Đuro Vidmarović

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Đuro Vidmarović

Članovi društva

Đuro Vidmarović

Đuro Vidmarović, književni kritičar, pjesnik, prevoditelj, povjesnik i diplomat, rođen je 1. travnja 1947. u Piljenicama, općina Lipovljani, Županija Sisačko-moslavačka. U Kutini završava osnovnu školu i gimnaziju, a studij povijesti i filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na Fakultetu za sociologiju i novinarstvo Univerziteta u Ljubljani stječe magistarsku podobnost.
    Od 1970. do 1990. radio kao srednjoškolski profesor.
Godine 1990. izabran za zastupnika u Sabor Republike Hrvatske. Na toj dužnosti ostaje dva mandata.
Od 1995-1999. izvanredni i opunomoćeni veleposlanik RH u Ukrajini.
            Godine 1995. Predsjednik Republike dodjeljuje mu Red kneza Branimira i orden Domovinske zahvalnosti.
    Godine 2002. dragovoljno se povlači iz diplomacije i odlazi u mirovinu. Stanuje u Zagrebu.

Od 1972. bavi se književnim radom, te proučavanjem povijesti i književne baštine hrvatskih narodnih manjina u susjednim zemljama. O tome je objavio više stotina prikaza, članaka i studija u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Mađarskoj, Austriji i Izraelu.

    Prevodi s ukrajinskog, ruskog i slovenskog jezika.
    Stihovi su mu uvršteni u antologiju "Duša duše Hrvatske" (Mostar, 1988), Nevena Jurice i Božidara Petrača, «Hrvatske marijanske pjesme», Zdravka Kordića (Široki Brijeg, 2006.) te ukrajinsko-hrvatsku antologiju hrvatskog pjesništva "Čudo prvoga", Leonida Talalaja (Kijev, 1999). Uvršten u Zavičajnu čitanku «Istine srca», mr. Duška Lončara (Novska, 2005.)

Knjige:
Poezija:

1. Bujice i Bregovi, «KUD Ilova», Kutina, 1985.
2. Pečat od magme, «Društvo književnika Hrvatske – Ogranak Vinkovci», Vinkovci, 1988.
3. Rijeka i hrast (grafičko-pjesnička mapa u suradnji s akad. slikarom
    Andrijom Girardijem), Zagreb, 1990.
4. Mojom Moslavinom (s Katarinom Brkić), «Matica hrvatska – Ogranak Kutina», Kutina, 1991.
5. Koraci, «CIP», Zagreb, 1991.
6. Horus u krletci, «Hrvatsko slovo», Zagreb, 2007.

Književno-povijesne teme:

1. Hrvatska narodna manjina u Mađarskoj , «Zavoda za migracije i narodnosti»,
    1982.
2. Suvremeni tokovi u književnosti mađarskih Hrvata, «Nakladni zavod Matice
   hrvatske», Zagreb, 1991.
3. Gradišćanskohrvatske teme, "Libellus", Crikvenica, 1996.
4. Gradišćanskohrvatske teme II, "Libellus", Crikvenica, 1998.
5. Juraj Lončarević. Bio-bibliografija, Zagreb, 2006.
6. Teme o Hrvatima u Mađarskoj, «Naklada Bošković», Split, 2008.

Književna kritika

1. Paprat i lišaji, «Mala biblioteka Društva hrvatskih književnika», Zagreb, 2008.

Prijevodi:

1. Ivan Dzjuba : Rusko imperijalno pokoravanja kavkaskih naroda (s ruskog i ukrajinskog, s Vanjom Švačko), "Nova Istra" br. 1., Pula, 2003.
2. Mila Dragar: Ljubav Križa ( pjesme) ( sa slovenskog) - Hrvatsko književno društvo "Sv. Jeronima", Zagreb, 2003.
3. Sergij Grabar: Od prve osobe (poezija) (s ukrajinskog) – «Društvo za ukrajinsku kulturu», Zagreb, 2004.
4. 55 suvremenih židovskih pjesnika (izbor i uvodna studija, a s Jelenom Zaričnajom prijevod), «Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosna», Mostar, 2004.
5. Jehuda Amihaj: Pjesme siromašnog proroka (pjesme) (s Jelenom Zaričnajom, Jadrankom Brnčić i Mošom Mešulamom), «Društvo hrvatskih književnika – Ogranaka Pula», Pula, 2005.
6. Ezra Ukrainčik: Erec Izrael 1921.-1924, (priredio i napisao popratnu studiju), «Naklada P.I.P.», Zagreb, 2005.
7. Jehuda Amihaj: Moje srce, istok zapad (pjesme) (s Jelenom Zaričnajom), «Naklada Bošković», Split, 2006.
8. Igor Bunič: Partijsko zlato (s Jelenom Zaričnajom), «Detecta», Zagreb, 2006.

Uredio knjige

1. Mate Meršić-Miloradić: Hrvat u Gradišću (pjesme), Zagreb, 1989. (KS)
2. Đuso Šimara-Pužarov: Još uvijek snivam (pjesme), Pečuh, 2001.
3. Ezra Ukrainčik: Erec Izrael 1921.-1924. (Napisao popratnu studiju), P.O.P., Zagreb, 2005.

SJENKE NA MUTNOJ VODI

Mladić je tiho, u noćni sat, zario oštar venecijanski
nož u leđa čovjeka pognutog nad mostom kanala
mutnog, što obilazi samostan stari, kartuzijanski,
i nestaje u daljini crnoj kraj tihog morskog žala.

Tijelo se zgrčilo od bola kao hrpa odbačene svile.
Nož je sijevnuo bljeskom poput proljetne zore.
Sjena je nestala kradom iz kanalske vode gnjile
I pošla nečujnim korakom na otvoreno more.

Na mostu oronulom i blijedom što povijest prati dugu,
Hrpa je odbačene svile prolila guste porfirne suze,
A umorni crveni potok krenuo je prema obližnjem lugu,

Gdje kolo su igrale djevojke bijele, od ponoći do zore.
Mladić je ostao bdjeti nad purpurom što zoru lovi,
A sjenka njegova vitka sada mutnim kanalom plovi.

                Zagreb, svibanj 2006.

SOFIJI POTOCKI

Aleje bukte u mirisu ruža.
Staze se šire kao vilin slak.
Na brijegu pogled nebu pruža
Crven i ranjiv divlji mak.

Što ne bih dao, visosti bajna,
Za ona jutra s vama u krilu,
Za noći vedre prepune tajna
Dok nebo plete plavu svilu.

Vaše su grudi cvale u zoru,
Nitko ne zna dokle i kada,
Kao što koralj u našem moru

Pripada onom tko strahom vlada,
Tko traži sreću bez slutnji i sjete,
Dok nebom modrim ptice lete.

        Kijev, 1999.

ISTINA JE EFRAJIME

Jutro u Tiberijadi, biblijskom mjestu, a danas modernome izraelskom gradu na obali istoimenog čarobnog jezera, što ga na ivritu zovu i Kineret, a u Novome Zavjetu Galilejsko more, osvanulo je sneno, ali vedro. Tišina što je ispunila inače bučne gradske ulice -upozoravala je na Šabat – subotu, kada Židovi zaustavljaju radne djelatnosti, posvećujući se molitvi i obitelji. Oni koji slijede učenje Tore čine to jer su vjernici, a ostali, kao građani Države Izrael, prihvaćaju Šabat kao dio tradicije i narodnosne samoidentifikacije, koja mora biti u skladu sa slovom Zakona i Tore. Zbog toga u Izraelu nema vanjskih nesuglasja između ortodoksnih, vjerujućih, nevjerujućih, agnostika i ateista, masonskih i paramasonskih Židova. Sukob, međutim, postoji. On je unutarnji, dubinski i često nepremostiv.
(...)
Probudila me oštra glavobolja. U lijevoj strani čela udaralo je «kao u kovačnici». Jedna od mojih bezobraznijih migrenoznih ataka. A sinoć sam se tako dobro osjećao. Bili smo u tvornici dragulja, vidjeli lijepe, a za žene i fascinantne proizvode prirode i ljudskih ruku. Mirko je kupio dijamant svojoj poštovanoj gospođi, o čemu će biti riječi na stranicama ove knjige. Obično se dan prije atake osjećam neuobičajeno poletno.

- Gospode, zašto baš sada i zašto baš ovdje, u Tvojoj Domovini, u koju sam stigao vedar i hodočasnički ponizan poput plavetnog Galilejskog jezera!
Uzeo sam tablete uvjeren kako će mi one «presjeći» bolove. Krenuh na doručak. No, bol nije popuštala. «Kovačnica» je i dalje radila, bez obzira na Šabat. Nije mi bilo do hrane.
Što ću?
Ništa, trpjeti, pa možda će, zbog uzbuđenja koje donosi obilazak Svete Zemlje, migrena migrirati nekamo drugdje!

    Stigosmo u Nazaret. Umjesto obilaska meni tako drage bazilike Marijina navještenja i arheoloških lokaliteta vezanih uz život Svete Obitelji, zamolih vodičku da me odvede liječniku. Ulice krcate domaćim arapskim svijetom i hodočasnicima iz svih krajeva planete. Tipična istočnjačka atmosfera. Prepune automobila, motocikla, zaprežnih vozila, nosača, trgovaca i bezbrojnih potrebnih i nepotrebnih predmeta. Umornim korakom uspinjem se na prvi kat tipične nazaretske arapske gradske kuće. Svaki dodir cipela sa stubama pojačava bol.
…Ordinacija, crnomanjasta medicinska sestra punih oblika, bolesno dijete, mirisi začina i hrane iz prizemlja, glasovi s ulice što mi bubnjaju po mozgu… Konačno me prima gospodin doktor. Snažan, prosijedi i punašni muškarac srednjih godina. Bez bijele liječničke kute. Kazujem što me muči. Sluša me i prihvaća molbu da mi napiše recept za Zooming. Potom naplaćuje solidnu svotu. U prizemlju ljekarna. Ostajem bez dolara i šekela.
U nedalekom restoranu uzimam dragocjeni lijek. Zapravo, riječ je o sretnoj kombinaciji bistroa, voćarne i zalogajnice. Voće i začini izloženi su na ulici, dok u unutrašnjosti otvorene prostorije koja služi kao trgovina, možeš kupiti coca colu (bez nje ništa!), izvorsku (francusku) vodu, pojesti kebab, ali i sjediti uz nargilu, odnosno pušiti ćibuk i sjetno, naoko mislima odsutan, arapski melankolično, promatrati vrevu i meditirati o eshatološkim temama. A Nazaret je idealno mjesto za ovakav oblik mentalnog odmora.

Hitamo do autobusa. Ništa od razgledavanja Nazareta. Ništa od ručka. Sad mi se već pomalo vrti u glavi, a na oči «sijeva». Zooming ne djeluje. Nisam ponio tlakomjer. Ali sam ponio injekcije koje mi je dala liječnica u našoj ambulanti, «za svaki slučaj». Znam da je u grupi jedna viša medicinska sestra. Ona će mi pomoći. Molim ju da to učini. Odbija uz obrazloženje kako nema «jurisdikciju» za davanje injekcija u Izraelu. Nemam snage za daljnje moljenje, niti za polemiku. Riječ jurisdikcija povećava mi glavobolju.
Eto, Efrajime, u Kristovoj smo Domovini, ali pazimo na jurisdikciju, više nego na brata u nevolji!
Sada sam bespomoćan.

Autobus kreće prema Nataniji, mjestu u kojem ćemo noćiti. Sutra letimo za Croatiu Aeternu Redivivu
Naš se vozač zove Ismail. Cijeli je život za volanom. Palestinac. Stariji čovjek. Punašan s dubokim borama na čelu. Dobro govori hebrejski i engleski. Snabdijeva nas sitnim potrepštinama. Savjetuje gdje i kod koga kupiti suvenire. Naravno, kod njegovih rođaka, ili suradnika. Odlično komunicira sa Židovkom, vlasnicom hotela u Tverji. Kada bi se njih pitalo, u ovoj bi zemlji trgovina i «šoping» bili daleko važniji od etničkog sukobljavanja.
Ali glava me sve jače boli.
U očima još neugodnije sijeva.
Teško dišem. Očito je i tlak podivljao.

Vozimo se, Efrajime, lijepim krajem uz Sredozemno more. Namreškano plavetnilo Mediterana zauzima cijeli vidokrug. Ovdje se pustinja približava obali. Iz pijeska raste svjetlo-zeleno raštrkano grmoliko raslinje. Žućkasto-siva boja pijeska i plavetna boja mora čine eteričan sklad. Koliko povijesti, naroda, kultura, ratova, krvi... pamti ovaj čaroban krajolik. Ne znam zbog čega, pored tolikih likova, pomislih na Kleopatru i Marka Antonija. Možda zbog ljubavi oko koje se ovila politika kao bršljan oko hrasta. A trebao sam se sjetiti kralja Salomona. Da, no, uz njega se uvijek lijepi i kraljica od Sabe. Ponovo hrast i bršljan.
Ovo je do dolaska cionista i uspostave njihove Države bilo zapušteno, sparno, sparušeno i nezdravo područje. Oni su marljivim radom obnovili riječna korita i suvaje, isušili močvare, otjerali komarce i neugodne pustinjske muhe (doduše i Arape, ukoliko bi se našli na kupljenome posjedu, na kojem su do tada živjeli kao najamnici svojih domaćih feudalaca), podigli suvremena naselja, doveli pitku vodu, pustinju pretvorili u oranice, premrežili zemlju cestama i autoputovima. Ali ljubav domaćih Arapa nisu zadobili, niti su se posebno trsili zadobiti je. Umjesto židovsko-arapskog bratstva-jedinstva nastojali su razviti suživot, dajući im do znanja da je Palestinu dao Židovima Bog svojom osobnom voljom, a ne neki od zemaljskih vladara ili međunarodnih udruga, i oni se nakon dva milenija progonstva vraćaju na svoje. A bilo bi dobro da i palestinski Arapi učine isto, t.j. vrate se u svoju domaju na Arabijskom poluotoku odakle su njihovi predci došli kao osvajači ovamo u VIII. stoljeću. Nakon što je propala ovako zamišljena ideja suživota, izbio je rat, prvi, pa drugi, pa treći u kojem su cionisti odnosili pobjede. Potom neprekinuto ratno stanje do danas. Od miroljubivih ratara koji obnavljaju izvornu židovsku dušu, kako su govorili, Židovi-Cionisti postaju ratnici, i to ne obični, već obranom Domovine, vjere i naroda visoko motivirani ratnici. Ali dugotrajno ratno stanje uključuje, po prirodi stvari, nesmiljenost i okrutnost. Sada je teško odgonetati koja je izvorna židovska duša; ona mirnih ratara i graditelja, ona planetarno moćnih bankara i kapitalista, ona svjetskih komunističkih revolucionara, ona brojnih plemenitih nobelovaca ili ova beskompromisnih ratnika? Bilo kako bilo, ratna etike ovdje ima izvorište u Starom Zavjetu: Zub za zub, oko za oko, - sa suvremenim aneksom: ako to traži obrana Domovine, onda deset zuba za zub i deset očiju za oko. Neki im ljepodusi iz areala svjetskog licemjerja zamjeraju zbog toga. Kao da ne znaju kako se u povijesti pobjednici nikada nisu odrekli pobjede. Što više, u povijesti je uvijek bilo vae victis! Uvijek su pobjednici bili u pravu, pisali pobjedničku povjesnicu, određivali što je ispravno, a što nije. Jedino je Krist dao rješenje za takvo stanje, koje je engleski filozof Thomas Hobbes nazvao sintagmom: Bellum omnium contra omnes!», a od njega još stariji helenski filozof svojom mudrom izrekom: «Rat je otac sviju stvari...».Umjesto rata svih protiv sviju, Krist je kazao: Tko tebe kamenom, ti njega kruhom. Ljubi neprijatelje svoje. Caru carevo, a Bogu Božje. Ne sudi kako ne bio suđen. Ljubi bližnjega svoga kako samoga sebe! Isus iz Nazareta nije bio apatrid («Ubi bene, ibi patria!»- romejska parola), anacionalan čovjek («Proleteri nemaju domovine, njihova je domovina cijeli svijet!»- K. Marx), ili nacionalni izdajnik (u Hrvatskoj su dobro znani). On je plakao nad sudbinom Jeruzalema, srca svoje Domovine i židovskog naroda u čijem je krilu «ušatoren». Krist je dobro znao i osjećao što je to domoljublje a što rodoljublje. Isus kao Krist, kao Mesija, dao je rješenje za mir na cijelome svijetu.

Pored ceste kojom nas vozi naš Ismail, promiču moderno građena židovska naselja i autobusna stajališta. Na nekima vojnici i vojnikinje čekaju svoj autobus za odlazak kući. Uz njih su i njihove puške. Mladi su, djeluju opušteno. Smiju se. Kao da se radi o snimanju filma, a ne o poluratnom stanju. Oduševljavaju me. Iz njih zrači posebna energija. No, no, znadem Efrajime, odlično barataju oružjem, fizički su potpuno spremni, nemaju dvojbi kada se susretnu s neprijateljem. Pa i s onim za kojega posumnjaju da bi to mogao biti. Al, Efrajime, kako se osjeća, promatrajući ih, Ismail?

Uz nesnosnu migrenu počinje me «stiskati» mjehur. Oprosti na ovoj iskrenosti, ali kao stariji muškarac znadeš kako to može biti neugodno. Vrpoljim se. O Bože, zar uz glavobolju, još i mjehur? Očito je tome uzrok povišeni tlak.
… Mama mi je prije dvije godine dobila moždani udar zbog tlaka. Samo mi to treba ovdje u Izraelu! Pored Sredozemnog mora. U Svetoj Zemlji. Što ako ovdje umrem? Gdje bi me zakopali? Groblje pravovjernih Židova ne dolazi u obzir. Ja sam goj. Grobna mjesta u Jeruzalemu su enormno skupa. Tko bi platio za mene grobno mjesto! U pijesak me vlasti ne bi dale zakopati, to je rezervirano za beduine. Osim toga, da ovdje kojim slučajem doista umrem, pričinio bih prilično neugodnosti našim dragim i prezaposlenim diplomatima u Tel-Avivu. Netko od njih morao bi doći ovamo i identificirati me, zatim ispunjavati brojne papire i dopise. To bi ih sigurno dovodilo u napeto stanje, zbog čega bi mi spominjali sve po spisku. Bolje je stoga ne umrijeti. Eto, razmišljam poput bakice koja je željela umrijeti u Jeruzalemu, na užas prof. Rebića.
Nemam uza se tablete za skidanje tlaka.
Dehidrirao sam.
Žedan kao pustinja.
Gladan kao gladna godina.
Titra pred očima. Povraća mi se. To pomaže tlaku, podmuklom ubojici.
Proklinjem svoju staru «tintaru» jer sam zaboravila tablete. Uvijek krećem na put kao «grlom u jagode», kako je znala govoriti moja pokojna mati.

Potreba za mokrenjem postaje sve snažnija.
Molim vozača da stanemo između dvaju mjesta, kako bih pošao onamo kamo i car ide pješice. On me blijedo gleda i govori:
- Ali, gospodine Viktore, ovo je vojna zona i ja ne smijem zaustaviti autobus!
    - Ali gospodine Ismaile, ja imam potrebu, jaku potrebu! Ne zanima me nikakva zona, ni vojna, ni poluvojna, ni erotska. Da prostite, moram na stranu!
    - Ne smijem! Ne smijem! Strpite se do Netanije.
    - Koliko?
    - Ondje smo za sat i po.
    - Gospode, do tada ću umrijeti, ili vam unerediti autobus, kojega vi tako pažljivo čistite.
    - Razumijem vas, ali ne smijem stati.
Vratio sam se izbezumljen na svoje sjedalo. Pokušavam izdržati rečeno vrijeme. U glavi mi bubnja, a u podpreponskoj zoni ključa kao u bosanskom loncu.
Izdrži!
Ne ide.
Nikako!
- Gospodine Ismaile, ja sam turist, stariji čovjek, hodočasnik čak, i vi ste dužni, ne samo vi, nego i Država Izrael je dužna omogućiti mi da ne umrem bez veze. A ako se za deset minuta ne zaustavimo, ja ću iskočiti iz autobusa. Razumijete, koliko mi je neugodan ovaj razgovor.
    - A što je, velika ili mala potreba?
    - Mala, ali sada postaje tako opaka da je mi je veća od Himalaje. Kakve to veze ima? Što da sam dobio dijareju? Brzo se zaustavite! Evo, sada smo na prostoru bez naselja. Ja ću kao munja otrčati do onih grmova i vratiti se za pet minuta. Kroz to vrijeme siguran sam da neće doći prometni policajac i kazniti vas. Nitko nas neće vidjeti. Neće početi infitada zbog moga mokrenja!
Možda sam još nešto nesuvislo izgovorio, a možda je Ismail vidio kako sam blijed i izbezumljen, pa je zaustavio autobus. I riječ infitada imala je svoj učinak.
- Brzo se vratiti!
Moj duhoviti prijatelj Mirko ponudi se za pratnju, «ako mi bude slabo».
-Ni u ludilu. Izgledaš kao Jaser Arafat bez kefije. Oboje smo «mortus», čim se udaljimo od autobusa. Bolje da pođe susjeda Jelka, ona izgleda kao Golda Meir u vrijeme dok je bila premijerka. Samo joj nađite ćibuk.
- Tebi je do zafrkancije, a vodu nemreš držati, odvrati spremno Jelka.

    Potrčao sam kao da me gone bjesovi. Pijesak mi je ušao u cipele, prašio se iza mojih koraka i padao mi na leđa. Ali stisnuo sam zube i sigurno u vremenu nacionalnog rekorda dobježao do najbližeg pustinjskog grma. Zapravo neke vrsti čempresa. Tek što sam u muci i nedaći otvorio smičak, desilo se nešto nepredviđeno, čudno, da ne kažem misteriozno. Susjedni se grm počeo kretati. Pošao prema meni. Hoće li početi gorjeti?
- Ovo je kraj, pomislih. Moždani udar! Priviđa mi se! Taj ću se tren srušiti u sivi pijesak biblijske zemlje. Daleko od Sinaja i Domovine. Bože, što je ovo?
Čudesni hodajući pustinjski grm zaustavio se na pristojnoj udaljenosti. Iz njega je potom izašao izraelski vojnik odjeven u maskirnu odoru. Živ živcat! Bez biblijske brade! Vidio sam kako vuče neku puščetinu, mitraljez, strojnicu, bazuku, uzi, što li? Tko bi ga znao. Pričinilo mi se da to oružje drži upereno u mene.
- E, moj Viktore, ovo će ti biti posljednje pišanje, pomislih drugi put. Taj će te deran ustrijeliti, ili upucati s gumenim metcima od kojih ćeš šepati cijeli život. Ili će te naprosto uhapsiti. Potom, možda, baciti krokodilima u farmi na Golanu.
Kako mu objasniti da imam migrenu i tlak koji me tjera na mokrenje, da će mi pući mjehur? Kojim jezikom? Iznenada me nešto presjeklo u slabinama, stegnulo mokraćovod. Neda tekućini izaći. Bosanski bi lonac mogao prsnuti.
… Gospode, nikada Te nisam molio takvu stvar kao sada. Molim Te, daj mi da se popišam, a onda neka me hapse, upucavaju, pa čak i ubiju! Ili bace krokodilima! Samo da se riješim ovog nepodnošljivog pritiska u utrobi.
Naglo se sjetih da bi vojnik mogao razumjeti ruski (!?). Ta većina je Židova u Izrael dospjela iz SSSR-a.
- Dragi druže vojniče, mladi prijatelju, ja sam turist. Bolestan. Ne terorist. Moram se... (Kako se kaže ruski pomokriti? Ježi ga! Ne znam!) Moram pišati! Oprosti! Hodočasnik iz Zagreba. Hrvatska. Horvatija. Kroejša. Hrvatistan…
     Vojnik se zaustavio. Vidjeh da nije stariji od moga sina. Skoro dječak. Ali što je najvažnije, razumio me je. Naši rebjata! Druzja! Haverim! Halucot!
Hvala Gospode!
Mladac me pogledao sažaljivo, očito zaprepašten mojim nedostojanstvenim držanjem sa raskopčanim smičkom i hlačama u čudnom položaju. A siguran sam da je vidjevši me onakvog nikakvog, k tome bijela kao bjelanjak, i u neborbenim godinama, zaključio kako sam jedan od šašavih turista koji se vrzmaju po njegovoj zemlji i stvaraju nered.
- Harašo djeduška! Bistra, bistra i nazad u autobus!
Otac ti je «djeduška», a mama «bistra», pomislih treći put, ali nije bilo vrijeme za protokolarnu poduku.
- Spasiba! Dzakuju! Šukran» Dodaraba! Ti molodjec!
Vojnik se vratio do svog «grma», koji se potom počeo lagano kretati prema mjestu na kojem se nalazio ranije. Teroristi mogu upasti s mora, kopna i zraka. Čak i ispod zemlje. Zbog toga je obala načičkana s mnogo ovakvih putujućih grmova.
Nakon što se čudesni grm udaljio, moj se život ubrzo ispunio olakšanjem, a potom iskrenom zahvalnošću maskiranome vojniku koji me nazvao «djeduška», ali prije svega Adonaju.
Mirakul u neobičnoj situaciji. Božja smo djeca u svim prilikama.
Vratih se u autobus, pomalo ljut što mi nitko nije došao u pomoć. Ta mogao sam biti upucan, uhapšen, ranjen, bačen krokodilima…, pred očima mojih braće i sestara… Kad tamo, u autobusu sestre i braća blijedi. Šute kao zaliveni. Ismail se ukipio.
- Kada sam ugledao kako vam se približava židovski vojnik, bio sam siguran da mi ne gine kazna, a možda i nešto više. Lijepo sam vam govorio da ne smijem ovdje stati. Ne shvaćate da sam ja Palestinac! Imao sam infarkt nema davno, a žena mi moždani udar!
(Gle ti njega! Misli na sebe, a ne na hodočasnika koji se našao u vojno-obrambenoj zoni na prvoj crti bojišnice! Sa spuštenim hlačama, k tome! U koga je bila uperena bazuka, u njega, ili u mene?) Odšutio sam, jer mi se na spomen moždanog udara od straha zamaglilo pred očima.
    - Alahu akbar! (Tako viču u Iranu. Valjda nisam pogriješio?). Inšalah! (Tako govori moj susjed Suljo.) Bog nas voli!- odgovorih prestrašenom Palestincu. To ga je udobrovoljilo. Uz Božju pomoć, upalio je motor i njegov je autobus (nešto mlađi od mene, ali ne puno) zaplovio čudesnim izraelskim krajolikom.
Rekoše mi da je šarmantna susjeda Mica vidjevši vojnika nedaleko moje ratne pozicije uz mediteranski pustinjski grm, počela moliti Očenaš. Pridružila su joj se sva braća i sestre što su sjedili do prozora koji gledaju prema moru. Promatrali su povijesni susret hrvatskog hodočasnika s urinarnim tegobama i hrabrog vojnika Izraelskih obrambenih snaga, i molili se. Uvjeravali su me da je Bog uslišao upravo njihove molitve i pomogao mi. Ja sam, opet, uvjeren, da je Bog odgovorio na moj usrdan, iskren i očajnički vapaj u onom za moju biosocijalnu stabilnost kritičnom trenutku. Što je mogao sa mnom, obzirom na svoju bezgraničnu ljubav?
Ismaila nismo pitali što misli o svemu. Utonuo u svoje istočnjačke misli, šutke je vozio cestom koja mu pomaže prehraniti obitelj.
Alahu akbar!
Šmuel Israel!
Memento mori!

- Ovaj si se put zvlekel! – dobaci susjeda Mica.
- A ti, razumna Božja ropkinjo, da si što prije pročitala Majmonidesa ibn Majmona!
- Kaj, pa ne bumo hodočastili v Afriku!

Dobivam dar jezika i tonem u san.

preminuli članovi

DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

Članovi društva