim uzbuđenje i stanoviti ponos zbog spoznaje kakvi su sve veliki ljudi ovuda plovili.

– Ti se drveni dokovi raspadaju u smrdljivoj, zelenkastoj vodi i vjerojatno ih više ne bi ni bilo, da nisu sačinjeni od otetih balvana s Velebita – podigne prijeteći kažiprstprofesor zemljopisa.
– Ma, dajte, što znači otetih? Taj grad je već u 15. stoljeću imao dvjesto tisuća stanovnika. Više nego cijela Istra i Kvarner zajedno. Grad sa stopedeset kanala i gotovo četiristo mostova! Grandiozno! U sedmom stoljeću imali su dužda, zatim Piazzu San Marco s bazilikom...
– Mogli ste to reći i na hrvatskom. A što se tiče dužda u sedmom, i mi smo imali kralja u desetom stoljeću – namršti se Vladek.
– U redu. Želio sam samo naglasiti tu čudesnu arhitekturu katedrale i trga. U njoj su napokon završile kosti sv. Marka donešene iz Aleksandrije.
– U grad Vaše mame, u sedmom je stoljeću doplovio sarkofag s tijelom sv. Eufemije – upade sad pomalo iritiran profesor povijesti. Mora da ga je ta nekontrolirana adoracija Venecije razljutila jer mu je lula iz koje se uvijek dimilo prema stropu kavane, bila ugašena.
– Doplovio?! Kako mislite doplovio?
- Eto, naprosto doplovio Božjom voljom. Kad bi više cijenili drugi dio svojih korijena, onda bi znali da je Rovinj, s njezinim bakrenim kipom na vrhu crkve, pod zaštitom te svetice već stoljećima.
– Naravno da znam, zaboga, – uzvrati sad istim tonom El Grecov dvojnik – na koncu i zvonik sv. Eufemije građen je po uzoru na onaj s Markova trga. Ali nemojmo se u tome natjecati jer me nećete moći pratiti.
U bradatog ljubitelja Venecije ušla je naglo neka žestina.
– Kad krenem ploviti do Chiese d'Oro, ...
- Zlatne crkve – opet ga hladno popravi Vladek.
– Ako zapravo hoćete, još točnije, Palazzo Santa Sofia, – jednako ledeno mu uzvrati filmaš – koja je s jednim i drugim imenom ures, ne samo kanala Grande već cijelog svijeta. Zatim bazilika sv. Marije od zdravlja... jel' Vam sad ljepše zvuči?

- Zvuči mi dobro i Salute, ali ovaj razgovor vodimo u kavani Corso, a ne u Florian caffeu na trgu sv. Marka. I zato mi dobro zvuči na hrvatskom - pomirljivije će Vladek.
– U redu. Ipak nema smisla da se natječemo u znamenitostima, slažete se?
Što ćemo onda s Duždevom palačom? Što s Galerijom Akademije? S palačama Foscari i Labia? S mostom Rialto i Mostom uzdisaja? Biser do bisera. Radije nemojmo o tome.
– Sve blještavo i sjajno i sve na ukradenom bračkom kamenu – opet napadne profesor zemljopisa kojeg su očito mučile povijesno-geografske nepravde.
– Vi se pak stalno bakčete nekim krađama drvlja i kamenja. Imate li možda neki jači argument od tih banalnosti? – gotovo prezrivo uzvrati producent opčinjen domovinom svog oca.
– A vi neprekidno suprostavljate hladnu ljepotu tog istog kamenja, premda bi u ovom slučaju argumenti mogli biti i osjećaji – ubacio sam se u verbalni dvoboj jer me je nervirao ton njegova razgovora. Imao sam osjećaj kao da na sve nas gleda s nekog povišenog mjesta. Nekoliko me prisutnih obodri klimanjem glave. Nisam mu dopustio da dođe do riječi i usta su mu ostala napola otvorena.
– Slažem se s onim što ste rekli – nastavio sam – o divnim građevinama, stupovima hodnicima, kanalima, fasadama i cijeloj kićenoj ornamentici koju je taj jedinstveni grad nataložio kroz povijest. To nitko ne spori, ali ovdje su u pitanju ornamenti srca.
– Zašto mislite da ih ja nemam? – uzvrati mi uvrijeđenim tonom.
– Zato jer mi se čini da umjesto oca više volite njegov grad. U tom slučaju Vaša mama nema prevelike šanse, premda Rovinj, sa svim ostalim hrvatskim gradovima u Istri, od Savudrije, Umaga, Novigrada, Poreča, preko Pule, Pazina, Labina, do Lovrana i Opatije, ima puno razloga za ponos.
– Krivo sudite. Uostalom, niste me impresionirali ovim nabrajanjem. Ja sam samo rekao da tek ponekad dvojim.
– Ne čini mi se da ste u dilemi. Niste rekli još niti jednu rečenicu koja bi išla u prilog majčinoj domovini.
- Možda je ta domovina i ne zaslužuje – zvučao je sad i arogantno.
- Zar nije i Vaša? – nisam mu dao da predahne.
– Da, ali samo kao obična činjenica, ne više od toga.
– Samo kao činjenica?!
- Što želite čuti? Naprosto je ne doživljavam onako kako biste Vi htjeli.
- Kako bih ja to htio? – osjećao sam pritisak krvi u vratu.
- S nekim patetičnim rodoljubljem. Uskogrudno. Folklorno. Ufff, provincijalno.
Došlo mi je da mu odvalim pljusku, no to bi mu vjerojatno odgovaralo da dokaže još i primitivni ispad nacionalizma. Pogledao sam sad i ja njega s prezirom i zašutio.
– Čovječe, - upade opet profesor povijesti – rekli ste da u Veneciju samo povremeno odlazite. Kako Vam može biti bliža od zemlje u kojoj ste se rodili...u kojoj živite? Snobizam, gospodine, to je to, snobizam. Ja sam profesor povijesti i talijanskog. Ako hoćete možemo nastaviti razgovor na jeziku kojeg držite materinjim iako je to jezik Vašeg oca. Hoćemo li?
Na El Grecovskom licu zatitra mišić. To pitanje ga je zbunilo.
– Niste mi odgovorili – inzistirao je profesor povijesti i napokon odlučio pripaliti lulu.
– Kako stojite s talijanskim?
- Zar je to bitno? Jesam li na nekom ispitu? – čula se mala nesigurnost u njegovom glasu.
– Niste, ali je jezik valjda isto tako bitan za osjećaj pripadnosti – razgovoru se priključio i brkati kazališni redatelj. Bila je to svojevrsna verbalna simultanka s producentom tako da sam na trenutak prestao osjećati ljutnju prema njemu. Izgledalo je kao da ga sa svih strana napadamo, poput razjarenih vukova koji su okružili jelena, ne bi li iz njega iscijedili bar kap domoljublja. Jedino je debeli glazbenik, zatočen u nekim svojim mislima, lutao odsutnim pogledom po stolovima u kavani. Činilo se da ga dekolte jedne plavuše za susjednim stolom puno više zanima od rasprave o nacionalnom identitetu.
– Ne govorim ga dobro, ali to ne držim bitnim – napokon uzvrati – Osim monumentalnih građevina, kako vi kažete, – to je bilo upućeno meni - mogu Vam do navečer nabrajati i monumentalne osobe koje dolaze iz grada mog tate, a ne iz zabitog istarskog mjestašca moje mame.
Zašutili smo svi dok je on krenuo s nabrajanjem imena kao da vadi zečeve iz cilindra.
– Tizian, Giovanni Bellini, Giovanni Tiepolo, Giorgone, Canalleto, Lorenzo Lotto, Paolo Veronese, Palma Vechio ili stariji Palma Giovane ili mlađi... Andrea Gabrieli, Claudio Monteverdi, Tomaso Albinoni, Antonio Vivaldi... Carlo Goldoni i Carlo Gozzi i kao šećer na kraju, Giacomo Casanova. Znače li Vam nešto imena ovih slikara, glazbenika, pisaca i na koncu, ovog nenadmašnog ljubavnika i pustolova? I sva su došla iz tih uskih kanala s trulim dokovima i smrdljivom vodom. Mora da ta voda i nije baš tako štetna, što kažete?
Taj čovjek doista nije pripadao našem stolu. Imao sam osjećaj kao da se cijelu godinu, otkako ga nije bilo u Corsu, pripremao za ovaj razgovor. Kao da su mu sva ta velika i sjajna imena slikarstva, glazbe i književnosti, koja su tekla iz njegovih usta poput naučene molitve, davala dodatno samopuozdanje i bahatost. Moralo se priznati, pritisnuo nas je uza zid, iako sam mu htio uzvratiti kako Carlo Gozzi, čuveni autor komedije Zaljubljen u tri naranče, premda Venecijanac, potječe iz dubrovačke obitelji, no bitka je bila izgubljena. Svi smo šutjeli i zbunjeno se gledali. On se malo pridigao u stolici, vjerojatno u podsvijesnoj želji da nas nadvisi iako je njegova proćelava izdužena glava i prije stršala. Isturio je svoj El Grecovski profil polako gladeći bradu svjestan da nas je porazio. Pomislio sam, ako nakon ove tirade izrečene u dahu još povikne Viva Italija, poslat ću ga u očevo rodno mjesto. Za stolom je vladao samo njegov glas koji je čak i u hrvatskim rečenicama dobivao talijanski prizvuk. Lula profesora povijesti bila je ugašena, moja kava se ohladila, a sve pive, čajevi i rakije bile su napola popijene u čašama. Vladek je djelovao utučeno. Najednom gromko odzvoni:
- Tišina!
Bio je to glas debelog glazbenika koji do tog trenutka nijednom gestom nije pokazao da ga razgovor zanima. Još jednom glasno ponovi „tišina“ i cmokne ustima. El Grecov profil zapanjeno je u njega zurio.
- Čujte, ako sam dobro shvatio vašu dilemu, ona je sljedeća: Tata Talijan, mama Hrvatica. A vi ne znate kam bi?
- Ne, ja znam! – nastojao je djelovati sigurno producent.
– Ne, Vi samo mislite da nešto znate, a ne znate ništa! – još čvršće ponovi glazbenik, nategne i s visine otpusti naramenice hlača koje pljesnuše po velikom trbuhu kao daske na vodenoj površini.
- Ili da postavimo stvari jednostavno, da nas ceo svet razume. Ako stara narodna poslovica kaže da se osjećaj pripadnosti stječe već na majčinim grudima s mlijekom kojim nas hrani, a nema razloga u to sumnjati, onda mi odgovorite samo na jedno pitanje.
– Koje? – isturi nabusito bradu talijanaš.
– Jeste li Vi kao dijete sisali maminu sisu ili tatinu kitu?
Kratko, oštro i neočekivano nepristojno za uobičajenu konverzaciju u kavani Corso. Adorator Venecije i talijanske domovine svog oca, ostao je otvorenih ustiju i lagano se skljokao na stolicu iz koje se bio pridigao iznad naših glava. Izgledao je kao smrvljena hrpa kostiju.
Smijeh koji se razlio kroz uobičajen žamor kavane bio je poput urlika oduševljenja s tribina nogometnog stadiona. Profesoru povijesti ispala je lula iz usta i duhan se razletio po podu, a profesor zemljopisa svinuo se u pasu i trljao dlanove takvom žestinom kao da iz njih želi izvući iskre. Vladek se nije smijao iako mu se lice razvedrilo. Za njegov osjećaj tolerancije to je bila pregruba opaska. Ostali su pokušavali zaustaviti grohot jer konobar je već prilazio, kako je to inače znao činiti, da nas blago upozori na pristojno ponašanje u kavani. Po širokim leđima krupnog glazbenika bubnjali su naši dlanovi dijeleći tako oduševljenje koje nas je sve obuzelo. Gotovo da nismo primijetili kad se filmski producent i organizator uspio sabrati, ustati i nestati na izlaznim vratima. Dok je smijeh ulazio u svoju tišu varijantu, pogledao sam kroz prozor i vidio kako se El Grecov profil gubi u gomili prolaznika.
U jedno sam bio siguran.
Prije će se u Veneciji pojaviti duh pravog Dominikosa Theotokopulosa zvanog El Greco, jer i on je tamo kao mladić boravio učeći slikarstvo kod velikog Tiziana, nego što će lice njegova dvojnika još koji put osvanuti u kavani Corso.

preminuli članovi

DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

Članovi društva